Mogućnosti liječenja šuge tigrastih papigica (Melopsittacus undulatus) i drugih vrsta ptica (*)

**Treatment possibilities for knemidocoptosis in budgerigars (Melopsittacus undulatus) and other bird species**

Hrvatski veterinarski vjesnik - Croatian Veterinary Record

Svezak/Number 2 | Godište/Volume 29 | Stranice/Pages 73-164 | Godina/Year 2006 | Zagreb, Croatia

Darko Sakar (1), Hrvoje Pavasović (2), Danijela Gnjatović (3), Tatjana Sakar (4)
(1) Zavod za farmakologiju i toksikologiju,
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
(2) Hrvatsko veterinarsko društvo, Hrgovići 63, Zagreb
(3) Veterinarska ambulanta DIA-VET, Ilica 474, Zagreb
(4) Lek Zagreb d.o.o., Maksimirska 120, Zagreb

Autor za korespondenciju: prof.dr.sc. Darko Sakar, Zavod za farmakologiju i toksikologiju, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb, tel. 01/2390-160, e-mail: dsakar@vef.hr

Sažetak
Knemidokoptoza je parazitoza koja među pticama kućnim ljubimcima najčešće zahvaća tigraste papigice (Melopsittacus undulatus), ali i brojne druge vrste ‘kaveznih ptica’ i onih u prirodi. U Hrvatskoj trenutno nema gotovih veterinarskih lijekova registriranih za terapiju te bolesti. Neki od akaricidnih pripravaka koji su se prije koristili više nisu u upotrebi (bromciklen – Alugan® – zabranjen) ili ih više nema na našem tržištu (monosulfiram – Tetmosol® 25%, krotamiton – Eurax® losion). Najveći broj akaricidnih pripravaka primjenjuje se izravno na promijenjena mjesta na kljunu, okolini kljuna, pokljunici, oko očiju i kloake te na neopernaćenim dijelovima nogu. U magistralnim i gotovim pripravcima za suzbijanje Knemidocoptes grinja akaricidi su najčešće ugrađeni u uljne ili masne podloge koje nerijetko zamaste perje te djeluju štetno na ptice. Posljednjih godina rasprostranjena je upotreba avermektina (ivermektin, moksidektin, selamektin), akaricida sustavnog djelovanja koji se u pravilu primjenjuju nakapavanjem na kožu (spot on), a nakon prethodnog razrjeđenja s propilenglikolom. Posebna pogodnost avermektina je njihov prolongirani učinak te ih je dovoljno aplicirati 2-3 puta sa razmakom od 7-10 dana. U SAD, Europi i Australiji registrirano je 11 gotovih veterinarskih lijekova za terapiju knemidokoptoze tigrastih papigica, kanarinaca i drugih vrsta ptica, a prevladavaju spot on oblici ivermektina i moksidektina.

Ključne riječi: knemidokoptoza, tigrasta papigica (Melopsittacus undulatus), akaricidi, liječenje

Abstract
Knemidocoptosis is parasitic disease mostly found in budgerigars (Melopsittacus undulatus), but also in captive and free living birds. At the moment in Croatia there’re no veterinary drugs registered for treatment of knemidocoptosis. Some formerly used acaricides are no longer available (bromcyclen – Alugan® – forbidden) or not present on our market (monosulphiram – Tetmosol® 25%, crotamitone – Eurax® lotion). The most of acaricide preparates are applied directly on affected areas (local treatment) on beak and its sourroundings, on cere, around eyes and cloaca and also on featherless parts of legs. In magistral and trademark products for treatment of Knemidocoptes mites, acaricides are usually incorporated in oil and fatty bases which often cause oily plumages and affect termoregulation of birds. In the past years systemic acaricides from avermectine group (ivermectin, moxidectin, selamectin) are widelly used as spot on application (injection solutions dilluted with propylene glycol prior to application). Particular advantage of avermectines is their long action, so they are applied 2-3 times with dose interval of 7-10 days. In USA and Europe there’re cca 11 trademark products for treatment of knemidocoptosis of budgerigars, canaries and other bird species. Most of them are spot on formulation of ivermectin and moxidectin.

Key words: knemidocoptosis, budgerigar (Melopsittacus undulatus), acaricides, treatment

UVOD

Šuga tigrastih papigica (knemidokoptoza) i nekih drugih vrsta ‘sobnih ptica’ te ptica iz prirode jedna je od čestih parazitskih bolesti s kojom se susreću veterinari u maloj praksi. Za liječenje knemidokoptoze danas u Hrvatskoj nema registriranih gotovih pripravaka. Neki od ranije upotrebljavanih lijekova već su duže vrijeme zabranjeni (lindan – Gamacid®, brom-ciklen – Alugan®) ili su povučeni s tržišta (monosulfiram – Tetmosol®). Također kod nas više nema gotovih preparata za liječenje skabiesa (svrab) u ljudi koji su se ponekad koristili u veterinarstvu (krotamiton – Eurax®).
U članku smo naveli osnovne značajke Knemidocoptes šuge sobnih ptica osvrnuvši se na mogućnosti njenog liječenja s gotovim, oficinalnim i magistralnim pripravcima. Na temelju osobnih iskustava i literaturnih podataka dan je opširan pregled lijekova koji se mogu rabiti za suzbijanje ove parazitoze. Posebno su istaknute mogućnosti ‘extra/off label’ upotrebe veterinarskih pripravaka registriranih za druge životinjske vrste i indikacije.

KNEMIDOKOPTOZA TIGRASTIH PAPIGICA I DRUGIH VRSTA PTICA

Povijest

Bolest pod nazivom ‘ljuskave noge’ i/ili ‘ljuskavo lice’ spominje se još 1939. godine u kanarinaca, rjeđe u tigrastih papigica, iako u to vrijeme još nije bila razjašnjena etiologija ove parazitoze (Stroud, 1939). Uzročnika šuge u papigica opisali su prvi Lavoipierre i Griffiths (1951) u Velikoj Britaniji, a kod nas je knemidokoptoza tigrastih papigica bila dokazana 14 godina kasnije (Vražić i Karlović, 1965). Navedeno patološko stanje kod domaće peradi u našim krajevima nazivalo se ponekad vapnene noge (Babić i sur., 1956; Šibalić i Cvetković, 1987).

Proširenost knemidokoptoze među vrstama ptica

Uzročnik šuge tigrastih papigica (Melopsittacus undulatus), na temelju parazitološke sistematike, uvršten je u koljeno Arthropoda (člankonošci), razred Arachnea (paučnjaci), podrazred Acaria /=Acari, Acarina, Acarida/ (grinje), porodicu Knemidocoptidae, rod Knemidocoptes, a vrsta je Knemidocoptes pilae (Eckert i sur., 2000). Grinja Knemidocoptes pilae, osim kod tigraste papigice utvrđena je u brojnih drugih vrsta ptica iz reda papagajki (Psittaci) kao što su: mala Aleksandra (Psittacula eupatria spp. nipalensis), papiga opatica (Myiopsitta monachus), žutokapa kozica (Cyanoramphus auriceps), papiga nimfa (Nymphicus hollandicus), modrolica papiga (Neophema splendida), princezina papiga (Polytelis alexandrae), žutokukmasti kakadu (Cacatua galerita galerita), tamaulipska amazonka (Amazona viridigenalis) i dr. (Petrak, 1969; Kronberger, 1974; Baillie i Tierney, 1979; Zenoble, 1991; Perry i sur.,1991; Ritchie i sur. 1994; Kralj, 2006). Kronberger (1974) navodi da je kod ptica kućnih ljubimaca, ptica iz prirode te u domaće peradi izolirano 9 različitih vrsta grinja iz roda Knemidocoptes. Kod kokoši, purana, biserki, fazana i japanskih prepelica uzročnik šuge je najčešće grinja Knemidocoptes mutans. Zanimljivo je da je pri hvatanju i prstenovanju ptica u prirodi knemidokoptes šuga ustanovljena u brojnih vrsta ptica kao što su: američki drozd (Turdus migratorius), zeba (Fringilla coelebs), plamenokrili vranjak (Agelaius phoeniceus), tasmanski gavran (Corvus tasmanicus), prerijski škanjac (Buteo swainsoni) i dr. (Heinzel i sur., 1999; Pence i sur., 1999; Miller i sur., 2004; Carnegie Museum of Natural History; Northwestern State University Louisiana). Kod golubova i pojedinih vrsta ptica pjevica, a prije svega kod kanarinaca i zebica, kao uzročnik ‘bolesti ljuskavih nogu’ navode se ponajprije vrste Knemidocoptes jamaicensis i K. mutans (Kummerfeld, 2003).

Etiologija

Odrasla ženka šugarca Knemidocoptes pilae veličine je 0.4 x 0.3 mm. Mužjaci su dugi 0.22 mm, a široki 0.15 mm. Okruglo do jajoliko tijelo ima 4 para razmjerno kratkih nogu poput batrljaka (slika 1.). Samo su prednji parovi nogu u cijelosti razvijeni, dok su oba para stražnjih nogu slabije razvijena, što umanjuje pokretljivost adultnih šugaraca. Grinje Knemidocoptes pilae u epidermisu buše hodnike do bazalne membrane na čijem kraju ženke polažu jajašca ili ličinke. Razvojni ciklus – jajašce, ličinka (6 nogu), 2 stadija nimfe (8 nogu) kod muških grinja završi za približno 20, a kod ženki za 26 dana (Kutzer, 1992). Odrasla ženka može položiti jajašca s razvijenom ličinkom (ovoviviparna) ili polaže već oslobođene ličinke (viviparna). Svi razvojni stadiji susreću se u koži papigica. Šugarci su najbrojniji u stratum germinativum epidermisa gdje, kod oboljelih tigrica, nastaju tipične hiperkeratotične promjene spužvaste strukture.

Epizootiologija

Rezervoari uzročnika knemidokoptoze su latentno invadirane ptice u uzgojima. Izvor invazije mogu biti i divlje ptice koje ponekad uđu u volijere (ptičarnike) te dolazi do neposrednog kontakta s pticama u uzgoju. Kao invazijski stadij to su, prije svega, vrlo pokretne ličinke sa 6 dugih nogu. Ptice se mogu invadirati izravnim kontaktom sa zaraženim jedinkama te otpalim rožnatim izraslinama s kože. Tigraste papigice najčešće se invadiraju dodirom zaraženih roditelja s mladuncima u gnijezdu pri hranjenju (Wichmann i Vincent, 1958). Do širenja grinja s lica na noge, okolinu kloake ili obratno kod tigrastih papigica najčešće dolazi kada se ptice usljed svrbeža grebu nogama po glavi ili kljunom čiste okolinu kloake.
U pojedinim uzgojima tigrastih papigica može biti do 55% klinički vidljivo bolesnih jedinki (Kronberger, 1974). To pokazuje da se mlade papigice invadiraju u gnijezdu pri hranjenju od zaraženih roditelja. U bolesničkom materijalu obrađenom tijekom 1976. i 1977. godine na Klinici za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta u Zagrebu od 390 pregledanih papigica knemidokoptoza je bila utvrđena kod 7.6% tj. kod 30 papigica (Sakar, 1977). Gotovo ista pojavnost ove parazitoze od 7% utvrđena je u Njemačkoj (Freytag i Bendheim, 1965). Zanimljivo je da je i nakon 30 godina ova parazitoza u Zagrebu jedna od često utvrđenih bolesti (Prukner-Radovčić i Horvatek, 2006). Pri analizi dobi tigrica oboljelih od knemidokoptoze u Zagrebu, u starosti do godine dana bilo je 83% papigica (Sakar, 1977). Freytag i Bendheim (1965) također su utvrdili učestalu pojavu šuge u mladih papigica: najmlađa jedinka bila je u dobi od 3 mjeseca, 30% invadiranih bilo je u dobi od 6 mjeseci, 49% u dobi od 1-2 godine, a tek 21% šugavih papigica odnosilo se na jedinke u dobi od 3-6 godina.

Patogeneza i klinička slika

Zanimljivo je da papigice invadirane uzročnicima šuge ponekad mjesecima, pa i godinama ne iskazuju klinički vidljive znakove knemidokoptoze (Kronberger, 1979). Za sada nije u cijelosti razjašnjeno zašto obole neke starije papigice koje se i po nekoliko godina drže odvojeno od drugih ptica, odnosno zašto se ne invadiraju sve zdrave papigice koje su mjesecima smještene u krletki zajedno s bolesnima. Vjerojatno je da se zbog stresnih činitelja, kao što su: prenapučenost, boravak u vlažnim i hladnim prostorijama, nedostatna hranidba, manjak vit. A, poremećaji mijene tvari, tumorske bolesti i dr., u latentno invadiranih ptica jave klinički znakovi knemidokoptoze (Kummerfeld, 1989).
Nadražaj epiderme kod tigrastih papigica oboljelih od knemidokoptoze nastaje zbog mehaničkog djelovanja usnog aparata grinja (gnatosoma) prilikom grizenja, a zbog prisutnosti keratinaze u njihovu sekretu. Proliferacija epitela s izrazitom hiperkeratozom u pojedinih ptica dovodi do stvaranja i do 1 cm debelih rožnatih naslaga, što narušava opće zdravlje papigice.
Šugarci Knemidocoptes mutans u domaće peradi i brojnih vrsta ptica u prirodi ograničeni su na kožu nogu (slika 11. i 12.). Predilekcijska mjesta za pojavu šuge u tigrastih papigica su ugao kljuna i okolina očiju (Knemidocoptes pilae). Već je spomenuto da se kod knemidokoptoze tigrica, osim na navedenim područjima, promjene mogu naći i na dijelovima tijela obraslim perjem kao što su područje trtične žlijezde, vrhovi krila tj. mjesta koja ptica može dohvatiti kljunom pri čišćenju. U nepovoljnim okolnostima, zbog zadebljale rožine, prsten na nozi postane preuzak što je jedna od mogućih komplikacija (slika 12.). Na priloženim slikama vidljivo je da su karakteristični simptomi knemidokoptes šuge spužvasto-porozne, djelomice vapnenasto-sive ili bijelo-žute rožnate proliferacije kože na predelekcijskim mjestima (slika 2-6., 8., 10-17.). U početnim slučajevima invazije promjene su jedva vidljive na osnovi kljuna, uglovima kljuna, pokljunici (slika 2. i 10.) i okolini očiju (slika 2.). Kasnije se jave karakteristične ljuskavo-porozne proliferacije (slika 3. i 4.). Pokatkad se između keratinskih izraslina očituju i papilomatozna bujanja (slika 4. i 13.). Kod nekih invadiranih papigica na licu izrastu rožnati izdanci dajući tigricama groteskni izgled (slika 15; Ritchie i sur., 1994). U keratiniziranom epitelu grinje buše uske tunele (hodnike) koji se katkad mogu zapaziti poput saćastih okruglih otvora (slika 3., 5., 13. i 17.). Ako se pak grinje nasele na područje spoja kljuna i pokljunice, tj. na germinativne stanice što stvaraju rožinu, redovito će doći do ubrzanog rasta jednog dijela kljuna, a kasnije i njegovog izobličenja (slika 13. i 14.). U takvim okolnostima rožina kljuna je krhka, pa iako je deblja negoli normalna, lako se lomi ili slojevito puca. Kod vrlo malog broja invadiranih papigica proliferirana rožina smanji otvor na nosnicama te takve jedinke otežano dišu. Histopatološkom pretragom promijenjenih mjesta vidljivo je da se grinje nalaze u tobolcima pera, kožnim naborima i epidermisu, dok bušenjem stratum corneuma stvaraju vrećasta proširenja iz kojih se odvajaju sekundarni kanali, dajući saćast izgled opisanim promjenama (Yunker i Ishak, 1957). Kod 30 tigrastih papigica oboljelih od knemidokoptoze promjene od šuge redovito smo utvrdili na uglovima kljuna te na kapcima i okolini oka (90%); na dijelovima nogu neobraslim perjem zabilježena je šuga kod 30% papigica oboljelih od knemidokoptoze (slika 5.), dok je kod 20% kronično invadiranih tigrica bilo zahvaćeno i područje kloake (slika 6.; Sakar, 1977).
Kod vrlo malog broja ptica s izrazito uznapredovalim promjenama grinje su se proširile i na područja kože prekrivena perjem, a neposredno uz već spomenuta predilekcijska mjesta. Šuga, kao i pojava hiperkeratotičnih naslaga nejasne etiologije (slika 7.), može se zakomplicirati ako se na oštećenjima kože, prije svega na nogama kanarinaca, umnože piogene bakterije koje pospješuju upalnu reakciju s pojavom flegmone (slika 8). U takvim okolnostima kontraindicirana je lokalna upotreba kombiniranih pripravaka kortikosteroida i antimikrobnih lijekova (npr. kapi za oči: deksametazon-neomicin, betametazon-gentamicin, hidrokortizon-oksitetraciklin, i dr.). Iako navedeni lijekovi brzo ublaže znakove upale, ptice često uginu zbog sepse uzrokovane imunosupresijskim djelovanjem glukokortikoida (Sakar, 1977).

Dijagnoza i diferencijalna dijagnoza

Porozne saćaste hiperkeratotične proliferacije na predilekcijskim mjestima toliko su tipične da se šuga u tigrastih papigica može dijagnosticirati na temelju kliničkog nalaza (Richards, 1975; Steiner i Davis, 1979). U početnim slučajevima invazije, ili kada nije riječ o tigrastim papigicama, dijagnoza se potkrjepljuje mikroskopskom pretragom keratinskih proliferacija kože (Ryan, 1987). U strugotinama kože, najbolje s uglova kljuna, nakon 10-minutnog razmekšavanja u 10%-tnoj kalijevoj lužini redovito se pod mikroskopom mogu vidjeti jajašca, ličinke, nimfe i odrasle grinje (Blackmore, 1963).
Diferencijalno dijagnostički treba razlikovati rožnate proliferacije kože na prstima i tarzometatarzusu starijih kanarinaca budući da u etiologiji tih promjena rijetko kada sudjeluju paraziti (slika 7.), a to patološko stanje često je u te vrste ptica (Sakar, 1977). U pojedinim slučajevima pojave ‘ljuskavih nogu’ kod zeba (Carduelis carduelis), uzrok sličnim promjenama (slika 9.) bio je papilomavirus (Altman i sur., 1997). S druge strane, nesumnjivo su potvrđeni i slučajevi knemidokoptoze na nogama kanarinaca (slika 8. i 16.; Ritchie i sur., 1994).

PRIPRAVCI ZA LIJEČENJE KNEMIDOKOPTOZE

Za liječenje šuge tigrastih papigica i drugih vrsta ptica danas je u svijetu registrirano desetak pripravaka (ne u Hrvatskoj). Brojni gotovi lijekovi za veterinarsku i humanu medicinu mogu se uspješno upotrebljavati za suzbijanje knemidokoptoze ptica (‘extra/off label’ upotreba), kao i određen broj magistralnih i oficinalnih lijekova koje je potrebno na temelju recepta izraditi u ljekarni. Ovisno o načinu aplikacije akaricidnih pripravaka te sposobnosti djelatne tvari da se resorbira u krv, raspodijeli u organizmu i djeluje sustavno obrađeni lijekovi razvrstani su u skupinu lokalnih i sustavnih sredstava za terapiju knemidokoptoze.