Emergentne flavivirusne infekcije u Republici Hrvatskoj

Vladimir Stevanović¹, Ljubo Barbić¹, Tatjana Vilibić Čavlek², Vladimir Savić³, Suzana Hađina¹, Vilim Starešina^1
1Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
²Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb; Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
³Hrvatski veterinarski institut, Zagreb

Rod Flavivirus obuhvaća više od 50 vrsta virusa među kojima su mnogi značajni zoonotski uzročnici.
Pripadnici ovog roda većinom se prenose komarcima i krpeljima, dok za manji broj nije potvrđen vektorski prijenos. Stoga, po epidemiološkim pokazateljima, flavivirusi uzrokuju transmisivne zarazne bolesti među kojima je veći broj zoonoza. Najpoznatiji zoonotski patogeni su dengue virus (DV), virus žute groznice (VŽG), virus japanskog encefalitisa (VJE), virus Zapadnog Nila (VZN), Usutu virus (USUV) i virus krpeljnog meningoencefalitisa (VKME). Iako se većina flavivirusnih infekcija smatrala bolestima endemičnim u tropskim i suptropskim krajevima, u zadnjih se nekoliko desetljeća epidemiologija i epizootiologija ovih bolesti znatno promjenila. Incidencija pojedinih flavivirusnih infekcija je porasla u poznatim endemičnim područjima, ali je zabilježeno i značajno širenje u nova područja u kojima se pojavljuju bilo kao povremene epidemije ili se udomaćuju te se pojavljuju endemijski. Kod flavivirusnih infekcija postoje poteškoće u dijagnostici i praćenju što otežava njihovo suzbijanje.
Dijagnostika ovih infekcija otežana je zbog značajne križne seroreaktivnosti pripadnika roda Flavivirus.
S druge strane, infekcije različitim uzročnicima se i u ljudi i u životinja očituju sličnim kliničkim oblicima te ih je na osnovi kliničke slike praktički nemoguće razlikovati. Uz navedeno, vektorski prijenos dodatno otežava nadzor ovih opasnih zoonoza te zahtjeva zajedničko djelovanje različitih struka.

Da se krpeljni meningoencefalitis pojavljuje endemijski u sjeverozapadnoj i djelovima istočne Hrvatske poznato je već dugo vremena, međutim trend porasta incidencije te pojava oboljenja ljudi u novim područjima RH govori u prilog re-emergentnosti ove flavivirusne zoonoze. Primjer emergencije flavivirusa u RH je i emergencija virusa Zapadnog Nila. Iako prvi dokaz infekcije VZN u ljudi s područja RH datira iz 1980. godine prvi klinički slučajevi neuroinvazivnog oboljenja potvrđeni su 2012. godine i od tada se redovito dijagnosticiraju. Prvi klinički slučajevi neuroinvazivnog oblika infekcije USUV, dokazani 2013. godine, pokazali su složenu epidemiološku sliku infekcija flavivirusima koji se prenose komarcima na području RH. Dokaz autohtonih slučajeva dengue u Hrvatskoj 2010. godine te naknadno dokazivanje serološki pozitivnih ljudi duž jadranske obale dodatno naglašava javno zdravstveni značaj flavivirusnih infekcija u Hrvatskoj. Trenutno su flavivirusi u žiži interesa i na svjetskoj razini zbog širenja Zika virusa.
Prva potvrda kliničkog oboljenja na području RH od infekcije Zika virusom, iako importirana, uz pandemijski potencijal koji ima ovaj flavivirus, u potpunosti opravdava zabrinutost koja postoji u javnosti.

Još 2011. godine uvedeno je sustavno nadziranje proširenosti flavivirusa na području RH koje je bilo prvotno usmjereno na praćenje VZN. Ovaj sustav nadzora, koji koristi konje i perad kao sentinel životinje, ukazao je na područja RH s visokom aktivnošću VZN. Navedeno je omogućilo usmjerenu primjenu protuepidemijskih mjera u područjima visokog rizika kao i primjenu mjera u najboljem mogućem trenutku kako bi se spriječile epidemije širih razmjera. Provedbom ovog sustava dokazana je i prisutnost USUV na području RH te su zahvaljujući bliskoj suradnji humane i veterinarske medicine dokazani prvi neuroinvazivni slučajevi USUV infekcije ljudi. Suradnja liječnika i veterinara rezultirala je osnovom za uspostavu, posljednjeg uvedenog, sustava nadzora KMEV, koji već daje početne rezultate, što sveukupno naglašava kako je upravo pristup “Jednog zdravlja” jedini mogući način praćenja i borbe s flavivirusima na području RH i šire koja nas neminovno još intenzivnije očekuje i u predstojećem razdoblju.