Ivana Šimić*, Nina Krešić, Ivana Lojkić i Tomislav Bedeković
Ivana ŠIMIĆ*, dr. med. vet, asistentica, (dopisni autor, e-mail: simic@veinst.hr), dr. sc. Nina KREŠIĆ, asistentica, dr. med. vet., dr. sc. Ivana LOJKIĆ, prof. biol., znanstvena savjetnica, dr. sc. Tomislav BEDEKOVIĆ, dr. med. vet., viši znanstveni suradnik, Hrvatski veterinarski institut Zagreb, Hrvatska
BjesnoćaO šišmišimaBjesnoća u šišmišaOstali virusi šišmiša u svijetuProjekt BatsRabTrackZaključakSažetakLiteraturaAbstract
Bjesnoća
Ivana ŠIMIĆ,
Hrvatski veterinarski institut
U mnogim europskim zemljama provođenjem oralnog cijepljenja lisica (OVL) i obveznog cijepljenja pasa protiv bjesnoće bolest je iskorijenjena u zvijeri, ali je ostala prisutna u šišmiša. U Republici Hrvatskoj bjesnoća je prisutna od 1977. godine, a glavni rezervoar su crvene lisice (Vulpes vulpes). U periodu 1977.-2010. više od 100 000 domaćih i divljih životinja je pretraženo na prisutnost virusa bjesnoće, a prisutnost virusa je utvrđena u oko 15% pretraženih uzoraka. Od ukupno pretraženih životinja najveći se broj odnosi na lisice (oko 61%) s prevalencijom virusa oko 23%. Nakon lisica, najveći broj pozitivnih životinja obzirom na broj pretraženih utvrđen je u pasa (2,7%) i mačaka (2,4%).
Prikazano u apsolutnim brojkama može se reći da je u tom periodu gotovo svake godine bjesnoća potvrđena u više od 20 pasa te isto toliko mačaka. Tijekom 2011. godine bjesnoća je utvrđena u ukupno 409 pretraženih uzoraka, od čega 351 u lisice. U 2012. godini broj je pozitivnih slučajeva pao na 149, a u 2013. na 35 (33 u lisice). Posljednji slučaj bolesti utvrđen je u veljači 2014. godine u lisice iz Kloštar Ivanića u Zagrebačkoj županiji. Smanjenje broja pozitivnih slučajeva izravna je posljedica oralnog cijepljenja lisica (OVL) s oslabljenim cjepivom uklopljenim u za njih privlačne mamce.
Zahvaljujući OVL, čije je provođenje počelo 2011. godine, a traje i danas, Hrvatska je trenutno slobodna od bjesnoće u zvijeri. Kako će se OVL provoditi i tijekom 2018. godine, (moguće i do 2020.) za očekivati je da tijekom tog perioda neće biti novih slučajeva u lisica. No, unos se bjesnoće iz trećih zemalja nikada ne može isključiti. Taj rizik je daleko manji negoli u zemljama čije stanovništvo vrlo često sa svojim kućnim ljubimcima putuje u treće zemlje. Daljnja situacija po pitanju „zemaljskog“ oblika bjesnoće ovisit će o cijepljenju u susjednim zemljama (posebice Bosni i Hercegovini) te o odluci o nastavku cijepljenja na cijelom ili dijelu teritorija Republike Hrvatske. Za razliku od bjesnoće u lisica, bjesnoća u šišmiša u Republici Hrvatskoj dosad nije potvrđena. Međutim, ukupan broj dosad pretraženih uzoraka pasivnim nadzorom je ispod 200 pa je takav nalaz i očekivan.
O šišmišima
Šišmiši su izrazito korisni za bogat i raznolik ekosustav jer oprašuju biljke, raznose sjemenke i proždiru velike količine kukaca od kojih su mnogi poljoprivredni štetnici i tako smanjuju potrebu za uporabom insekticida čime se čuva okoliš. Služe kao indikatori zdravlja ekosustava i klimatskih promjena.
Četvrtina svih šišmiša je ugrožena na globalnoj razini te su zaštićeni nizom posebnih propisa (Bernska i Bonska konvencija). Zbog uništavanja njihova prirodnog staništa radi stvaranja poljoprivrednih površina, šišmiši su se prilagodili i došli u neposrednu blizinu čovjeka i njegovih kućnih ljubimaca.
Mačke kao predatori znaju donositi još žive šišmiše na kućne pragove čime se ljude izlaže opasnostima ugriza životinje u agoniji i prijenosu bolesti poput bjesnoće. Oni nastanjuju sve kontinente osim Antarktike i ponekog izoliranog otoka. Po brojnosti su drugi red sisavaca, odmah iza glodavaca i broje preko 1300 vrsta. Jedini su sisavci sa sposobnošću letenja, a da bi se to ostvarilo sve kosti prednjih ekstremiteta su se izdužile i tako im dale prepoznatljiv izgled.
Prehrana im je raznolika i uključuje insekte (u najvećem broju slučajeva), voće, cvijeće, nektar, male sisavce, ribe, gmazove, vodozemce i krv. Manje od 7% šišmiša migrira, dok oni sedentarni u umjerenom temperaturnom pojasu dolaskom hladnog vremena hiberniraju.
Šišmiši umjerenog pojasa koriste i dnevni torpor pri čemu dolazi do pada tjelesne temperature kako se energija ne bi nepotrebno trošila. U kasno ljeto oni počinju gomilati masne naslage, a dolaskom jeseni periodi dnevnog torpora postaju sve dulji i traju danima i tjednima kako ulaze u hibernaciju. Hibernacija je isprekidana buđenjima koja su energetski vrlo zahtjevna (Calisher i sur., 2006., Racey, 2015.). Spomenute biološke osobine šišmiša osiguravaju im ulogu rezervoara različitih virusa. Prilikom leta dolazi do porasta tjelesne temperature i ubrzanja metabolizma pa se let smatra istovjetnim febrilnom odgovoru u drugih sisavaca te vrši selekcijski pritisak na viruse kojima su rezervoari šišmiši.
Hibernacija je suprotnost letu, dolazi do pada tjelesne temperature i usporavanja metabolizma što dovodi do stagnacije virusne replikacije ili do njenog usporavanja. Isto se događa i za dnevnog torpora. Stoga su šišmišji virusi dobro prilagođeni na febrilne i hladne uvjete i često su vrlo patogeni za druge sisavce (O’Shea i sur., 2014.).
Bjesnoća u šišmiša
Oba virusa imaju po dvije linije: EBLV-1a i EBLV -1b te EBLV-2a i EBLV -2b (Vos i sur., 2007., McElhinney i sur., 2013.).
Za spomenute viruse je poznato da inficiraju i kopnene sisavce, uključujući domaće životinje (ovca, mačka), divljač (kuna bjelica) i ljudi (Tjørnehøj i sur., 2006.). Godine 1985. jedanaestogodišnju djevojčicu iz Belgoroda u Rusiji za donju usnu je ugrizao neidentificirani šišmiš te je ona umrla pod kliničkom slikom bjesnoće. Virusni izolat nazvan Yuli virus je klasificiran kao EBLV-1.
Spominju se još i dva slučaja iz Ukrajine, iz 1977. i 2002. godine, ali kako nema dostupnih virusnih izolata i nije moguća molekularna karakterizacija ne može se sa sigurnošću tvrditi radi li se o EBLV-1. I EBLV-2 je bio uzročnikom dviju ljudskih smrti, 1985. i 2002., u Finskoj odnosno u Škotskoj (Johnson i sur., 2010., Jackson, 2013.). Za razliku od europskih šišmiša, u vrsta koje nastanjuju američki kontinent utvrđen je samo klasični virus bjesnoće (RABV), odnosno genotip koji je u Europi pa tako i u Hrvatskoj prisutan u kopnenih sisavaca (Davis i sur., 2005.).
Govoreći o seroprevalenciji, postotak šišmiša u Europi u kojima je utvrđena prisutnost specifičnih protutijela za viruse bjesnoće relativno je niska: Švedska (0-8,8%), Nizozemska (1,1-4,1%, odnosno 3-9,1%), Finska (1,12-3,36%), Ujedinjeno Kraljevstvo (1-5%) i Švicarska (2,4%) (Hammarin i sur., 2016.). Usprkos tome, značaj bjesnoće šišmiša potvrđuju poatci o smrtnim slučajevima ljudi nakon izlaganja šišmišima. I dok za ostatak Europe postoje podatci o broju pretraženih i broju pozitivnih šišmiša, iz izvješća Europskog referentnog laboratorija za bjesnoću za 2015. godinu podatci o bjesnoći šišmiša u Jugoistočnoj Europi i susjednim zemljama su nedostatni ili nepostojeći (Slika 1.).
Slika 1. Broj pretraženih i pozitivnih šišmiša u pojedinim zemljama Europe. Preuzeto iz izvješća Europskog referentnog laboratorija za bjesnoću za 2015. godinu
Stoga rizik od šišmiša kao rezervoara i domaćina virusa bjesnoće i drugih virusa zoonotskog potencijala te njihov utjecaj na javno zdravstvo u ovom dijelu Europe nije poznat. Sve vrste šišmiša u kojih je potvrđena bjesnoća prisutne su u Hrvatskoj koja ima najveći broj vrsta među europskim zemljama. Kod nas živi 35 vrsta od ukupno 52 u Europi. Svih 35 vrsta šišmiša u Republici Hrvatskoj strogo je zaštićeno Zakonom o zaštiti prirode (NN 70/05) i Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 99/09), a 17 vrsta nalazi se u Crvenoj knjizi sisavaca Hrvatske.
Dodatnu opasnost predstavlja činjenica da dostupna cjepiva protiv bjesnoće ne štite od svih lyssavirusa pa je poznavanje rasprostranjenosti pojedinog bitno sa stajališta učinkovite zaštite ljudi od bjesnoće (Banyard i sur., 2013.).
Ostali virusi šišmiša u svijetu
U svijetu su šišmiši prepoznati kao nositelji čitavog niza zoonotskih virusa, a migratornost, slučajna premještanja brodovima i zrakoplovima te klimatske promjene mogu dovesti šišmiše i njihove patogene tamo gdje ih ranije nije bilo ili su iskorijenjeni (Constantine, 2003.). Tako su u šišmiša utvrđeni brojni visoko patogeni virusi poput Ebola i Marburg virusa, Menangle, Hendra i Nipah virusa, SARS-i MERS-coronavirusa, koji su prouzročili i danas prouzroče znatna oboljenja i smrtnost u ljudi (Van der Poel i sur., 2006., Schatz i sur., 2012., Wynne i Wang, 2013.).
Navedene bolesti osvijestile su važnost otkrivanja i praćenja patogena šišmiša, ali i drugih divljih životinja.
Danas je zahvaljujući suvremenoj tehnologiji poput sekvenciranja druge generacije, moguće otkriti čitav niz virusa i virusnih porodica koje nije moguće kultivirati u laboratorijskim uvjetima. Takvi se podatci dalje ujedinjuju u opsežne i stalno nadopunjavane baze podataka o virusima u šišmiša poput Database of Bat-assocaited Viruses (DBatVir) (Slika 2.).
Slika 2. Virusne porodice utvrđene u šišmiša u Europi. Preuzeto: The Database of Bat-associated Viruses (DBatVir) (Chen i sur., 2014.).
Iako je u Europi trenutno utvrđeno 17 virusnih porodica u šišmiša (Slika 2.), kao zoonotski potvrđeni su jedino pripadnici porodice Rhabdoviridae, rod Lyssavirus (Kohl i Kurth, 2014.).
Projekt BatsRabTrack
Da bi se odgovorilo na pitanje o proširenosti i zastupljenosti virusa u šišmiša uzorkovat će se krv, obrisak usne šupljine, feces, gvano i ektoparaziti šišmiša na različitim lokacijama kontinentalne, planinske i primorske Hrvatske. Radi otkrivanja nazočnosti i proširenosti virusa bjesnoće utvrđivat će se prisutnost specifičnih protutijela u krvnim serumima virus neutralizacijskim testom. Iako je patogeneza EBLV infekcije još uvijek nedovoljno poznata, obrisak usne šupljine šišmiša se koristi kao uzorak za utvrđivanje prisutnosti genoma virusa po uzoru na bjesnoću prouzročenu RABV. Iako rijetko, virus je detektiran na ovaj način, ali isto tako virusni genom je utvrđen i u nekim ekstraneuralnim tkivima no ona nisu dostupna od živih životinja (Serra-Cobo i sur., 2002., Fooks i sur., 2008.). Obrisci će se pretražiti lančanom reakcijom polimerazom uz prethodnu reverznu transkripciju (RT-PCR) uz primjenu početnica specifičnih za virus bjesnoće.
U slučaju pozitivnog rezultata RT-PCR virus će se nastojati izdvojiti na staničnoj kulturi i podvrgnuti sekvenciranju genoma kako bi se odredila vrsta nazočna u Hrvatskoj. Pretraživanjem fecesa pojedinih životinja i gvana ispod kolonije dobit će se uvid u virom (virusna populacija nekog domaćina) šišmišjeg probavnog i mokraćnog sustava, dok će pretraživanje ektoparazita moguće dati odgovor o njihovoj ulozi u prijenosu virusa unutar kolonije. Ovi će se uzorci pretražiti tehnologijom sekvenciranja nove generacije (Next Generation Sequencing – NGS). Iako nove tehnologije poput NGS imaju brojne prednosti poput obrade više uzoraka odjednom, pretraživanje uzoraka na mnoštvo virusa i otkrivanje virusa koje nije moguće izdvojiti u laboratoriju, uvijek treba imati na umu da sekvenca nije virus.
Isto tako, ukoliko je virus prisutan u niskoj koncentraciji u uzorku, neće ga biti moguće detektirati. Više informacija o projektu moguće je dobiti na internetskoj stranici: sismisi.veinst.hr pri čemu se svi mogu aktivno uključiti prijavljivanjem pronađenih uginulih šišmiša.
Zaključak
Mjere cijepljenja kakve se provode u populaciji lisica nemoguće je primijeniti u šišmiša, što im i dalje osigurava mjesto rezervoara i domaćina ove opake bolesti.
Kako trenutno ne postoje relevantni podatci o bjesnoći te drugim virusnim zoonozama u šišmiša u Republici Hrvatskoj, pokrenut je nacionalni projekt kome je za cilj procijeniti rasprostranjenost virusnih patogena u populacijama izabranih hrvatskih vrsta šišmiša. Prikupljeni podatci nadopunit će i epidemiološke podatke o bjesnoći šišmiša u Europi i tako pomoći boljem razumijevanju evolucijske interakcije između virusa bjesnoće i šišmiša.
Sažetak
B jesnoća je zoonoza s najvišom stopom smrtnosti od svih trenutno poznatih zaraznih bolesti prouzročena virusom iz porodice Rhabdoviridae, roda Lyssavirus. Rezervoari virusa bjesnoće su životinje iz redova šišmiša i zvijeri. U Republici Hrvatskoj glavni rezervoar virusa bjesnoće je crvena lisica. Početkom oralnog cijepljena lisica broj pozitivnih slučajeva je opadao, a posljednji pozitivni slučaj potvrđen je u veljači 2014. godine.
Za razliku od lisica, populacija šišmiša u Republici Hrvatskoj nikada nije bila sustavno pretraživana na prisutnost virusa bjesnoće ili drugih zoonotski potencijalno opasnih virusa. S ciljem utvrđivanja prisutnosti i proširenosti virusa u populaciji šišmiša započet je nacionalni projekt „Aktivni nadzorbjesnoće u šišmiša – bitan faktor za procjenubuduće prijetnje“ (BatsRabTrack) financiran od Hrvatske zaklade za znanost.
Ključne riječi: bjesnoća, crvene lisice, šišmiši, BatsRabTrack
Literatura [… prikaži]
Rabies in Carnivora and bats in the Republic of Croatia
Ivana ŠIMIĆ, DVM, Assistant, Nina KREŠIĆ, DVM, PhD, Assistant, Ivana LOJKIĆ, BSc, Scientific Advisor, Tomislav BEDEKOVIĆ, DVM, PhD, Senior Scientific Associate, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia
R abies is an ancient, major zoonosis with the highest mortality of any known infectious agent that continues to cause considerable human illness and death. The animal species in which these viruses are maintained are restricted to the order Chiroptera (bats) and Carnivora. In Croatia, the virus was maintained in a population of red fox. After starting the oral vaccination of foxes (2011), the last rabies positive case was confirmed in February 2014.
Unlike in red fox, the data on rabies (and other viruses) in bats is very limited. During 2016, a national project financed by Croatian Science Foundation was started. The main goal of the project is to establish the presence of rabies and other zoonotic viruses in bats by applying virological, serological and molecular methods.
Key words: rabies, red foxes, bars, BatsRabTrack
