Dr. sc. Mate Brstilo
Još se nisu stišali odjeci dioksinske afere nezapamćenih razmjera, koja je niti pred godinu dana pogodila na tisuće farmi za tov svinja u Njemačkoj i još nekim europskim zemljama, vezana također uz nedozvoljeno prisutstvo po zdravlje štetnih tvari u hrani za životinje, stiže nam evo najnovija, ovog puta aflatoksinska u mlijeku. U traženju odgovora na pitanja, što je uzrok i tko je zakazao, sam po sebi nameće se logičan zaključak, a taj je da je u svima zakazao sustav kontrole zdravstvene ispravnosti hrane i hrane za životinje.
Takav zaključak dodatno zvoni na uzbunu uz saznanje, da naša javnost i nadležna tijela o nalazu navedenog toksina u jednoj namirnici, doznaju od nadležnih institucija druge države, koja je usput kazano, svjetlosnu godinu daleko od Europske unije i kojoj nije prvi put da zameće gospodarski rat sa Hrvatskom.
Kakav to sustav službenih kontrola i proizvođačkih samokontrola imamo kad svi dobro znamo da je isti gotovo u potpunosti usklađen sa recentnim zakonodavstvom EU? Kako bi dali odgovor na ova pitanja, moramo se vratiti najmanje desetak i više godina unatrag, kad su Europu i gotovo cijeli svijet pogađale zdravstvene krize poput „bolesti kravljeg ludila”, slinavke i šapa te dioksinska, hormonska i druge afere koje su dovele do potpunog gubitka povjerenja potrošača diljem Europe i svijeta. Suočena s navedenim krizama, iza kojih su – a to se i dokazalo u najvećem broju slučajeva – stajali proizvođači i njihova pohlepa za profitom, Europska unija izrađuje i uspostavlja nov i jedinstven sustav kontrole zdravlja životinja i sigurnosti hrane i hrane za životinje.
Na snagu tako stupa novi opći Zakon o hrani te čitavi niz obvezujućih uredbi, regulativa, direktiva, higijenskih paketa, i drugih pravila kojima se na potpuno nov način uređuju kontrole zdravlja i prometa životinja, sigurnosti hrane i hrane za životinje. Pri tome se radikalno napušta jedan dugogodišnji i od zemlje do zemlje različit sustav, ali pri tome na žalost i mnoga dobra do tada u praksi dokazana rješenja kontrole.
Novi zakon, istina, uvodi čitav niz dobrih i učinkovitih odredbi, među kojima i primarnu odgovornost vlasnika-proizvođača hrane i hrane za životinje. Uvodi se sustav obveznog označavanja životinja, hrane i hrane za životinje te sustav sljedivosti pod dobro nam poznatim sloganom „od polja do stola“. U sustav se uvodi i tzv. analiza rizika (procjena rizika, upravljanje rizikom i obavještavanje o riziku) te s tim u svezi i sustav žurnog izvještavanja (rapid alert).
Osim što vlasnike proizvođače hrane i hrane za životinje određuje kao najodgovornije za njihovu zdravstvenu ispravnost, zakonodavac im omogućuje i tzv. samokontrolu u proizvodnji hrane kao i obvezu da o riziku (zdravstveno neispravnoj hrani) žurno izvještavaju potrošače i nadležno tijelo, kao i obvezu povlačenja takve hrane i hrane za životinje iz prometa.
Na žalost, zakonodavac time u drugi plan stavlja službene (inspekcijske) kontrole, ukida obveznu i stalnu službenu veterinarsku kontrolu u proizvodnji i prometu, svodeći ju na tzv. monitoring, odnosno povremene inspekcijske kontrole, a sve pod obrazloženjem da se vlasnicima proizvođačima ne prave nepotrebni troškovi.
Država koja iz proračunskih sredstava planira i plaća monitoring postupa po dobro nam poznatom sloganu: „koliko para toliko muzike“, jer kako drugačije protumačiti provođenje masovnih inspekcijskih kontrola i skupih pretraga tek tada kada se dogodilo ono što se moralo i moglo redoviti i stalnim kontrolama na vrijeme spriječiti.
Povijest se ponavlja, a epilog na žalost svi znamo: u srazu odgovornosti i etike vlasnika-proizvođača sa profitom, pobijedio je profit.
Mjesta i države gdje se to zbiva, u najrazvijenijim državama Europe, ili u osiromašenoj Hrvatskoj, sasvim je sve jedno. Važan je nečiji profit.