Akademik Ivo Tomašec – u povodu 120. obljetnice njegova rođenja

(Foto: Alen Bregeš)

Josip Madić¹, Ivana Tlak Gajger²
josip.madic@gmail.com
¹Zavod za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, Zagreb
²Zavod za biologiju i patologiju riba i pčela, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, Zagreb

“Akademik Ivo Tomašec pripada skupini hrvatskih veterinarskih znanstvenika i stručnjaka snažne osobnosti, koji su svojim znanstvenim i stručnim opusom te međunarodnim ugledom obilježili hrvatsku veterinarsku znanost i struku 20. stoljeća. Bio je među prvim znanstvenicima na području bolesti riba i pčela u Hrvatskoj.

Rođen je u činovničkoj obitelji u Novom Marofu 16. listopada 1904. Realnu gimnaziju završio je u Varaždinu 1923. Veterinarsku medicinu studirao je na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Diplomirao je 1928. te je početkom 1929. započeo svoju sveučilišnu karijeru zaposlivši se kao asistent na Zavodu za nauku o zarazama Veterinarskog fakulteta.

Doktorirao je 1930., a za docenta za predmet Biologija i patologija pčela i svilaca izabran je 1936. Te godine povjereno mu je uređenje novoosnovanog Instituta za biologiju i patologiju pčela, svilaca, riba, rakova, školjki i drugih mekušaca. Već u istoj godini Institutu se mijenja naziv u Zavod za biologiju i patologiju riba i pčela, a vodstvo Zavoda povjereno je doc. dr. Tomašecu. Za izvanrednog profesora izabran je 1940., a za redovitoga 1945. Bio je profesor za predmete Biologija i patologija riba i rakova, te Biologija i patologija pčela i svilaca. Usavršavao se u Biološkom državnom zavodu u Berlin-Dahlemu, u Odjelu za bolesti pčela Mljekarskog i bakteriološkog zavoda u Liebefeldu u Bernu, u Nacionalnoj veterinarskoj školi u Alfortu, u Pasteurovom institutu u Parizu te u Bavarskom biološkom zavodu u Münchenu.

Za dopisnog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1952., a za njenog pravog člana 1960. kao treći po redu znanstvenik s područja veterinarske medicine. Prvi je bio akademik Ivo Babić, parazitolog, a drugi akademik Božidar Oklješa, porodiljac.

Akademik Tomašec čitav je svoj radni vijek posvetio Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Bio je predsjednik Građevinskog odbora prilikom izgradnje sadašnjeg Fakulteta u Heinzelovoj ulici. Obnašao je dužnost predstojnika Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela od njegova osnutka 1936. pa sve dok nije otišao u mirovinu 1973. Posebno je bio posvećen praktičnoj nastavi iz biologije i patologije riba i pčela. U fakultetskom kampusu, u blizini Zavoda, dao je izgraditi zidani pčelinjak, te je u suradnji s voditeljem Botaničkog vrta u Zagrebu, botaničarom prof. dr. S. Horvatom, dao zasaditi medonosno bilje i drveće u blizini pčelinjaka pa je tako nastao „Horvatov brijeg“. Osim nastavne i znanstvene, Zavod je pod njegovim vodstvom razvio i značajnu stručnu-dijagnostičku djelatnost. Njegovom se zaslugom, već od prvih godina nakon osnutka pa sve do danas, u Zavodu obavljaju laboratorijske pretrage uzoraka pčela i riba.

Ostvario je opsežan znanstveni i stručni opus objavivši 250 publikacija u znanstvenim i stručnim časopisima i zbornicima. U početnim radovima obrađivao je teme iz područja mikrobiologije i zaraznih bolesti. U tom se razdoblju pretežito bavio istraživanjim na području dijagnostike i profilakse određenih bolesti peradi – kokošjeg tifa, kolere i boginja peradi. Istraživao je i mogućnosti imunoprofilakse svinjske kuge te dijagnostike Bangove bolesti goveda.

Glavni dio svoga istraživačkog rada Tomašec je posvetio bolestima riba i pčela. Njegov interes naročito je zaokupljala proljetna viremija šarana (nekad zvana zarazna vodena bolest šarana). Ta je bolest nanosila velike gubitke ribarstvu. Svojim sustavnim pristupom proučavanju etiologije i mogućnostima suzbijanja te bolesti dolazi do spoznaje da je uzrokovana virusom, a ne bakterijom kako se dotada mislilo. Razradivši mjere za njezino suzbijanje koje su se uspješno primjenjivale diljem svijeta, stekao je priznanje u svjetskim razmjerima. Dao je i osnovne priloge pokušaju suzbijanja proljetne viremije šarana kloramfenikolom i furazolidonom. Proučavao je i utjecaj vitamina i mikroelemenata na nastanak i tijek bolesti. Pisao je i o bolestima škrga i kože riba, ribljim nametnicima u šaranskim ribnjacima, o utjecaju mikroelementa kobalta na prirast konzumnih šarana, o prihranjivanju šaranskog mlađa proteinskom hranom i drugim aktualnim problemima u ribnjačarstvu.

Od bolesti pčela, posebnu pozornost posvećivao je onima najvažnijima – američkoj gnjiloći pčelinjeg legla, europskoj gnjiloći pčelinjeg legla i nozemozi. Istraživao je mogućnosti njihova liječenja sulfonamidima i antibioticima. Dokazao je da osim mikroorganizama i okolišni uvjeti utječu na razvoj bolesti, što se pokazalo ključnim u razradi mjera za njihovo suzbijanje. U određenom dijelu njegovih radova prvenstveno se obrađuje biologija pčelinje zajednice, nasljeđivanje kod pčela, orijentacija pčela, djelovanje matične mliječi, biostimulatori u pčelarstvu, otrovanja pčela, pčelinja paraliza i dr.

Kao vrstan znastvenik i stručnjak bio je posvećen radu u stručnim i znanstvenim organizacijama. Bio je tajnik i predsjednik Hrvatskog veterinarskog društva, predsjednik Ihtiološkog društva Jugoslavije te osnivač i dugogodišnji predsjednik Pčelarskog saveza Hrvatske. U tri je mandata bio dekan, a u dva prodekan Veterinarskog fakulteta. Nekoliko godina bio je član Sveučilišnog savjeta, Savjeta Veterinarskog fakulteta, Savjeta Instituta za fiziologiju i patologiju animalne proizvodnje, Udruženja za unapređenje slatkovodnog ribarstva, te predsjednik Savjeta Instituta za zarazne i invazione bolesti.

Glavni urednik časopisa Veterinarski arhiv bio je od 1943. do 1953., a potom je 20 godina bio član uredničkog odbora. U suautorstvu je objavio knjigu Pčelarstvo, koja je i danas temeljno djelo iz pčelarstva. Objavio je i nekoliko drugih knjiga: Bolesti peradi, Bolesti pčelinjega legla, Bolesti odraslih pčela, Opaka gnjiloća pčelinjega legla, Bolesti slatkovodnih riba i rakova, Suzbijanje zarazne vodene bolesti šarana.

Razvio je zavidnu međunarodnu znanstvenu i stručnu suradnju. Bio je ugledni član Međunarodnog ureda za zdravlje životinja (World Organization for Animal Health, Office International des Epizooties) sa sjedištem u Parizu. U toj je organizaciji obavljao dužnost potpredsjednika komisije za bolesti pčela i komisije za bolesti riba. U svjetskom društvu pčelarskih patologa također je obavljao dužnost potpredsjednika te je bio voditelj sektora za suzbijanje zaraznih bolesti pčela. U tom je svojstvu sudjelovao u izradi planova i prijedloga za suzbijanje zaraznih bolesti pčela i riba, koji su bili prihvaćeni na generalnim zasjedanjima. Kao istaknuti i cijenjeni znanstvenik, niz je godina sudjelovao i predsjedao u radu međunarodnih kongresa veterinarske medicine, pčelarskih kongresa, znanstvenih skupova o ribogojstvu i bolestima riba te skupova Organizacije za prehranu i poljoprivredu (Food and Agriculture Organization, FAO).

Za svoj je rad primio mnoga odlikovanja, nagrade i priznanja u Hrvatskoj i Sloveniji. Posebno izdvajamo Nagradu Predsjedništva Vlade NRH, Orden rada II. reda te Nagradu za životno djelo, koje mu je, na prijedlog Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, dodijelio Sabor SRH.

U povodu obilježavanja 50. obljetnice Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela, Fakultet je kao zahvalu za njegov rad, uz biste drugih zaslužnih velikana veterinarske znanosti i struke, u Sjedničkoj dvorani postavio bistu akademika Ive Tomašeca. Njegov rodni grad Novi Marof također mu se odužio postavljanjem spomen ploče na rodnoj kući, a pčelarski sektor postavljanjem biste na inicijativu prof. dr. sc. Đure Sulimanovića. Umro je u Zagrebu 11. srpnja 1981. u 77. godini života, a sahranjen je u Arkadama groblja Mirogoj u Zagrebu.

Literatura [… prikaži]