Prof. dr. sc. Igor Štoković
Sveučilište u Zagrebu, Veterinarski fakultet, Zavod za stočarstvo
Govedarstvo je najznačajnija grana poljoprivredne proizvodnje, ne samo zbog toga što je riječ o visokovrijednim proizvodima za ljudsku prehranu nego i zbog činjenice da je riječ o proizvodnji koja zahtijeva veliko interdisciplinarno znanje stočara.
Na važnost govedarstva u Republici Hrvatskoj upućuju podatci iz Tablice 1., a što se događalo s brojem goveda i krava, pasminama i veličinom domaćinstava s obzirom na broj goveda prikazano je grafikonima 1. i 2.
Iz prikazanoga u grafikonima 1. i 2. možemo zaključiti da je došlo do povećanja udjela holštajnske pasmine goveda i smanjenja udjela simentalske pasmine te da postoji konstantan pad broja krava. Budući da je došlo do smanjenja broja krava, a da se broj goveda povećao, uz činjenicu da jedna krava u najboljim uvjetima ne daje ni jedno tele godišnje, možemo zaključiti da je porast broja baziran na uvozu teladi za tov.
Trenutačno stanje govedarstva u Republici Hrvatskoj obilježeno je negativnim trendovima. U proteklih 10 godina došlo je do pada broja domaćinstava koja predaju mlijeko za 2/3, populacija krava prvi je put pala ispod 200.000, a sve je to uzrokovalo razumljiv pad u proizvodnji mlijeka (Grafikon 3.).
Primjenom najnovijih tehnologija i spoznaja u proizvodnji mlijeka postavljeni su viši standardi te je danas većina mlijeka koje se predaje europske kakvoće (Grafikon 4.).
Posljednji Operativni program razvoja govedarstva okončan je, a da se nisu uspjeli ostvariti postavljeni ciljevi. U izradi je novi Program razvoja govedarske proizvodnje za razdoblje 2014. – 2020., koji bi trebao dati novi zamah posrnulomu govedarstvu. Opet se zalažemo za politiku velikih skokova i preferiranje velikih proizvodnih jedinica, što se do sada pokazalo neuspješnim, pa čak i promašenim. Operativnim programom iz 2004. godine bilo je planirano izgraditi 1.200 govedarskih objekata, a izgrađeno je 300, od kojih danas 1/3 vlasnika ne vraća kredite. Bila je zacrtana proizvodnja od 1.200.000.000 L mlijeka, a proizvodimo upola manje. U novom programu zacrtana je ciljana proizvodnja od 1.400.000.000 L mlijeka do 2020. godine, što je u ovoj situaciji u najmanju ruku hrabro postavljen cilj. Takva politika dovela je do brže depopulacije sela i napuštanja ruralnih područja te ne začuđuje činjenica da je u RH neobrađeno 2/3 obradivih površina. Nažalost, negativni trendovi u govedarstvu mogu se očekivati i u sljedećem razdoblju. Naime, pad otkupnih cijena mlijeka očekujemo do trenutka ukidanja sustava kvota, a to je do 2015. godine. Nažalost, daljnji pad cijena neće samo uništiti veliki broj seoskih domaćinstava koja se još bave govedarskom proizvodnjom nego se može očekivati i velika kriza prerađivačke industrije koja je preostala u hrvatskom vlasništvu. Kod drugih velikih prerađivača ne očekujemo veće promjene jer su u vlasništvu velikih multinacionalnih kompanija. Dugoročno možemo očekivati oporavak ukupne poljoprivredne proizvodnje pa tako i govedarstva jer u RH postoje svi prirodni preduvjeti za to, no kako bi se to ostvarilo, mora se još mnogo toga “posložiti”.
Trenutačno za to ne postoji ni prvi preduvjet, a to je dobra volja. Jedini odgovor na sadašnje stanje bio bi model “mala ulaganja – veliko znanje”, čime bi se mogli maksimalno iskoristiti postojeći kapaciteti i dugoročno očekivati pozitivni pomaci.
Još su jedan veliki problem udruge proizvođača, koje su usitnjene i nepovezane i stoga nisu ravnopravan sugovornik u pregovorima s mljekarskom industrijom. Većina je udruga povezana s određenim političkim opcijama, a ne primarno sa strukom. To se osobito moglo vidjeti prilikom posljednjih pregovora o cijeni mlijeka. Dok proizvođači sami ne shvate da je udruživanje neizbježno i da se moraju mnogo više potruditi kako bi se educirali, udruge proizvođača neće imati veće značenje. Udruživanje proizvođača i odnos između proizvođača i prerađivača pokušava se regulirati Mliječnim paketom.
Novim Programom razvoja govedarstva trebalo bi stvoriti preduvjete za konkurentnu govedarsku proizvodnju u okvirima Europske unije i Zajedničke poljoprivredne politike. Zajedničkom poljoprivrednom politikom definirana su područja koja će se primarno razvijati i podupirati sredstvima EU-a. To su ruralni razvoj, sigurnost hrane, dobrobit životinja i očuvanje okoliša. Veterinarska struka nalazi se u svim spomenutim područjima. Prema projektu VET2020 vidljivo je da naši kolege iz regije misle da su najznačajnija područja u kojima će se zapošljavati veterinari kvaliteta i sigurnost hrane, javno zdravstvo, zaštita okoliša i dobrobit životinja. Smatraju da će područje zdravlja stada gubiti na važnosti, što je razumljivo s obzirom da će sve manje veterinara trebati na određen broj uvjetnih grla. Zahvati vezani uz goveda nekada su bili pretežit dio posla terenskih veterinara pa ako pogledamo odnos između broja proizvođača mlijeka i broja veterinara, vidimo da je utjecaj očigledan (crvene crte, grafikoni 5. i 6.).
Veterinarska je struka, kako vidimo, neraskidivo povezana s govedarskom proizvodnjom i životom na selu, stoga je veoma bitno da, promišljajući o svojoj budućnosti, razmišljamo i o budućnosti sela. Do sada smo bili okrenuti sami prema sebi (pretvorba veterinarskih stanica, prodaja centara za reprodukciju i ostalo) i sitnim pojedinačnim interesima, što je i dovelo do gubljenja ugleda i važnosti struke u društvu. Kako možemo pomoći?
Veterinari mogu pružiti potporu stočaru kako bi njegova proizvodnja bila što uspješnija. Moramo se dodatno educirati na svim razinama kako bismo mogli ponuditi kompletnu uslugu stočarima u svim aspektima govedarske proizvodnje. Na primjer, pomoć u vođenju proizvodnje u sustavu krava – tele. Nova usluga svodi se na “snimanje” stanja na farmi, ostvarivanje postavljenih ciljeva primjenom najnovijih tehnologija, pomicanje proizvodnje u pozitivnom smjeru. Za tu ponešto promijenjenu ulogu (veterinar partner) potrebno je steći i nova znanja iz prikupljanja i obrade podataka, analize troškova, epidemioloških podataka te drugoga.