Antimikrobna rezistencija i ilegalna primjena antibiotika

Nema tko o ovoj temi ne zna, barem kada je suditi po naslovima na portalima, a koji se kao brinu za zdravlje ljudi, zdravlje životinja, ‘Jedno zdravlje’, proizvodnju hrane, zdravlje potrošača. Dok Hrvatska priprema novi zakon o veterinarsko-medicinskim proizvodima o kojemu će biti riječi kada za to dođe vrijeme, mnogi godinama okreću glavu, pa i ovom prilikom ne progovaraju i odvraćaju pažnju javnosti od pravih uzroka problema koji niz godina globalno muče i veterinare i liječnike (kojima svijest o antimikrobnoj rezistenciji nije nerazvijena).

Pod nazivom KNOWLEDGE FOR POLICY, EU na putu rješavanja globalnog problema antimikrobne rezistencije priprema odluku kojom se dopušta nastaviti primjenu određenih antibiotka isključivo za potrebe humane medicine. Ne može se poreći značaj i važnost primjene određenih antibiotika u veterinarskoj medicini, ali nije niti pošteno niti ispravno odgovornost za antimikrobnu rezistenciju i njezino širenje urgubo čak niti neizravno svaljivati na europske veterinare i njihove pacijente. Znamo da i u Hrvatskoj izvan zdravstvene djelatnosti (PODRUČJE Q – Djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, NKD 2007.) antibiotike ne koriste samo veterinari, ali eto, za veterinare se zna. Za druge se službeno ne zna jer ih drugi službeno ne koriste, pa im se ne može službeno niti zabraniti. Pogotovo na ilegalnom tržištu.
No, kako su svi drugi koji koriste antibiotike daleko brojniji od veterinara, a suvremena se demokracija temelji na većini glasova, odlučeno je da će se glavnim krivcima – veterinarima u EU – onemogućiti korištenje dosad korištenih antibiotika. Bez obzira što svoje kućne ljubimce ne jedemo, iz europske odluke može se zaključiti da su i oni u velikoj mjeri odgovorni za desetljeća globalnog širenja i jačanja antimikrobne rezistencije. Veterinare se ne pita za mišljenje jer rijetko osim njih zna čime se ustvari bave.

Kako veterinarska djelatnost niti u EU ne spada u djelatnosti zdravstvene zaštite, moglo bi se zaključiti da bi europski veterinari trebali biti sretni što im je uopće dopušteno koristiti antibiotike. No, o tim nelogičnostima možemo i drugi put.

Nitko ne govori o tome u kojoj mjeri – primjerice – nikome poznati neodgovorni stočari desetljećima ilegalno kupuju i primjenju antibiotke u svojim uzgojima, nesvjesno i neznanjem pomažući širenje antimikrobne rezistencije. Još manje se na istom mjestu govori o tome koliko ljudi “preventivno troši” antibiotike, koliko njih antibioticima ‘liječi’ virusne bolesti, koliko je antibiotika izdano na važeći ili nevažeći recept ili bez njega, koliko ih se troši razborito, a koliko potpuno nerazumno. Suluda potrošnja antibiotika u ljudi nije problem za antimikrobnu rezistenciju.

Dakle, EU svojom odlukom nije reducirala niti nerazumnu, niti široku primjenu antibiotika u ljudi niti značaj crnog tržišta lijekova u antimikrobnoj rezistenciji. Ona implicira da su za razvoj antimikrobne rezistencije u svijetu primarno odgovorni europski veterinari. Njihovi pacijenti neka se snađu.

Kakogod se ova situacija završila, sigurno je da europski veterinari neće ilegalno kupovati antibiotike i njima liječiti životinje. Sigurno je da ako ova odluka o(p)stane, veterinari neće biti u mogućnosti liječiti svoje pacijente jednako kao do sada.
Jesu li ljudi kao pacijenti dovoljno odgovorni i osviješteni o ovom globalnom problemu, svatko za sebe najbolje zna.

Očekivali bi da duhu ‘Jednog zdravlja’ EU posegne za učinkovitijom kontrolom od proizvodnje preko distribucije do primjene antibiotika, umjesto da čvrsto ‘vojnički’ udari po europskim veterinarima i njihovim pacijentima. Doduše, tako je administraciji lakše, a nama, drage kolegice i kolege i našim pacijentima – kako bude.