Zrinka Štritof Majetić, D. Vnuk, Lj. Barbić, Josipa Habuš, Z. Milas, V. Starešina, V. Stevanović, M. Perharić, K. Martinković, Vesna Mojcec Perko i N. Turk
Dr.sc. Zrinka Štritof, dr.med.vet., viša asistentica (zstritof@vef.hr), dr.sc. Dražen Vnuk, dr.med.vet., izvanredni profesor, dr.sc. Ljubo Barbić, dr.med.vet., izvanredni profesor, Josipa Habuš, dr.med.vet., asistentica, dr.sc. Zoran Milas, dr.med.vet., redoviti profesor, dr.sc. Vilim Starešina, dr.med.vet., izvanredni profesor, Vladimir STEVANOVIĆ, dr.med.vet., asistent, Vesna MOJČEC PERKO, dipl.ing., stručna suradnica, dr.sc. Nenad Turk, dr.med.vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb
Uvod
A spergiloza je gljivična infekcija prouzročena plijesnima iz roda Aspergillus. Bolesti pasa i mačaka prouzročene aspergilima uključuju aspergilozu nosa, generaliziranu aspergilozu te mikotoksikoze. Najčešći uzroci kroničnih bolesti nosa su aspergiloza i novotvorevine (Sharp i sur., 1991.).
Aspergiloza može biti primarna ili sekundarna kao posljedica traume, stranog tijela i neoplazije. Očituje se progresivnim oštećenjem sluznice nosa i nuzšupljina nosa, a u poodmakloj fazi bolest se može očitovati i osteomijelitisom čeonih šupljina. Najčešći je uzročnik Aspergillus fumigatus, a izdvojeni su i A. flavus, A. niger, A. nidulans i Penicillium spp. (Lane i Warnock, 1977., Harvey i sur., 1981.). Sve su to ubikvitarni saprofiti pa se smatraju uvjetno patogenim mikroorganizmima koji uzrokuju lokalizirane i generalizirane infekcije u životinja i ljudi. Bolest je rasprostranjena u cijelom svijetu, a većinom zahvaća brahicefalične i mezocefalične imunokompetentne pse mlade do srednje dobi.
Iako je sigurno da u svakodnevnoj kliničkoj praksi ima sporadičnih slučajeva aspergiloze, malo je pisanih podataka o ovoj bolesti. U Republici Hrvatskoj do danas je opisan samo jedan slučaj aspergiloze nosa u psa (Barbić i sur., 2005.). U ovom članku dajemo pregled novijih spoznaja o aspergilozi nosa u pasa te prikazujemo slučaj bolesti u sedmogodišnjeg aljaškog malamuta zaprimljenog na Klinici za zarazne bolesti Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Etiologija
Uzročnici ove bolesti pripadaju rodu Aspergillus (osim rijetko izdvojenog Penicillium spp.), koji obuhvaća više od 180 različitih saprofitskih vrsta gljiva. U veterinarskoj medicini najveće značenje ima vrsta A. fumigatus. Sposobnost preživljavanja na različitim organskim tvarima i u najnepovoljnijim uvjetima čini ih ubikvitarnim mikroorganizmima koji se, osim u prirodnom okolišu, mogu naći i u hrani za kućne ljubimce (Bueno i sur., 2001.). Pripadnici roda Aspergillus su lako prepoznatljivi po tipičnoj mikroskopskoj građi dok je razlikovanje pojedinih vrsta nešto složenije, a provodi se na osnovi morfoloških, fizioloških, uzgojnih te genomskih osobina. Vegetativni micelij aspergila građen je od septiranih, nepigmentiranih hifa, promjera 3 do 8 μm, iz kojih izbijaju konidiofore (reproduktivne hife) proširujući se na svom vrhu u vezikulu. Ona je pokrivena fijalidama iz kojih nastaju nizovi spora – konidija. Aspergili tvore micelij i na hranidbenim podlogama i u domaćinu.
Patogeneza
Ulazak spora u organizam pospješuje njihova mala masa i hidrofobnost zbog čega lako čine aerosol te inhalacijom dospijevaju u gornje, a katkad i donje dišne prohode. Obzirom da životinja uobičajeno udiše stotine spora dnevno, na nastanak infekcije utječu poremetnje mehanizama lokalne imunosti, uključujući IgA i makrofage, koji sprječavaju kolonizaciju (Schneemann i Schaffner, 1999.). Ostali predisponirajući čimbenici su trauma glave, strano tijelo, novotvorevine, količina inokuluma i absces zubnog korijena. U većini slučajeva predisponirajući čimbenik ostaje nepoznat (Van Pelt i McKiernan, 1994.). Ukoliko ih obrambeni mehanizmi ne uklone, spore u domaćinu tvore invazivne hife koje progresivno invadiraju nos i nuzšupljine nosa. A. fumigatus tvori toksični metabolit – gliotoksin, koji ima imunosupresijski učinak i inhibira fagocitozu te na taj način pogoduje nastanku infekcije (Barret i sur., 1977., Harvey i O’Brien, 1983., Chaparas i sur., 1986., Sharp i sur., 1991.). Širenjem infekcije dolazi do progresivnog uništenja nosne sluznice i osteomijelitisa čeonih šupljina što je potpomognuto enzimima proteazama. Infekcija je kosti obično ograničena na nosne konhe, no može doći i do osteolize i širenja infekcije na sitastu ploču, nepčane kosti ili orbitu (Mathews i Sharp, 2006.).
Klinička slika
Pri kliničkom se pregledu može uočiti iscjedak iz nosa, obično sluzavognojan, obostran ili češće jednostran, ulceracije nosnica i krvarenje iz nosa te bolnost pri palpaciji njuške. Mogu biti prisutni različiti stupnjevi stertora i stridora, kihanje, kao i disanje otvorenih usta zbog smanjene prohodnosti gornjih dišnih puteva. Ukoliko dođe do infekcije orbite, može se javiti iscjedak iz oka, egzoftalmija i strabizam. Opće je stanje životinje redovito nepromijenjeno, isto kao i hematološki i biokemijski parametri u krvi. Izuzetak mogu biti dugotrajni procesi gdje je prisutna veća bolnost pa je životinja snuždena i mršavija zbog dugotrajnog smanjenog uzimanja hrane.
Ukoliko je krvarenje iz nosa obilnije, može doći i do blage anemije. Iscjedak je iz nosa u početku obično jednostran, a kasnije zbog oštećenja nosne pregrade postaje obostran. U slučaju dugotrajne infekcije, iscjedak iz nosnica može postati siraste ili glinaste konzistencije. Progresija infekcije do sitaste ploče ne mora rezultirati promjenama u kliničkoj slici, no lokalno liječenje čini nedostatnim. Širenje infekcije izvan nosne šupljine može prouzročiti oticanje lica, začepljenje suznog kanala i posljedično suzenje očiju.
Dijagnosticiranje
Dijagnosticiranje aspergiloze nosa je složeno i sastoji se od više dijagnostičkih postupaka koji se međusobno nadopunjuju. Dijagnoza se postavlja uzimajući u obzir anamnezu, simptome bolesti, radiološke pretrage, mikrobiološku, citološku, serološku i histopatološku pretragu. Svaki od ovih postupaka može dati lažno pozitivan i lažno negativan nalaz (Mathews i Sharp, 2006.) pa je za dijagnozu bolesti potrebno imati pozitivan nalaz barem dva do tri dijagnostička postupka (Harkin, 2003.).
Iz anamneze se obično doznaje da životinja nekoliko tjedana pa i mjeseci pokazuje znakove rinitisa. Vlasnici primjećuju iscjedak iz nosa različitog izgleda od bistrog do žućkastozelenog te povremeno kihanje. Životinja najčešće ima očuvan apetit no vlasnici katkad zapaze nevoljko uzimanje hrane do kojeg dolazi zbog bolnosti njuške. Anamneza obično uključuje i podatke o dugotrajnoj ili višekratnoj terapiji antibioticima bez poboljšanja ili s neznatnim poboljšanjem (Sharp i sur., 1991.).
Najčešći klinički znaci koji upućuju na aspergilozu nosa su vodenasti do sluzavognojni iscjedak, krvarenje iz nosa, ulceracije i depigmentacija nosnica, kihanje i bolnost u području njuške (Mathews i Sharp, 2006.).
Rengenološkom se pretragom može postaviti sumnja na aspergilozu, ali se promjene prouzročene ovom bolesti ne mogu pouzdano razlikovati od promjena prouzročenih bakterijskom infekcijom ili novotvorevinama. Ovisno o lokalizaciji, proširenosti i trajanju procesa mogu se uočiti pojačana zasjenjenja šupljina, zadebljanja sluznice i oštećenja turbinata.
Pretraga računalnom tomografijom (CT) omogućuje precizniju procjenu granica zahvaćenog tkiva i samim time pouzdaniju prognozu bolesti (Saunders i Bree, 2003.).
Uzimanje obrisaka nosnica za kulturelnu mikološku pretragu jednostavan je i neinvazivan postupak, no nalaz može poslužiti samo kao smjernica do dijagnoze. Na temelju broja kolonija i čistoće izdvojene kulture može se posumnjati na aspergilozu. Međutim, kako se aspergili ponekad mogu izdvojiti i iz nosnih prohoda zdravih pasa, ova metoda ne može dati pouzdanu dijagnozu.
Osim lažno pozitivnih, u slučaju klinički zdravih pasa i onih s novotvorevinama, može dati i lažno negativne rezultate isto kao i citološka pretraga obrisaka nosnica (Mathews i Sharp, 2006.).
Ukoliko su gljivični plakovi prisutni u nosnoj šupljini endoskopska pretraga dat će dijagnozu, ali ne i ako se oni nalaze samo u čeonim šupljinama. Ako se rinoskopijom utvrde aspergilomi, histološkom ili citološkom pretragom takvog tkiva može se ustanoviti prisutnost gljivičnih elemenata što potvrđuje dijagnozu gljivičnog rinitisa.
Ipak, na taj se način ne može ustanoviti vrsta uzročnika pa ni razlikovati gljive iz rodova Aspergillus i Penicillium, stoga je poželjno napraviti kulturelnu pretragu bioptata i doći do konačne dijagnoze.
Od manje invazivnih pretraga može se napraviti i serološka pretraga. Ona se provodi imunodifuzijom u gelu (GDP-test) i imunoenzimnim testom (ELISA). Osjetljivost i specifičnost ovih metoda ovise o tome koliko se različitih antigena upotrebljava. Njihov veliki nedostatak je mogućnost lažno negativnih rezultata (zbog nepostojanja unakrižne reaktivnosti između vrsta aspergila ili nedostatnog titra protutijela u ranoj fazi bolesti). Lažno pozitivni rezultati mogu zavarati, jer potvrđuju prisutnost protutijela na aspergile, no ne isključuju prisutnost neke druge bolesti koja primarno prouzroči kliničke znakove (npr. novotvorevine) stoga ovu pretragu treba koristiti isključivo uz ostale dostupne pretrage.
Patoanatomski nalaz
Prije uginuća životinja redovito boluje nekoliko mjeseci pa i godina, posebice ako je liječena protugljivičnim lijekovima koji su usporili rast aspergiloma. Na razudbi se za histološku pretragu uzima promijenjeno tkivo u čijim se rezovima uočavaju erozije i ulceracije dišne sluznice, submukozne infiltracije limfocita, plazma stanica i neutrofila te septirane hife koje završavaju zadebljanjem.
Liječenje
Liječenje aspergiloze nosa je složeno.
U tu se svrhu koristi nekoliko sistemskih i lokalnih antimikotika (Friend i sur., 2002., Claeys i sur., 2006., Sissener i sur., 2006.). Sistemsko liječenje s oralnim antimikoticima zahtijeva dugotrajnu primjenu, skupo je i ima više nuzučinaka te manju učinkovitost nego lokalno liječenje ili kombinacija sistemskog i lokalnog (Sharp i Sullivan, 1989., Legendre, 1995.). Nekoliko je načina kirurškog liječenja, koje se provodi bilo u svrhu bolje dostupnosti lijeka ili odstranjivanja gljivičnog micelija (Mathews i sur., 1998., Willis i sur., 1999., Claeys i sur., 2006.).
Od sistemskih antimikotika najučinkovitijim se pokazao itrakonazol s izliječenjem u 60-70% slučajeva, dok su ketokonazol i flukonazol pokazali učinkovitost u 43-60% slučajeva, a tiabendazol u samo 47% slučajeva (Harvey, 1984., Sharp i sur., 1991., Legendre, 1995.). Sistemsko liječenje indicirano je u slučajevima kada infekcija zahvaća tkiva izvan nosne šupljine, a pri njenoj primjeni preporuča se pratiti koncentraciju alanin aminotransferaze u serumu zbog potencijalne hepatotoksičnosti lijekova.
Lokalno se liječenje smatra najučinkovitijim i indicirano je u svim oblicima bolesti osim u slučaju oštećenja sitaste ploče (Davidson i Pappagianis, 1995., Friend i sur., 2002., Siessener i sur., 2006.). Za lokalnu se primjenu koriste klotrimazol i enilkonazol, aplicirani sinusotomijom, rinoskopski ili uvođenjem Foleyevih katetera kroz nosnice (Mathews i sur., 1998.). Lokalna se primjena klotrimazola pokazala učinkovitom u 87% slučajeva nakon jednog ili dva liječenja (Mathews i sur., 1998.). Primjena lokalnog liječenja može prouzročiti komplikacije u obliku neuroloških poremetnji ukoliko je oštećena sitasta ploča pa je prije početka liječenja poželjno odrediti granice proširenosti procesa.
Sva tri načina lokalne primjene lijeka imaju svoje prednosti i mane. Najveća prednost sinusotomije jest mogućnost odstranjivanja aspergiloma u cijelosti i bolja dostupnost lijeka (Mathews i Sharp, 2006.). Pri uvođenju lijeka kateterima ili rinoskopom, ukoliko je aspergilom veći ili se nalazi u čeonoj šupljini, postoji mogućnost da neće doći do potpunog prožimanja lijekom, nego će u središtu aspergiloma ostati gljivični elementi koji će se kasnije opet umnažati. S druge strane, sinusotomija zahtijeva duboku anesteziju, ima najduži postoperacijski oporavak i može dovesti do komplikacija, najčešće potkožnog emfizema (Mathews i sur., 1998.). Prednost rinoskopije je što omogućuje vizualizaciju nosnih prohoda i nadzirano uklanjanje gljivičnih naslaga, a nedostatak što su jaka krvarenja česta komplikacija zahvata, što rinoskopom ne možemo ući u čeone šupljine i ne možemo odrediti stupanj oštećenja kosti (Saunders i sur., 2004.). Uvođenje lijeka kateterima kroz nosnice ima najmanje nuzučinaka no i najmanju učinkovitost ako su aspergilomi smješteni dublje u nosnim prohodima, a isto tako i ograničenu dijagnostičku vrijednost.
Pri odabiru pripravka djelatne protugljivične tvari treba biti oprezan.
Idealno je upotrijebiti 1%-tnu otopinu klotrimazola u polietilen-glikolu. Na tržištu je dostupan tekući pripravak 1%-tnog klotrimazola (Canesten, Bayer) koji sadrži propilen glikol i alkohol. Ove tvari draže sluznicu i dovode do edema pa se njihova uporaba ne preporučuje (Caulkett i sur., 1997., Davidson i Mathews, 1997.).
Nema objektivnih pokazatelja za procjenu uspješnosti liječenja. Potrebno je pratiti znakove bolesti koji bi trebali nestati ili se smanjiti u roku dva tjedna po liječenju. Ukoliko u tom razdoblju ne dođe do poboljšanja preporučljivo je ponoviti liječenje.
Prikaz slučaja
Pas, aljaški malamut, u dobi od sedam godina, zaprimljen je na Kliniku za zarazne bolesti Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zbog otežanog disanja i iscjetka iz obje, posebice lijeve nosnice. Pas je liječen nekoliko mjeseci u privatnoj veterinarskoj ambulanti različitim antibioticima uz prolazna poboljšanja. Vlasnik je primijetio da pas povremeno kiše nakon čega se iz lijeve nosnice cijedi veća količina žućkastog sadržaja s primjesama krvi. Pas je prema izjavi vlasnika bio očuvanog apetita i urednog cjepnog statusa. Kliničkim pregledom utvrđen je sluzavognojni iscjedak iz lijeve nosnice, ulceracije i depigmentacija lijeve nosnice i bolnost pri palpaciji lijeve strane njuške. Opće je stanje životinje bilo nepromijenjeno, osim umjerene snuždenosti i povremeno otežanog uzimanja hrane, vjerojatno zbog bolova u njušci.
Pretragom krvi ustanovljene su smanjene vrijednosti eritrocita, hemoglobina, hematokrita i albumina (eritrociti 3,8 x 1012 , hemoglobin 94 g/L, hematokrit 29%, albumini 20 g/L).
Citološkom pretragom nosnog iscjetka pronađeni su gljivični elementi koji su morfološki odgovarali gljivama iz roda Aspergillus, a ishod mikološke kulturelne pretrage na Sabouraudovom agaru pri 37 °C bio je obilan rast plijesni Aspergillus fumigatus u čistoj kulturi.
Na rengenskim snimkama u dorzo-ventralnoj projekciji bila su vidljiva područja povećane gustoće sjene, ograničena na nosnu šupljinu.
Postavljena je sumnja na aspergilozu nosa što je kasnije i potvrđeno citološkom i kulturelnom pretragom uzorka promijenjenog tkiva iz nosne šupljine, kojom je izdvojen i Aspergillus fumigatus.
Lokalno liječenje provedeno je na Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sinusotomijom i infuzijom 1%-tnog klotrimazola u nosnu šupljinu.
Tijek operacije
Pas je uveden u anesteziju ketaminom i fentanilom, intubiran i održavan u anesteziji mješavinom izoflurana i kisika, te kontinuiranom infuzijom fentanila.
Položen je u sternalnu poziciju te je napravljena sinusotomija tijekom koje su uzeti uzorci aspergiloma za histološku i kulturelnu mikološku pretragu. Nosna je šupljina očišćena od vidljivih dijelova gljivičnog plaka i isprana fiziološkom otopinom te 1%-tnom otopinom klotrimazola u polietilen-glikolu. Izrezani dio kosti vraćen je i pričvršćen žicom kroz prethodno napravljene otvore.
Periost, potkožje i koža su sašiveni. Pas je stavljen u lateralni položaj te mu je kroz usta uveden Foleyev kateter promjera 24 F, čiji je kraj postavljen ležati dorzalno od mekog nepca, na spoju mekog i tvrdog nepca. Kateter je postavljen da bi spriječio prolaz terapijske otopine u kaudalne dijelove dišnog i probavnog trakta. Kroz obje su nosnice uvedeni Foleyevi kateteri promjera 10 F. Kada su svi kateteri bili pravilno postavljeni i napuhani, pas je okrenut u dorzalni položaj i u svaku mu je nosnicu uvedeno po 60 mL otopine klotrimazola. Tada je pas okretan u lijevi lateralni, desni lateralni, sternalni pa opet dorzalni položaj i u svakom je ostavljen po 15 minuta da lijek djeluje. Nakon toga su kateteri izvađeni, a iz ždrijela i jednjaka usisan je ostatak tekućine.
Histopatološkom pretragom uzetog promijenjenog tkiva, utvrđen je gnojnonekrotični sinusitis gljivične etiologije, a mikološkom kulturelnom pretragom obilan rast čiste kulture A. fumigatus.
Nakon prvog liječenja količina se iscjetka smanjila. Zbog bolova u predjelu nosa psu je prepisan karprofen (Rimadyl, Pfizer). Opće je stanje i dalje bilo nepromijenjeno. Započeto je sistemsko liječenje itrakonazolom u dozi od 5 mg/kg svakih 12 sati, no nakon dva dana pas je počeo povraćati i gubiti apetit zbog čega je sistemsko liječenje prekinuto.
Tjedan dana nakon operacije iscjedak se pojačao, napravljena je bakteriološka pretraga kojom je izdvojena bakterija Pseudomonas aeruginosa.
Prema antibiogramu životinji je prepisan ciprofloksacin (Ciprobay, Bayer) u dozi od 10 mg/kg svakih 12 sati.
Dva tjedna nakon početka liječenja ciprofloksacinom ponovo su napravljeni bakteriološka pretraga i hemogram.
Vrijednosti eritrocita i hemoglobina bile su fiziološke, a bakteriološka pretraga negativna.
Tri tjedna nakon prvog ispiranja klotrimazolom iscjedak još uvijek nije u potpunosti nestao. Napravljena je kontrolna mikološka kulturelna pretraga nosnog iscjetka kojom je izdvojen A. fumigatus što je bila indikacija za još jedno liječenje klotrimazolom. I ovaj put je A. fumigatus izdvojen u čistoj kulturi, no broj je izraslih kolonija bio znatno manji nego u prvom izdvajanju. S obzirom da je prilikom prve terapije sinus očišćen od gljivičnih plakova, ovaj put je ona provedena bez prethodne sinusotomije,uvođen jem Foleyevih katetera kroz nosnice i infuzijom klotrimazola u trajanju od sat vremena kako je već opisano.
Nekoliko dana nakon ponovljenog tretmana iscjedak je iz nosa bio neznatan, a opće stanje životinje vidno bolje.
Vlasnik je primjetio da je životinja postala živahnija i da joj se povećao apetit.
Psu je prepisan imunomodulator, homeopatski preparat Euphorbium (Heel, Njemačka) u dozi 4 mL u početku svaki drugi, a kasnije svaki treći dan.
Tjedan dana nakon druge terapije mikološka pretraga nosnog iscjetka bila je negativna. Vlasnik je sljedeća četiri mjeseca dovodio psa na kontrolne preglede jednom mjesečno. Životinja je bila živahna, iscjetka iz nosa nije bilo, hematološki parametri bili su u fiziološkim granicama, a mikrobiološke pretrage negativne.
Godinu dana kasnije, vlasnik je doveo psa na pregled jer je opet primjetio pojačan iscjedak iz nosa, mutan, žućkaste boje i jake bolnosti pri dodiru njuške. Vlasnik je uočio i pojačan iscjedak iz desnog oka.
Napravljena je pretraga računalnom tomografijom (u inozemstvu) koja je pokazala da je proces jako uznapredovao i proširio se izvan nosne šupljine i u orbitu.
Zbog lošeg zdravstvenog stanja i nepovoljne prognoze bolesti pas je eutanaziran.
Zaključci
U obradi prikazanog slučaja ograničavajući čimbenik bila je nedostupnost pretrage računalnom tomografijom kojom bismo u samom početku bolesti mogli odrediti granicu područja zahvaćenog infekcijom kao i nadzirati tijek oporavka poslije liječenja te na vrijeme uočiti recidiv bolesti. Nismo bili u mogućnosti napraviti rinoskopiju kojom bismo, možda, jednako učinkovito odstranili aspergilom iz nosne šupljine.
Nemoguće je procijeniti koliko je postupak sinusotomije utjecao na širenje infekcije i smanjenje lokalne otpornosti sluznice i bi li liječenje bilo manje ili više uspješno da je provedeno endoskopski umjesto otvaranjem nosnog sinusa.
Člankom želimo skrenuti pozornost doktorima veterinarske medicine te studentima veterinarske medicine na ovu bolest jer smatramo da s obzirom na složeno dijagnosticiranje aspergiloze u pasa, katkad bolest prolazi nedijagnosticirana. Kako liječenje treba započeti što ranije da bi se spriječilo širenje procesa koji će u konačnici biti vrlo teško izliječiti, u svim slučajevima kroničnog rinitisa, kada se antibioticima ne postiže željeni učinak, treba imati na umu i ovu bolest. Budući da je većina dijagnostičkih postupaka teže primjenjiva ili potpuno nedostupna u praksi, pri sumnji na ovu bolest uputno je uzeti obriske nosnica za mikološku pretragu, jer je, bez obzira na nedovoljnu dijagnostičku vrijednost, ona u praksi najdostupnija.
Sažetak
Gljivična infekcija nosne šupljine i nuzšupljina nosa važan je uzrok kroničnog rinitisa i sinusitisa u pasa. Javlja se u cijelom svijetu, tipično u imunokompetentnih muških pasa, mlade do srednje dobi. Infekcija može biti primarna ili sekundarna kao posljedica traume, oštećenja nastalih stranim tijelom ili novotvorevinama. Najčešći uzročnik je Aspergillus fumigatus, a iz nosa pasa izdvojeni su i A. flavus, A. niger, A. nidulans i Penicillium spp. Ovi su organizmi ubikvitarni saprofiti, uvjetni uzročnici lokaliziranih i generaliziranih infekcija ljudi i životinja. Aspergiloza progresivno oštećuje sluznicu nosne šupljine, a u poodmakloj fazi bolesti može se očitovati i osteomijelitisom čeonih šupljina. Klinički znaci koji upućuju na nosnu aspergilozu uključuju vodenasti do sluzavognojni iscjedak iz nosa, ponekad s primjesama krvi, ulceracije i depigmentiranost nosnica te bolnost u području njuške. Do dijagnoze se dolazi pomoću više dijagnostičkih postupaka.
Liječenje bolesti je složeno i uključuje lokalnu ili kombiniranu lokalnu i sistemsku primjenu protugljivičnih lijekova (klotrimazola, enilkonazola, itrakonazola, ketokonazola). U ovom smo članku dali pregled novijih spoznaja o aspergilozi nosa u pasa te prikazali slučaj bolesti u sedmogodišnjeg aljaškog malamuta zaprimljenog na Klinici za zarazne bolesti Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Literatura [… prikaži]
Canine Nasal Aspergillosis
Zrinka Štritof, DVM, PhD, Senior Assistant, Dražen Vnuk, DVM, PhD, Associate Professor, Ljubo Barbić, DVM, PhD, Associate Professor, Josipa Habuš, DVM, Assistant, Zoran Milas, DVM, PhD, Full Professor, Vilim Starešina, DVM, PhD, Associate Professor, Vladimir STEVANOVIĆ, DVM, Assistant, Vesna MojČec PERKO, BSc, Expert Associate, Nenad Turk, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb
Fungal infection of the nasal and paranasal sinuses is an important cause of chronic rhinitis and sinusitis in dogs. It has a worldwide distribution and typically occurs in an apparently healthy, immunocompetent young to middle aged male dogs. It can be a primary infection or secondary to nasal trauma, foreign bodies or neoplasia. Apart from the most commonly isolated species, Aspergillus fumigatus, A. flavus, A. niger, A. nidulans and Penicillium spp. were also recovered from canine nasal cavities. These organisms are ubiquitous saprophytes and are considered opportunistic pathogens, causing localized and disseminated infections in humans and animals. Aspergillosis causes progressive destruction of the nasal mucosa and a frontal sinus osteomyelitis. Symptoms suggestive of nasal mycosis include nasal pain, nasal serous to mucopurulent discharge, epistaxis, ulceration and discoloration of external nares. Treatment of canine aspergillosis has proved to be difficult. Several systemic and topical antifungal medications have been used. Systemic treatments with oral antifungal agents (itraconazole, ketoconazole, terbinafine, fluconazole) require prolonged administration, are expensive and have more side effects and a lower efficacy compared to topical antifungals or combination of both. To date, there has been only one described case of canine nasal aspergillosis in Croatia. In this paper we present insights into the canine nasal aspergillosis by describing a case of nasal aspergillosis in a 7-year old Alaskan Malamute admitted to the Clinic for Infectious Diseases, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb.