MARIO-VETERINAParazitologija i invazijske bolestiSlučaj iz prakse

Babezioza pasa – opis i analiza kliničkih slučajeva

(Izvor: Praxis veterinaria 53 (1-2) 121-126, 2005.)

M. Milešević1, M. Ekert1, M. Mahnik1, L. Pinter2, D. Hajsig3
1 “Mario-Veterina” d.o.o., Veterinarska ambulanta, Odra I. lijevi pododvojak 12, 44000 Sisak, Hrvatska, E-mail: info@mario-veterina.hr, 2 Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb, Hrvatska, 3 Veterina d.o.o., Svetonedeljska 2, Kalinovica, 10436 Rakov Potok, Hrvatska

IZVADAK. – U članku se iznose rezultati sustavno obrađenih kliničkih slučajeva babezioze u pasa liječenih u Veterinarskoj ambulanti “Mario-Veterina” d.o.o. u razdoblju od kraja studenoga 2002. do sredine travnja 2003. godine. Obrađen je 61 pacijent, a prigodom obrade svakog psa, nakon uzimanja opsežne anamneze, posebno je praćena klinička slika, rezultati dijagnostičkih pretraga te tijek i ishod liječenja. U radu su podrobnije prikazani statistički obrađeni podaci o pacijentima i simptomi koji su pratili babeziozu u pretraživanih pasa. Također su razmotreni rezultati dijagnostičkih postupaka (kliničkih nalaza, hemograma, biokemijskih pretraga krvi i mokraće, mikroskopskih pretraga krvnih razmazaka), te iznijeti podaci o zapaženim komplikacijama koje su se razvile tijekom bolesti ili kao njezina posljedica.


Ključne riječi: babezioza, pas, simptomi, dijagnostičke pretrage, komplikacije

UVOD


Babezioza je nametnička bolest ljudi i životinja uzrokovana protozoima iz roda Babesia koje prenose krpelji šikare, a u organizmu primljivog i infestiranog domaćina parazitiraju i razmnožavaju se u njegovim eritrocitima (Antunović, 2003; Cleveland i sur., 2005). Babeziozu u pasa uzrokuju vrste Babesia canis i Babesia gibsoni (Piana i Galli-Valerio, 1895; Patton, 1910). Pritom je vrsta B. canis podijeljena na tri podvrste različite patogenosti. Među njima, podvrsta B. canis rossi slovi kao najpatogenija, dok se podvrste B. canis canis i B. canis vogeli smatraju manje patogenima (Taboada i Merchant, 1991). U kliničkoj slici babezioze pasa najčešće prevladava hipertermija, bljedilo sluznica, izrazita nujnost, a poslije se javi i hemoglobinurija (Bedrica i sur., 1998). Harapin i sur. (1999) pri toj bolesti navode izrazito povišenu tjelesnu temperaturu, hemolizu, žuticu, anemiju i hemoglobinuriju uz nalaz nametnika B. canis u krvnim razmascima, te krpelja Dermacentor reticulatus i Ixodes ricinus na koži.
Kiš i sur. (2002) opisuju komplikacije vezane uz hemolitičku komponentu, kao akutno zatajivanje bubrega, hepatopatije i ikterus, cerebralne simptome, poremećeno zgrušavanje krvi, hemokoncentraciju, hemoglobinemiju, povišene vrijednosti hematokrita, hipotenziju, te autoimunosnu hemolitičku anemiju.
Budući da se Sisak nalazi na dosta vlažnom području bogatom krpeljima šikare, u njegovoj je široj okolici česta i babezioza u domaćih životinja, posebice u pasa. Da bi pridonijeli boljem poznavanju te bolesti i njenoj rasprostranjenosti u tom dijelu Hrvatske, opisujemo i analiziramo kliničke slučajeve babezioze dijagnosticirane u pasa obrađenih u našoj ambulanti u razdoblju od približno četiri i pol mjeseca tijekom 2002. i 2003. godine.

MATERIJAL I METODE


U razdoblju od 30. studenoga 2002. do 10. travnja 2003. godine u Veterinarskoj ambulanti Mario-veterina d.o.o. babeziozu smo dijagnosticirali u šezdesetjednog psa. Oni su potjecali iz Siska i njegove šire okolice. U tom je razdoblju u Ambulanti obrađeno ukupno 596 bolesnih pasa. Svi pregledani psi obrađivani su prema ustaljenom postupku, a on je uključivao bilježenje podataka koji su se odnosili na vlasnika životinje, pacijenta i opsežnu anamnezu. Nakon kompletnog kliničkog pregleda svakog psa, prema potrebi su uzimani materijali za odgovarajuće dodatne laboratorijske pretrage. One su obuhvaćale izradu hemograma, pojedine kliničko-biokemijske pretrage, pretrage mokraće i mikroskopski pregled krvnih razmazaka.
U svih pasa u kojih je postavljena dijagnoza babezioze poduzeto je odgovarajuće liječenje i dogovoreni su periodički kontrolni pregledi. Tijekom njih je osim tijeka bolesti praćena pojava komplikacija, a osobitu smo pozornost pridali razvoju i pojavi autoimunosne hemolitičke anemije, hepatorenalnog sindroma, akutne uremije, gastro-intestinalnog sindroma, cerebralnog sindroma, diseminirane intravaskularne koagulacije i miozitisa.

Hemogram

Krv za hemogram uzimana je od pretraživanih pasa venskom punkcijom (v. cephalica antebrachii) i prikupljana je u epruvetu s konzervansom (K-EDTA). Hemogram je određen hematološkim analizatorom IDEXX QBC neposredno nakon uzimanja uzorka. Provjeravane su vrijednosti hematokrita i hemoglobina, broj leukocita, granulocita, neutrofila, eozinofila, postotak granulocita, odnosno limfocita i monocita, broj trombocita i retikulocita.

Kliničko-biokemijske pretrage

Te su pretrage obavljene samo u onih pacijenata u kojih su se tijekom bolesti razvile određene komplikacije osnovne bolesti ili je postojala sumnja na njihovu pojavu. Tim je pretragama provjeravana razina ureje, kreatinina i bilirubina, te enzima AST, ALT i GGT. Pretrage su prvedene s pomoću biokemijskog analizatora Reflotron.

Pretrage mokraće

Mokraća je za pretragu obično uzimana pri spontanom mokrenju, a u manjem broju navrata kateterizacijom mokraćnog mjehura. U nekih kuja u kojih je bilo teško uvođenje katetera mokraća za pretragu nije uzeta ni pretražena. Mokraći smo određivali specifičnu težinu, a Urocomb 9 trakama određivana je vrijednost pH, prisutnost proteina, glukoze, ketona, bilirubina, hemoglobina, krvi i leukocita.

Pretrage krvnih razmazaka

Razmasci su izrađivani iz periferne krvi, a bojenje preparata smo obavljali “diff-quick” postupkom, primjerenim ambulantnim uvjetima rada.

Liječenje

Ono se sastojalo od etiološkog i simptomatskog, a provođeno je i bilježeno po datumima do nestanka kliničkih znakova bolesti i ozdravljenja pacijenta ili do trenutka kada ga je vlasnik prestao dovoditi na pregled.

REZULTATI


U ovom poglavlju prikazujemo nalaze i rezultate liječenja samo u pasa u kojih je bila dijagnosticirana babezioza, a iste su životinje obuhvaćene i skupnom analizom. Od ukupno pregledanih 569 pasa u razdoblju od kraja studenoga 2002. do sredine travnja 2003. godine babezioza je ustanovljena u njih 61 (10.2%). Od toga je iz Siska bilo njih 40 (65.6%), iz Petrinje 12 (19.7%), iz Lekenika 3 (4.9%), iz Zagreba 2 (3.3%), iz Martinske Vesi 2 (3.3%), iz Sisak predgrađa 1 (1.6%) i iz Topuskog 1 (1.6%). Prema pasminskoj razdiobi najbrojniji su bili križanci (16 pasa ili 26.2%). Među čistokrvnim psima s babeziozom bilo je sedam pekinezera (11.5%), pet njemačkih ovčara (8.2%), četiri koker španijela (6.6%), tri posavska goniča (4.9%), tri aljaška malamuta (4.9%), dva dalmatinska psa (3.3%), dva njemačka kratkodlaka ptičara (3.3%), dva njemačka lovna terijera (3.3%), dva jazavčara (3.3%), dva pudla (3.3%), te po jedan njemački oštrodlaki ptičar (1.6%), engleski seter (1.6%), srednji šnaucer (1.6%), kavkaski ovčar (1.6%), škotski ovčar (1.6%), šarplaninac (1.6%), laso apsa (1.6%), belgijski ovčar (1.6%), istarski oštrodlaki gonič (1.6%), irski seter (1.6%), samojed (1.6%), newfaundland (1.6%) i brak jazavčar (1.6%).
Muških pasa bilo je 38 (62.3%), a ženki 23 (37.7%).
Prosjek starosti pasa u kojih je bila dijagnosticirana babezioza bio je 3 godine, a raspon dobi bio je od tri mjeseca do 12 godina.
U anamnestičkim je podacima najčešća bila izjava vlasnika da su psi izrazito tužni i da su prestali jesti. Neki su i povraćali. Kod nekih je uočena tamna i crvena ili smeđa mokraća.
Srednja vrijednost temperature bila je 39.7 °C. Najniža izmjerena temperatura iznosila je 37.7 °C, a najviša 41.2 °C. Povišenu temperaturu imala su 54 psa (88.5%), jedan pas bio je u hipotermiji (1.6%), dok je šest pasa imalo normalnu vrijednost temperature (9.8%).
Od simptoma prevladavali su anoreksija (u 54 psa ili 88.5%), depresija (u 53 psa ili 86.9%), blijede i anemične sluznice (u 35 pasa ili 57.4%), splenomegalija (u 33 psa ili 54.1%), hemoglobinurija (u 33 psa ili 54.1%), limfadenopatija (pojedinih limfnih čvorova) (u 13 pasa ili 21.3%), povraćanje (u 12 pasa ili 19.7%), žućkasto ikterične sluznice (u 8 pasa ili 13.1%) (Slika 1), zažareno hiperemične sluznice (u 6 pasa ili 9.8%), dehidracija (u 4 psa ili 6.6%), krvarenja (u 3 psa ili 4.9%) te plavkasto cijanotične sluznice (u jednog psa ili 1.6%).

Ikterične sluznice gingiva
Slika 1 Ikterične sluznice gingiva
Figure 1 Icterus of gingival mucosa

Vrijednosti hemograma bile su u sljedećim rasponima. Srednja vrijednost hematokrita iznosila je 31.2%, dok je najniža vrijednost bila 11.2%, a najviša 46.8%. Snižena hematokritska vrijednost ustanovljena je u 42 psa (70.0%), dok je normalana vrijednost zabilježena u 18 pasa (30.0%). Za jednog psa ne raspolažemo podatkom o vrijenosti hematokrita.
Srednja vrijednost hemoglobina u pasa s dijagnosticiranom babeziozom iznosila je 11,0 g/dL.
Najniža vrijednost bila 4 g/dL, a najviša 16.7 g/dL. Snižena količina hemoglobina dokazana je u 34 psa (56.7%), dok su normalne vrijednosti potvrđene u 26 pasa (43.3%). Za jednog psa nemamo podatke.
Srednja vrijednost MCHC iznosila je 35.08 g/dL.
Srednja vrijednost broja leukocita iznosila je 8.9 x 109 L. Leukopeniju je imalo 11 pasa (19.0%), a najniža ustanovljena vrijednost bila je 3.3 x 109 L. Leukocitoza je zabilježena samo u tri psa (5.2%), a najveća je vrijednost iznosila 22.4 x 109 L.
Granulociti su bili zastupljeni sa srednjom vrijednošću do 69.8%, dok je najniža vrijednost bila 30%, a najviša 95%. Srednja vrijednost trombocita iznosila je 81 x 109 L. Trombocitopenija je bila izražena u 56 pasa (94.9%) (za dva psa ne raspolažemo podacima o broju trombocita). Najniži broj trombocita bio je 4 x 109 L, a najviši 486 x 109 L.
Retikulociti su ustanovljeni u 27 pasa (40%), a njihov se raspon kretao od 0.2 do 4%. Srednja vrijednost retikulocita iznosila je 1.1%.
Urin je pretražen u 37 pasa (60.7%). Srednja vrijednost specifične težine iznosila je 1015. Pritom je najniža bila 1000, a najviša 1030. Srednja vrijednost pH iznosila je 6.3, dok je najniži ustanovljeni pH bio 5, a najviši 8.
Povećane koncentracije proteina u mokraći dokazane su u 36 pasa (97.3%), dok u jednog psa (2.7%) bjelančevine u mokraći nisu bile prisutne u dokazivoj koncentraciji. U 28 pasa (75.7%) proteini su bili prisutni u kategoriji koja se označava s tri križića, dok su u po četiri psa (10.8%), dokazani u vrijednostima koje se označavaju s dva ili jednim križićem.
Bilirubin je bio dokazan u mokraći 33 psa (89.2%), pri čemu je u dvadesetjednog psa (63.6%) ustanovljen u visokoj koncentraciji (+++), u osam pasa (24.2%) u nešto nižoj (++), a u četiri životinje (12.1%) u niskoj koncentraciji (+).
Hemoglobin je bio ustanovljen u mokraći 18 pasa (48.6%). Najveća koncentracija hemoglobina (+++) dokazana je u 10 pasa (55.6%), u 5 pasa (27,8%) hemoglobin je bio prisutan u koncentraciji koja se označava s dva križića (++), a u preostala 3 psa (16.7%) bilo ga je u koncentraciji za koju se upotrebljava oznaka jednoga križića (+).
Leukociti su dokazani u mokraći 8 pasa (21.6%). Mikroskopski pretraženi krvni razmasci potjecali su od 53 psa (86.9%). U 27 navrata (51.0%) babezije su bile dokazane (Slika 2) dok je mikroskopska pretraga razmazaka krvi od preostalih 26 pasa imala negativan ishod (49.0%).
Komplikacije nastale tijekom osnovne bolesti dokazane su u 11 pasa (18.0%). Akutna uremija razvila se u 6 pasa (54.6%), hepatorenalni sindrom u 3 psa (27.3%), autoimunosna hemolitička anemija u jednog psa (9.1%) i DIC također u jednog psa (9.1%).
Pse oboljele od babezioze etiološki smo liječili aplikacijom Imizola, a u potpornom odnosno simptomatskom liječenju, ovisno o indikacijama, upotrebljavali smo Klavuxil, Simivet retard, Predexon, Plivacor, Solu-medrol, Catosal, Tokoselen, Vitamin B-kompleks + C, Biodil, Glukosalinu, Ringerovu otopinu, Infusol i Edemid u propisanim dozama. Liječenje je najčešće trajalo od dva do pet dana, ponekad i više ako je to zahtjevala težina bolesti.

Krvni razmaz
Slika 2 Krvni razmaz, obojen diff-quick postupkom. Lijepo vidljive babezije u eritrocitima.
Figure 2 Blood smear prepared with Diff-Quick method. Babesia canis in erythrocytes.

RASPRAVA


Podatak da je od kraja studenoga 2002. do sredine travnja 2003. godine od ukupno 596 pregledanih i obrađenih bolesnih pasa u našoj Ambulanti u njih 61 (10.7%) dijagnosticirana babezioza upućuje na tvrdnju da je riječ o bolesti koja se često pojavljuje na području Siska i njegove, uglavnom bliže okolice. Od ukupno šezdesetjednog psa s babeziozom najviše ih je potjecalo iz grada Siska (40 ili 65.6%). S obzirom na pasminsku pripadnost izrazito su dominirali križanci (16 ili 26,2%), a babezioza je češće bila ustanovljena u muških životinja (38 ili 62.3%). Prosjek starosti iznosio je oko 3 godine.
Od kliničkih simptoma najčešće je bila prisutna hipertermija (88.5%) s prosjekom temperature od 39.7 °C, anoreksija (88.5%), depresija (86.9%), bljedilo i anemičnost sluznica (57.4%), splenomegalija (54.1%) i hemoglobinurija (54.1%). Nešto rjeđe je bila ustanovljena limfadenopatija, povraćanje, ikterične, hiperemične ili cijanotične sluznice, te dehidracija i krvarenja.
Ti se klinički nalazi smatraju karakterističnim za babeziozu u pasa i u suglasju su s opisima drugih autora (Guelfi i Candebat, 1998; Bedrica i sur., 1998; Birkenheuer i sur., 1999; Harapin i sur., 1999; Cleveland i sur., 2005). U hemogramima bolesnih pasa uočene su sljedeće značajke. Hematokrit je bio smanjen u 70% pasa, sa srednjom vrijednošću od 31.3%. Sniže-na vrijednost hemoglobina bila je dokazana u 56.7% pasa, sa srednjom vrijednošću 10.97 g/dl. MCHC je u skoro svih pasa bio u granicama normale, i imao je srednju vrijednost od 35.08 g/dl.
Leukopenija je bila izražena u 19.0% pasa, dok je leukocitozu imalo samo 5.2% pasa. Srednja vrijednost broja leukocita iznosila je 8.88 x 109 L. Trombocitopeniju je imalo 94.9% pasa, sa srednjom vrijednošću broja trombocita od 81 x 109 L. U krvi 40% pasa bili su prisutni retikulociti u rasponu od 0.2 do 4%. I ovi su nalazi velikim dijelom u skladu s navodima drugih autora (Ramadan i sur., 1991; Potočnjak, 1995; Bedrica i sur., 1998; Taboada, 1998; Guelfi i Candebat, 1998; Birkenheuer i sur., 1999), no postoje i drukčiji nalazi. Tako primjerice, Varcammen i sur. (1996) u pasa pokusno invadiranih vrstom B. canis nalaze smanjene vrijednosti hematokrita u 32.1%, a smanjene koncentracije hemoglobina u 33.3% životinja. Veću učestalost leukopenije spominju Guelfi i Candebat (1998).
Urin je pretražen u 60.7% pasa u kojih je bila dijagnosticirana babezioza. Specifična težina iznosila je u 1000 do 1030, a prosječna vrijednost je bila 1015. Vrijednosti pH su bile u rasponu od 5 do 8 sa srednjom vrijednošću od 6.31. Proteinurija je primjećena u 97.3%, bilirubinurija u 89.2%, a hemoglobinurija u 48.7% pretraženih uzoraka urina. Leukociti su bili prisutni u urinu 21.6% pasa. Krvni razmasci pregledani su u 86.9% pasa, a pritom su babezije pronađene u 50.9% pretraženih životinja.
Komplikacije su bile ustanovljene u 18.0% pasa, a obuhvaćale su akutnu uremiju (54.6%), hepatorenalni sindrom (27.3%), autoimunosnu hemolitičku anemiju (9.1%), i DIC (9.1%) što je u suglasju s navodima Kiš i sur. (2002) koji također kao najčešće bolesti koje se razviju tijekom babezioze spominju akutno zatajivanje bubrega, hepatopatije te autoimunosnu hemolitičku anemiju.


LITERATURA
Antunović, B. (2003): Genetska karakterizacija izolata Babesia spp. u pasa. Disertacija. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Bedrica, Lj., I. Harapin, D. Sakar, D. Gračner, I. Kiš, D. Petrešević (1998): Liječenje babezioze pasa preparatom Oxopirvedine. Veterinarski dani 98, Rovinj. Zbornik, pp. 295-298.
Birkenheuer, A. J., M. G. Levy, K. C. Savary (1999): Babesia gibsoni infection in dogs from North Carolina. J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 35, 125-128.
Cleveland, C. W., D. S. Peterson, K. S. Latim (2005): An Overview of Canine Babesiosis. http://www.vet.uga.edu/vpp/CLERK/Cleveland/ 2.25.2005.
Guelfi, J. F., D. Candebat (1998): Variations de l’hèmogramme en fonction de l’anciennetè des symptÙmes chez les chiens adultes atteintes de babesiose aigue spontanèe. Revue Med. Vet. 1, 65-68.
Harapin, I., Lj. Bedrica, D. Sakar (1999): Treatment of dogs with babesiosis. XXVI World Veterinary Congress, Lyon, 23-26 September. Proccedings (CD-ROM).
Kiš, I., V. Matijatko, N. Kučer, J. Foršek, R. Rafaj-Barić, Z. Žvorc, D. Potočnjak, V. Mrljak, K. Šimonji (2002): Komplikacije babezioze u pasa i njihova terapija. Veterinarski dani, Rovinj, Zbornik, pp. 72-73.
Patton, W. S. (1910): Preliminary report on a new piroplasma (“Piroplasma gibsoni” sp. Nov.) found in the blood of the hounds of the Madras hunt and subsequently discovered in the blood of the jackal “Canis aureus”. Bull. Soc. Path. Exot. 3, 274-281.
Piana, G. P., B. Galli-Valerio (1895): Su di un infezione del cane con parasiti endoglobulari. Il Moderno Zooiatro 6, 163-169.
Potočnjak, D. (1995): Neki biokemijski parametri i krvna slika kod babezioze pasa. Magistarska rasprava. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Ramadan, P., M. Tadić, Lj. Bedrica, A. Alegro (1991): Obrada krvne slike kod piroplazmoze pasa. Vet. glasnik 45, 29-34.
Taboada, J. (1998): Babesiosis. In: C. E. Greene (ed). Infectious Diseases in Dog nad Cat. W. B. Saunders, Philadelphia, PA, pp. 473-481.
Taboada, J., S. Merchant (1991): Babesiosis of companion animals and man. Small Anim. Pract. 21, 103-123.
Vercammen, F., R. De Deken, L. Maes (1996): Prophylactic activity of Imidocarb against experimental infection with Babesia canis. Vet. Parasitol. 63, 195-201.


Vezani sadržaji

Odluka o izmjeni Odluke o visini i opsegu naknada za troškove provedbe propisanih mjera iz područja veterinarstva

Urednik

WSAVA Smjernice za cijepljenje pasa i mačaka

Urednik

Primjena mezenhimskih matičnih stanica iz masnog tkiva u liječenju bolesti pasa

Urednik

Neurološki pregled: koje su nam informacije najbitnije u neurološkoj lokalizaciji?

Urednik

Izazovi u prehrani štenadi tijekom neonatalog razdoblja

Urednik

Prijedlog UREDBE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA o dobrobiti pasa i mačaka i njihovoj sljedivosti – javno savjetovanje

Urednik

Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. Prihvati Više