B. Habrun, G. Kompes, S. Špičić, Ivana Račić, Ž. Cvetnić i Barbara Sanja Hrenar
Dr. sc. Boris Habrun, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, docent, dr. sc. Gordan Kompes, dr. med. vet., viši asistent, znanstveni suradnik, dr. sc. Silvio Špičić, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, Ivana Račić, dipl. ing., znanstvena novakinja, dr. sc. Željko Cvetnić, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, izvanredni profesor, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb; dr. sc. Barbara Sanja Hrenar, dr. vet. med., Veterinarska ambulanta „Buba“, Zagreb
Uvod
R iječ pioderma značila bi „gnoj na koži“ i može biti prouzročena infekcijom, upalom i/ili neoplazmom. Svako stanje koje rezultira nakupljanjem neutrofilnog eksudata na koži naziva se pioderma. Naravno, najčešći uzrok razvoja pioderme je bakterijska infekcija.
Pioderma se najčešće javlja u pasa, a rjeđe u mačaka (Anonymus, 2010.).
Zbog relativno visokog pH kože, male količine intercelularnih lipida u stratum corneum-u i zbog tankog stratum corneum-a psi su naročito osjetljivi na bakterijske kožne infekcije (Vericelli, 2009.).
Za pojavu ili recidiv pioderme često su odgovorne i druge bolesti ili patološka stanja kože poput: alergijskih i parazitarnih bolesti, seboreje, autoimunih bolesti, imunodeficijencija i dr. Kod atopijskog dermatitisa razvoj infekcije stafilokokima ili gljivicom Malassezia pachydermatis olakšana je zbog nekoliko čimbenika (DeBoer i Marsella, 2001.). Stafilokoki općenito, a naročito Staphylococcus (S.) pseudintermedius brojniji su i lakše se prihvaćaju na kožu kod atopijskog dermatitisa (Mason i Lloyd, 1989.), naročito u pasa s izraženim pruritusom. Psi s atopijskim dermatitisom obično imaju manjak antimikrobnog peptida u koži (katecilidin, beta-defenzin) što olakšava bakterijsku kolonizaciju (van Damme i sur., 2009.).
Bakterijske se pioderme pasa mogu podijeliti prema dubini infekcije (na površinsku i duboku piodermu), prema etiologiji i prema tome je li primarna ili sekundarna. Površinska pioderma zahvaća epidermis i dlačne folikule, dok duboka pioderma zahvaća dermis (korij) ili prouzroči furunkulozu.
Primarna pioderma nastaje kada se bakterijska infekcija kože razvije u zdrave životinje. Sekundarna pioderma nastaje nakon primarnih bolesti koje smanjuju zaštitnu ulogu kože poput: alergija (atopijski dermatitis, alergija na hranu ili ugriz buhe), endokrinopatije (hipotireoidizam), seboreja, parazitske bolesti (demodikoza), gljivične bolesti kože (dermatofitoze), neoplazme, automimune bolesti, imunodeficijencije, i dr. Psi s naborima kože češće mogu oboljeti od pioderme (Vericelli, 2009., Anonymus, 2010.).
Najčešći uzročnik pioderme pasa je bakterija S. pseudintermedius. Ova se bakterija i u zdravih jedinki nalazi na sluznici usta i anusa te na perinealnoj regiji. Psi mogu postati preosjetljivi na bakterijske antigene stafilokoka, pa se u atopičnih pasa s piodermom u krvnom serumu mogu naći i IgE protutijela za stafilokokne antigene (Vericelli, 2009.).
Iako rijetko, i drugi se pripadnici roda Staphylococcus mogu izdvojiti iz pasa s piodermom, ponajprije S. aureus i S. schleiferi.
Gram-negativne bakterije poput pripadnika roda Proteus, Pseudomonas i vrste Escherichia coli mogu biti sekundarni infekti kod dubokih piodermi. U praksi, Pseudomonas aeruginosa, Proteus spp. i E. coli mogu biti i primarni uzročnici pioderme u pasa (Rosser, 2000., Vercelli, 2009.).
Svrha ovog rada je prikaz izdvajanja bakterijskih uzročnika kod pioderme pasa u Laboratoriju za opću bakteriologiju i mikologiju Hrvatskog veterinarskog instituta i prikaz antimikrobne osjetljivosti izdvojenih uzročnika.
Materijal i metode
U Laboratoriju za opću bakteriologiju i mikologiju Hrvatskog veterinarskog instituta tijekom 2010. i 2011. godine pretraženo je 29 obrisaka kože psa. Uzorci su potjecali iz veterinarskih ambulanti i klinika s područja Zagreba, a bili su dostavljeni radi bakteriološke pretrage.
Izdvajanje uzročnika
Obrisci kože nacijepljivani su na krvni agar (blood agar base s 5% defibrinirane sterilne ovčje krvi), XLD agar i hranjivi agar. Ove hranjive podloge su dostatne za rast bakterija koje su najčešći uzročnici pioderme pasa i mačaka.
Nacijepljene su podloge bile inkubirane aerobno pri temperaturi od 37 +/- 1 °C najdulje 72 sata, s pregledom nacijepljenih podloga svakih 24 sata inkubacije.
Ukoliko je bakterijska kultura bila miješana, kolonije različite morfologije su precijepljivane radi dobivanja čistih kultura, koje onda mogu biti identificirane te im se može odrediti osjetljivost prema antimikrobnim lijekovima.
Identifikacija uzročnika
Pripadnost gram-pozitivnim ili gram-negativnim bakterijama potvrđena je pomoću KOH testa i prema potrebi korištenjem reagensa Bactident Aminopeptidase (Merck). Određivanje tvorbe katalaze provedeno je pomoću reagensa Bactident Catalase (Merck), a oksidaze pomoću Bactident Oxidase (Merck). Biokemijska svojstva određena su pomoću biokemijskog niza BBL Crystal Identifications Systems, Gram-Positive ID Kit za gram-pozitivne bakterije i BBL Crystal Identifications Systems, Enteric Nonfermenter ID Kit za gram-negativne bakterije (Becton Dickinson, USA). Rezultati su interpretirani pomoću software-a BBL Crystal Microbiology Interactive database.
Određivanje osjetljivosti bakterija
Određivanje osjetljivosti napravljeno je disk difuzijskom metodom (CLSI, M31 A3, 2008.) za sljedeće antimikrobne lijekove: ampicilin (AM, 10 μg), amoksicilin s klavulanskom kiselinom (AMC 20/10 μg), ceftiofur (CTX, 30 μg), cefovecin (CVN 30 μg), enrofloksacin (ENR, 5 μg), ciprofloksacin (CIP, 5 μg), florfenikol (C 30 μg), oksitetraciklin (T, 30 μg), streptomicin (S, 10 μg), neomicin (N, 30 μg), gentamicin (GM, 10 μg), i sulfametoksazol / trimetoprim (SXT 23,75/1,25 μg), penicilin G (P 10 IU), oksacilin (OX, 1 μg), i eritromicin (E 15 μg).
Kao podloga je korišten Mueller-Hinton agar acc. to NCCLS (Merck 1.05435), Za kontrolu postupka korišten je soj Staphylococcus aureus ATCC 25923.
Inhibicije zone rasta bile su interpretirane kao osjetljiv, umjereno osjetljiv i rezistentan, prema preporuci CLSI-a (M31 A3, 2008.).
Rezultati
Od 29 pretraženih obrisaka kože, iz njih 26 (89,7%) izdvojena je bakterija S. pseudintermedius, iz dva uzorka Proteus mirabilis te iz jednog Bacillus spp.
Rezultati testiranja osjetljivosti izolata S. pseudintermedius prikazani su u Tabeli 1.
Rasprava
Postotak osjetljivosti izolata bakterija S. pseudintermedius razlikuje se između pojedinih država. Izolati bakterije S. pseudintermedius najčešće su osjetljivi na: amoksicilin s klavulanskom kiselinom, gentamicin, oksacilin, cefalosporinske antibiotike i fluorkinolone, dok se rezistencija najčešće utvrđuje na: penicilin, ampicilin, tetraciklin, eritromicin, linkomicin i sulfametoksazol s trimetoprimom (Vercelli, 2009.).
Naši se rezultati nisu u potpunosti podudarali s ovim podatcima. Od sojeva bakterije S. pseudintermedius koje smo testirali, svi su bili osjetljivi na enrofloksacin i ciprofloksacin, 22 (84%) bilo je osjetljivo na: amoksicilins klavulanskom kiselinom, cefovecin, neomicin, gentamicin, oksitetraciklin i sulfametoksazol s trimetoprimom (tabela 1). Dakle, u našim izolatima utvrđena je puno veća osjetljivost na oksiteraciklin i sulfametoksazol s trimetoprimom.
Najveći stupanj rezistencije utvrđen je na penicilin, na koji je bilo osjetljivos vega 2 (7,7%) izolata. Na ampicilin bilo je osjetljivo 10 (38%) izolata i na streptomicin 12 (46%) izolata (tabela 1).
Ono što zabrinjava kod rezultata osjetljivosti pretraženih sojeva S. pseudintermedius je to što je 6 (23%) sojeva rezistetno na oksacilin. Sojevi koji su rezistetni na oksacilin vjerojatno pripadaju skupini meticilin rezistetnih sojeva S. pseudintermedius, što znači da im je promijenjeno ciljno mjesto za koje se vežu betalaktamski antibiotici i da ih treba proglasiti rezistetnim na sve betalaktamske antibiotike (sve peniciline, cefalosporine i imipenem) bez obzira jesu li u testiranju osjetljivosti disk-difuzijskom metodom možda i prikazali osjetljivost na pojedinom betalaktamu.
Veliki udio meticilin rezistetnih sojeva S. pseudintermedius u Hrvatskoj opisao je Matanović (2011.). Osim toga, meticilin rezistetni stafiloki često mogu biti rezistetni i na aminoglikozide, fluorkinolone i mupirocine.
Antimikrobna terapija se smatra najučinkovitijim načinom kontrole stafilokoknih infekcija kože. Kod donošenja odluke o terapiji važno je utvrditi je li riječ o površinskoj ili dubokoj piodermi. Površinska se pioderma u pasa može očitovati multifokalnim područjima alopecije, folikularnim papulama ili pustulama, a zahvaća epidermu i dlačne
folikule (Anonymus, 2010.). Najčešće se javlja na koži glave, vrata i prednjih nogu (slika 1.). 
Duboka se pioderma u pasa očituje bolom, tvorbom krasti, neugodnim mirisom, tvorbom gnoja i krvarenjem, a zahvaća korij ili se razvija furunkuloza. Mogu se javiti ulceracije, krvave kraste i gubitak dlake.
U terapiji površinske pioderme preporuča se sistemska (parenteralna ili peroralna) terapija odgovarajućim antibiotikom koja traje najmanje 21 dan, a preporuča se u trajanju od 30 dana. Svi klinički znaci (osim potpunog porasta dlake i rezolucije hiperpigmentiranih područja) morali bi se povući sedam dana prije kraja terapije. Kronična ili recidivirajuća pioderma mora se liječiti od 8 do 12 tjedana, ponekad i dulje do potpune rezolucije svih promjena na koži (Anonymus, 2010.).
Lokalna se terapija može provoditi kod površinske pioderme s 2%-tnim mupirocinom.
Lokalna primjena neomicina može prouzročiti kontaktnu alergiju, dok su bacitracin i polimiksin B (kolistin) učinkoviti kod infekcija gram-negativnim bakterijama.
Uz adekvatnu terapiju svrbeža i boli, pse s površinskom piodermom trebalo bi 2-3 puta tjedno, a pse s dubokom piodermom, svakodnevno kupati koristeći medicinske šampone.
Antibakterijski šamponi sadrže: benzoil peroksid, klorheksidin, klorheksidin-ketokonazol, etil laktat ili triklosan.
Šamponi uklanjaju bakterije, kraste, smanjuju svrbež i neugodan miris.
U zaključku valja naglasiti da bi, kada je moguće, i površinske pioderme trebalo liječiti na osnovu laboratorijskih pretraga i testiranja osjetljivosti, jer gotovo više i nema lijeka za koji se unaprijed može tvrditi da je 100% učinkovit na bakteriju S. pseuditermedius i terapija mora trajati dugo. Recidivirajuće i duboke pioderme obvezno treba liječiti na osnovu određivanja osjetljivosti bakterijskih uzročnika.
Sažetak
Najčešći uzročnik pioderme pasa je bakterija Staphylococcus pseudintermedius.
Tijekom 2010. i 2011. godine pretraženo je 29 obrisaka kože, od čega je iz 26 obrisaka izdvojena bakterija S. pseudintermedius.
Od sojeva bakterije S. pseudintermedius koje smo testirali, svi su bili osjetljivi na enrofloksacin i ciprofloksacin, 22 (84%) bilo je osjetljivo na amoksicilin s klavulanskom kiselinom, cefovecin, neomicin, gentamicin, oksitetraciklin i sulfametoksazol s trimetoprimom (tabela 1). Dakle, u našim izolatima utvrđena je puno veća osjetljivost na oksiteraciklin i sulfametoksazol s trimetoprimom. Najveći stupanj rezistencije utvrđen je na penicilin, na koji je bilo osjetljivo svega 2 (7,7%) izolata. Na ampicilin bilo je osjetljivo 10 (38%) izolata i na streptomicin 12 (46%) izolata (tabela 1). Ono što zabrinjava kod rezultata osjetljivosti pretraženih sojeva S. pseudintermedius je to što je 6 (23%) sojeva rezistetno na oksacilin. Sojevi koji su rezistetni na oksacilin vjerojatno pripadaju skupini meticilin rezistetnih sojeva S. pseudintermedius.
Terapija površinskih piodermi mora trajati najmanje 21 dan, a dubokih ili recidivirajućih piodermi od 8 do 12 tjedana.
Literatura [… prikaži]
Bacterial Agents, Antimicrobial Sensitivity and Therapy of Pyoderma in Dogs and Cats
Boris Habrun, DVM, PhD, Scientific Advisor, Assistant Professor, Gordan Kompes, DVM, PhD, Senior Assistant, Scientific Associate, Silvio Špičić, DVM, PhD, Scientific Advisor, Ivana Račić, BSc, Junior Researcher, Željko Cvetnić, DVM, PhD, Scientific Advisor, Associate Professor, Croatian Veterinary Institute, Zagreb; Barbara Sanja Hrenar, DVM, PhD, Buba Veterinary Ambulance, Zagreb
The most common cause of pyoderma in dogs is the bacterium Staphylococcus pseudintermedius. During 2010 and 2011, 29 skin swabs were examined and S. pseudintermedius was isolated in 26 swabs. All the tested strains of S. pseudintermedius were sensitive to enrofloxacin and ciprofloxacin, 22 (84%) were sensitive to amoxicillin-clavulanic acid, cefovecin, neomycin, gentamycin, oxytetracycline and sulfametoxazole-trimethoprim. Therefore, the isolates in this study had a much greater sensitivity to oxytetracyline and sulfametoxazole-trimethoprim. The highest level of resistance was confirmed for penicillin, to which only 2 (7.7%) isolates showed sensitivity, while 10 (38%) isolates were sensitive to ampicillin and 12 (46%) isolates to streptomycin (Table 1). Six (23%) of the tested strains were resistant to oxycillin and these likely belong to the group of methicillin resistant strains of S. pseudintermedius. Therapy of surface pyoderma must continue at least 21 days, while deep or recurrent pyoderma is treated for 8 to 12 weeks.
