Prostrel ili antraks?

Epidemiju crnog prišta i epizootiju bedrenice na Lonjskom polju praktički se smatra zaključenim slučajem, samo se čeka proglašenje kraja i odluka Ministarstva poljoprivrede o tome tko će dobiti koliku odštetu. Svatko iole pametniji izvući će poneku pouku no to ne znači da bedrenica i crni prišt zaista odlaze u povijest.
O tome zašto nam se najveća epidemija bedrenice dogodila u i izvan bedreničnog distrikta i nadalje će svatko imati svoje odgovore. Zna se da povijest pišu pobjednici, no u ovom slučaju pobjednika nema. Vidljivo je bilo još prije mjesec dana da će većini s raznih strana najviše odgovarati da se sve što prije zaboravi, a ljude obešteti onako kako je iz Ministarstva poljoprivrede već najavljeno. Jedni se tome raduju, a drugima to baš nije drago.

Naredba o mjerama zaštite zdravlja životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju koju na temelju članka 17. stavka 1. Zakona o veterinarstvu donosi ministrica poljoprivrede, određuje, između ostalog, provedbu programa nadziranja, iskorjenjivanja ili kontrole, odnosno mjere otkrivanja, nadziranja, sprečavanja pojave i širenja, kontrole, suzbijanja i iskorjenjivanja bedrenice. U životinja. No, to ne znači da Ministarstvo zdravstva ne može propisivati mjere suzbijanja epidemije crnog prišta, dapače.

Crni prišt (Anthrax) pobrojan je uz još nekoliko zoonoza u Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti kao jedna od zaraznih bolesti čije je sprječavanje i suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku. Zakon propisuje tko i na koji način provodi mjere zaštite pučanstva od zaraznih bolesti koje se mogu prenijeti sa životinja na ljude te kaže da su veterinarske stanice o svakom utvrđenom oboljenju ili uginuću životinje od bjesnoće, bruceloze, crnog prišta, ehinokokoze, kuge, leptospiroze, Q groznice, salmoneloze, trihineloze ili tularemije dužne izvijestiti nadležnu organizaciju zdravstva odnosno organ uprave nadležan za poslove zdravstva. (Znači li to da mala praksa nema tu obvezu?)
Tko je nadležan ovisi o tome tko (što) su oboljeli, ali sukladno ovom Zakonu, crni prišt nadilazi nadležnost Ministarstva poljoprivrede bar kada su izravno ljudi u pitanju.

U pravilu, izvor crnog prišta (bedrenice) za ljude su životinje zaražene bedrenicom (crni prišt). Ovakva terminološka podjela zapravo je dobar simboličan pokazatelj dijeljenja onih koji su zaduženi za zdravlje ljudi od onih koji brinu o zdravlju životinja i ljudi, uz malobrojne časne izuzetke. Dakle, ni na Lonjskom polju nije bilo crnog prišta (bedrenice, antraksa, prostrela) u ljudi prije bedrenice (crnog prišta, antraksa, prostrela) u životinja.

Interesantno je kako je do ove epizootije bedrenice i epidemije crnog prišta došlo jer to nikako ne može biti posljedica samo jednoga razloga. Međutim, svi razlozi su upućenima već odavno poznati. Nije na veterinarima da utvrđuju zašto je došlo do epidemije crnog prišta, ali znamo svi da razloga za razvoj epidemije ne može biti stotinu.

Kakogod analizirali sve dionike i sva događanja u ovoj epizootiji i epidemiji, dolazimo do istih istina koje smo znali i ranije. Treba li nešto mijenjati? Zavisi koga se pita.

Obzirom na oblik bolesti u zaraženih ljudi na Lonjskom polju, jasno je da su došli u fizički doticaj sa bolesnim životinjama, njihovim mesom ili izlučevinama. Stručnjaci kažu da je inkubacija u ljudi 10, a u životinja 7 do 10 dana.

Nažalost, oni koji bi morali, rijetko poslušaju mišljenje stručnjaka, no taj kaos nije od jučer.

Bedrenica je dijagnosticirana unutar 24 sata po razudbi goveda i uzorkovanju koje je proveo Hrvatski veterinarski institut. Dobro je što ga imamo. Interesantno je da baš nitko javno nije ukazao na značaj brze dijagnostike i Hrvatski veterinarski institut. Sad je lako reći “e, neš ti posla” kao da to zna, može, hoće i smije bilo tko. Ono što bi svi mi mogli je da i radi budućih ugroza od zoonoza razmislimo o tome tko je tako brzo postavio dijagnozu bez koje nema niti mjera za suzbijanje epizootije niti epidemije, a ni (etiološkog) liječenja ljudi niti u ovom slučaju preventivne antibiotske terapije za sve koji su ju morali primiti ili ju još primaju.

Dobro je što još imamo i one koji mogu neškodljivo ukloniti tako opasne izvore zaraze stavljajući sebe u nezanemariv rizik i što još imamo i veterinare u veterinarskim stanicama jer druge i drugačije veterinarske organizacije potojeći Zakon, čini se, ne priznaje. Dobro je što imamo i veterinarsku inspekciju. Čitav sustav provedbe veterinarske djelatnosti, bez kojega ovakve probleme ne bi mogli riješiti, i dalje se nastoji održati na životu, no sve je više slabih karika i iskusni znalci će reći da se već raspao.
Zato bi nam bilo dobro znati tko će ubuduće cijepiti ili suzbijati neke nove epizootije kojegod zoonoze.

Zapravo smo sa zaustavljanjem širenja bedrenice nakon prijave bolesti (uginuća) životinja krenuli odmah, a tu je osim praktičara iz stanica i inspekcija odradila zahtjevan i odgovoran posao na skoro 40 ljetnih stupnjeva. No, bit će gotovo tek kada bude gotovo.

U konačnici (ako se vidi kraj) dobro je da uz stotinjak goveda, konja i ovaca, epidemiju svojim životom nije platila niti jedna osoba što ne znači da među ljudima nema onih koji i danas trpe posljedice tuđih propusta, a njih je bilo. Od sedamnaest oboljelih svatko ima svoju priču i za sada bi to mogao biti i njihov konačan broj.
Kako nitko osim samih veterinara ne upozorava na važnost brze prijave bolesti životinja, može se steći dojam da je i bedrenica (prostrel, antraks, crni prišt) samo veterinarima važna. Zdravstveni sustav vrlo rijetko spomene veterinare, pa i u ovakvim slučajevima pojedinci vjeruju da veterinari sa zdravljem ljudi nemaju baš nikakve veze premda koncept “Jednog zdravlja” niti laiku nije teško razumjeti.