Tomislav Mašek i Chloe V. Long
Dr. sc. Tomislav MAŠEK, dr. med. vet., docent, Veterinarski fakultet, Zagreb; Chloe V. LONG, dipl. biolog., Univerzitet u Loughboroughu, Loughborough, Velika Britanija
UvodIzgled i vladanjeRasplodProbavni sustav i probavaPrehranaOsobitosti hranidbe u pojedinim razdobljimaPraktično hranjenjeDijabetes i kataraktaSažetakLiteraturaBiology and Nutrition of Degu
Uvod
U posljednje vrijeme degui postaju sve zanimljivija vrsta kućnih ljubimaca u Republici Hrvatskoj. Istovremeno, to je i vrsta o kojoj se vrlo malo zna pa se mogu pronaći neuvjerljivi, a često i kontradiktorni podatci. Svrha ovog članka je sažeto predstaviti ovu vrstu u onim dijelovima koji mogu biti zanimljivi veterinarima u praksi, a i (pojedinim) vlasnicima.
U divljini su degui rasprostranjeni u središnjem i zapadnom Čileu gdje naseljavaju niže padine Anda (Woods i Boraker, 1975.). Stanište degua su grmovita područja mediteranskog tipa (španjolski matorral) između 28 i 35 stupnjeva južne zemljopisne širine (Contreras i sur., 1987.). Istovremeno stanište je ograničeno i na ispod 1200 metara nadmorske visine, jer degui ne toleriraju niske koncentracije kisika (Woods i Boraker, 1975.). Degu, za razliku od ostale tri vrste roda Octodon, česta je životinja u svom prirodnom staništu pa nije ugrožena vrsta (Ebensperger i Wallem, 2002.). Stanište degua djelomično se preklapa s područjem kultiviranih poljoprivrednih površina pa se čak smatra štetnikom (Fulk, 1976.).
Općenito se smatra kako su svi degui u Sjevernoj Americi i Europi potomci male skupine divljih degua koja je izvezena iz Čilea u SAD sredinom 20. stoljeća u svrhu istraživanja šećerne bolesti (Long i Ebensperger, 2009.). Između divlje populacije u Čileu i populacija koje se drže kao kućni ljubimci ne postoje znatne razlike, osim novih boja koje su dobivene uzgojem u srodstvu.
Izgled i vladanje
Odrasli su degui prosječno teški između 170 i 320 grama (Richardson, 2003.). Prekriveni su gustim krznom žutosmeđe boje na leđima i glavi (agouti boja), dok su donji dijelovi tijela i noge svijetle boje. Svjetlije trake imaju oko očiju, a kod nekih jedinki i na vratu. Rep degua umjereno je dugačak i na vrhu vidljivo čupav. Zbog povlačenja krajnji se dio repa odvaja i više ne može ponovno narasti.
Uši su degua velike i tamno pigmentirane.
Peti prst je reduciran i često, pogrešno, kod vlasnika izaziva dojam ozljede.
U prirodnom staništu degu je semi-fosorijalna (dio vremena provodi pod zemljom) i izrazito društvena životinja koja stvara mrežu rovova i podzemnih komora (Woods i Boraker, 1975.). Pojedine se grupe sastoje od 3 do 7 životinja (moguće su i brojnije grupe) i to sa svega jednim do dva mužjaka (Ebensperger i Caiozzi, 2002.). Degui se prehranjuju tijekom dana i ta aktivnost im oduzima najviše vremena (Bozinovic i sur., 2004.). Traženje hrane pokazuje sezonske varijacije (Kenagy i sur., 2002.) pa se aktivnost povećava danju tijekom zimskih mjeseci, dok je tijekom ljetnih mjeseci aktivnost najveća ujutro i navečer kako bi se zaštitili od visokih temperatura (Kenagy i sur., 2002.).
Istovremeno, uz traženje hrane, degui moraju obavljati drugu važnu aktivnost, a to je paziti na predatore. Pretpostavlja se kako su, upravo interakcije prilikom traženja hrane i čuvanja od predatora doprinijele razvoju društvenosti kod ove vrste (Hayes i sur., 2009.).
Oba spola označavaju teritorij ispuštajući male količine urina dok trljaju površinu anogenitalnom regijom (Kleiman, 1974.). To često prati i kupanje u pijesku u zajedničkim kupkama kraj ulaska u podzemne jame (Ebensperger i Caiozzi, 2002.). Degui su, također, poznati po tome što upotrebljavaju niz zvučnih signala za komunikaciju od kojih većina leži unutar slušnog područja čovjeka (Long, 2007.). Jedini izuzetak je glasanje mladunčadi koje ulazi daleko u područje ultrazvuka (Long, 2009.a). Audio snimke raznih zvučnih signala degua s opisom mogu se poslušati na www.degutopia.com. Osim mirisnih i zvučnih, degui upotrebljavaju i vizualne signale kako bi razmijenili informacije.
Fiziologija je degua zanimljiva u smislu jer je u nekim aspektima jedinstvena među glodavcima ili čak sisavcima.
Degu je izrazito diurnalna (aktivna danju) životinja zbog čega je postao eksperimentalni model za proučavanje diurnalnih ritmova kod čovjeka (Lee, 2004.). Cirkadični kronotipovi degua (kod ljudi jutarnji ili večernji tip čovjeka) široko su istraživani i to naročito promjene faza koje mogu nastupiti i metode koje degui koriste kako bi se vratili u normalni diurnalni ritam. Degui mogu koristiti znakove koji nemaju veze sa svjetlošću kako bi modificirali cirkadični ritam poput promjena temperature okoliša i tijela (Kas i Edgar, 1998.), razine melatonina (Morris i Tate, 2007.) i mirisne signale (manje mužjaci zbog inhibicije testosteronom (Jechura i sur., 2006.).
Rasplod
Kod degua ne postoji jasno vidljiva razlika između spolova, bilo u veličini, bilo u fizičkom izgledu spolnih organa.
Mužjaci degua nemaju skrotum, jer su testisi smješteni unutar abdomena. U divljini se degui pare jedanput godišnje. Sezona parenja počinje kasno u svibnju (jesen u Čileu) i do oplodnje dolazi u kasnu zimu i rano proljeće (rujan i listopad u Čileu) (Long i Ebensperger, 2009.).
Estrusni (spolni) ciklus traje oko tri tjedna i tada temperatura ženke degua može narasti čak 4 °C zbog visokih razina estrogena u cirkulaciji (Labyak i Lee, 1995.). Muške životinje, također, pokazuju sezonske fluktuacije u razini hormona s razinom testosterona koja je tijekom rasplodne sezone na vrhuncu (Soto-Gamboa i sur., 2005.). Ženke degua postaju spolno zrele, uobičajeno, između 12. i 16. tjedna, a mužjaci do 16. tjedna (Lee, 2004.).
Postoje podatci i o znatno ranijem nastupu spolne zrelosti kod ženki sa 7 tjedana i mužjaka s 12 tjedana (Braun i sur., 2003.).
Punu težinu odraslih dobivaju sa starosti od 6 do 8 mjeseci (Reynolds i Wright, 1979.) pa pri uzgoju kućnih degua nije uputno parenje prije 6 mjeseci starosti. Ženke degua mogu imati 1 do 12 (prosječno 6) mladih po leglu (Long i Ebensperger, 2009.). Gravidnost traje oko tri mjeseca, u prosjeku od 86 do 93 dana (Weir, 1974.). Razlozi, za ovako dugo trajanje gravidnosti u odnosu na ostale glodavce su ti što se degui rađaju dobro razvijeni (Long i Ebensperger, 2009.) uz vrlo spori rast fetusa u početnoj gravidnosti (Roberts i Perry, 1974.). Kratko nakon partusa, ženke degua ulaze u kratki estrus koji traje od 2 do 3 dana tijekom kojeg se mogu ponovno pariti i imati drugo leglo (Ebensperger i sur., 2002.).
Mladi se degui rađaju dobro razvijeni, s krznom i otvorenih očiju i ušiju (Long i Ebensperger, 2009.). Krzno mladih degua izvrsno čuva tjelesnu temperaturu (7,78 kalorija/°C/sat) što je zajedno s majčinom toplinom jako bitno tijekom prvih dana života jer mladi degui nemaju razvijenu termoregulaciju sve do 8. dana starosti (Rosen, 1974.).
Laktacija kod degua u prosjeku traje 4 do 5 tjedana. Interesantna i dobro proučena pojava je zajednička briga za potomstvo pri čemu sudjeluju sve životinje oba spola (Ebensperger i sur., 2004.). Naročito je zanimljivo kako odrasli degui ne pokazuju agresiju prema nepoznatim mladuncima pa mladunce mogu odgojiti i nesrodne ženke (Ebensperger, 2001.). Ženke zajednički odgajaju sve mladunce u jednom velikom leglu pri čemu se ženke u laktaciji izmjenjuju u dojenju dok ženke koje nisu u laktaciji i mužjaci timare i skupljaju mladunce (Ebensperger i sur., 2002.).
Probavni sustav i probava
Degui su strogi biljojedi sa znatnom mikrobnom razgradnjom hrane u velikom slijepom crijevu (Stevens i Hume, 1995.). Prema mjestu fermentacije degui spadaju u skupinu postgastričnih fermentatora (fermentacijska komora poslije pravog želudca). Fermentacija omogućava domaćinu iskorištavanje strukturalnih ugljikohidrata, proizvodnju vitamina topivih u vodi i vitamina K. U kolonu je resorpcija vode jako opsežna što rezultira znatnom dehidracijom fecesa (Gallardo i sur., 2002.).
Kod degua je, redovito, prisutna reingestija (konzumacija vlastitog izmeta direktno s anusa) (Hirakawa, 2001.). Pri neograničenom unosu hrane degui tijekom 24 sata ponovno unesu u organizam 38% fecesa od čega 87% tijekom noći (Kenagy i sur., 1999.). Ovakva reingestija fecesa, tijekom dana kada nije dostupna hrana, osigurava kontinuirani unos sadržaja u probavni sustav i znatno povećava učinkovitost probave.
Kod degua, još uvijek, nije poznato dosta činjenica vezanih uz reingestiju poput eventualnih razlika u kemijskom sastavu konzumiranog i nekonzumiranog fecesa, mjesta separacije, uloge cekuma kao i općenitog utjecaja na funkciju probavnog sustava. Koprofagija kod degua počinje vrlo rano već pri starosti od 3 dana i može inokulirati probavni sustav poželjnim bakterijama (Reynolds i Wright, 1979.).
Prehrana
Degui u prirodnim uvjetima konzumiraju uglavnom trave, cvijeće, lišće grmlja i koru. Najveći dio obroka degua čine listovi raznih biljaka (60% volumena) (Meserve, 1981.). Međutim, tijekom godine razno sjemenje grmlja može isto tako postati znatan dio obroka (Meserve i sur., 1983.). Slobodni degui biraju mlado lišće i biljke s nižom razinom vlakana i višom razinom bjelančevine (Gutirrez i Bozinovic, 1998.). Promatranjem degua koji se hrane biljkama slabe nutritivne vrijednosti i s visokom razinom obrambenih tvari (tanini), može se zaključiti kako moraju konzumirati takvu hranu jer u određeno doba godine bolja hrana nije dostupna.
Međutim, biljojedi mogu kompenzirati slabu kvalitetu hrane kombinacijom fizioloških i anatomskih probavnih pojava. Degui, kao kompenzatorni mehanizam, koriste povećavanje unosa hrane čime povećavaju i količinu hrane u probavnom sustavu (Bozinovic i sur., 1997.).
Bazalni je metabolizam (količina potrošene energije u mirovanju, termoneutralnoj zoni i u postapsorptivnom stanju) degua dobro proučen i prosječno iznosi 0,839 mL O2/g/h (Lovegrove, 2000.), odnosno od 71,6–90,96 kJ na dan (Bozinovic i sur., 2004., Bozinovic i sur., 2009.). Zanimljivo je da su isti autori ustvrdili kako degui u prirodi daleko ekonomičnije troše dostupnu energiju (aktivni zimi praktično samo kad je sunčan dan) za razliku od velike potrošnje u laboratorijskim uvjetima pri neograničenoj hranidbi. Detaljnije su energetske potrebe degua još uvijek nepoznanica.
Jedna od važnih komponenti hrane za degue su biljna vlakna. Degui su izvrsno prilagođeni hrani s visokom razinom vlakana pomoću svog probavnog sustava koji omogućuje fermentaciju hrane kao i prakticiranje reingestije. U prirodnom staništu degua sastav trave koju konzumiraju, ovisno o godišnjem dobu, može varirati između 37,3 i 61,1% neutralnih detergentskih vlakana (NDV). Usprkos prilagođenosti na hranu s visokom razinom vlakana, degui uvijek pri testovima preferiranja hrane odabiru hranu s nižom razinom vlakana i višom bjelančevine. Takav odabir hrane primijećen je kod gotove hrane gdje su odabirali eksperimentalnu hranu s 35% NDV nasuprot hrani sa 47 i 57% NDV (Bozinovic, 1995.). Isto tako kod hrane u divljini gdje odabiru mlado lišće umjesto starijeg (SimoneĴi i Montenegro, 1981.) te pojedine vrste biljaka s nižom razinom vlakana nasuprot onima s višom razinom (Gutierrez i Bozinovic, 1998.). Slični rasponi količine vlakana vidljivi su i u pojedinim radovima. Degui su bez znatnijih zdravstvenih poremećaja uzgojeni na hrani koja je varirala od 13,7% NDV (Lee, 2004.) pa sve do 57% NDV (Bozinovic, 1995.). Ipak, valja napomenuti kako kod degua, barem prema saznanjima autora, za sada ne postoje istraživanja o minimalno potrebnim količinama vlakana za normalno odvijanje probave koja su kod nekih drugih vrsta (primjerice lagomorpha) izuzetno detaljna.
Hrana je degua u njihovom prirodnom staništu siromašna s lako probavljivim ugljikohidratima (šećeri i škrob).
Prevelike količine ovih ugljikohidrata povezuju se s prekomjernom tjelesnom masom, šećernom bolesti i povezanim poremećajima (Brown i Donnelly, 2001., Lee, 2004.). Prva egzaktna preporuka pojavila se tek nedavno i govori kako razina saharoze u hrani za degue ne bi smjela prijeći 5% (Long, 2009.b). Budući proizvođači gotove hrane za degue nikada ne ističu količinu šećera i škroba, uobičajenije je pratiti razine nevlaknastih ugljikohidrata (NVU) ili nedušičnih ekstraktivnih tvari (NET). U pojedinim uzgojima degui su othranjeni bez vidljivih simptoma bolesti s hranom koja je varirala od 46,1% NVU (56,7% NET) do 42,2% NVU (54,7% NET) (Lee, 2004.). Iako je u nekim pokusima bila primijenjena i hrana sa znatno nižom razinom NVU od 21,0% (44,5% NET) (Veloso i Bozinovic, 2000.).
Degui trebaju sve esencijalne aminokiseline kao i ostale životinje. Prema rezultatima testova preferiranja hrane, možemo ustvrditi kako degui preferiraju hranu s nižom razinom vlakana, ali istovremeno višom razinom sirove bjelančevine pa su u pokusu redovito odabirali hranu s 19,4% sirove bjelančevine u odnosu na hrane s 12,5 i 8,5% sirove bjelančevine (Bozinovic, 1995.). Prema ovome, možemo jasno zaključiti kako omjer sirova bjelančevina/vlakna zapravo određuje preferiranje (odabir) hrane.
Pojedine aminokiseline nisu posebno istraživane pa ne postoje niti podatci o njihovoj zastupljenosti u obroku degua. Znatno češće se ističe podatak o količini sirove bjelančevine i on u pokusnoj hrani za degue varira od 26,8 (Lee, 2004.) do 8,5% (Veloso i Bozinovic, 2000.).
Masti su u hrani bitan izvor energije, ali i esencijalnih masnih kiselina. Budući u prirodnu hranu degua pripadaju i razne sjemenke, može se pretpostaviti kako je, barem povremeno, i u njihovom obroku prisutna određena količina masti.
Uobičajeno se količina sirove masti u pokusnoj hrani kreće na razini od oko 5%. Zanimljivo je kako su u jednom dugotrajnijem uzgoju laboratorijskih degua, autori ustanovili slab razvoj mladunaca i loše preživljavanje s komercijalnom hranom koja je sadržavala 5,5% sirove masti i 1,37% linolne kiseline dok su se prelaskom na hranu s 10,7% sirove masti i 5,5% linolne kiseline, znatno popravili prirasti i zdravlje ženki u laktaciji i njihovih mladunaca (Lee, 2004.). Isti autori smatraju, kako se nakon tri mjeseca starosti treba prijeći na hranu s nižom razinom masti kako bi se izbjegla prekomjerna tjelesna masa.
Količina pepela u suhoj tvari eksperimentalne hrane za degue varira od 7,3% (Lee, 2004.) do 11,9% (Veloso i Bozinovic, 2000.). Razina bakra u komercijalnim gotovim hranama, uobičajeno, varira od 10 do 15 mg/kg (Long, 2009.b). O potrebama za pojedinim mineralima postoji izuzetno malo podataka. Stoga se pretpostavlja, do pojave egzaktnih istraživanja, kako su potrebe degua za pojedinim mikroelementima i makroelementima slične potrebama ostalih glodavaca.
Prema dosadašnjim iskustvima, koncentracije vitamina u raznim hranama koje su upotrebljavane za degue, bile su prikladne (Lee, 2004., Long, 2009.b). Za sada ne postoje kontrolirane studije o potrebama degua za pojedinim vitaminima. Zbog sličnosti sa zamorčićima u literaturi se pojavilo pitanje mogu li degui sintetizirati vitamin C i mora li se on posebno dodavati u hranu kao i kod zamorčićima (Long, 2009.b).
Ako razmotrimo dostupne podatke, treba istaknuti dvije činjenice. Kao prvo kod degua postoji aktivnost L-gulonolakton oksidaze od 2,3 mmoL/g/h (mužjaci) i 3,5 mmoL/g/h (ženke) (Jenness i sur., 1980.).
Isti su autori primijetili kako se aktivnost enzima L-gulonolakton oksidaze nije mijenjala bez obzira na količinu vitamina C u hrani, ali znatno je porasla količina vitamina C u jetri. Kao drugo, nekoliko komercijalnih hrana koje nisu imale dodatne količine vitamina C uspješno su primijenjene u hranidbi degua u raznim životnim razdobljima (Lee, 2004.).
Na osnovi ovih podataka se ne može zaključiti (barem do novih znanstvenih istraživanja) da je deguima u obrok potrebno dodavati vitamin C.
Prirodno stanište degua izrazito varira u količini vode tijekom godine.
Zbog toga su degui izvrsno prilagođeni povremenom nedostatku vode (Gallardo i sur., 2002.). Tijekom godine ukupni unos vode (voda za piće + metabolička voda i voda iz hrane) degua varira ovisno
o godišnjem dobu od 10,3 do 40,4 mL na dan (Bozinovic i sur., 2003.).
Osobitosti hranidbe u pojedinim razdobljima
Novorođeni su mladunci prosječno teški 14 g (Reynolds i Wright, 1979.) s varijacijama od 8 do 17 g (Long i Ebensperger, 2009.). Mladunci tijekom prva dva tjedna života rastu brzinom od 1 do 3 g dnevno, a zatim od 2. do 6. tjedna 5 do 15 g na dan (Long i Ebensperger, 2009.). Sastav se mlijeka degua tijekom laktacije znatno ne mijenja uz izuzetak ugljikohidrata čija koncentracija pada prema kraju laktacije (Veloso i Kenagy, 2005.). U odnosu na zamorčiće i činčile, mlijeko degua je koncentriranije s daleko većim postotkom lipida zbog veće ovisnosti o hrani majke, jer znatno kasnije mogu probavljati krutu hranu.
Ukratko, degui pokazuju sporiji porast aktivnosti saharaze u usporedbi s drugim životinjama. Također i razina aktivnosti saharaze karakteristična za odraslu životinju postiže se puno sporije što je sukladno sporom prijelazu ove vrste s mlijeka na konzumiranje krute hrane.
Pri hranidbi bez ograničenja odrasli degui prosječno konzumiraju između 10,2 i 15,1 grama suhe tvari na dan (Kenagy i sur., 1999.). Hrana degua u zatočeništvu (bilo komercijalna, bilo sastavljena u kući) ima veću hranjivu vrijednost od hrane koju konzumiraju degui u svom prirodnom staništu. Istovremeno je takva hrana i konstantnija u svom sastavu jer na nju ne utječe doba godine kao na prirodnu hranu. Zbog toga, barem trenutno, ne postoje posebne vrste hrane za pojedina životna razdoblja degua. Dva energetski najzahtjevnija razdoblja su kasna gravidnost i laktacija. Rast je ploda kod degua vrlo spor tijekom rane gravidnosti (Roberts i Perry, 1974.) pa tijekom zadnjih tri tjedna gravidnosti dolazi do naglog porasta tjelesne mase ženke. Pri tome ženke u kasnoj gravidnosti povećavaju tjelesnu masu za 75% u odnosu na razdoblje kada nisu gravidne (Long i Ebensperger, 2009.) Tijekom laktacije potrebe se podmiruju povećavanjem unosa hrane (Veloso i Bozinovic, 1993.) pa u tom razdoblju nikako ne bi trebalo ženkama ograničavati količinu hrane.
Praktično hranjenje
Degue je preporučljivo hraniti gotovom hranom koja je ili peletirane ili u obliku suhe mješavine. O sastavu gotove hrane za degue ne postoje detaljnija istraživanja pa su proizvođači, uglavnom, sastavljali hranu prema vlastitim iskustvima ili iskustvima uzgajivača.
Bitna karakteristika hrane mora biti nizak sadržaj šećera i škroba pa treba obratiti pažnju na eventualno prisustvo sušenog voća. Komercijalna hrana deklarirana za degue znatno se razlikuje u kemijskom sastavu. Upotrijebljeni sastojci uključuju žitarice, uljarice, leguminoze, povrće te rijetko i voće. Od manje uobičajenih sastojaka, dolaze začini, razni probiotici i nutraceutici. Osim gotove hrane specijalizirane za degue moguće je koristiti i hranu za zamorčiće i činčile ili mješavine obje. Komercijalne hrane koje imaju manju razinu lako probavljivih ugljikohidrata, znatno će smanjiti pojavnost šećerne bolesti (Brown i Donnelly, 2001.). Kod hrane za kuniće mogući nedostatak je prisutnost kokcidiostatika (Long, 2009.b) iako ne postoje pojedinačne studije o toksičnosti kokcidiostatika za degue.
Idealna količina hrane za odraslog degua je oko 10 grama suhe hrane na dan kako bi se izbjegao problem prekomjerne tjelesne mase i bolesti povezane s njom.
Ipak, treba obratiti pažnju na ženke u zadnjem mjesecu gravidnosti i u laktaciji te ih hraniti bez ograničenja. U praktičnim uvjetima, kada vlasnici imaju više životinja nemoguće je pojedinačno dozirati hranu, ali svakako treba obratiti pažnju na izgled i težinu pojedinih degua kako bi se korigirala količina hrane. U svrhu obogaćivanja životnog prostora deguima nije nužno davati hranu u zdjelicama već se hrana (ili barem dio) može sakriti u pojedinim dijelovima kaveza. Takav način prezentacije hrane vrlo je zanimljiv i izazovan deguima pa znatno obogaćuje njihov svakodnevni život.
Razno povrće može biti sastavni dio obroka za degue. Pri tome, treba pripaziti na količinu povrća kako ne bi uzrokovalo nadam i proljev. Degui također vole i sušeno začinsko bilje. Sigurna količina povrća je nekoliko komadića veličine nokta jedan do dva puta tjedno. Glavni razlog za primjenu svježeg povrća je velika količina vitamina i minerala koje sadrži. Svi degui ne vole povrće pa im je dobro dati što više raznolikog povrća kako bi sami pronašli ono koje im se sviđa. Ukoliko degui ne žele jesti povrće, u porciju se može umiješati i svježe ili sušeno začinsko bilje što ih može zainteresirati.
Zbog osobitosti probavnog sustava i načina života u prirodi degui bi trebali imati stalan pristup neograničenoj količini kvalitetnog sijena. Međutim, pri optimalnoj količini vlakana u gotovoj hrani, sijeno predstavlja samo dobru prevenciju eventualnih probavnih poremećaja i zanimljivo obogaćivanje prostora za degue. Zbog toga se pri optimalnoj osnovnoj hrani, degue može u svim razdobljima života uspješno uzgojiti i bez sijena (Lee, 2004.).
Dijabetes i katarakta
Histrikomorfni se glodavci razlikuju od ostalih sisavaca po građi molekule inzulina s mnogo zamjenskih aminokiselina koje mijenjaju biološku aktivnost inzulina (Opazo, 2005.). Od svih histrikomorfa, upravo porodica Octodontidae ima najviše promijenjenu biološku aktivnost inzulina (Opazo i sur., 2004.). Kod histrikiomorfa aktivnost inzulina u smanjivanju razine glukoze ima svega 1 do 10% aktivnosti u odnosu na ostale životinje (King i Kahn, 1981.).
Usprkos niskoj aktivnosti inzulina, histrikomorfi imaju uobičajene razine glukoze. Izmjerene koncentracije glukoze kod degua nakon gladovanja iznose 4,34±0,22 mmoL i kod oralnog testa tolerancije na glukozu 4,69±0,68 mmoL (Opazo i sur., 2004.). Iz toga proizlazi kako degui (i ostali histrikomorfi) moraju imati mehanizme za kompenzaciju smanjene biološke aktivnosti inzulina. Prvo od mogućih objašnjenja je kako degui mogu imati više koncentracije inzulina (Opazo i sur., 2004.). Posredni dokaz tome su zamorčići koji imaju znatno više koncentracije inzulina u odnosu na ostale sisavce koji ne pripadaju histrikomorfima (Kind i sur., 2003.). Istovremeno, kod zamorčića je usporena i razgradnja inzulina (Zimmerman i sur., 1974.).
Nažalost, trenutno ne postoje istraživanja u kojima je utvrđena koncentracija inzulina kod degua. Drugi mogući kompenzacijski mehanizam je broj receptora za inzulin, jer što je manja aktivnost inzulina broj receptora je veći (Muggeo i sur., 1979.).
Kod dijabetičnih degua, koji su imali razine glukoze 5 puta više od normalne, katarakte su nastale već u vremenu od 4 tjedna (Datiles i Fukui, 1989.). Sorbitol, koji nastaje iz glukoze uz aldoza reduktazu, nakuplja se u leći i uzrokuje kataraktu.
Upravo visoke razine aldoza reduktaze u odnosu na druge glodavce, uzrok su brzog nastanka katarakti kod degua (Datiles i Fukui, 1989.). Uloga aldoza reduktaze u formiranju katarakte kod degua dokazana je i činjenicom što sorbinil (inhibitor aldoza reduktaze) može u koncentraciji od 0,04% prevenirati nastanak katarakte kod dijabetičnih degua (Datiles i Fukui, 1989.).
Sažetak
Octodon degus je histrikomorfni glodavac koji se rađa razvijen, ali spolno sporo sazrijeva.
Vrsta je endemična za područje središnjeg Čilea gdje nastanjuje niže padine Anda.
Degui su vrijedne laboratorijske životinje za istraživanje reprodukcije, neurologije, šećerne bolesti i razvoja katarakte. Degui su društvene životinje koje žive u grupama od jednog do dva mužjaka i dviju do pet pripadajućih ženki.
Gnijezda su zajednička i ženke zajednički odgajaju mladunce. Mladi se rađaju s krznom, otvorenih očiju i već nekoliko sati nakon rođenja istražuju okolicu. Nakon rođenja za mlade se brinu oba roditelja. Degui mogu iskorištavati veliki broj biljnih vrsta i u prirodi najčešće se hrane lišćem, korom i raznim sjemenkama. Kako bi probavili hranu, degui imaju znatnu fermentaciju u povećanom slijepom crijevu. Da bi maksimalno iskoristili hranjive tvari ponovno konzumiraju izmet i to naročito tijekom noći. Histrikomorfni glodavci su iznimka među sisavcima zbog molekule inzulina koja posjeduje više zamjenskih aminokiselina što ima znatan utjecaj i na biološku aktivnost molekule inzulina.
Literatura [… prikaži]
Biology and Nutrition of Degu (Octodon degus)
Tomislav MAŠEK, DVM, PhD, Assistant Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Chloe V. LONG, BSc, University of Loughborough, Loughborough, United Kingdom
Octodon degus is a moderate-sized, precocious, but slowly maturing, hystricomorph rodent considered endemic to central Chile, where it inhabits the lower slopes of the Andes. Degus are valuable research animals for resolving other questions regarding reproduction, diabetes, and cataract development. Degus are social and tend to live in groups of one to two males and two to five related females.
Degus nest communally, and groups of related females nurse one another’s young. Pups are born furred and able to see, and begin exploring within hours of birth. After birth, both parents protect and provide for the pups. Degus are generalist herbivores. They feed on the leaves, bark, and seeds of shrubs and forbs.
Degus rely on microbial fermentation in their enlarged coecum to digest their food. They reingest a large percentage of their faeces, usually during the night. This allows them to maximize their digestion. Hystricomorph rodents are an exception among mammals, possessing an insulin molecule with many aminoacid substitutions, which has important effects on the biological activity of the molecule.