Prim. dr. sc. Radovan Vodopija, dr.med.
Zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, Referentni centar za bjesnoću
[radovan.vodopija@stampar.hr]
Što znače riječi zoonoza, odnosno antropozoonoza?
Obje riječi potječu iz grčkog jezika. Zoon=životinja, nosos=bolest. Dakle, zoonoza je bolest koju prenose životinje. To su zapravo bolesti, a ne samo jedna bolest kao što je bjesnoća. Riječ antropozoonoza također potječe iz grčkog jezika. Anthropos=čovjek, zoon=životinja, nosos=bolest; odnosno bolest koju životinja može prenijeti na čovjeka. Kada se radi o prijenosu bolesti među životinjama govorimo o zoonozama, a kada je uključen i čovjek, o antropozoonozama. Bjesnoća ulazi u obje kategorije, jer od nje obolijevaju i ljudi i životinje.
Što je to inkubacija i koliko ona traje kod bjesnoće?
Inkubacija je period od ulaza virusa u organizam do pojave prvih kliničkih znakova bolesti. Bjesnoća je jedina zarazna bolest, koja ima veliki raspon inkubacije bjesnoće, te se po tome razlikuje od drugih zaraznih bolesti.
Dužina inkubacije u pravilu je vezana s lokalizacijom ozljede, tako da na primjer, ugriz za glavu i lice može imati inkubaciju do 30 dana (ali i kraće!), a za nogu do 90 dana i dulje. U nekim slučajevima može trajati i do godinu dana i duže (u 1% slučajeva). Prema podacima iz arhive antirabične ambulante inkubacije su trajale od 13 do 365 dana. U literaturi se čak navode primjeri inkubacija od 4 dana pa do 14 i 19 godina.
Kako se virus bjesnoće širi u organizmu? Mogu li se zaraziti krvlju?
Virus bjesnoće pripada skupini tzv. neurotropnih virusa, što znači da se u organizmu širi putem živčanih vlakana do mozga, s posebnim afinitetom za sivu supstancu (tzv. centripetalno širenje virusa), a zatim se iz mozga širi u slinu, rožnicu i druge organe (tzv. centrifugalno širenje virusa).
Virus bjesnoće u organizam ulazi preko kože putem ugriza ili ogrebotine, te preko sluznica na koju je dospjela slina zaražene životinje (rjeđe!). Krvlju se ne možete zaraziti bjesnoćom, ali slinom da.
Da li je netko preživio bjesnoću?
Bilo je nekoliko opisanih slučajeva oporavka od bjesnoće tijekom ′70-tih godina prošlog stoljeća, te nedavni opisani slučaj 2005. godine u SAD-u, kada je uvođenjem djevojčice u komu nakon kontakta s šišmišom, došlo do regresije bolesti i kasnijeg oporavka. U pravilu, ipak ne dolazi do oporavka, već do smrti.
Kakva je situacija u Republici Hrvatskoj po pitanju bjesnoće, te kada je zabilježen zadnji slučaj bjesnoće?
Čitava Republika Hrvatska smatra se područjem s prisutnom silvatičnom bjesnoćom. Urbane bjesnoće u Republici Hrvatskoj nema. Zadnji, autohtoni slučaj bjesnoće u Republici Hrvatskoj u čovjeka zabilježen je 1964. godine. Zabilježena su i dva importirana slučaja bjesnoće; prvi, 1989. a drugi, 1995. godine. Oba su bila iz Republike Bosne i Hercegovine.
Ako je u čitavoj Republici Hrvatskoj prisutna silvatična bjesnoća, kako objasniti činjenicu da više nema oboljelih i umrlih od bjesnoće?
Odgovor na to treba potražiti u vrlo dobroj organizaciji službi koje su zajednički stavljene u svrhu sprječavanja bjesnoće. Cjelokupno kretanje bjesnoće kontinuirano prati Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja.
Što učiniti kada nas ugrize neka životinja (pas, mačka, lisica i slično?)
Ugriznu ranu prvo treba dobro isprati sapunom i vodom pod mlazom tekuće vode da bi se s mjesta ugriza što učinkovitije odstranili slina i sekret. Potom se treba javiti svome liječniku u ordinaciju opće medicine, u stanicu hitne medicinske pomoći ili na kirurgiju. Nakon učinjene obrade, treba se javiti u antirabičnu ambulantu na pregled s uputnicom nadležnog liječnika opće medicine.
Kako izgleda medicinska obrada rane koju obradi kirurg?
Prvo se rana ispere s 3%-tnim vodikovim peroksidom ili drugim sredstvom, a potom se stavi betadinski oblog te se previje. Ugrizna rana se u pravilu ne šiva, osim kada su defekti kože i tkiva vrlo veliki. Mogu se staviti tzv. situacioni šavi ili steristrip; a i klasični odložni šavi koji se kasnije stežu. Pritom se provoodi antitetanička zaštita, a također se i ordinira antibiotska terapija (prema procjeni!) radi sprječavanja sekundarne infekcije rane.
Što najčešće radi liječnik specijalist u antirabičnoj ambulanti?
Dužnost liječnika specijaliste epidemiologa u antirabičnoj ambulanti jest da nakon obrade rane ispita okolnosti koje su dovele do ugriza/ozljede pacijenta, te prema dobivenim podacima napiše povijest bolesti te odluči o daljem postupku; tj. hoće li pacijent biti cijepljen protiv bjesnoće ili ne.
U slučaju da se treba cijepiti protiv bjesnoće da li je to opasno? Da li se još uvijek daju injekcije u trbuh kao nekada?
Ne, nije opasno. Danas postoje suvremena i visoko kvalitetna cjepiva koja se upotrebljavaju za cijepljenje ljudi. Kod nas u RH registrirana su dva cjepiva; jedno na humanim diploidnim stanicama, a drugo stanicama pilećih fibroblasta (HDC i PCEC vakcina). One su također preporučene i sa strane Svjetske zdravstvene organizacije. Danas se više ne cijepi u trbuh (napušteno 1979. godine), već u mišić nadlaktice. Moguće su lokalne reakcije, u vidu bolnosti crvenila i laganog otoka, a opće reakcije su rijetke.
Osim cjepiva, postoje i serumi protiv bjesnoće. Kada se oni daju i da li ih mi imamo?
Postoje dva seruma odnosno imunoglobulina protiv bjesnoće; ljudski (HRIG) te konjski (ERIG). HRIG se daje u količini od 20 IJ/kg TT, a ERIG od 40 IJ/kg TT. U RH se upotrebljava samo HRIG. HRIG se daje u kombinaciji s cjepivom protiv bjesnoće, kod dokazane bjesnoće te kod ugriza za glavu, vrat ili lice ili u slučaju teških, višestrukih, mutilirajućih ozljeda koje zahtijevaju hospitalizaciju pacijenta. U ostalim situacijama, daje se samo cjepivo protiv bjesnoće.
Ako se procjeni da se pacijent ne treba cijepiti protiv bjesnoće; može li mu se što dogoditi? Kakve su i druge mogućnosti i mjere osim cijepljenja?
Ne, pacijentu se neće ništa dogoditi. Pristup svakom pacijentu je individualan, detaljan i temeljit, te se ništa ne prepušta slučaju. Nakon pregleda, anamnestičkih podataka, donosi se odluka o cijepljenju odnosno ne cijepljenju.
Nije svejedno da li je netko zadobio ugriz za glavu, vrat ili lice, bio hospitaliziran, da li se ugriz dogodio na golu kožu ili preko odjeće. Na kraju, svi i ne trebaju biti cijepljeni protiv bjesnoće. Rizik od bjesnoće je iznimno nizak, a urbane bjesnoće u RH nema. Ako se radi o ugrizu životinje poznatog vlasnika životinja se stavlja pod veterinarski nadzor u trajanju od 10 dana te se o tome dobije potvrda.
Tko još osim veterinara u ovlaštenim organizacijama može životinju staviti pod veterinarski nadzor?
Ukoliko je vlasnik životinje nepoznat, a ista se zadržava dugo na nekom mjestu ili u kvartu, ljudi je hrane, obavještavaju se djelatnici Skloništa za nezbrinute životinje grada Zagreba u Dumovcu, koji dolaze po nju i stavljaju je pod nadzor (prije je to radio VHS!).
Tko u gradu Zagrebu radi analizu na bjesnoću? Od kakve je to važnosti te koliko je ta pretraga česta?
U gradu Zagrebu, analizu na bjesnoću radi Hrvatski veterinaski institut u Savskoj ulici 143. O tome se izdaje pisani nalaz koji se upućuje nadležnim tijelima i ovlaštenim organizacijama te antirabičnoj ambulanti Referentnog centra za bjesnoću u Zagrebu. Nalaz može biti pozitivan ili negativan na bjesnoću te se u pravilu izdaju oba. U slučaju da se radilo o sumnji na bjesnoću ista se zna potvrditi, te se tada započinje odnosno nastavlja započeta antirabična zaštita, a u slučaju negativnog nalaza, antirabična zaštita se prekida. To nije često, jer se daleko više životinje stavljaju pod veterinarski nadzor, nego eutanaziraju i šalju na analizu na bjesnoću.
Na kraju, što ako se ugriz dogodi izvan radnog vremena ili vikendom?
Nakon radnog vremena, organizirana je pripravnost liječnika specijaliste epidemiologa kojeg se može dobiti na broj mobitela, a on će tada odlučiti što napraviti u konkretnom slučaju.
[Tekst preuzet iz prezentacije “Najčešća pitanja i odgovori u slučaju ugriza ljudi” sa stranica MPRRR RH (http://www.mps.hr/default.aspx?id=6570)]