Ž. Cvetnić, S. Špičić, B. Habrun, R. Beck, M. Benić i G. Kompes
Dr. sc. Željko CVETNIĆ, dr. med. vet, znanstveni savjetnik, izvanredni profesor, dr. sc. Silvio ŠPIČIĆ, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, dr. sc. Boris HABRUN, dr. med. vet, znanstveni savjetnik, docent, dr. sc. Relja BECK, znanstveni savjetnik, dr. sc. Miroslav BENIĆ, dr. med. vet, znanstveni savjetnik, dr. sc. Gordan KOMPES, dr. med. vet., znanstveni suradnik, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb.
UvodPovijestProširenostEtiologijaEpizootiologijaPatogenezaKlinička slikaPatološke promjeneDijagnostikaLiječenje i profilaksaBolest mačjeg ogreba u ljudiSažetakLiteraturaAbstract
Uvod
B olest mačjeg ogreba je klasična zoonoza, a više od jednog stoljeća je trebalo da se izdvoji i identificira uzročnik bolesti mačjeg ogreba, Bartonella (B.) henselae. Bolest još nazivaju adenitis mačjeg ogreba, okuloglandularni sindrom mačjeg ogreba, groznica mačjeg ogreba, regionalni limfadenitis, Perinaudov ili Petzetakisov sindrom i Debreov sindrom.
Najznačajniji domaćini i rezervoar B. henselae su mačke. Dugo se vremena smatralo da je širenje različitih zoonoza povezano s ruralnim područjem. U urbanim i prigradskim područjima živi veliki broj mačaka kao kućni ljubimci, a isto tako ima i veliki broj napuštenih.Zbog specifične patogeneze ove bolesti veliki broj mačaka može razviti dugotrajnu intraeritrocitnu bakterijemiju, što predstavlja stalni rezervoar i rizik za infekciju ljudi (Sölder i sur., 1995., Comer i sur., 2001.).
Češće od bolesti mačjeg ogreba obolijevaju osobe s oslabljenim imunološkim sustavom (HIV infekcije, liječenje malignih bolesti, prilikom transplatacije organa), osobe s rizičnim ponašanjem (alkoholičari, narkomani, beskućnici) (Boulouis i sur., 2005.). Smatra se da stvarna incidencija i prevalencija bolesti u ljudi nije dovoljno poznata obzirom da se bolest u mnogim zemljama ne prijavljuje. Osim toga i klinička slika bolesti je različita, a u ljudi postoje i atipični oblici bolesti, a zabilježene su i miješane infekcije s drugim uzročnicima poput Borrelia burgdorferi sensu lato, Anaplasma phagocytophillum.
Osim navedenog, registrirane su i druge vrste bartonela (B. claridgeiae) koje izazivaju vrlo slične i/ili iste patološke promjene kao i B. henselae (Potkonjak, 2009.).Epidemiološke i epizootiološke spoznaje u infekciji ljudi i životinja nisu u potpunosti još uvijek razjašnjene.
Problem predstavlja i slab odgovor na terapiju antibioticima. Sve navedene okolnosti utjecale su da bolest mačjeg ogreba jedno vrijeme pobudi interes zdravstvene i znanstvene javnosti kao javnozdravstveni problem humane i veterinarske medicine.U ovom će radu biti opisani najznačajniji čimbenici važni u pojavi bolesti u životinja i ljudi.
Povijest
Ranih devedestih godina istraživači su poznavali svega 4-5 vrsta Bartonella, a danas se u literaturi navode imena 30-40 vrsta, ovisno o klasifikaciji koja se koristi (Cvetnić, 2013.).
Proširenost
Učestalije su u toplijim područjima (Filipini, 68%) dok učestalost u hladnim područjima znatno opada (Norveška, 0%). Postoje podatci da u kolonijama mačaka seroprevalencija vrste B. henselae iznosi i do 93%, a u pasa od 10% do 35% (Chomel i sur., 1999., Staggemeier i sur., 2010., Guptill, 2010., Crissiuma i sur., 2011., Tsai i sur., 2011.). Serološka se prevalencija u domaćih mačaka u SAD-u kreće u rasponu od 4% do 81%, a bakterijemija je dokazana u više od 40% mačaka (Boulouis i sur., 2005.). U Japanu je dokazana seroprevalencija u 15%, a bakterijemija u 7,2% od 690 pretraženih mačaka, a najviše u južnom dijelu Japana (Okinawa), gdje je bakterijemija uočena u 20% mačaka (Yanagihara i sur., 2010.).
U Kini je infekcija vrstom B. henselae bakteriološki i molekularnim tehnikama dokazana u 12,7% istraživanih mačaka (Yuan i sur., 2011.). Na Filipinima je utvrđena seroprevalenca u 61%, a u Indoneziji 54% mačaka (Chomel i sur., 1999., Marston i sur., 1999.). U Australiji je dokazana bakterijemija s B. henselae u 35% mačaka (Kaewmongko i sur., 2011.).
U Izraelu se navodi seroprevalencija B. henselae u 40% mačaka, a samo 12% u Egiptu (Guptil, 2010.). U Europi, najviše podataka o rasprostranjenosti Bartonella u mačaka dolazi iz Nizozemske. Tamo je seroprevalencija dokazana u 56% kućnih mačaka, i u 50% u mačaka u prihvatilištima (Bergmans i sur., 1997.).
Bakterijemija je dokazana u 22%, vrsta B. henselae dokazana je u 64%, a vrsta B. clarridgeiae u 20%. U 16% mačaka uočena je miješana infekcija ove dvije vrste. U Austriji je dokazana rasprostranjenost B. henselae u 33,3% mačaka, u Švicarskoj u 8,3%, u Njemačkoj u 15%, u Francuskoj u 36%, u Italiji 39%, u Turskoj u 27,8% i u Srbiji u 43% mačaka (Haimerl i sur., 1999., Gurfield i sur., 2001., Fabbi i sur., 2004., Boulouis i sur., 2005., Celebi i sur., 2008., Potkonjak, 2009., Guzel i sur., 2011., Sanguinetti-Morelli i sur., 2011.).
Rasprostranjenost B. bovis i B. chomelii dokazana je u 42 do 89% goveda u SAD.
Seroprevalenca od 35% do 71% vrstom B. vinsonii subsp. berkhoffii dokazana je u kojota i u 1% do 38% u pasa u Kaliforniji.
B. henselae, B. vinsonii subsp. berkhoffii i B. koehlerae je u SAD-u bakteriološki dokazana u 19,7% divljih svinja (Chang i sur., 2000., Beard i sur., 2011., Cherry i sur., 2011.).
Etiologija
Bartonelle su bacilarne ili gram-negativne, kokobacilarne bakterije poput savijenih štapića, veličine 0,6 x 1,0 μm. Razvrstane su u α-2 poddgrupu Proteobacteria i prema sekvenci 16S rDNK gena srodne su rodovima Brucella i Agrobacterium. Dobro se boje po Giemzinom postupku. Bakterije se mogu uzgojiti na umjetnim hranjivim podlogama, iako su vrlo zahtjevne.
Obično se uzgajaju u polutekućoj hranjivoj podlozi obogaćenoj krvlju kunića.
Kolonije obično rastu u mikroaerofilnim uvjetima (5-7% CO2), a za rast im je najčešće potrebno od 5 do 15 dana (ponekad i do 45 dana) pri temperaturi od 28–35 °C. Redovitom primjenom molekularnih metoda otkrivaju se novi izolati tako da je za očekivati veći broj novih vrsta unutar roda Bartonella.
Unutar vrste B. henselae opisani su brojni izolati koji se međusobno razlikuju i razvrstani su u dva osnovna genotipa: Houston I (tip I) i Marseille (tip II) koji se razlikuju po patogenosti. U zapadnoj Europi i Australiji je u ljudi oboljelih od bolesti mačjeg ogreba dominirao tip I, bez obzira što je u populaciji mačaka tip II bio dominantan. Tipizacijom više genskih sljedova potvrđeno je postojanje velikog broja izolata koji se međusobno razlikuju po svojoj virulenciji i zoonotskim potencijalom (Boulouis i sur., 2005., Koneman i sur. 2005., Guptill, 2010.).
Tako su Azzag i sur. (2012.) analizom broja uzastopnih ponavljanja na više lokusa (Multiple-locus Variable Number Tandem Repeat Analysis, MLVA) pet tandemski ponovljenih sljedova nukleotida smještenih u intergenskim regijama unutar genoma (Variable Number of Tandem Repeats,VNTR) oznaka BHV-A do E dokazali 259 izolata iz 30 mačaka u bakterijemiji. U istom je istraživanju otkriveno 52 različita genetska profila (od 259 izolata) pri čemu je njih 48 bilo otkriveno po prvi puta.
Zajedno s istraživanjem Bouchouicha i sur. (2009.) koji su analizirali 178 izolata bakterije B. henselae istim je načinom dokazno 147 novih genskih profila iz ukupno 437 sojeva. Dobiveni rezultati jasno ukazuju na gensku heterogenost vrste B. henselae koja je najvjerojatnije posljedica genskih izmjena što omogućuje dulje preživljavanje u nositelju, ali i infekciju brojnih vrsta.
Unutar roda Bartonelae postoji više od 20 vrsta, a njih 13 je povezano s brojnim kliničkim sindromima u ljudi i uključuju: bolest mačjeg ogreba i kroničnu bakterijemiju (B. henselae), bacilarnu angiomatozu (B. henselae, B. quintana), peliozu jetre (B. henselae), bakteriemiju i/ili endokarditis (B. henselae, B. quintana, B. elizabethae, B. vinsonii subsp. arupensis, B. vinsonii subsp. berkhoffii, B. koehlerae i B. alsatica), Carrionovu bolest ili Oroya groznicu (B. bacilliformis), „trench“ groznicu (B. guintana), retinitis i uveitis (B. henselae, B. grahamii), miokarditis (B. vinsonii subsp. berkhoffii, B. washoensis), splenomegaliju (B. henselae, B. bacilliformis, B. washoensis), groznicu i slabost (B. vinsonii subsp. berkhoffii, B. henselae, B. tamiae) (Boulouis i sur., 2005., Potkonjak, 2009., Guptill, 2010.).
U veterinarskoj i humanoj medicini najznačajnija je vrsta Bartonella henselae koja u ljudi prouzroči bolest mačjeg ogreba. Bolest se na ljude najčešće prenosi ogrebom ili ugrizom inficirane mačke, rjeđe psa, a rijetko ubodom mačje buhe (Ctenocephalides felis) koja uzročnika prenosi s inficirane na zdravu mačku (Naglić i sur., 2005.).
Epizootiologija
Mačke su primarni rezevoar za vrste B. henselae i B. clarridgeiae. Nekoliko je vrsta iz roda Bartonella mogući uzročnik zoonoza. Opisane su poznate vrste sa životinja na ljude poput B. henselae (mačka, a i pas), B. vinsonii subsp. berhoffii (pas) i B. koehlerae (mačka). B. clarridgeiae i B. rochalimae se smatraju potencijalnim uzročnicima zoonoza, a prijenosnik i rezervoar su mačke (B. clarridgeiae) ili psi za obje vrste, a lisice za (B. rochalimae).
Dugo se vremena smatralo da je B. quintana patogena samo za ljude no nalaz ove vrste u pasa i mačaka ukazuje na zoonotski prijenos na ljude. Uloga životinja u epidemiologiji ove bolesti u ljudi još nije razjašnjena. Nove spoznaje o epidemiologiji vrsta iz roda Bartonella promijenit će ustaljene oblike i izvore bartoneloze u životinja i u ljudi. Nedavne publikacije izvještavaju o nalazu B. grahamii, B. elizabethae, B. washoensis i B. clarridgeiae u nekih egzotičnih životinja koje su uvezene u Japan kao kućni ljubimci. Navedene se vrste smatraju mogućim zoonozama (Chomel i sur., 2002., Potkonjak, 2009., Guptill, 2010., Sanguenetti-Morelli i sur., 2011.).
B. henselae se prirodno među mačkama prenosi mačjom buhom (Ctenocephalides felis) (Slika 1). Pokusnom je infekcijom dokazano da se intradermalnom inokulacijom ekskremenata mačjih buha s mačaka inficiranih s B. henselae uspjelo prenijeti uzročnika na mačke koje su slobodne od specifičnih patogena. Mačke su isto tako pokusno inficirane vrstama B. henselae i B. clarridgeiae, intravenozno i intramuskularno krvlju inficiranih mačaka. Infekcija je izazvana i nakon intravenozne, supkutane i peroralne inokulacije kulture B. henselae. Infekcija se nije dogodila kada su inficirane i neinficirane mačke boravile u prostorima u kojima zasigurno u okolišu nije bilo mačje buhe. To pokazuje da se bolest između mačaka ne širi izravnim kontaktom, ugrizima, grebanjem ili neizravno posudama za hranu ili kutijama za izmet. Nije se uspjelo dokazati ni da ženske mačke u bakterijemiji nisu zarazile muške zdrave mačke tijekom parenja, kao ni tijekom graviditeta ili u neonatalnom razdoblju u okolišu slobodnom od mačjih buha (Breitschwerdt i Kordick, 2000., Breitschwerdt, 2008., Tsai i sur., 2011.).
Krpelji su prepoznati kao mogući vektori u širenju vrste Bartonella na mačke i na druge sisavce. U slobodnoživućih krpelja (Ixodes (I.) ricinus, I. persulcatus, Dermacentor reticulatus) dokazana je DNK različitih vrsta roda Bartonella dok su u ljudi dokazane istovremene infekcije s uzročnicima koje prenose krpelji (Anaplasma phagocytophilum, Borrelia burgdorferi) i bartonelama (Cotte i sur., 2008.).
Usprkos bakterijemije koja u mačaka traje nekoliko tjedana ili mjeseci, a uzročnik parazitira u eritrocitima, zaražene mačke ne pokazuju kliničke znakove bolesti. B. henselae je dokazana u konja s vaskulitisom, kroničnim artropatijama i prilikom pobačaja. U pasa B. vinsonii subsp. berkhoffi može prouzročiti endokarditis, srčane aritmije, dermatitis i panikulitis, a B. henselae granulomatozni limfadenitis. Opisana je i u domaćih i divljih preživača i mnogih vrsta divljih glodavaca, ali bez kliničkih osobitosti (Jones i sur., 2008., Johnson i sur., 2009., Marquez i sur., 2009.).
Patogeneza
B. henselae je u mačaka vrlo proširena.
Usprkos bakterijemiji, zaražene mačke ne pokazuju kliničke znakove bolesti. Vjeruje se da uzročnik parazitira u eritrocitima i da u njegovoj zaštiti od antimikrobnih tvari imaju endotelne stanice krvnih žila. U izbjegavanju imunosnog sustava domaćina značajnim se smatraju još i smještaj u stanici, česte genetske izmjene te promjene proteina vanjske membrane.
Čimbenici virulencije opisani su u više vrsta bartonela, a uključuju: adhezine, mehanizme prihvaćanja i iskorištavanja hema (sastavni dio hemoglobina), sekrecijski sustav tipa IV (T4SS) i nisko potentne lipopolisaharide (LPS). Sustav sekrecije tipa IV predstavlja važan čimbenik virulecije u vrstama roda Bartonella. T4SS (trw) se smatra važnim u invaziji endotelnih stanica i eritrocita.
T4SS (VirB/VirD4) istražen u vrstama B. tribocorum i B. henselae, između ostalog ima i važan učinak, uključujući aktivaciju jezgrinog čimbenika (NF-KB), koji vodi ka oslobađanju pro-upalnih i pro-angiogenih citokina te inhibicije apoptoze koloniziranih endotelnih stanica.
Istraživanja čimbenika virulencije i mehanizmi opstojnosti vrsta iz roda Bartonella dovode do saznanja o sposobnostima ovih bakterija da u domaćinu dulje prežive. Pokusnom je infekcijom mačaka dokazano ponovno javljanje (relaps) bakterijemije vrstama B. henselae ili B. clarridgeiae nakon 454 dana.
Ponovno javljanje bolesti nakon više tjedana ili mjeseci opisano je u prirodno inficiranih mačaka, ali čini se da je to rezultat ponovnog prijenosa infekcije mačjim buhama (Guptill, 2010.).
Sam zoonotski potencijal B. henselae i sposobnost izazivanja bolesti u ljudi ovisi o genskoj skupinu ili genskom tipu izolata. Analizom sekvenci više gena (multilocus sequence typing, MLST) u Velikoj Britaniji otkriveno je 12 različitih tipova sekvenci oznaka ST1- ST12 od ukupno 118 izolata. U 85% slučajeva zoonotski izolati su pripadali skupinama ST2, ST5 i ST8 dok su iz mačaka izdvojeni ST4, ST6 i ST7 u 74% iz čega je razvidno da samo određeni izolati mogu prouročiti bolest u ljudi.
Klinička slika
Prilikom pokusnih infekcija vrstom B. henselae pojave se različiti klinički simptomi.
Nakon intradermalne inokulacije čiste kulture B. henselae, ubrzo se javlja temperatura (>39,4 °C) koja traje 48–96 sati, a zatim se opet pojavi za, otprilike, dva tjedna. Na mjestu aplikacije za dva dana do tri do četiri tjedna pojave se induracije ili apscesi. Može se pojaviti lokalizirana ili generalizirana limfadenomegalija i to oko šest tjedana nakon inokulacije.
Zabilježeni su i blagi neurološki simptomi (nistagmus, drhrtanje cijelog tijela, slabija pokretljivost) i bol u mišićima. Tijekom febrilnog razdoblja neke su od mačaka pokazivale letargiju i anoreksiju, a zabilježeni su i problemi u reprodukciji (Guptall, 2010.).
U pasa se isto tako mogu pojaviti različiti klinički simptomi prouzročeni pojedinim vrstama Bartonella. Opisan je endokarditis, srčane aritmije, granulomatozni rinitis, dermatitis, panikulitis i granulomatozni limfadenitis.
Smatra se da su psi slučajni domaćini za različite vrste bartonela (Breitschwerdt i sur., 2008., Potkonjak, 2009.).
Infekcija vrstama iz roda Bartonellae dokazana je u konja i u nekih domaćih i divljih preživača, a pojavljuje se i u divljih glodavaca, vodenih sisavaca i šišmiša.
B. henselae dokazana je u tri konja. U jednog je konja utvrđena atropatija i vaskulitis, a u jedne kobile došlo je do pobačaja (Jones i sur., 2008., Johnson i sur., 2009.). Bakterijemija je utvrđena u mliječnih i tovnih goveda, u pojedinim stadima s prevalencijom višom od 50%.
U Francuskoj je dokazan endokarditis u dvije krave, a mnoga druga istraživanja pokazala su da su goveda domaćini B. bovis, ali rijetko izazivaju kliničke simptome. I druge su vrste Bartonellae također izdvojene iz zdravih goveda, a opisana je i u ovaca i divljih preživača (Chang i sur., 2000., Cherry i sur., 2009.).
Patološke promjene
Samo je u nekih mačaka utvrđena anemija, trombocitopenija, limfocitoza, neutropenija i eozinofilija. Jaka se neutrofilija u mačaka obično nađe tijekom upalnih promjena na koži. U akutno i kronično inficiranih mačaka nalazi se hiperplazija limfoidnih organa, gnojno granulomatozna sitna žarišta u jetri, slezeni, plućima, bubrezima i srcu (Kordick i sur., 1999.).
Patološke promjene su nađene i opisane u pobačenom plodu kobile prouzročene vrstom B. henselae.
Višestruka žutosmeđa žarišta veličine 1 do 3 mm nalaze se na jetri, bubrezima i plućima. Histološkom pretragom navedena žarišta korespondiraju s područjima u kojima je utvrđena nekroza i vaskulitis. Subakutni ili kronični vaskulitis očituje se proširenjem srednje ovojnice (tunica media) i adventicije malih do srednjih arterija i arteriola i gubitkom vezivnog tkiva u njima. U upalnom se infiltratu krvnih žila i nekrotičnim područjima nalazi nakupina limfocita, makrofaga i neutrofila. Slične su promjene vidljive i na placenti (korioalantoisnim vaskulitisom), jetri, mozgu, srcu i gušterači (Johnson i sur., 2009.).
Dijagnostika
Potom se uzorak krvi centrifugira, a sediment nacijepi na podlogu. Već nakon nekoliko dana kolonije narastu, ali pojedini sojevi iziskuju inkubaciju i do 4 tjedna. Uzročnik se može izravno dokazati i lančanom reakcijom polimerazom (PCR) iz krvi mačaka u bakterijemiji kao i iz biopsata ili punktata tkiva (Anderson i Neuman, 1997., Boulouis i sur., 2005.).
Diferencijalno dijagnostički u mačaka treba isključiti pasterelozu, groznicu štakorskog ugriza, tularemiju, infekciju vrstom Capnocytophaga canimorsus.
Liječenje i profilaksa
U suzbijanju septikemije u inficiranih se mačaka redovito rabi antibiotik doksiciklin (10 mg/kg) ili amoksicilin/klavulanska kiselina (22 mg/kg). U liječenju mačaka može se koristiti azitromicin ili fluorokinolonima. Ukoliko mačke dobro odgovore na terapiju terapiju treba produžiti. Dužina terapije nije određena, ali smatra se da ne bi smjela trajati kraće od 14 dana (Brunt i sur., 2006., cit. Potkonjak, 2009.).
Bolest mačjeg ogreba u ljudi
Bolest mačjeg ogreba proširena je po čitavom svijetu i od nje uglavnom obolijevaju djeca i mladež. Mačka je prirodni rezervoar B. henselae i izvor infekcije za ljude. U više od 90% slučajeva oboljenja pacijenti su bili u dodiru s mačkama, obično mladim, rjeđe s psima koji su ih ugrizli ili ogrebli. Poznate su i kućne epidemije u obiteljima koje imaju mačke kao kućne ljubimce, posebice jeseni i zimi kada mačke češće borave u kući u kohabitaciji s ljudima, osobito s djecom. Takav epidemiološki podatak nije zabilježen u tropskim regijama.
Gotovo uvijek postoje anamnestički podatci o kontaktu s mladim, klinički zdravim mačkama. Ponekad, iako rijetko, bolest mogu prenijeti i psi. U SAD-u se tijekom godine registrira oko 25.000 slučajeva mačjeg ogreba ljudi koji zatraže liječničku pomoć (Chomel i sur., 2002., Quinn i sur., 2005., Potkonjak, 2009., Kosoy i sur., 2010.).
Obično se dva do tri tjedna nakon primarnog ugriza, ogrebotine ili uboda javlja lokalni limfadenitis s izrazito povećanim limfnim čvorovima. Vidljive posljedice ogrebotina ili ugriza do tada mogu već i nestati. Obično su lokacije ozljede na glavi, vratu ili udovima.
Najčešće je povećan samo jedan limfni čvor, ali i više njih, u jednoj ili u više regija. U nekih se pacijenata na mjestu ugriza ili ogrebotine za tri do deset dana stvori papula ili pustula koja obično traje nekoliko tjedana (od jedan do tri). Limfadentis može pratiti povišena temperatura, umor, klonulost, glavobolja, gubitak teka, a mogu se javiti i osipi koji mogu biti makulopapulozni, petehijalni ili eritematozni. U oko 12% bolesnika može se razviti gnojni limfadenitis u jednom ili više limfnih čvorova. Komplikacije rijetko (u oko 2% slučajeva), navode se encefalitis i encefalopatije, retinitis, sljepoća prouzročena neuritisom, granulomatozni hepatitis i obično su praćeni težim općim stanjem poput kome, a mogu završiti i smrću (Krauss i sur., 2003., Breitschwerdt, 2008.).
B. henselae u imunokompromitiranih bolesnika (HIV-pozitivnih) izaziva bacilarnu angiogenezu koja se očituje vaskularnim proliferativnim oštećenjima kože, regionalnim limfnim čvorovima u jetri, slezeni, mozgu, plućima, crijevima i kostima. Na koži se i potkožju pojavljuju svijetlocrveni čvorići pojedinačni ili višestruki, veličine od 1 mm do 1 cm u promjeru.
Bacilarna se pelioza mikroskopski očituje slabo vidljivim (oko 1 mm) čvorićima ispunjenim krvlju u jetri, slezeni i limfnim čvorovima te limfohistiocitnom infiltracijom s lokalnom nakupinom pomorfonuklearnih leukocita i centralnom nekrozom koja se nalazi u jetri, slezeni, limfnim čvorovima, srcu, mišićima i plućima (Will, 1994., Quinn i sur., 2005.).
. Može se upotrijebiti alergijski kožni test koji je pozitivan u više od 90% bolesnika.
. Kožni test treba uzeti s rezervom.
. Približno 19% obitelji koje imaju kontakt s mačkama reagira pozitivno na test, kao i 23% veterinara i ljudi koji rade s mačkama.
. Danas je često u uporabi izravni dokaz B. henselae u krvi molekularnim metodama.
. U liječenju se upotrebljavaju tetraciklini, makrolidni antibiotici i azitromicin.
. Prognoza je bolesti obično povoljna (Koneman i sur. 2000., Jeren, 2006.).
Sažetak
B olest mačjeg ogreba je klasična zoonoza. U veterinarskoj i humanoj medicini najznačajnija je vrsta Bartonella henselae koja u ljudi prouzroči bolest mačjeg ogreba. Mačka je prirodni rezervoar B. henselae i izvor infekcije za ljude.
Unutar roda Bartonelae postoji više od 20 vrsta, a njih 13 je povezano s brojnim kliničkim sindromima u ljudi. Bolest se na ljude najčešće prenosi ogrebom ili ugrizom inficirane mačke, rjeđe psa, a rijetko ubodom mačje buhe (Ctenocephalides felis) koja uzročnika prenosi s inficirane na zdravu mačku. U ljudi se očituje lokalnim limfadenitisom koji se pojavi nakon što mačka ogrebe ili ugrize čovjeka. Pretežito se javlja jeseni i zimi u obliku enzootija. Proširena je po čitavom svijetu i od nje uglavnom obolijevaju djeca i mladež. Najčešći domaćini i rezervoar B. henselae su mačke. Vrste iz roda Bartonella proširene su po čitavom svijetu s visokom prevalencijom u područjima u kojima su pogodni uvjeti za vektore artropode. Usprkos bakterijemiji, zaražene mačke ne pokazuju kliničke znakove bolesti. Vjeruje se da uzročnik parazitira u eritrocitima i da u njegovoj zaštiti od antimikrobnih tvari imaju endotelne stanice krvnih žila. Etiološka dijagnoza se postavlja kulturelnom pretragom krvi mačke, a uzročnik se može izravno dokazati i lančanom reakcijom polimerazom (PCR). U suzbijanju septikemije u inficiranih se mačaka redovito rabi antibiotik doksiciklin ili amoksicilin/klavulanska kiselina, a može se koristiti i azitromicin ili fluorokinoloni.
▲
Literatura [… prikaži]
Cat scratch disease
Željko CVETNIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Associate Professor, Silvio ŠPIČIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Boris HABRUN, DVM, PhD, Scientific Advisor, Assistant Professor, Relja BECK, DVM, PhD, Scientific Advisor, Miroslav BENIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Gordan KOMPES, DVM, PhD, Scientific Associate, Croatian Veterinary Institute Zagreb
Cat scratch disease is a classical zoonosis.
There are more than 20 species within the genus Bartonella. Thirteen of these are associated with a number of clinical syndromes in humans.
The most important species for human and veterinary medicine is Bartonella henselae, which causes cat scratch disease. The cat is a natural reservoir of B. henselae and a source of
infection for humans. The most frequent route of transmission from animals to humans is by the byte or scratch of infected cats, occasionally by dogs and rarely by cat flea bite. The cat flea is responsible for the spread of bacteria from infected to healthy cats. The infection in humans manifests with local lymphadenitis which appears after a person has been bitten or scratched by an infected animal. The disease occurs worldwide, mainly among children and adolescents. The disease shows seasonal patterns with higher frequency during autumn and winter. Cats are the most important reservoirs and hosts of B. henselae. Members of the genus Bartonella are found worldwide.
However a higher prevalence of Bartonella is observed in areas suitable for the survival of vector arthropods. Infected cats, despite bacteremia, show no clinical signs of disease.
It would appear that Bartonellae survives in the red blood cells in infected individuals and that the blood vessel endothelium plays a role in the protection of Bartonellae from antimicrobials. Etiological diagnosis can be made by isolation and cultivation from cat’s blood, and by polymerase chain reaction (PCR). Antimicrobials such as doxycycline or amoxicillin with clavulanic acid are used to suppress bacteremia in infected cats.
Azithromycin and fluoroquinolones can also be used.