Ž. Cvetnić*, Maja Zdelar – Tuk, Sanja Duvnjak, Irena Reil, B. Habrun i S. Špičić Dr. sc. Željko CVETNIĆ, dr. med. vet., akademik, dr. sc. Maja ZDELAR-TUK, dr. med. vet., znanstvena savjetnica, dr. sc. Sanja DUVNJAK, dipl. ing. molekul. biol., Irena REIL, dr. med. vet., dr. sc. Boris HABRUN, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, naslovni izvanredni profesor, dr. sc. Silvio ŠPIČIĆ, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska
Akademik Željko CvetnićBruceloza je važna zoonoza, široko rasprostranjena u ljudi i životinja. Pojava bolesti u velikoj mjeri ovisi o prisutnosti bolesti u životinja i domaćih i divljih.
Epidemiološka povezanost između bruceloze između divljih i domaćih životinja je dobro znana. Izravni dodir stoke i divljih životinja najvažniji je čimbenik u širenju bruceloze, a samim time i izravna opasnost za infekciju ljudi (Godfroid, 2002.). Premještanje divljih životinja na nova područja predstavlja veliki rizik u širenju bruceloze (Bengis i sur., 2002., 2004.). Kod proučavanja bruceloze u divljih životinja nameće se nekoliko pitanja, a ona su sljedeća: je li bruceloza u divljači rezultat infekcije prijenosa s domaćih životinja ili se infekcija održava u jedne ili više vrsta divljači? Jesu li divlje životinje rezervoar različitih vrsta Brucella? Ima li bruceloza u divljači zoonotsko značenje? (Godfroid i sur., 2013.).
Treba riješiti moguće prijepore između ekologa, veterinarske inspekcije, proizvođača životinja, lovne industrije i javnozdravstvenih vlasti. U svakom slučaju, u divljih životinja je važno rano otkrivanje bolesti i sprječavanje širenja bolesti među divljim životinjama, na domaće životinje i na ljude te smanjenje rizika i mogućnosti pojave i širenja bruceloze (Godfroid i sur., 2011.).
Diljem svijeta je poznato da su glavni uzročnici bruceloze B. abortus (svi biovarovi) odgovorni za brucelozu u goveda, B. melitensis (svi biovarovi) glavni uzročnik bruceloze u malih preživača i ljudi, B. suis (biovarovi 1, 2 i 3) koji su odgovorni za brucelozu u svinja i B. ovis koji prouzroči epididimitis u ovnova ili ovčji epididimitis. Ako se dogodi bruceloza u stadu, nacionalni i međunarodni veterinarski propisi nameću ograničenja u prometu i trgovini stokom što može dovesti do velikih gospodarskih gubitaka (OIE, 2012.).
B. abortus i B. suis su izdvojeni iz velikog broja raznih životinjskih vrsta poput bizona (Bison bison), losa/jelena (Cervus elaphus), divlje svinje (Sus scrofa), crvene lisice (Vulpes vulpes), europskog smeđeg zeca (Lepus europeaus), afričkog bivola (Syncerus caffer), soba (Rangifer tarandus tarandus) i karibua (Rangifer tarandus groenlandicus). B. melitensis je rijetko izdvojena u divljih životinja. Opisani su sporadični slučajevi u Europi u divokoze (Rupicapra rupicapra) i kozoroga (Capra ibex) u Alpama (Davis i sur., 1990., Garin-Bastuji i sur., 1990., 2014., Ferroglio i sur., 1998., Godfroid, 2002.). B. ovis i B. canis nikada nisu zabilježeni u divljih životinja u Europi, ali je infekcija s B. ovis opisana u jelena na Novom Zelandu. B. neotomae su izdvojeni iz pustinjskog štakora u državi Utah (SAD) (Ridler i sur., 2000.).
Godine 1999.-2003. akutna bolest je prijavljena u voluharica (Microtus arvalis) u Južnoj Moravskoj (Češka). Nova vrsta B. microti izdvojena je iz uzoraka bolesnih voluharica. Pokusna infekcija i epidemiološke studije upućuju na to da su ptice vrlo otporne na infekciju s brucelama (Hubalek i sur., 2007.). S druge strane dokazano je da je B. melitensis dokazana iz briseva kože i visceralnih organa nilskog soma (Clarias gariepinus) (El-Tras i sur., 2010.). Ovi nalazi ukazuju da i ribe mogu primljive na brucele, a već je znano da su morski sisavci primljivi na B. ceti i B. pinnipedialis, što ima važnu javno zdravstvenu implikaciju kao potencijalna zoonoza (Cvetnić, 2015., Cvetnić i sur., 2016.).
Vrlo važno pitanje koje se mora razlučiti je kako razlikovati prijenos zaraze iz domaćih životinja i infekcija koje se održavaju samo u divljači. Veliki farmeri moraju voditi računa da si u uzgoje ne unesu brucelozu, a osobito u regijama ili državama slobodnim od bruceloze, jer im to može nanijeti dodatne troškove povezane s pretragama prije transporta, odnosno prodajom stoke. U Sjevernoj Americi najveća vjerojatnost prijenosa bruceloze između divljači i stoke je u velikim uzgojima junadi.
Poznato je da se junad uzgaja na velikim područjima, na kojima je hrana dostupna divljim preživačima te drugim divljim životinjama (Godfroid, 2002.). Poznat je i prijenos B. melitensis iz divljeg kozoroga na domaću stoku i ljude u Francuskoj (Garin-Bastuji i sur., 2014.).
Općenito opstanak Brucella spp. izvan domaćina sisavca je pojačan hladnijim vremenom i vrlo ograničen tijekom toplog vremena, odnosno suhog vremena i izlaganja suncu. B. abortus preživi nekoliko sati na suncu, ali i do 185 dana u hladnom i sjenovitom prostoru.
Isto tako B. abortus može preživjeti od 150 do 240 dana u pobačenim plodovima, gnoju i vodi. Onečišćenja okoliša kao izvora Brucella spp. važno je zbog epizootioloških i epidemioloških razloga (Cvetnić, 2015.).
Brucella abortus
Tijekom iskorjenjivanja bruceloze goveda prouzročene vrstom B. abortus u Europskoj uniji (EU) i SAD-u, naglasak je stavljen na identifikaciju mogućeg rezervoara B. abortus u divljači (Van Campen i Rhyan, 2010.). Godine 1995., u zapadnom dijelu talijanskih Alpi u 7 od 112 divokoza dokazana je B. abortus, ali nije utvrđena u drugim područjima Alpa (Ferroglio i sur., 2000.).
U zemljama u kojima je bruceloza goveda iskorijenjena nema poznatih rezervoara B. abortus u divljači, osim bizona i jelena u Nacionalnom parku (Greater Yellowstone Area) u SAD-u i u Nacionalnom parku “Wood Buffalo National Park“. Međutim, B. abortus tzv. „divlji tip“ i B. abortus S19 i RB51 cjepni sojevi izdvojeni su iz divljih svinja na atlantskoj obali Južne Karoline u SAD-u u područjima gdje bruceloze nema od 1970. godine (Stoffregen i sur., 2007.).
Program za kontrolu bruceloze u SAD-u prvi je put pokrenut još 1934. godine. Godine 1954., uspostavljen je Nacionalni program iskorjenjivanja bruceloze od strane veterinarske inspekcije Ministarstva poljoprivrede SAD-a. Godine 1998., procijenjeno je da je 3,5 milijardi dolara potrošeno na iskorjenjivanje bruceloze u domaće stoke.
Počevši s oko 11,5% serološki pozitivnih reakcija u 1934., a 2008. svih 50 država istovremeno se klasificiraju kao slobodne od bruceloze goveda. Međutim, ponovna infekcija goveda s B. abortus u divljači iznova je aktualizirala taj problem. Iz spektive javnoga zdravstva pokazalo se da su programi suzbijanja bruceloze u domaćih životinja prouzročenih brucelama koje su opasne i za ljude (B. abortus, B. melitensis i B. suis) i prouzroče kliničku bolest u ljudi, isplativije od liječenja bruceloze u ljudi (Olsen, 2010.).
U SAD-u su poznati divlji rezervoari bruceloze i to za B. abortus to su bizon (Bison bison) i sjevernoamerički jelen (Cervus elaphus). Navedene životinje u izravan dodir mogu s domaćim životinjama doći tijekom zimskih mjeseci kada je količina hrane ograničena. Opisan je slučaj infekcije junadi koja se inficirala u izravnom dodiru s jelenima. Epidemiološki podatci ukazivali su da je bruceloza u bizona slična onima u stadima zaraženih goveda. Klinički znaci u bizona inficiranih s B. abortus očituju se pobačajima, reproduktivnim problemima, zaostajanjem posteljice, upalnim promjenama muških spolnih organa. Jedna je studija pokazala da je čak 46% bizona bilo serološki pozitivno i bakteriološki potvrđeno, a podatci su vrlo slični onima koji se javljaju u stadima goveda s brucelozom. Cijepljenje bizona cjepivima proizvedenim od B. abortus soj RB51 i S19 nije se pokazalo uspješnim da bi u potpunosti zaštitilo životinju od pobačaja i drugih kliničkih znakova ili da bi se taj postotak znatno smanjio. Trenutno su vremenska i prostorna ograničenja jedini način da se spriječi prijenos bruceloze s bizona na domaću stoku (Forbes i Tessaro, 1993., Rhyan i sur., 2001.).
U SAD-u je još 1930. godine izvješćeno o brucelozi sjevernoameričkog jelena (Cervus elaphus nelsonii) kada su pronađeni pobačeni plodovi u jelena u zatočeništvu. U državi Wyoming se od 1970. vrši nadzor i kontrola bruceloze u jelena. Dokazano je da je bruceloza učestalija u jelena koji dolaze zimi na hranilišta od onih koji su slobodni u prirodi. U državi Idaho seroprevalencija u područjima gdje se jeleni hrane zimi iznosi čak 12% do 80%, dok studije pokazuju da tamo gdje toga nema u samo od 2% do 3%. Podatci pokazuju da je učestalost bruceloze povezana s gustoćom populacije u tom području, duljinom hranjenja u razdoblju od prosinca do svibnja kada se najčešće i javljaju pobačaji (Rhyan i sur., 1997., Etter i Drew, 2006.).
U Africi se afrički bivol smatra rezervoarom B. abortus. U Zimbabveu su protutijela za brucelozu dokazana u bivola koji se smatra izvor bruceloze za domaću stoku. U tom području su pozitivne reakcije na brucelozu utvrđene u 9,9% goveda (Böhm i sur., 2009.). U izvješćima iz Bocvane meso tuberkuloznih bivola koje se često koristi u ishrani ljudi predstavlja ozbiljan javnozdravstveni rizik. U Ugandi je dokazana seroprevalencija u 42,9% Kafue antilopa (Kobus leche kafuensis), a autori smatraju da su upravo te antilope rezervoar bruceloze u prirodi. Istraživanja na Pirinejskom poluotoku su pokazala da divlji preživači nisu rezervoari bruceloze za stoku. B. abortus biovar 1 je izdvojena iz jednog jelena, a po svemu sudeći izvor infekcije bila su brucelozna goveda (Munoz i sur., 2010., Muma i sur., 2011., Alexander i sur., 2012.).
U Aziji u Južnoj Koreji vršena su istraživanja u tri regije na prisustvo bruceloze u korejskog vodenog jelena (Hydropotes inermis). Istraživanjem su dokazana protutijela za B. abortus u jednoj regiji u 8% (5/60), u drugoj 25% (1/60) i u trećoj u 59% (33/56) pretraženih životinja.
Rezultati istraživanja u Europi ukazuju da se divlji preživači najčešće inficiraju vrstom B. abortus od bruceloznih krava, ali nije dokazano da su rezervoari B. abortus prisutni u prirodi. Dostupne epidemiološke informacije ukazuju da divlji preživači nisu u mogućnosti održavati infekciju vrstom B. abortus bez introdukcije iz inficiranih goveda.
S obzirom na skoro završene programe iskorijenjivanja bruceloze u goveda u zemljama članicama EU, malo je vjerojatno da će B. abortus postati prijetnja životinjskom svijetu u EU (Godfroid i sur., 2013., Kim i sur., 2013.).
Brucella melitensis
Poznato je da je rasprostranjenost B. melitensis u divljači znatno manja nego što je to slučaj s vrstama B. abortus i B. suis.
Infekcije vrstom B. melitensis opisane su u divokoza (Rupicapra rupicapra) i kozoroga (Capra ibex) u francuskim i talijanskim Alpama, a poznate su infekcije divokoza i na Pirinejskom poluotoku. Takav nalaz pokazuje da se u tih divljih vrsta može održati infekcija vrstom B. melitensis.
U Francuskim je Alpama 2012. i 2013. godine provedeno istraživanje u 129 divljači (55 divokoza, 30 jelena i 44 srne).
Niti u jedne životinje nisu ustvrdili kliničke simptome osim u jedne divokoze artritis. Sve su životinje dale negativnu serološku reakciju na brucelozu osim jedne divokoze koja je dala pozitivnu reakcije metodom RBT, RVI i cELISA.
Od 289 kozoroga 22 su eutanazirana, patološke promjene su utvrđene u dva kozoroga (artritis i apsces u vimenu), zatim orhitis u još dva kozoroga.
Serološke reakcije utvrđene su u 45% (10/22), B. melitensis biovar 3 je izvojena iz pet seropozitivnih kozoroga. Zadnji slučajevi u tom području opisani su 1999. godine. Tada su dokazani slučajevi i u domaćih preživača koji su pasli u istom području. Kohabitacija između divljači i domaćih preživača na pašnjacima je rijetka, ali moguća. To su rijetki slučajevi nalaza B. melitensis i u malom broju divljači (Garin-Bastuji i sur., 1990., 2014.).
S obzirom da je infekcija s B. melitensis u zemljama EU gotovo suzbijena, a u zemljama srednje i sjeverne Europe u potpunosti, a u nekim mediteranskim zemljama EU napravljen je važan napredak u iskorjenjivanju, smatra se da infekcija ovom vrstom brucela neće u budućnosti biti znatan problem u divljači.
Važna žarišta predstavlja melitokokoza u zemljama na Balkanu (Makedonija, Kosovo, Albanija) i Turskoj (Pappas i sur., 2006.). Na Bliskom istoku B. melitensis je izdvojena iz Arapske antilope (Oryx leucoryx) u Saudijskoj Arabiji (Ostrowski i sur., 2002.). U većini slučajeva B. melitensis se javlja u nomadskih deva (Camelus dromedarius) koje su često u izravnom dodiru s ovcama i kozama. Vrlo slični slučajevi opisani su u grbodevama (Camelus bactrianus) i jaku (Bos grunniens) u središnjoj Aziji. B. melitensis je izdvojena iz mlijeka deva, što predstavlja ozbiljan javno zdravstveni problem (Abbas i Agap, 2002., Gwida i sur., 2012.).
Bruceloza se pojavljuje u ljama i u drugih malih deva u nekim zemljama Južne Amerike, a i problem s brucelozom u malih preživača u tim zemljama je velik.
O pojavi infekcije s B. melitensis u divljih životinja u Sjevernoj Americi nema podataka. U Africi je 2005. godine B. melitensis izdvojena iz crne sable antilope (Hipotragus niger) (Godfroid i sur., 2013.).
Brucella suis
Vrsta B. suis biovarovi 1, 2, 3 su jako rasprostranjeni diljem svijeta, osim u Africi gdje nema informacije u međunarodnoj znanstvenoj literaturi o ovoj vrsti brucele (McDermot i Arimi, 2002.). Brucella suis biovar 3 samo je izdvojena u jugoistočnoj Aziji i Americi. Prevalencija je u domaćih svinja relativno niska, s izuzetkom jugoistočne Azije i Srednje i Južne Amerike. B. suis biovar 3 je dokazana u konja i svinja u Hrvatskoj, što je prvi dokaz tog biovara B. suis u Europi (Cvetnić i sur., 2005.). B. suis biovar 1 ograničene su na divlje svinje u SAD-u i Australiji. B. suis biovar 1 izdvojena je i iz ljudi i domaćih svinja (Sandfoss i sur., 2012.). Godine 1993. B. suis biovar 1 je izdvojena u Belgiji iz mesara koji je rukovao mesom uvezenih divljih svinja (Godfroid i sur., 1994.). B. suis biovar 2 infekcija ostaje ograničena na divlje svinje i europskog smeđeg zeca u Europi, gdje je B. suis iskorijenjena u intenzivnim uzgojima domaćih svinja već više desetljeća. U Hrvatskoj se B. suis biovar 2 povremeno javlja u domaćih svinja držanih ekstenzivno na paši i širi se prirodnim pripustom, a dokazana je i u divljih svinja. Mnoga su istraživanja potvrdila da su divlje svinje glavni izvor infekcije za domaće svinje. Više epizootija prouzročenih vrstom B. suis biovar 2 uglavnom su se događale u otvorenim uzgojima gdje su domaće svinje došle u izravan dodir s divljim svinjama (Cvetnić i sur., 2005.).
U Portugalu i Francuskoj je dokazano da je spolni put bio način prijenosa bruceloze, ali su mogući i drugi putevi.
Uloga divljih svinja u prijenosu bruceloze je znatna, a prijenosu pridonose i velike migracije. U lovu se često puta iznutrice ostavljaju na otvorenom i dostupne su drugim divljim životinjama, ali takva istraživanja nisu sustavno vršena.
Zemljopisna proširenost B. suis biovara 2 povijesno je bila proširena u području između Skandinavije i Balkana.
Posljednjih godina dokazana je pojava B. suis serovara 2 u Srednjoj Europi i na Pirinejskom poluotoku. Uloga zečeva u širenju bruceloze manje je važna nego divljih svinja, obzirom na migratorne mogućnosti divljih svinja. Odrasli vepar može prevaliti udaljenosti od više desetaka kilometara, ako je poremećen lanac ishrane ili u slučaju nestašice hrane, dok su zečevi stacionirani na malom području. Desetak epidemija vrstom B. suis biovar 2 zabilježeno je u svinja u Danskoj između 1929. i 1999. godine, a epidemiološki dokazi povezani su s brucelozom u zečeva. U Danskoj su izvijestili i o infekciji s B. suis biovar 2 u goveda, a izvor infekcije opet su bili zečevi, jer ne postoji osnovana sumnja da bi se populacija divljih svinja kretala po Danskoj (Pikula i sur., 2005., Munoz i sur., 2010., Godfroid i sur., 2013.). U Poljskoj je u pet krava dokazana infekcija s B. suis biovar 2 koja nikada nije ranije bila dokazana u Poljskoj. Izvor infekcije nije dokazan, a sumnja se ili na divlje svinje ili na zečeve (Szulowski i sur., 2013.).
Bruceloza u soba (Rangifer tarandus) ili karibua (Rangifer tarandus caribou) uzrokovana je vrstom B. suis biovar 4 u cijeloj arktičkoj regiji (Sibiru, Kanadi, Aljasci) i predstavlja zoonotski problem (Forbes, 1991.). Na otoku Baffin u Kanadi postoje tri populacije karibua, a tijekom zime od 1983. do 1986. godine, pretražene su populacije u najsjevernijem dijelu otoka i utvrđene su serološki pozitivne reakcije u 17/40 (43%), u 11/33 (33%) u sjevernom dijelu otoka i u 12/82 (15%) u južnom dijelu otoka. Brucella suis biovar 4 izdvojen je iz 24/40 (60%) karibua, a isto tako u pretraženih životinja utvrđene su tipične patološke promjene. Između 1986. i 1990. godine godišnja incidencija bruceloza u ljudi koji žive na otoku Baffin bila je 3,4% (34/100 000) (Ferguson i sur., 1997.). U Kanadi i Aljasci, slučajevi oboljenja u ljudi uglavnom se javljaju u stočara koji rade s karibuima. Svi pacijenti s kliničkom brucelozom su iz tog područja, a jeli su meso i iznutrice karibua. Običaj je da se iz tek zaklanog karibua jede koštana srž i sirove iznutrice koje mogu sadržavati mnoštvo bakterija.
Pokusima je dokazano da se stoka izložena inficiranim karibuima može inficirati. Vrstom B. suis biovar 4 može se inficirati muflon (Ovibos moshatus), a ponekad i druge zvijeri. Serološke studije pokazale su da u sobova na području sjeverne Norveške nisu dokazane pozitivne reakcije. B. suis biovar 5 izdvojena iz glodavaca u istočnoj Europi, ali postoji samo nekoliko izolata koji su slabo proučeni (Forbes i Tessano, 1993.).
Brucella microti
U razdoblju od 1999. do 2003. godine pojavila se sustavna bolest u populaciji divljih glodavaca, voluharica (Microtus arvalis) u južnoj Moravskoj u Češkoj. Iz kliničkih uzoraka voluharica izdvojeni su mali gram-negativni kokobacili i identificirani kao Ochrobactrum intermedium.
Dodatnim analizama izolat je identificiran kao Brucella spp., i utvrđeno je da je to nova vrsta unutar roda Brucella te je nazvana Brucella microti (Hubalek i sur., 2007.). Dokazano je dugotrajno preživljavanje B. microti u tlu, a samim time okoliš (tlo) postaje mogući rezervoar infekcije (Scholz i sur., 2008.). B. microti je izdvojena iz mandibularnih limfnih čvorova crvenih lisica koje su ulovljene u regiji Gmünd u donjoj Austriji. B. microti je proširena u većem zemljopisnom području, pokriva područje južne Moravske i dijelove donje Austrije, a lisice su se po svemu sudeći inficirale jedući inficirane voluharice.
Do sada nije bilo opisa, niti bilo kakvih prijava infekcije domaćih životinja i ljudi vrstom B. microti (Scholz i sur., 2009., Ronai i sur., 2015.).
Smatra se da je patogeneza bruceloze u divljih životinja identična onoj koja se događa u domaćih životinja. Smatra se da je relativno dugo razdoblje inkubacije (latencije) prije pojave kliničkih znakova, a što ovisi o dobi, spolu i fiziološkom stanju životinje. Ulazna vrata su oralni put, nosne sluznice, očne spojnice, sluznice spolnih organa. Nakon penetracije brucela u organizam, pojavljuje se upalna reakcija koja se očituje nakupljanjem mononuklearnih, polimorfonuklearnih i eozinofilnih leukocita. Bakterije se dalje sele putem limfe u limfne čvorove, a s razvojem limfadenitisa i bakterijemije brucele će dovesti do generalizirane infekcije retikuloendotelnih organa, spolnih organa i akcesornih spolnih žlijezda. Brucele se tad mogu izdvojiti iz jetre, bubrega, slezene, testisa, epididimisa, prostate, maternice, mliječne žlijezde, koštane srži i većine limfnih čvorova. Izlučivanje brucela mlijekom, vaginalnim sekretom i sjemenom mužjaka su najvažniji načini širenja bruceloze. Brucele je u nekih životinja moguće naći i u mozgu, kralježničnoj moždini i drugim sinovijalnim tekućinama (Godfroid i sur., 2013.).
Klinička slika bruceloze u divljači najčešće se očituje reproduktivnim poremećajima poput: pobačaja, zaostajanja posteljice, metritisa, supkliničkog mastitisa, neplodnošću, orhitisom i epididimitisom s čestom pojavom neplodnosti. Česta je pojava zglobnog hidroma osobito kod kronične infekcije. Pobačaj je glavni znak kliničke bruceloze, a najčešće se javlja u drugoj polovici gravidnosti. U 75% do 90% slučajeva ženske životinje će samo jednom pobaciti, a mogu biti latentni nositelj (5%).
Protutijela se mogu dokazati i nakon druge i treće gravidnosti (Grillo i sur., 1997.).
U inficiranih životinja se razvija placentitis, što rezultira pobačajima ili preranim rođenjem i povećanjem perinatalne smrtnosti. Nakon pobačaja posteljica može biti edematozna i hiperemična, a u plodova se mogu uočiti krvavi edemi u peritonealnoj šupljini i potkožnom tkivu.
Ponekad se može utvrditi metritis, a čvorovi i apscesi se mogu naći u gravidnih i negravidnih maternica. Lezije u maternici s priraslicama su najčešće razlog za neplodnost. U testisima se mogu naći različiti stadiji upale do apscesa i kalcifikacija, a istovjetne promjene se nalaze i u epididimisu. Atrofije testisa i hipertrofija repa epididimisa karakteristične su oznake kronične infekcije. Apscesi ili druge gnojne lezije isto se tako mogu naći u limfnim čvorovima, slezeni, jetri, kostima, mliječnoj žlijezdi, a ponekad i u mozgu.
Može se uočiti hromost i šepanje uz otečenje zglobova, a ponekad se javlja paraliza i spondilitis (Corbel, 1997., Godfroid i sur., 2013.).
Na temelju kliničkih znakova, a osobito na patološko anatomskim promjenama organa i tkiva može se posumnjati na brucelozu. Da bi se objektivno potvrdila bruceloza u divljači mogu se primijeniti različite laboratorijske analize. Provedene su mnoge serološke studije s ciljem procjene rasprostranjenosti Brucella spp. unutar različitih vrsta divljih životinja.
Za serološku dijagnostiku bruceloze u divljači koriste se isti antigeni kao u domaćih životinja uz primjenu iste metodologije poput Rose Bengal testa, reakcije vezanja komplementa i različitih varijacija imunoenzimskog testa (Abbas i Abak, 1999.). Izdvajanje i identifikacija brucela klasičnim bakterijskim postupcima iz sumnjivog materijala omogućuje sigurnu dijagnozu bruceloze.
Biotipizacija pruža važne epidemiološke podatke u praćenju izvora infekcije.
Danas se u dijagnostici koriste i mnoge molekulske tehnike (Gardner i sur., 1996., Gregoire i sur., 2012.).
U Europi biljni i životinjski svijet nema takvo značenje kao u SAD-u gdje postoje prirodni rezervoari B. abortus, a to su bizoni i jeleni u Nacionalnom parku “Greater Yellowstone Area”. Ne postoje cjepiva protiv bruceloze koja su na raspolaganju za divlje životinje da bi se dobili zadovoljavajući rezultati te da su sigurna, neškodljiva i dovoljno imunogena. Postoje pokusna cjepiva protiv bruceloze (RB51) koja daju nešto manju zaštitu u odnosu na zaštitu u goveda. Cjepivo ne može postići takvu razinu zaštite da se iskorijeni bruceloza u bizona u Nacionalnom parku, ali može pomoći u smanjenju jačine infekcije. Danas se kontrola bruceloze u divljih životinja temelji gotovo isključivo na dobrom gospodarenju s divljači. Vidljivo je da se dugo vremena smatralo da je los koji se slobodno kreće “death-end” domaćin za brucelozu, ali ih se tijekom zime počelo prihranjivati te je među njima došlo do širenja bruceloze (Olsen i sur., 2003.).
U Europi se bruceloza uglavnom pojavljuje u divljih svinja i ograničena je na B. suis biovar 2. B. melitensis se pojavljuje rijetko u divokoza u Alpama. B. suis biovar 2 predstavlja problem u domaćih svinja koje se drže prirodno na ispaši i mogu doći u izravni dodir s divljim svinjama. Osim toga B. suis biovar 2 je opisana i dokazana u goveda u Poljskoj i Belgiji. Važnost B. microti gdje je dokazano da se može naći i u tlu predstavlja rezervoar za glodavce i predatore, a njezin je objektivni infektivni potencijal još potrebno temeljito procijeniti (Godfroid i sur., 2013.).
Važnost infekcije divljači i mogući prijenos na ljude
Bruceloza je od davnina poznata bolest s vrlo malim pomorom (<2% neliječenih slučajeva). Ipak, bruceloza u ljudi je najčešća zoonoza u svijetu i godišnje se prijavi oko 500.000 novih slučajeva bruceloze ljudi u svijetu. Ljudi se često inficiraju tijekom putovanja u egzotične krajeve gdje ne postoji sustavna kontrola bolesti i ljudi se inficiraju konzumirajući različite proizvode od bruceloznih ovaca i koza (Pappas i sur., 2006.). Izravan prijenos Brucella spp. iz divljači na ljude čini se nije toliko čest i uglavnom se događa prilikom klanja divlji svinja i konzumiranja bivoljeg mesa te zbrinjavanja bruceloznih lešina (Eales i sur., 2010.). B. suis biovar 1 i 3 su vrlo infektivi za ljude i zastupljeni su u divljih svinja u SAD-u i Australiji, dok patogenost B. suis biovar 2 za ljude nije poznata. Na Arktiku postoji uska veza između autohtonih zajednica ljudi i sobova, odnosno karibua, čije meso služi za prehranu i važan su dio kulturnog nasljeđa. Dio nasljeđa je i konzumacija sirove koštane srži i unutarnjih organa svježe usmrćenih karibua, što je značajan čimbenik rizika za infekciju ljudi vrstom B. suis biovar 4 (Alexander i sur., 2012., Sandfoss i sur., 2012., Godfroid i sur., 2013.).
Bruceloza je važna zoonoza, široko rasprostranjena u ljudi i životinja. Pojava bolesti u velikoj mjeri ovisi o prisutnosti bolesti u domaćih i divljih životinja. Epizootiološka povezanost između bruceloze divljih i domaćih životinja je dobro znana. Mogući izravni dodir domaćih i divljih životinja najvažniji je čimbenik u mogućem širenju bruceloze među njima i na ljude. Premještanje divljih životinja na nova područja predstavlja veliki rizik u širenju bruceloze. Diljem svijeta je poznato da su glavni uzročnici bruceloze B. abortus i B. suis izdvojeni iz velikog broja raznih životinjskih vrsta poput bizona (Bison bison), losa/jelena (Cervus elaphus), divlje svinje (Sus scrofa), crvene lisice (Vulpes vulpes), europskog smeđeg zeca (Lepus europeaus), afričkog bivola (Syncerus caffer), soba (Rangifer tarandus tarandus) i karibua (Rangifer tarandus groenlandicus). B. melitensis je rijetko izdvojena u divljih životinja. Opisani su sporadični slučajevi u Europi u divokoze (Rupicapra rupicapra) i kozoroga (Capra ibex) u Alpama. B. ovis i B. canis nikada nisu zabilježeni u divljih životinja u Europi, a infekcija s B. ovis opisana je u jelena na Novom Zelandu. Bruceloza je opisana i u voluharica (Microtus arvalis) u Južnoj Moravskoj (Češka). U morskih sisavaca opisane su vrste B. ceti i B. pinnipedialis, kao uzročnici potencijalnih zoonoza što ima važnu javno zdravstvenu implikaciju.
1. ABBAS, B. and H. AGAB (2002): A review of camel brucellosis. Prev. Vet. Med. 55, 47-56.
2. ALEXANDER, K. A., J. K. BLACKBURN, M. E. VANDEWALLE, R. PESEPANE, E. K. BAIPOLEDIB and P. H. ELZER (2012): Buffalo, bush meat, and the zoonotic theat of brucellosis in Botswana. PLoS One, 7 e32842.
3. BENGIS, R. G., R. A. KOCK and J. FISCHLER (2002): Infectious animal diseases: the wildlife/livestock interface. In: Infectious diseases of wildlife: detection, diagnosis and menagement (Part One). Rev. Sci. Tehn. Off. Int. Epiz. 21, 53-65.
4. BENGIS, R. M., F. A. LEIGHTON, J. R. FISCHER, M. ARTOIS, T. MORNER and C. M. TATE (2004): The role of wildlife in emerging and re-emerging zoonoses. In: Emerging zoonoses and pathogens of public health concern. Rev. Sci. Tehn. Off. Int. Epiz. 23, 497-511.
5. BÖHM, M., M. R. HUTCHINGS and P. C. L. WHITE (2009): Contact networks in a wildlife-livestock host community: identifying high-risc individuals in the transmission of bovine TB among badgers and cattle. PloS ONE, 4 e5016.
6. CORBEL, M. J. (1997): Brucellosis: an overview. Emerg. Infect. Dis. 3, 213-221.
7. CVETNIĆ, Z., S. SPICIC, S. CURIC, B. JUKIC, M. LOJKIC, D. ALBERT, M. THIEBAUD and B. GARIN-BASTUJI (2005): Isolation of Brucella suis biovar 3 from horses in Croatia. Vet. Rec. 156, 584-585.
8. CVETNIĆ, Ž. (2015): Bruceloza. Medicinska naklada/Hrvatski veterinarski institut. Str. 188-199.
9. CVETNIĆ, Ž., M. ĐURAS, T. GOMERČIĆ, I. REIL, M. ZDELAR-TUK, S. DUVNJAK i S. ŠPIČIĆ (2016): Rasprostranjenost bruceloze u morskih sisavaca s posebnim osvrtom na Hrvatsku. Vet. stn. 3, 229-238.
10. DAVIS, D. S. (1990): Brucellosis in wildlife. In: Nielsen, K., J. R. Duncan. Animal brucelosis. CRC Press, Boca Raton, Florida. Pp. 321-334.
11. EALES, K. M., R. E. NORTON and N. KETHEESAN (2010): Short report: brucellosis in Northern Australija. Am. J. Trop. Med. Hyg. 83, 876-878.
12. EL-TRAS, W. F., A. A. TAYER, M. M. ELTOLTH and J. GUITIAN (2010): Brucella infection in fresh water fish: evidence for natural infection of Nile catfish, Clarias gariepinus, with Brucella melitensis. Vet. Microbiol. 141, 321-325.
13. ETTER, R. P. and M. I. DREW (2006): Brucellosis in elk in estern Idaho. J. Wildl. Dis. 42, 271-278.
14. FERGUSON, M. A. (1997): Rangiferine brucellosis on Baffin Island. J. Wildl. Dis. 33, 536-543.
15. FERROGLIO, E., R. TOLARI, E. BOLLO and B. BESANO (1998): Isolation of Brucella melitensis from alpine ibex. J. Wildl. Dis. 34, 400-402.
16. FERROGLIO, E., L. ROSSI and S. GENNERO (2000): Lung-tissue extract as an alternative to serum for surveilance for brucellosis in chamois. Prev. Vet. Med. 43, 117-122.
17. FORBES, L. B. (1991): Isolated of Brucella suis biovar 4 from animals and humans in Canada, 1982 – 1990. Can. Vet. J. 32, 686-688.
18. FORBES, L. B. and S. V. TESSARO (1993): Transmission of brucellosis from reindeer to cattle. J. Am. Vet. Med. Assoc. 203, 289-294.
19. GARDNER, I. A., S. HIETALA and W. M. BOYCE (1996): Validity of using serological tests for diagnosis of disease in wild animals. Rew. Sci. Teh. Off. Int. Epiz. 15, 323-335.
20. GARIN-BASTUJI, B., J. OUDAR, Y. RICHARD and J. GASTELLU (1990): Isolation of Brucella melitensis biovar 3 from a chamois (Rupicapra rupicapra) in the southern French Alps. J. Wildl. Dis. 26, 116-118.
21. GARIN-BASTUJI, B., J. HARS, A. DRAPEAU, M. ALI CHERFA, Y. GAME, J. M. LE HORGNE, S. RAUTUREAU, E. MAUCI, J. J. PASQUIER, M. JAY and V. MICK (2014): Reemergence of Brucella melitensis in Wildlife, France. Emer. Inf. Dis. 20, 1570-1571.
22. GODFROID, J. (2002): Brucellosis in wildlife. Rev. Sci. Tehnol. Off. Int. Epiz. 21, 277-286.
23. GODFROID, J., H. C. SCHOLZ, T. BARBIER, C. NICOLAS, P. WATTIAU, D. FRETIN, A. M. WHATMORE, A. CLOECKAERTl, J. M. BLASCO, I. . MORIYON, C. SAEGERMAN, J. B. MUMA, H. NEUBAUER and J. J. LETESSON (2011): Brucellosis at the animal/ecosystem/human interface at the beginning of the 21 th century. Prev. Vet. Med. 102, 118-131.
24. GODFROID, J., B. GARIN-BASTUJI, C. SAEGERMAN and J. M. BLASCO (2013): Brucellosis in terrestial wildlife. Rev. Sci. Tehn. Off. Int. Epiz. 32, 27-42.
25. GODFROID, J., H. C. SCHOLZ, L. UYTTERHAEGEN, C. DESMEDT, F. RASSENEUR, F. BOELAERT, C. SAEGERMAN and X. PATIGNY (1994): Brucella suis biotype 2 infection of wild boars (Sus scrofa) in Belgium. Ann. Med. Vet. 138, 263-268.
26. GREGOIRE, F., B. MOUSET, D. HANREZ, C. MICHAUX and K. WALRAVENS, A. LINDEN (2012): A serological and bacteriological survey of brucellosis in wild boar (Sus scrofa) in Belgium. BCM Vet. Res. 8, 80.
27. GRILLO, M. J., M. BARBERAN and J. M. BLASCO (1997): Transmission of Brucella melitensis from sheep to lamb. Vet. Rec. 140, 602-605.
28. GWIDA, M., A. EL-GOHARY, F. MELZER, I. KHAN, U. ROSLER and H. NEUBAUER (2012): Brucellosis in camels. Res. Vet. Sci. 92, 351-355.
29. HUBALEK, Z., H. C. SCHOLZ, I. SEDLACEK, F. MELZER, Y. O SANOGO and J. NESVADBOVA (2007): Brucellosis of the common vole (Microtus arvalis). Vector- Borne Zoonotic Dis. 7, 679-687.
30. KIM, J. Y., M. HER, S. I. KANG, K. LEE, H. K. LEE and S. C. JUNG (2013): Epidemiologic relatedness between Brucella abortus ispolated from livestock and wildlife in South Korea. J. Wildl. Dis. 49, 451-454.
31. McDERMOT, J. J. and S. M. ARIMI (2002): Brucellosis in sub-Saharan Africa: epidemiology, control and impact. Vet. Microbiol. 90, 111-134.
32. MUMA, J. B., M. MUNYEME, G. MATOPE, V. M. SIAMUDAALA, H. M. MUNANGANDU, W. MATANDIKO, J. GODFROID, E. SKJERVE and M. TRYLAND (2011): Brucella seroprevalence of the kafue lechwe (Kobus leche kafuensis) and black lechwe (Kobus leche smithemani): exposure associated to contact with cattle. Prev. Vet. Med. 100, 256-260.
33. MUNOZ, P. M., M. BOADELLA, M. ARNAL, M. DE MIGUEL, M. REVILLA, D. MARTINEZ, J. VINCENTE, P. ACEVEDO, A. OLEGA, F. RUIZ-FONZ, C. MARTIN, J. PRIETO, J. DE LA FUENTE, M. BARRAL, M. BARBERAN, D. DE LUCO, J. BLASCO and C. GORTAZAR (2010): Spatial distribution and risk factors of brucellosis in Iberian wild unguates. BMC Infect. Dis. 10, 46.
34. OIE (World organisation for animal health) (2012): Bovine brucellosis, Chapter 2.4.3. In: Manual of Diagnostic Test and Vaccines for Terrestial Animals, 7 th Ed. OIE, Paris.
35. OLSEN, S. C., A. E. JENSEN, W. C. STOFRREGEN and M. V. PALMER (2003): Efficacy of calfhood vaccination with Brucella abortus strain RB51 in protectingbison against brucellosis. Res. Vet. Sci. 74, 17-22.
36. OLSEN, S. C. (2010): Brucellosis in the United States: Role and significance of wildlife reservoirs. Vaccine 28S, F73-F76.
37. OSTROWSKI, S., S. ANAJARIYYA, E. M. KAMP and E. BEDIN (2002): Isolation of Brucella melitensis from an Arabian oryx (Oryx leucoryx). Vet. Rec. 150, 186-188.
38. PAPPAS, G., P. PAPADIMITROU, N. AKRITIDIS, L. CRISTOU and E. V. TSIANOS (2006): The new global map of human brucellosis. Lancet Infect. Dis. 6, 91-99.
39. PIKULA, J., M. BEKLOVA, Z. HOLESOVSKA, B. SKOCOVSKA and F. TREML (2005): Ecology of brucellosis of the European hare in the Czech Republic. Vet. Med. 50, 105-109.
40. RHYAN, J. C., K. AUNE, D. R. EWALT, J. MARQUARDT, J. W. MERTINS, J. B. PAYEUR, D. A. SAARI, P. SCHLADWEILWR, E. J. SHEEHAN and D. WORLEY (1997): Survey of free ranging elk from Wyoming and Montana for selected pathogens. J. Wildl. Dis. 33, 290-298.
41. RHYAN, J. C., T. GIDLEWSKI, T. J. ROFFE, K. AUNE, L. M. PHILO and D. R. EWALT (2001): Pathology of brucellosis in bison of Yellowstone National Park. J. Wildl. Dis. 37, 101-109.
42. RIDLER, A. L., D. M. WEST, K. J. STAFFORT, P. R. WILSON and S. G. FENWICK (2000): Transmission of Brucella ovis from rams to red deer stags. N. Z. Vet. J. 48, 57-59.
43. RONAI, Z., Z. KREIZINGER, A. DAN, K. DREES, J. T. FOSTER, K. BANYAI, S. MARTON, L. SZEREDI, S. JANOSI and M. GYURANECZ (2015): First isolation and characterization of Brucella microti from wild boar. BMC Vet. Res. 147, 1-6.
44. SANDFOSS, M. R., C. S. DEPERNO, C. W. BETSILL, M. B. PALAMAR, G. ERIKSON and S. KENNEDY-STOSKOPF (2012): A serosurvey for Brucella suis, classical swine virus, porcine circovirus type 2, and pseudorabies virus in feral swine (Sus scrofa) of eastern North Carolina. J. Wildl. Dis. 48, 462-466.
45. SCHOLZ, H. C., Z. HUBALEK, J. NESVADBOVA, H. TOMASO, G. VERGNAUD, P. LE FLECHE, A. M. WHATMORE, S. AL DAHOUK, M. KRÜGER and C. LODRI, M. PFEFFER (2008): Isolation of Brucella microti from soil. Emerg. Infect. Dis. 14, 1316-1317.
46. SCHOLZ, H. C.,E. HOFER, G. VERGNAUD, P. LE FLECHE, A. M. WHATMORE, S. AL DAHOUK, M. KRÜGER, A. CLOECKAERT and H. TOMASO (2009): Isolation of Brucella microti from mandibular lymph nodes of red foxes (Vulpes vulpes) in lower Austria. Vector Borne Zoonotic Dis. 9, 153-156.
47. STOFFREGEN, W. C., S. C. OLSEN, C. J. WHELLER, B. J. BRICKER, M. V. PALMER, A. E. JENSEN, S. M. HALLING and D. P. ALT (2007): Diagnostic characterization of a feral swine herd enzootically infected with Brucella. J. Vet. Diagn. Invest. 19, 227-237.
48. SZULOWSKI, K., W. IWANIAK, M. WEINER and J. ZLONICKA (2013): Brucella suis biovar 2 isolation from cattle in Poland. Ann. Agric. Environ. Med. 20, 672-675.
49. VAN CAMPEN, H. and J. RHYAN (2010): The role of wildlife in disease of cattle. Vet. Clin. N. Am. 26, 147-161.
Željko CVETNIĆ, DVM, PhD, Academician, Maja ZDELAR-TUK, DVM, PhD, Scientific Advisor, Sanja DUVNJAK, Grad. Mol. Biol. Eng., PhD, Irena REIL, DVM, Boris HABRUN, DVM, PhD, Scientific Advisor, Associate Professor, Silvio ŠPIČIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia
Brucellosis is an important zoonosis, widespread both in humans and animals. The appearance of the disease depends largely on the presence of the disease in domestic and wild animals. The epidemiological link of brucellosis between wild and domestic animals is well known. Possible direct contact of domestic and wild animals is the most important factor in the potential spread of brucellosis among animals and between animals and humans. The transfer of wild animals to new areas without any disease control measures is a major risk for the spread brucellosis. The main causative agents of brucellosis, B. abortus and B. suis, have been isolated from a wide range of mammal species, such as bison (Bison bison), elk/deer (Cervus elaphus), wild boar (Sus scrofa), red fox (Vulpes vulpes), European hare (Lepus europeaus), African buffalo (Syncerus caffer), reindeer (Rangifer tarandus tarandus) and barren ground caribou (Rangifer tarandus groenlandicus). B. melitensis is rarely isolated from wild animals.
In Europe, sporadic cases were described in chamois (Rupicapra rupicapra) and Alpine ibex (Capra ibex) in the Alps. B. ovis and B. canis infections have not been reported in wild animals in Europe, while B. ovis infection was described in deer in New Zealand. Brucellosis was also described in the common vole (Microtus arvalis) in Czech Republic. In marine mammals, B. ceti and B. pinnipedialis were described as potential causes of zoonoses with a significant public health implication.
Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. PrihvatiViše
