C-reaktivni protein pasa - Veterina portal

Nejra Hadžimusić

Dr. sc. Nejra Hadžimusić, dr. med. vet., viša asistentica, Fakultet Veterinarske medicine Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Prenešeno iz časopisa VETERINARSKA STANICA br.2/2014.[download/preuzmi pdf ovdje]

Uvod Put znanstvene spoznaje o C-reaktivnom proteinu Uloga CRP i biokemijske osobine Fiziološke varijacije koncentracije CRP pasa CRP kao marker bolesti ljudi i pasa Prednosti uporabe CRP Sažetak Literatura Abstract

Uvod

Upala je skupni tkivni odgovor na upalotvornu noksu koji se temelji na predodređenim obrascima ponašanja tkiva i organizma. Organizam se tijekom života susreće s brojnim noksama, koje homeostatskim mehanizmima nastoji ograničiti ili ukloniti. Osnovni homeostatski mehanizam održavanja ustrojbenog i funkcionalnog integriteta tkiva je upala (Kovač, 1998.). Za obranu organizma od raznih etioloških činilaca važna je rana faza opće reakcije (prvih nekoliko sati do nekoliko dana). Ovaj odgovor organizma poznat kao akutno-fazni odgovor (engl. Acute phase response, APR), odnosno, odgovor akutne faze, predstavlja reakciju organizma na lokalne ili sistemske poremećaje homeostaze prouzročene infektivnom noksom, parazitarnom infestacijom, oštećenjem tkiva, traumom ili kirurškim zahvatom, neoplastičnim rastom ili pak imunološkim poremećajem (Cerón i sur., 2005., Serin i Ulutas, 2010.).

Rezultat odgovora akutne faze predstavlja kompleksnu sustavnu reakciju koju prati promjena koncentracije brojnih proteina plazme poznatih kao proteini akutne faze (engl. Acute phase proteins, APP) (Chaprazov i Borissova, 2009.). Koncentracija APP u serumu se tijekom odgovora akutne faze izrazito mijenja te se prema kinetičkim osobinama za vrijeme i nakon odgovora akutne faze dijele na pozitivne i negativne proteine akutne faze (Eckersall, 2000., Martínez-Subiela i Cerón, 2005.).

CRP je glavni pozitivni protein akutne faze ne samo kod pasa, nego i kod svinja i ljudi (Cray i sur., 2009.). Gabay i Kushner (2001.) navode da se koncentracija CRP kod ljudi može povećati čak i za 1000 puta. Međutim, zbog veoma kratkog poluživota njegova koncentracija brzo opada (Cray i sur., 2009.). Povećane se koncentracije ovog proteina kod ljudi mogu odrediti unutar pet do šest sati od upalnog stimulusa. Kod pasa se koncentracija ovih proteina može odrediti i ranije (Cerón i sur., 2005.), a prema navodima Chaprazov i Borissova (2009.) to je već unutar četiri sata od stimulusa.

Put znanstvene spoznaje o C-reaktivnom proteinu

Činjenica da je CRP nađen u “živom fosilu“ Limulus polyphemus-u, ukazuje na njegovu prisutnost i očuvanost tijekom evolucije proteklih 500 milijuna godina. CRP je otkriven 1930. godine u humanom serumu pacijenata oboljelih od pneumonije kao faktor koji aglutinira s C-polisaharidom pneumokoka, po čemu je kasnije ovaj protein i dobio svoj današnji naziv (Tillet i Francis, 1930.).

Aglutinirajući je čimbenik identificiran kao protein 1941. godine (Abernethy i Avery, 1941.), nedugo potom, 1947. godine, kristaliziran je humani CRP (Kjelgaard-Hansen, 2004.), a samo tri godine kasnije zabilježen je prvi izvještaj o primjenjivosti CRP u praćenju reumatske aktivnosti kod pacijenata s ovom bolešću (Anderson i McCarty, 1950.). Tijekom sljedećeg desetljeća napredovala su istraživanja na području veterinarske medicine pa je tako ispitivan analog humanom CRP u serumu pasa (Gotschlich, 1962.). CRP pasa je konačno i izoliran 1970. godine (Riley i Coleman, 1970.), a određivanje koncentracije ovog proteina u serumu pasa omogućeno je dvije godine kasnije, uporabom specifičnog antiseruma (Riley i Zontine, 1972.). Ipak, CRP pasa je detaljnije istražen tek sredinom 1980.-tih i početkom 1990.-tih godina. S obzirom na zapažene sličnosti u kinetici humanog i CRP pasa tijekom upalnog odgovora akutne faze, psi su često korišteni s ciljem boljeg razmijevanja mehanizama akutne faze ljudi (Eckersall i Conner, 1988., Burton i sur., 1994.) te se u ove svrhe i danas koriste (Higgins i sur., 2003.).

Uloga CRP i biokemijske osobine

Uloga CRP je višestruka; može se vezati direktno za nekoliko mikroorganizama, pri tom dovodeći do degeneracije stanice i staničnih ostataka, aktivira komplement klasičnim C1q putem i ponaša se kao opsonin. Ipak, glavna funkcija CRP kao komponente urođenog imunog sustava je njegova sposobnost da veže fosfokolin i prepoznaje strani patogen, kao i fosfolipidne sastojke oštećenih stanica (Cicarelli i sur., 2008.).

CRP isto tako regulira produkciju citokina i kemotaksu (Cray i sur., 2009.).

C-reaktivni protein je član obitelji pentameričnih proteina poznatih kao pentraksini. Ova obitelj predstavlja filogenetski predak grupe proteina pronađenih kod kralježnjaka i beskralježnjaka (Jain i sur., 2011.). CRP se iznimno dobro očuvao tijekom evolucije što ukazuje na njegovo veliko biološko značenje. Visok stupanj očuvanosti, široka rasprostranjenost u raznim tkivima upućuje na važnu ulogu CRP u obrani organizma (Wang i Colón, 2005.).

Elektronskom mikroskopijom CRP uočava se da je sastavljen od pet identičnih subjedinica povezanih nekovalentnim vezama (Klenner i sur., 2010.). Glavna fizičko-kemijska razlika humanog CRP i onog kod pasa jest glikozilacija dvije subjedinice CRP pasa, dok je humani CRP u potpunosti neglikoziran (Cerón i sur., 2005.). Pretpostavlja se da između humanog i CRP pasa postoji i razlika u afinitetu liganda, kao i sposobnosti aktivacije komplementa (Mitchell, 2008.).

Molekularna masa CRP pasa iznosi između 100 kDa i 155kDa (Kjelgaard-Hansen, 2004.). Otkriveno je da humani CRP ima afinitet prema širokom rasponu molekula te da može ostvariti interakciju s nekoliko tipova stanica, što je temelj velikog broja hipoteza o njegovim fiziološkim karakteristikama. Na osnovu istraživanja provedenog od strane Caspi i suradnika (1984.) te Fujise (1992.) nekoliko je sličnih afiniteta utvrđeno i za CRP pasa te je to još jedna od činjenica koja govori u prilog sličnosti između humanog i CRP pasa.

Fiziološke varijacije koncentracije CRP pasa

Dosadašnja su istraživanja pokazala da je koncentracija CRP kod zdravih pasa znatno niža nego što je to slučaj kod pasa s upalnom reakcijom (Caspi i sur., 1984., Yamamoto i sur., 1994., Kuribayashi i sur., 2003.). Međutim, koncentracija CRP zdravih pasa određene navedenim istraživanjima međusobno se dosta razlikuju (Tab. 1.).

Tabela 1. Koncentracija CRP u serumu zdravih pasa

Tako su serumske koncentracije CRP određivane ELISA tehnikom (Tecles i sur., 2005., German i sur., 2009.), imunodifuzijom (Conner i sur., 1998.), elektro-imunoesejem (Caspi i sur., 1984.), lateks aglutinacijom (Yamamoto i sur., 1993.) i imunoturbidimetrijski (Burton i sur., 1994.). Na vrijednosti koncentracije APP mogu utjecati i laboratorijski uvjeti pa je preporučivo da svaki laboratorij uspostavi i koristi vlastite vrijednosti.

Ovo je naročito važno za APP zbog nedostatka referentnih vrijednosti i protokola za određivanje njihove koncentracije. Unatoč primjeni različite metode, koncentracija je CRP u serumu zdravih pasa niska, nekada čak i ispod granica detekcije.

U fiziološkim uvjetima, odnosno u uvjetima normalne homeostaze, vrijednosti CRP su veoma niske (Yamamoto i sur., 1992., Otabe i sur., 1998.).

Utvrđeno je da koncentracija CRP varira i ovisi o fiziološkom stanju, odnosno fazi reproduktivnog ciklusa.
Tako se CRP može odrediti u nešto većim koncentracijama kod pasa tijekom gravidnosti, što je vjerovatno prouzročeno implantacijom zametka, rastom posteljice i hormonalnim promjenama (Kuribayashi i sur., 2003.).

Istraživanje provedeno u humanoj medicini od strane Sacks i suradnika (2004.) isto tako upućuje na porast koncentracije CRP prilikom implantacije zametka, nakon čega se njegova koncentracija vraća u fiziološke vrijednosti tijekom gravidnosti, s ponovnim povećanjem za vrijeme partusa. Isti autori smatraju da porast koncentracije CRP tijekom gravidnosti, s izuzetkom partusa, može ukazivati na poremećaj gravidnosti.

Istraživanje razine CRP provedeno od strane Ulutas i suradnika (2009.) kod kuja tijekom različitih faza estrusa i kuja tijekom gravidnosti ukazalo je na sličnost humanog i psećeg modela. Naime, autori kod gravidnih kuja zapažaju značajan porast koncentracije CRP između 21.-55. dana nakon ovluacije, dok se koncentracija CRP kod negravidnih kuja tijekom iste faze estrusa nije povećala.
Porast koncentracije CRP kod gravidnih kuja u periodu 30-45 dana od ovulacije navode i Kuribayashi i suradnici (2003.).

Porast koncentracije CRP je jednak onom kod odgovora akutne faze, iako specifični stimulus nije u potpunosti razjašnjen.

Upravo zbog porasta koncentracije CRP na početku gravidnosti predloženo je da se kod kuja određivanje vrijednosti CRP koristi u svrhu testa na ranu gravidnost (tri tjedna od gestacije). U tom je slučaju potrebno izvršiti kompletan pregled životinje prije parenja da bi se procijenilo zdravstveno stanje i isključilo prisustvo upalnih procesa koji bi mogli dati lažno pozitivan rezultat na ispitivanje gravidnosti. Za razliku od istraživanja provedenog od strane Eckersall i suradnika (1993.), koji navode porast koncentracije CRP tijekom postpartalnog perioda. Kuribayashi i suradnici (2003.) opažaju tek jedan slučaj porasta CRP od ukupno osam ispitivanih pasa.

Prema dosadašnjim istraživanjima nije utvrđeno da starost i spol pasa utječu na vrijednost koncentracije CRP pasa (Kuribayashi i sur., 2003., Cerón i sur., 2005.). Ipak je uočen jači odgovor akutne faze prilikom pokusne inokulacije terpentinskog ulja ili Staphylococcus aureus kod odraslih pasa, nego kod pasa starosti mjesec dana (Cerón i sur., 2005.).

Prema istraživanju Onishi i suradnika (2000.) nije utvrđen utjecaj pasmine na koncentraciju CRP pasa. Istraživanja heterogene populacije ljudi pokazala su utjecaj pasmine i spola na koncentraciju CRP (Khera i sur., 2005.), dok postoje i navodi koji to opovrgavaju (Nazmi i sur., 2008.). Hutchinson i suradnici (2000.) zapažaju blago povećanje u koncentraciji CRP kod starijih osoba, što je u radu pripisano učestalijim prisustvom drugih čimbenika, kao što su subklinička upala i povećanje tjelesne mase. Više koncentracije CRP pronađene su kod pojedinaca s povećanom vrijednošću indeksa tjelesne mase i u vezi su s in vivo oslobađanjem IL-6 iz adipoznog tkiva (Ignjatović, 2005.). S druge strane, istraživanjima kod pasa nije ustanovljen utjecaj tjelesne mase na koncentraciju APP (Tvarijonaviciute i sur., 2011.).

Povišena koncentracija CRP ustanovljena je kod izuzetno fizički aktivnih pasa. U ovim se slučajevima visoke koncentracije CRP pripisuju upali izazvanoj naporom (Wakshlag i sur., 2007.).

Otabe i suradnici (1998.) su istraživali dnevne varijacije koncentracije CRP zdravih pasa. Određivali su vrijednost CRP unutar 24 sata tijekom 28 dana i nisu ustanovili značajne varijacije.

Ispitivanja provedena na ljudima pokazala su da na koncentraciju CRP ne utječe unošenje hrane i da ne postoji cirkadijalni ritam (Ignjatović, 2005.). Samim tim koncentracija CRP ne varira u zavisnosti od vremena uzorkovanja. Diurnalne oscilacije ne navodi ni Tîrziu (2009.), ipak smatra da postoje značajne individualne razlike. Iako proupalni citokini, kao što je IL-6, pokazuju cirkadijalni ritam, to ipak ne utječe na vrijednost CRP, vjerovatno zbog njegovog vremena poluživota (19 sati) koje maskira cirkadijalne učinke citokina (Meier-Ewert i sur., 2001.). Na osnovu navedenih istraživanja, smatra se da CRP nije značajnije podložan fiziološkim ili biološkim promjenama u odsustvu upalnih poremećaja.

Ipak, za vrijeme gladovanja zapaža se smanjenje obima pozitivnog odgovora, kao i opće smanjenje sinteze proteina na razini jetre. Pothranjenost i anoreksija utječu na proupalne citokine, mijenjajući tako sintezu proteina (Jain i sur., 2011.).

Koncentracija CRP se u serumu zdravih osoba povećava za oko 65% poslije promjene nadmorske visine s razine mora na 3600 m (Ignjatović, 2005.).
Slična istraživanja kod pasa do sada nisu objavljena.

Interesantno je zapažanje grupe autora da psi držani u svojstvu laboratorijskih životinja imaju niže vrijednosti koncentracije CRP od onih držanih kao kućni ljubimci (Cerón i sur., 2005., Cray i sur., 2009.). Autori pretpostavljaju da uvjeti i izoliran način držanja laboratorijskih životinja minimizira kontakt s potencijalno upalnim uzročnicima, što za posljedicu ima niže vrijednosti CRP.

Još uvijek nema preciznijih podataka o poluživotu CRP pasa, ali se čini da je poluživot CRP pasa veoma kratak (Cerón i sur., 2005.). Brza produkcija i klirens čine CRP dobrim indikatorom kliničkog stanja životinje u trenutku uzorkovanja.

CRP kao marker bolesti ljudi i pasa

C-reaktivni protein utječe na funkciju i aktivnost brojnih stanica.

Sposobnost CRP da prepozna patogen na molekularnoj razini te da posreduje u njegovoj eliminaciji aktivirajući sistem komplementa i fagocitne stanice, čini ga značajnim u prvoj liniji obrane organizma (Volanakis, 2001.). Smatra se i da ima znatnu ulogu u uklanjanju apoptotičnih, nekrotičnih i oštećenih stanica domaćina što doprinosi održanju normalne strukture i funkcije (Du Clos i sur., 1994., Gershov i sur., 2000.).

Prema tome, fiziološka funkcija CRP se ogleda u ostvarivanju urođene nespecifične obrane organizma, prepoznavajući potencijalno štetne strane molekule i promijenjene endogene strukture i molekule.

Uporaba CRP kao pokazatelja upalnog odgovora organizma uveliko ovisi o utjecaju lijekova na njegovu koncentraciju. Do danas nije otkriven mehanizam utjecaja farmakološke terapije na koncentraciju CRP u serumu pasa. Jedna od značajnih studija doprinijela je spoznaji da terapija steroidima ne prouzroči povećanje koncentracije CRP kod zdravih pasa (Martínez-Subiela i sur., 2004.). Tijekom pokusno izazvanog akutnog sinovitisa u istraživanju provedenom od strane Borer i suradnika (2003.) na koncentraciju CRP nisu utjecale terapijske doze karpofena, etodolaka, meloksikama ili butorfanola.

Na koncentraciju CRP ne utječu ni kemoterapija i transfuzija, koje mogu utjecati na vrijednosti sedimentacije eritrocita (engl. Erythrocyte sedimentation rate, ESR) (Beayou i sur., 2009.).
Povišena se koncentracija CRP javlja kod životinja prilikom velikog broja različitih bolesti. Pri tom, s obzirom na veoma slabu dijagnostičku specifičnost, povišena koncentracija ovog proteina ne pruža informaciju o uzroku bolesti te se ne može koristiti u svrhu primarnog dijagnostičkog testa za određenu bolest (Tab. 2.).

Tabela 2. Magnituda porasta CRP tijekom različitih bolesti (Cerón i sur., 2005.)

Ipak, visoko je osjetljiv za otkrivanje stanja koja mijenjaju zdravlje životinje te pružaju dokaze o postojanju subkliničke upale ili infekcije, no, nažalost ne otkriva uzročnika.

U humanoj medicini mnogi stručnjaci smatraju koncentraciju CRP pouzdanim čimbenikom diferencijacije virusne od bakterijske infekcije. Tako, na primjer, bakterijski meningitis prati signifikantno povećanje serumske koncentracije CRP, dok promjene koncentracije nisu zapažene prilikom meningitisa virusne etiologije (Petersen i sur., 2004.). Vrijeme trajanja povišene koncentracije CRP smatra se odrazom kliničkog tijeka bolesti.
Prema jednom broju autora koncentracija CRP u serumu isto tako omogućava diferencijaciju između bakterijske i virusne pneumonije (Korppi i Kröger, 1993., Sasaki i sur., 2002.), dok s druge strane neki smatraju da diferencijacija tog tipa na osnovu koncentracije CRP nije moguća (Petersen i sur., 2004.).

Oprečni rezultati ispitivanja postoje i na području kardiovaskularnih bolesti, gdje neki istraživači smatraju da blago povišene koncentracije CRP mogu ukazivati na povećan rizik od srčanih bolesti ljudi (Bahadursingh i sur., 2009.).
Najnovija istraživanja jasno pokazuju da je povećanje koncentracije CRP u okviru referentnog intervala povezano s budućim koronarnim poremećajima kod naizgled zdravih muškaraca i žena (Ignjatović, 2005.). Uprkos činjenici da je CRP dobar marker rizika srčane slabosti kod ljudi, prilikom istraživanja na psima utvrđeno je da mu nedostaje osjetljivost i specifičnost za otkrivanje kronične bolesti zalistaka (engl. Chronic valvular disease, CVD) zbog širokog preklapanja intervala vrijednosti CRP kod zdravih pasa i onih oboljelih od CVD. Iako su kod pasa s CVD ustanovljene povišene koncentracije CRP, one se nisu mogle povezati s prisustvom srčane slabosti ili stupnja šuma (Rush i sur., 2006.).

Povišena koncentracija CRP predviđa razvoj dijabetesa tip-2 neovisno o tradicionalnim činiteljima rizika kod ljudi i podržava stanovište da je upala povezana s rezistencijom na inzulin (Festa i sur., 2002.).
IL-6 ima centralnu ulogu u normalnom sazrijevanju B-stanica, ali i u proliferaciji malignih B-stanica, poputnon–Hodgkin-ovog limfoma (NHL) i multiplog mijeloma. Kod pacijenata s dijagnosticiranim NHL uočena je značajna veza između koncentracije CRP i razine IL-6 (Legouffe i sur., 1998.).

Određivanje serumske koncentracije CRP kod pacijenata oboljelih od NHL smatra se prognostički značajnim. Naime, pacijenti sa značajno povišenom koncentracijom CRP imali su srednju vrijednost preživljavanja 8,5 mjeseci, za razliku od grupe pacijenata s koncentracijom CRP manjom od 10 mg/L, gdje je njih 75% bilo živo i nakon 32 mjeseca od dijagnoze (Legouffe i sur., 1998.).

Ljudi infestirani protozoom Plasmodium falciparum, uzročnikom malarije imali su povišene koncentracije CRP prilikom pojave prvih simptoma (Graninger i sur., 1992.). Težina falciparum malarije ljudi je određivana na osnovu koncentracije CRP, s obzirom da se na osnovu kliničke procjene pacijenta često ne može predvidjeti razvoj komplikacija (Gillespie i sur., 1991.).

Uvid u liječenje kala-azar, kroničnog i potencijalno fatalne parazitarne bolesti visceralnih organa, naročito jetre, slezene, koštane srži i limfnih čvorova, uslijed infestacije s Leishmania donovani, pružale su invazivne metode: česte aspiracije koštane srži ili slezene.
Određivanje koncentracije CRP pokazalo se učinkovitim za monitoring bolesti te se ranije spomenuti invazivni dijagnostički testovi ne moraju koristiti (Singh i sur., 1999.).

U posljednjih tridesetak godina nanočestice imaju široku primjenu u industriji, visokoj tehnologiji, medicini i farmaciji (Moser i sur., 2002.). Nanočestice su općenito superfine čestice veličine od 1 nm do 1 mikrona. Dodatkom nanočestica materijalima se poboljšava čvrstoća, tvrdoća te druga mehanička svojstva; u nanotehnologiji se promjenom veličine nanočestica mjenjaju njihova magnetska, optička, električna svojstva.
Primjena u medicini je raznolika, od primjene u liječenju malignih stanica, do glavnog sastojka krema za sunčanje.
Njihovom sve većom primjenom raste i briga o potencijalnim rizicima koje nose za ljudsko zdravlje. Upravo uporaba proteina akutne faze kao biomarkera našla je svoje mjesto u ispitivanju toksičnosti nanočestica. Higashisaka i suradnici (2011.) prilikom izlaganja miševa silika-nanočesticama dijametra 70 nm zapažaju porast u koncentraciji CRP, SAA i Hp plazme te navedene proteine smatraju visoko senzitivnim biomarkerima za procjenu rizika koji nosi izlaganje silika nanočesticama.

Visoke su koncentracije CRP zabilježene prilikom infekcije s Ehrlichia canis, Leishmania infantum (Martínez-Subiela i Cerón, 2005.), babezioze (Ulutas i sur., 2005., Matijatko i sur., 2007.), leptospiroze (Yamamoto i sur., 1993.), generalizirane demodikoze (Ulutas i sur., 2011.), kod akutnog oštećenja mukoze želuca (Otabe i sur., 2000.), parvovirusnog i hemoragičnog enteritisa (Nakamura i sur., 2008.), akutnog pankreatitisa, imuno-posredovane hemolitične anemije (Galezowski i sur., 2010.), piometre (Nakamura i sur., 2008.), imuno-posredovanog poliartritisa (Kjelgaard-Hansen i sur., 2006.), artritisa, glomerulonefritisa, alergija (Onishi i sur., 2000.), neoplazija (Tecles i sur., 2005.) te različitih kirurških trauma (Nakamura i sur., 2008.).

Koncentracija CRP kod pasa je značajan čimbenik prilikom klasifikacije efuzije (Parra i sur., 2006.), kod diferenciranja piometre od cistične hiperplazije endometrija/mukometre (Fran son i Ragle, 2003.), a svoje mjesto nalazi i u laboratorijskim testovima za procjenu učinkovitosti liječenja pacijenata s upalnim bolestima crijeva (engl. Inflammatory bowel disease, IBD) (Köster i sur., 2009.). S druge strane, neurološka stanja poput epilepsije, atlanto-aksijalne subluksacije, hidrocefalusa i nekrotizirajućeg meningoencefalitisa, kao i endokrini poremećaji poput hipotireodizma i hiperadrenokorticizma u većini slučajeva ne pokazuju povišene vrijednosti CRP (Nakamura i sur., 2008.).

Psi podvrgnuti kirurškom tretmanu ili inficirani s Bordetella bronchiseptica imali su najvišu koncentraciju CRP prvog dana od stimulusa; s druge strane, psi s infekcijama prouzročenim intracelularnim mikroorganizmima, po put Trypanosoma brucei ili Ehrlichia canis imali su najvišu koncentraciju CRP 4-10 dana od infekcije (Cerón i sur., 2005.).

Prednosti uporabe CRP

Superiornost CRP nad leukogramom je dokazana u brojnim ispitivanjima (Nakamura i sur., 2008., Cheng i sur., 2009.). Studija koja je evaluirala upalu kod pasa, zabilježila je značajne promjene u CRP, dok su promjene leukocitarne slike izostale (Cray i sur., 2009.). Isto tako, psi s idiopatskim poliartritisom su pozitivno reagirali na liječenje steroidima, što se manifestiralo smanjenjem simptoma i značajnim smanjenjem koncentracije CRP, dok je leukocitarna slika ostala nepromijenjena (Ohno i sur., 2006.).

Određivanje koncentracije CRP kod pasa smatra se pouzdanijim od određivanja ESR (brzina sedimentacije eritrocita). Prednost ESR jest, osim u jednostavnosti izvođenja, i u činjenici da su laboratoriji odavno upoznati s ovom metodom. Unatoč tome, određivanje koncentracije CRP ima nekoliko prednosti.

Sedimentacija eritrocita je indirektno mjerenje koncentracije proteina akutne faze i ovisi o veličini, broju i obliku eritrocita, kao i o nekim sastojcima plazme, poput imunoglobulina. Usljed toga rezultati mogu biti neprecizni i navesti na pogrešne zaključke. Kada je prvi put uvedena kao metoda 1920. godine, ESR je smatrana naprednom metodom. Danas kada postoji mogućnost direktnog određivanja fibrinogena ili pak koncentracije CRP, ova se metoda smatra zastarjelom. Promjenu zdravstvenog stanja pacijenta u pravcu poboljšanja ili pogoršanja prati ESR, međutim to se odvija znatno sporije u usporedbi s promjenama koncentracije CRP. Prema istraživanju nekih autora do porasta ESR dolazi tek dva do četiri dana nakon porasta CRP (Paul i sur., 2011.). Isto tako, ESR nije pouzdana metoda procjene upale koju prati promijenjen ili smanjen broj eritrocita. U takvim se slučajevima u svrhu monitoringa upale može koristiti CRP. Superiornost CRP nad ESR uočava se i činjenicom da se ESR povećava sa starošću jedinke, dok koncentracija CRP ostaje nepromjenjena (Gabay i Kushner, 2001.). Naime, Jovanović (2004.) navodi tek blago povišenje koncentracije CRP kod starijih osoba.

Sažetak

C-reaktivni protein je glavni protein akutne faze pasa. Okriven je 1930. godine u humanom serumu, a njegovo prisustvo kod pasa je dokazano četrdeset godina kasnije.

Iako je CRP u humanoj medicini zauzeo mjesto veoma važnog markera upale, u veterinarskoj medicini je njegova uporaba još uvijek ograničena na znanstveno-istraživačko područje. Ipak, bilježi se sve veći interes za ovaj protein akutne faze i mogućnosti njegove primjene. Porast koncentracije CRP utvrđen je kod različitih bolesti pasa. Zahvaljujući brzom porastu koncentracije smatra se pouzdanijim markerom upale od sedimentacije eritrocita i leukograma.

Literatura [… prikaži]

1. ABERNETHY, T. J. and O. T. AVERY (1941): The occurence during acute infections of a protein not normally present in the blood. I. Distribution of the reactive protein in patients’ sera and the effect of calcium on the flocculation reaction with C-polysaccharide of Pneumococcus. J. Exp.Med. 73, 173-182.
2. ANDERSON, H. C. and M. McCARTY (1950): Determination of C-reactive protein in the blood as a measure of the activity of the disease process in acute rheumatic fever. Am. J. Med. 8, 445-455.
3. BAHADURSINGH, S., K. BEHARRY, K. MAHARAJ, C. MOOTOO, P. SHARMA, J. SINGH, K. TEELUCKSINGH and R. TILLUCKDHARRY (2009): C-reactive protein: adjunct to cardiovascular risk assessment. West Indian Med. J. 58, 551-555.
4. BEAYOU, A. M., A. S. ABUSEDRA and F. I. NAJAM (2009): Evaluation of C-reactive protein as a diagnostic tool in the detection of infection in patients with malignancy and pyrexia. Lybian J. Infectious Dis. 3, 27-42.
5. BORER, L. R., J. E. PEEL, W. SEEWALD, P. SCHAWALDER and D. E. SPRENG (2003): Effect of carprofen, etodolac, meloxicam, or butorphanol in dogs with induced acute synovitis. Am. J. Vet. Res. 64, 1429-1437.
6. BÖRNGEN, S. (1998): Nachweis von C-reaktivem protein beim Hund. Institut für Bakteriologie und Mykologie der Veterinärmedizinischen Fakultät der Universität Leipzig, Germany. Pp. 1-95.
7. BURTON, S. A., D. J. HONOR, A. L. MACKENZIE, P. D. ECKERSALL, R. J. F. MARKHAM and B. S. HORNEY (1994): C-reactive protein concentration in dogs with inflammatory leukograms. Am. J. Vet. Res. 55, 613-618.
8. CASPI, D., M. L. BALTZ, F. SNEL, E. GRUYS, D. NIV, R. M. BATT and E. A. MUNN (1984): Isolation and characterization of C-reactive protein from the dog. Immunology 53, 307-313.
9. CERÓN, J. J., P. D. ECKERSALL and S. MARTÍNEZ-SUBIELA (2005): Acute phase proteins in dogs and cats: current knowledge and future perspectives. Vet. Clin. Pathol. 34, 85–99.
10. CHAPRAZOV, T. S. and I. BORISSOVA (2009): Time course of blood C-reactive protein and fibrinogen concentrations after experimental Pseudomonas infection in dogs. Bulg. J. Vet. Med. 12, 240-245.
11. CHENG, T., K. A. MATHEWS, A. C. G. ABRAMS-OGG and R. D. WOOD (2009): Relationship between assays of inflammation and coagulation: A novel interpretation of the canine activated clotting time. Can. J. Vet. Res. 73, 97-102.
12. CICARELLI, D. C., J. E. VIEIRA and I. BENSEÑOR (2008): Comparison of C-Reactive Protein and Serum Amyloid A Protein in Septic Shock Patients. Med. Inflamm., 1-5.
13. CONNER, J. G., P. D. ECKERSALL, J. FERGUSON and T. A. DOUGLAS (1998): Acute phase response in the dog following surgical trauma. Res. Vet. Sci. 45, 107-110.
14. CRAY, C., J. ZAIAS and N. H. ALTMAN (2009): Acute phase response in animals: A Review. Am. Assoc. Lab. Anim. Sci. 6, 517-526.
15. DU CLOS, T. W. and C. MOLD (2001): The role of C-reactive protein in the resolution of bacterial infection. Current Opinion in Infectious Diseases 14, 289-293.
16. ECKERSALL, P. D. (2000): Recent advances and future prospects for the use of acute phase proteins as markers of disease in animals. Rev. Méd. Vét. 151, 577–584.
17. ECKERSALL, P. D. and J. G. CONNER (1988): Bovine and canine acute phase proteins. Vet. Res. Commun. 12, 169-178.
18. ECKERSALL, P. D., M. J. A. HARVEY, J. M. FERGUNSON, J. P. RENTON, D. A. NICKSON and J. S. BOYD (1993): Acute phase protein in canine pregnancy (Canis familiaris). J. Reprod. Fertil. 47, 159–164.
19. FESTA, A., R. P. TRACY and S. M. HAFFNER (2002): Elevated levels of acute-phase proteins and plasminogen activator inhibitor-1 predict the development of type 2 diabetes: the insulin resistance atherosclerosis study. Diabetes 51, 1131-1137.
20. FRANSSON, B. A. and C. A. RAGLE (2003): Canine pyometra: An update on pathogenesis and treatment. Compendium Small animal/exotics 25, 602-612.
21. FUJISE, H., H. TAKANAMI, M. YAMAMOTO, I. OHTA, S. YAMAMOTO, T. FUKASE, M. NAIKI, S. AKIHAMA and E. OGAWA (1992): Simple Isolation of Canine C-Reactive Protein (CRP) by Phosphorylcholine (PC) Affinity Chromotagrophy. J. Vet. Med. Sci. 54, 165–167.
22. GABAY, C. and I. KUSHNER (2001): Acute-phase proteins. Encyclopedia of Life Science.
23. GALEZOWSKI, A. M., E. C. R. SNEAD, B. A. KIDNEY and M. L. JACKSON (2010): C-reactive protein as a prognostic indicator in dogs with acute abdomen syndrome. J. Vet. Diagn. Invest. 22, 395-401.
24. GERMAN, A. J., M. HERVERA, L. HUNTER, S. L. HOLDEN S, P. J. MORRIS, V. BIOURGE and P. TRAYHURN (2009): Improvement in insulin resistance and reduction in plasma inflammatory adipokines after weight loss in obese dogs. Dom. Anim. Endocrinol. 37, 214–226.
25. GERSHOV, D., S. KIM, N. BROT and K. B. ELKON (2000): C-Reactive protein binds to apoptotic cells, protects the cells from assembly of the terminal complement components, and sustains an antiinflammatory innate immune response: implications for systemic autoimmunity. J. Exp. Med. 192, 1353-1364.
26. GILLESPIE, S., C. DOW, J. RAYNES, R. BEHRENS, P. I. CHIODINI and K. McADAM (1991): Measurement of acute phase proteins for assessing severity of Plasmodium falciparum malaria. J. Clin. Pathol. 44, 228–311.
27. GOTSCHLICH, E. C. (1962): Occurence of a substance analogous to C-reactive protein in acute phase dog sera. Federation Proceedings 21, 14.
28. GRANINGER, W., F. THALHAMMER, U. HOLLENSTEIN, G. M. ZOTTER and P. G. KREMSNER (1992): Serum protein concentrations in Plasmodium falciparum malaria. Acta Trop. 52, 121-128.
29. HIGASHISAKA, K., Y. YOSHIOKA, K. YAMASHITA, Y. MORISHITA, M. FUJIMURA, H. NABESHI, K. NAGANO, Y. ABE, H. KAMADA, S. TSUNODA, T. YOSHIKAWA and Y. TSUTSUMI (2011): Acute phase proteins as biomarkers
for predicting the exposure and toxicity of nanomaterials. Biomaterials 32, 3-9.
30. HIGGINS, M. A., B. R. BERRIDGE, B. J. MILLS, A. E. SCHULTZE, H. GAO, G. H. SEARFOSS, T. K. BAKER and T. P. RYAN (2003): Gene expression analysis of the acute phase response using a canine microarray. Toxicol. Sci. 74, 470-484.
31. HUTCHINSON, W. L., W. KOENIG, M. FROHLICH, M. SUND, G. D. O. LOWE and M. B. PEPYS (2000): Immunoradiometric Assay of Circulating C-Reactive Protein: Age-related Values in the Adult General Population. Clin. Chem. 46, 934–938.
32. IGNJATOVIĆ, S. (2005): Određivanje visokoosetljivog C-reaktivnog protein: klinički i analitički kvalitet. Jugoslov. Med. Biohem. 24, 85-93.
33. JAIN, S., V. GAUTAM and S. NASEEM (2011): Acute-phase proteins: As diagnostic tool. J. Pharm. Bioall. Sci. 3, 118-127.
34. JOVANOVIĆ, D. B. (2004): Klinički značaj određivanja serum-amiloida A. Srpski arhiv za celokupno lekarstvo 132, 267-271.
35. KHERA, A., D. K. MCGUIRE, S. A. MURPHY, H. G. STANEK, S. R. DAS, W. VONGPATANASIN, F. H. WIANS, S. M. GRUNDY and J. A. De LEMOS (2005): Race and Gender Differences in C-Reactive Protein Levels. J. Am. Coll. Cardiol. 46, 464-469.
36. KJELGAARD-HANSEN, M. (2004): Canine C-reactive protein. Ph.D. Thesis. Veterinary Clinical Pathology, Department of Small Animal Clinical Sciences. The Royal Veterinary and Agricultural University. Frederiksberg, Denmark.
37. KJELGAARD-HANSEN, M., A. L. Jensen, G. A. HOUSER, L. R. JESSEN and A. T. KRISTENSEN (2006): Use of Serum C-Reactive Protein as an Early Marker of Inflammatory Activity in Canine Type II Immune-Mediated Polyarthritis: Case Report. Acta. Vet. Scand. 48, 9
38. KJELGAARD-HANSEN, M., A. T. KRISTENSEN and A. L. JENSEN (2003): Evaluation of commercially available enzyme-linked immunosorbent assay (ELISA) for the determination of C-reactive protein in canine serum. J. Vet. Med. A, Physiol. Pathol. Clin. Med. 50, 164-168.
39. KLENNER, S., N. BAUER and A. MORITZ (2010): Evaluation of Three Automated Human Immunoturbidimetric Assays for the Detection of C-Reactive Proiten in Dogs. J. Vet. Diagn. Invest. 22, 544-552.
40. KORPPI, M. and L. KRÖGER (1993): C-Reactive Protein in Viral and Bacterial Respiratory Infection in Children. Scand. J. Infect. Dis. 25, 207-213.
41. KÖSTER, L. S., M. VAN SCHOOR, P. N. THOMPSON, P. T. MATJILA and M. KJELGAARD-HANSEN (2009): C-reactive protein in canine babesiosis caused by Babesia rossi and its association with outcome. S. Afr. Vet. Ass. 80, 87-91.
42. KOVAČ, Z. (1998): Upale. Iz: Gamulin S, Marušić M. i suradnici (ur.) Patofiziologija. Medicinska naklada, Zagreb. Str. 383-407.
43. KURIBAYASHI, T., T. SHIMIDA, M. MATSUMOTO, K. KAWATO, T. HONJYO, M. FUKUYAMA, Y. YAMAMATO and S. YAMAMATO (2003): Determination of serum CRP in healthy beagle dogs of various ages and pregnant beagle dogs. Exp. Anim. 52, 387–390.
44. LEGOUFFE, E., C. RODRIGUEZ, M. C. PICOT, B. RICHARD, B. KLEIN, J. F. ROSSI and T. C. COMMES (1998): Reactive protein serum level is a valuable and simple prognostic marker in non Hodgkin’s lymphoma. Leuk. Lymphoma 3, 351-357.
45. MARTÍNEZ-SUBIELA, S. and J. J. CÉRON (2005): Evaluation of acute phase protein indexes in dogs with leishmaniasis at diagnosis, during and after short-term tratment. Vet. Med. – Czech. 50, 39-46.
46. MARTÍNEZ-SUBIELA, S., P. J. GINEL and J. J. CÉRON (2004): Effects of different glucocorticoid treatments on serum acute phase proteins in dogs. Vet. Rec. 154, 814-817.
47. MATIJATKO, V., N. KUČER, R. BARIĆ-RAFAJ, J. FORŠEK, I. KIŠ, D. POTOČNJAK, G. RAZDOROV and V. MRLJAK (2002): CRP concentrations in dogs with uncomplicated babesiosis. Proceedings of the Third Colloqium on Food Safety and Acute phase Proteins. Doorn, Netherlands. Pp. 55-56.
48. MEIER-EWERT, H. K., P. M. RIDKER, N. RIFAI, D. F. DINGES and J. M. MULLINGTON (2001): Absence of diurnal variation of C-reactive protein concentrations in healthy human subjects. Clin. Chem. 47, 426-430.
49. MITCHELL, K. D. (2008): The acute phase response in canine autoimmune hemolytic anemia. Doctoral thesis, University of Guelph.
50. MOSER, A., K. TAKANO, D. T. MARGULIES, M. ALBRECHT, Y. SONOBE, Y. IKEDA, S. SHOUHENG and E. F. FULLERTON (2002): Magnetic recording: advancing into the future. J. Phys. D., Appl. Phys. 35, R157–R167.
51. NAKAMURA, M., M. TAKAHASHI, K. OHNO, A. KOSHINO, K. NAKASHIMA, A. SETOGUCHI, Y. FUJINO and H. TSUJIMOTO (2008): C-reactive protein concentration in dogs with various diseases. J. Vet. Med. Sci. 70, 127-131.
52. NAZMI, A., I. O. OLIVEIRA and C. G. VICTORIA (2008): Correlates of C-reactive protein lelvels in young adults: a population-based cohort study of 3827 subjects in Brazil. Brazil. J. Med. Biol. Res. 41, 357-367.
53. OHNO, K., Y. YOKOYAMA, K. NAKASHIMA, A. SETOGUCHI, Y. FUJINO and H. TSUJIMOTO (2006): C-reactive protein concentration in canine idiopathic polyarthritis. J. Vet. Med. Sci. 68, 1275-1279.
54. ONISHI, T., H. INOKUMA, K. OHNO, S. SOEDA, K. NOGUCHI and K. SASAKI (2000): C-reactive protein concentrations in normal and diseased dogs – measured by laser nephelometric immunoassay. J. Japan Vet. Med. Assoc. 53, 595-601.
55. ONISHI, T., H. INOKUMA, K. OHNO, S. SOEDA, K. NOGUCHI and K. SASAKI (2000): C-reactive protein concentrations in normal and diseased dogs – measured by laser nephelometric immunoassay. J. Japan Vet. Med. Assoc. 53, 595-601.
56. OTABE, K., T. ITO, T. SUGIMOTO and S. YAMAMOTO (2000): C-reactive protein (CRP) measurement in canine serum following experimentally-induced acute gastric mucosal injury. Lab. Anim. 34, 434-438.
57. OTABE, K., T. SUGIMOTO and T. JINBO (1998): Physiological Levels of C-Reactive Protein in Normal Canine Sera. Vet. Res. Commun. 22, 77-85.
58. PARRA, M. D., K. PAPASOULIOTIS and J. J. CERÓN (2006): Concentrations of C-reactive protein in effusions in dogs. Vet. Rec. 58, 753-757.
59. PAUL, C., L. O. HANSSON, S. L. SEIERSTAD and K. KRIZ (2011): Canine C-Reactive Protein – A Clinical Guide. LifeAssays AB Lund, Sweden Art. No: 40301-10 First edition.
60. PETERSEN, H. H., J. P. NIELSEN and P. M. H. HEEGAARD (2004): Application of acute phase measurements in veterinary clinical chemistry. Vet. Res. 35, 163-187.
61. RILEY, R. F. and M. K. COLEMAN (1970): Isolation of C-reactive proteins of man monkey, rabbit and dog by affinity chromatography on phosphorylated cellulose. Clinica Chimica Acta 30, 483-496.
62. RILEY, R. F. and W. ZONTINE (1972): Further observations on the properties of dog C-reactive protein and the C-reactive protein response in the dog. J. Lab. Clin. Med. 80, 698-703.
63. RUSH, J. E., N. D. LEE, L. M. FREEMAN and B. BREWER (2006): C-reactive protein concentration in dogs with chronic valvular disease. J. Vet. Intern. Med. 20, 635- 639.
64. SACKS, G. P., L. SEYANI, S. LAVERY and G. TREW (2004): Maternal C-reactive protein levels are raised at 4 weeks gestation. Human Reprod. 19, 1025–1030.
65. SASAKI, K., I. FUJITA, Y. HAMASAKI and S. MIYAZAKI (2002): Differentiating between bacterial and viral infection by measuring both C-reactive protein and 2′-5′-oligoadenylate synthetase as inflammatory markers. J. Infect. Chemother. 8, 76-80.
66. SERIN, G. and P. A. ULUTAS (2010): Measurement of serum acute phase proteins to monitor postoperative recovery in anoestrous bitches after ovariohysterectomy. Vet. Rec. 166, 20-22.
67. SINGH, U. K., A. K. PATWARI, R. K. SINHA and R. KUMAR (1999): Prognostic value of serum C-reactive protein in Kala-azar. J. Trop. Pediat. 45, 226-228.
68. TECLES, F., E. SPIRANELLI, U. BONFANTI, J. J. CERÓN and S. PALTRINIERI (2005): Preliminary Studies of Serum Acute-Phase Protein Concentrations in Hematologic and Neoplastic Diseases of the Dog. J. Vet. Intern. Med. 19, 865-870.
69. TECLES, F., M. CALDÍN, A. ZANELLA, F. MEMBIELA, A. TVARIJONAVICIUTE, S. MARTÍNEZ-SUBIELA and J. J. CÉRON (2009): Serum acute phase protein concentrations in female dogs with mammary tumor. J. Vet. Diagn. Invest. 21, 214-219.
70. TILLET, W. S. and T. FRANCIS (1930): Serologic reactions in pneumonia with a non-protein somatic fraction of pneumococcus. J. Exp. Med. 52, 561-571.
71. TÎRZIU, E. (2009): Acute-phase proteins in immune response. Lucrări stintifice medicina veterinaria.
72. TVARIJONAVICIUTE, A., S. MARTINEZ-SUBIELLA, J. D. CARRILLO-SANCHEZ, F. TECLES and J. J. CERON (2011): Effects of orchidectomy in selective biochemical analytes in Beagle dogs. Reprod. Domest. Anim. 46, 957-964.
73. ULUTAS, B., G. BAYRAMLI, P. A. ULUTAS and T. KARAGENC (2005): Serum Concentration of some Acute Phase Proteins in Naturally Occurring Canine Babesiosis: A Preliminary Study. Vet. Clin. Pathol. 34, 144-147.
74. ULUTAS, B., K. URAL and P. A. ULUTAS (2011): Acute phase response with special reference to C-reactive protein in dogs with generalized demodicosis. Acta Sci. Vet. 39, 980.
75. ULUTAS, P. A., B. MUSAL, F. KIRAL and A. BILDIK (2009): Acute phase protein levels in pregnancy and oestrus cycle in bitches. Res. Vet. Sci. 86, 373-376.
76. VOLANAKIS, J. E (2001): Human C-reactive protein: expression, structure, and function. Mol. Immunol. 38, 189-197.
77. WAKSHLAG, J. J., T. STOKOL, S. M. GESKE, C. E. GREGER, C. T. ANGLE and R. L. GILLETTE (2007): Evaluation of exercise-induced changes in concentrations of C-reactive protein and serum biochemical values in sled dogs completing a long-distance endurance race. Am. J. Vet. Res. 71, 1207–1213.
78. WANG, L. and W. COLÓN (2005): Urea-induced denaturation of apolipoprotein serum amyloid A reveals marginal stability of hexamer. Protein Sci. 14, 1811-1817.
79. YAMAMOTO, S., K. TAGATA, H. NAGAHATA, Y. ISHIKAWA, M. MORIMATSU and M. NAIKI (1992): Isolation of canine C-reactive protein and characterization of its properties. Vet. Immunol. Immunopathol. 30, 329-339.
80. YAMAMOTO, S., S. MIYAJI, Y. ASHIDA, K. OTABE, E. MOMOTANI and Y. RIKIHISA (1994): Preparation of anti-canine serum amyloid A (SAA) serum and purification of SAA from canine high-density lipoprotein. Vet. Immunol. Immunopathol. 41, 41-53.
81. YAMAMOTO, S., T. SHIDA, S. MIYAJI, H. SANTSUKA, H. FUJISE H, K. MUKAWA, E. FURUKAWA, T. NAGAE and M. NAIKI (1993): Changes in Serum C-Reactive Protein Levels in Dogs with various Disorders and Surgical Traumas. Vet. Res. Commun. 17, 85-93.

Canine C-reactive protein

Nejra HADŽIMUSIĆ, DVM, PhD, Senior Assistant, Faculty of Veterinary Medicine, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

C-reactive protein (CRP) is a major acute phase protein in dogs. CRP was discovered in human acute phase serum in 1930. A canine analogue to the human CRP was investigated in canine acute phase sera fourty years later.

Although CRP in human medicine plays a very important role as a marker of inflammation, in veterinary medicine, its use is still limited only to a scientific research. However, there is increasing interest in CRP and the possibilities of its application in veterinary medicine. The increase in CRP was found in various diseases in dogs. Due to rapid increase of CRP concentrations during inflammation, CRP is considered to be a more reliable marker than ESR and the leukogram.