Cijena ‘Jednog zdravlja’ u sustavu provedbe veterinarske djelatnosti

Veterinarski dani uspjeli su zadržati svoj kontinuitet održavanja i posljednjih trideset godina, izmjenjujući se sa kongresima svake četvrte godine, zadržali status jedinog godišnjeg okupljanja čitave veterinarske struke u Hrvatskoj, točnije rečeno, svih dionika sustava provedbe veterinarske djelatnosti.

Ugrubo, ovaj sustav primarno čini mreža veterinarskih organizacija na čitavom teritoriju Republike Hrvatske koje svoje zajedničke interese de facto ne mogu ostvarivati nikako drugačije nego djelovanjem kroz pojedine Odjele Hrvatske veterinarske komore. Jedna od institucija tog sustava je i Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu koji uz dodiplomsku i poslijediplomsku izobrazbu doktora veterinarske medicine kao svoju primarnu funkciju, provodi i manji opseg poslova u ovom sustavu, u svojim akreditiranim laboratorijima i sveučilišnoj veterinarskoj bolnici. Druga institucija koju ubrajamo među institucije dionike sustava je Hrvatski veterinarski institut čija je primarna djelatnost znanost, a primarna funkcija u okvirima ovog sustava (!) dijagnostika koju za sustav provodi (isključivo) po nalogu Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane kao treće institucije sustava, nalogodavca i tijela koje je u poziciji da upravlja i/ili koordinira rad čitavog sustava. Osim toga, Uprava kao dio Ministarstva poljoprivrede i za njegove potrebe, dakle potrebe društva, sudjeluje u izradi zakona i pravilnika te godišnje Naredbe o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti. Nadzor provedbe mjera i svih propisa koji se primjenjuju u sustavu u domeni je Državnog inspektorata odnosno njegovog Sektora za veterinarski nadzor i nadzor sigurnosti hrane, drugim riječima inspekcije koja je donedavno bila dio istog ministarstva.

Zašto je ovo važno? Zato što velik dio stručne javnosti previše često zaboravlja što je čiji posao, što je čija nadležnost i odgovornost unutar sustava. Poznavanje strukture sustava i pojedinačne uloge svih njegovih dionika preduvjet je svake objektivne analize i identifikacije jakih i slabih točaka sustava čija je temeljna zadaća očuvanje zdravlja životinja, a posredno i sudjelovanje u očuvanju zdravlja čitavog društva.

Multidisciplinarno zajedništvo globalne inicijative ‘Jedno zdravlje’ kojoj i Svjetska zdravstvena organizacija svakoga dana pridaje sve veći značaj i obim, svakoga je dana sve češća tema i u zdravstvenim krugovima, uključujući i nacionalnu razinu. Kao Svjetski dan ‘Jednog zdravlja’ odabran je 3. studenoga, a taj datum je u ovom trenutku dovoljno blizu da bismo mu posvetili barem ovih nekoliko sekundi.
Tako se s godinama dogodilo da je pitanje zdravlja postalo pitanje zdravlja ljudi, životinja i okoliša, a ne samo zdravlja ljudi. Isto tako, odgovornost čitave veterinarske struke, a u ovom kontekstu odgovornost sustava provedbe veterinarske djelatnosti, sve više postaje legitiman interes drugih strana koje su u ovoj inicijativi uključene i za nju zainteresirane.

Zdravstveni sustav nikada se nije bavio veterinarskim, premda je on po prirodi stvari u određenom dijelu njegov (uvjetno rečeno, iz dosadašnje perspektive zdravstva) periferni dio. No, kada govorimo o zdravlju društva, onda karakter tog sudjelovanja postaje sve manje periferan jer je i zdravstveni sustav konstatirao, a s COVID-om ponovo potvrdio, da globalne ugroze javnog zdravlja stižu upravo iz područja veterine. Veterina je svugdje i oduvijek definirana kao grana medicine, ali tek u zadnjem desetljeću (ili dva) počinje dobivati svoj značajniji prostor i među pripadnicima medicinske profesije.

Nedavna epizootija bedrenice na Lonjskom polju pokazatelj je da sustav provedbe veterinarske djelatnosti ipak postoji i da ipak (još) funkcionira, kolikogod bili nezadovoljni pojedinim činjenicama. No, predviđanja poznavatelja koji već godinama upozoravaju su takva da u postojećim uvjetima sustav ne bude dugo trajao. Isto tako, kritičari sustava reći će o njemu puno lošega. Međutim, iskustvo sa bedrenicom pokazalo je da je struka ipak odradila svoj posao, da za svaki segment još imamo odgovarajuće resurse jer bi u protivnom eskalacija situacije bila puno većih razmjera nego što se dogodilo.

Globalna iskustva govore da za svaki eksces, nepogodu ili katastrofu nije dovoljan samo jedan čimbenik nego njih nekoliko. Analiza epizootije uzrokovane dobro poznatim uzročnikom u 21. stoljeću ne može imati drugačiji zaključak.

Treba imati na umu da provedba programa i mjera uz pružanje veterinarskih usluga krajnjim korisnicima unatoč javnozdravstvenom karakteru nema u potpunosti identičan pristup kao što je to u zdravstvenom sustavu (koji ne posluje u tržišnim uvjetima), a razlog tome je činjenica da država ove mjere provodi isključivo zahvaljujući ugovorenoj suradnji sa veterinarskim organizacijama koje su de facto i de iure trgovačka društva i to (nota bene) ne zato što su to veterinari tražili ili odlučili.

Nezavidan položaj provoditelja državne politike svakog je dana objektivno sve teži, a isto tako (ali i puno gore) je veterinarima u ovlaštenim veterinarskim organizacijama.
Ovlaštene veterinarske organizacije su trgovačka društva čija zakonska obveza nije briga o ‘Jednom zdravlju’ nego ostvarivanje profita. I to nije njihov nedostatak nego (u kontekstu ‘Jednog zdravlja’) nezavidna pozicija u koju ih je društvo postavilo.

U sadašnjoj situaciji nedostatka veterinara na terenu, a ta situacija traje godinama i sve je teža, državi je vrlo teško izvedivo da za poslove provedbe propisanih mjera angažira vlastite resurse jer ih odavno nema i zbog ovakve situacije daleko je jednostavnije i racionalnije za takav posao angažirati one koji su na raspolaganju.
Međutim, gdje je posao tu je i novac, a u svjetlu brojnih pronevjera senzibilitet javnosti po pitanju trošenja državnog novca je permanentno prisutan i tu se nitko od dužnosnika ne bi htio poskliznuti zbog vlastite nepažnje.
Drugim riječima, čini se kao nerješiv problem, platiti pružatelja usluge po tržišnim cijenama, kada imaju monopol na uslugu. Monopol je za neke preteška riječ, no činjenica je da je pružanje veterinarskih usluga ograničeno na veterinarsku profesiju, a tako je barem u čitavoj Europi. No, jednako vrijedi i za sve druge regulirane profesije, dakle svaka regulirana profesija ima svojevrstan monopol na pružanje stručnih usluga u svom području. To čak niti Europskoj komisiji nije sporno, pa prihvatimo da je to tako i da će tako i ostati jer je tako bolje za sve.

Da bi zamijenila dosadašnje ugovorne partnere, država bi mogla ili kreirati svoju veterinarsku službu ili uvesti veterinare i veterinarske tehničare iz drugih EU zemalja. No, oni bi radili za veće novce nego što to rade hrvatske kolegice i kolege, a hladni pogon vlastite službe očito nikome nije u interesu jer bi se to u suprotnom do sad već napravilo.

Dakle, svojevrsna pat pozicija ‘terena’ i nadležnog tijela, u kojoj je jednoj i drugoj strani jasno da jedni bez drugih ne mogu, traje već barem tri desetljeća. Ono oko čega se svih tih godina, pa i dan danas vode razgovori su cijene veterinarskih usluga koje plaća država, kako onih propisanih godišnjom Naredbom koju donosi nadležno ministarstvo tako i provođenja službenih kontrola u registriranim objektima u suradnji s Državnim inspektoratom.
Nevjerojatno je kolika se količina vremena i energije u komunikaciji između nalogodavca i izvršitelja godinama troši na formiranje cijena veterinarskih usluga i vezanih troškova.

Što tu ne valja, što se već nije moglo riješiti kroz doslovno trideset godina? To nitko ne zna ili ne želi reći, pa zato upravo krećemo u novih trideset. Godina. (?!)

Ovogodišnji Veterinarski dani neće riješiti ovaj problem, a u međuvremenu će nastati novi. Nova izbijanja epizootija mogu se dogoditi u bilo kojem trenutku jer bolesti, uzročnika i mogućnosti je i više nego dovoljno za to. Veterinarski dani 2005. otkazani su zbog izbijanja influence ptica.

Sustav i njegovi dionici neće i ne mogu biti zamijenjeni niti promijenjeni, jedino što možemo promijeniti je pristup problemu, a to kao menadžer sustava može samo država. A tko je država? Svi mi, no u operativno-izvršnom smislu, to je ministarstvo nadležno za pitanja veterinarstva, a ono (veterinarstvo i veterina) se s vremenom sve više približava svom izvoru, almi mater – medicini koja je (naravno) klasifikacijom djelatnosti (NKD) svrstana u zdravstvo odnosno zdravstvene djelatnosti.

Društvena sudbina čitave veterinarske struke je nužnost da iz brojnih opravdanih razloga zadrži svoje jedinstvo barem do bolje situacije, a da se istovremeno jedan njezin dio izdvoji iz uslužnih djelatnosti, barem u smislu formalne registracije poslovnih subjekata. Jer činjenica je da niti jedan dio široke veterinarske djelatnosti društveno nije prepoznat kao zdravstvena djelatnost, a važan dio dionika sustava veterinarske djelatnosti bavi se upravo javnozdravstvenim poslovima. No, to bi značilo raspad postojećeg sustava i to treba imati na umu.

Apsurd je time veći što državni aparat (logično i razumljivo) ‘žulja’ svaka lipa (od Nove godine – eurocent) koji završi u nečijem privatnom džepu jer se u javnosti oduvijek smatra i vjeruje da država naručene usluge plaća previše, što je u ovom slučaju daleko od stvarnosti.

Do kada će se ovakva situacija nastaviti?
Zauvijek, ako netko tko odlučuje ne odluči zaustaviti desetljeća međusobnog – doslovno – mrcvarenja. No, zašto bi to (onaj tko može) učinio? Tako bi ušao u povijest hrvatskoga veterinarstva (možda i države), ali time se ne dobija ništa osim slave. Samo rješenje problema starog tri desetljeća. Oni koji bi zahvaljujući tome mogli planirati svoju budućnost i održati sustav su veterinari kao pružatelji usluge bez kojih niti jedna država ne može ispuniti svoju dužnost osiguranja zdravlja životinja i ljudi.
Dakle, do kada? Vjerojatno zauvijek. Pa, tko još ima volje za to?