Prof. dr. sc. Đuro Huber
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
E-mail: huber@vef.hr
Đuro Huber
(Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Sustav nosilac – parazit jedan je od evolucijski razvijenih mehanizama koji podržava cjelokupnu ravnotežu ekosustava. Međuvrsni odnosi djeluju povratnom spregom („feed back reaction“) što dovodi do porasta pritiska na vrstu čija populacija lokalno raste. Kompeticijski odnosi među vrstama nametnika na istom nosiocu čine sustav složenijim i regulacijski učinkovitijim. Populacije predatora, iako su na vrhu prehrambene piramide, ipak su regulirane obilnošću svojih plijenskih vrsta, ali i vlastitim nametnicima. Hraneći se svojim žrtvama predator omogućuje brojnim nametničkim vrstama zatvaranje životnog ciklusa.
Time se opisanoj složenosti sustava dodaje i prilog općoj biološkoj raznolikosti.
Smatra se da nosilac u kategoriji predatora omogućava opstanak više od 20 nametničkih vrsta, odnosno izumiranje jedne vrste nosioca dovelo bi do nestanka barem toliko nametničkih vrsta. Problemi s nametnicima javljaju se uplitanjem čovjeka. Poticanjem rasta populacije neke vrste nosilaca (predatora u ovom slučaju) ili samo njihovom koncentracijom u pojedinim dijelovima staništa (npr. hranilišta za medvjede) stvaraju se uvjeti olakšanog zatvaranja ciklusa nametnika i posljedičnog rasta njihove populacije, odnosno opterećenosti nosioca (jačina invazije). Intenzitet invazije može se povećati i porastom populacije paralelnog nosioca (npr. pasa u staništu vuka), ili pak oslabljenošću imunološkog otpora (npr. zbog genetske srodnosti izolirane populacije predatora). U prirodnim odnosima to bi se reguliralo smanjenjem populacije, u ovom slučaju predatora, do razine u kojoj bi sustav nosilac – parazit ponovo postao stabilan. Neovisna je tema kad se i čovjek sa svojim tijelom uključi u ciklus nekih nametnika koje dijelimo s predatorima. U pravilu je to slijepa ulica za nametnika kada se radi o zatvaranju ciklusa putem konzumiranja razvojnih stadija nametnika iz prethodnog nosioca (npr. trihineloza ili ehinokokoza).
Važno je razumijeti okolnosti pod kojima se čovjek uključuje u ciklus nametnika, te poduzimati mjere da se to spriječi. Neki primjeri analizirani su suvremenim metodama i bit će opisani u ostalim predavanjima ovog simpozija.
← PARAZITARNE ZOONOZE I TEŠKI METALI U KOPNENIH I MORSKIH PREDATORA
Circulation of parasites in large carnivores and the role of humans in their cycles
Đuro Huber
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
E-mail: huber@vef.hr
The host – parasite system is an evolutionary developed mechanism that supports the overall balance of the ecosystem. It functions like other interspecies relations via feedback; meaning that the pressure on certain species increases when its local population grows. Competitive interactions among certain parasite species within the same host make the whole system increasingly complex but also more efficient in regulatory function. Predator populations, though at the top of the food chain, are mostly regulated through the abundance of their prey species as well as by their own parasites. Predators, by feeding on the bodies of their prey, allow numerous parasitic species to complete their life cycles. This complexity also contributes to general biodiversity. It is generally considered that one host species in the predator category enables the survival of a minimum of 20 parasite species. Hence, if one such host species becomes extinct, the net biodiversity loss would be at least 20-fold larger than is initially apparent. Parasites may however become problematic under human influence.
Typically, by stimulation of population growth of one host species (predators in this example), or the mere concentration of them at certain locations (such as at bear feeding sites), the conditions for eased parasite cycle-completion are created. This results in parasite population growth, i.e. increased parasite burden. The intensity of infestation may also increase if there is an increase in the population of the parallel host (e.g. dogs in the wolf range), or a decrease in the host immunological response (e.g. due to low genetic diversity of an isolated predator population). In natural conditions, this would be self regulated by the decrease in host numbers, in our case the predator population, to the level where the host – parasite system would become stable again. Humans may also become part of the life cycles of certain parasites. As a rule this is a dead end for the parasite, for instance in the case of trichinellosis or echinococcosis.
Despite the fact that such situations are medical issues, it is very important for ecologists to understand how people may become part of parasite life cycles and to determine ways to prevent this. Certain examples analyzed by contemporary methods will be presented in the lectures of this symposium.
