Sébastien Viaud
Clinique Vétérinaire AQUIVET – Eysines, Clinique Vétérinaire de la Plage – Marseille, Clinique Vétérinaire VETIVIA – Biarritz, Francuska, DiplECVD
Izlaganje sa Znanstveno-stručnog skupa
Izvor: Zbornik radova Veterinarski dani, Opatija, 2018.
Uzročnici dermatozoonoza mogu biti bakterije, virusi, gljivice ili ektoparaziti.
U pasa i mačaka identificirano je deset dermatozoonoza: dermatofitoze, dermatitis uzrokovan Malasseziom, bakterijske pioderme, mikobakterioze, sporotrihoze, sarkoptička šuga, pulikoza, cheyletielioza, otodektna i infekcije pox virusa.
Od svih gore nabrojanih, dermatofitoze su vjerojatno najznačajnije dermatozoonoze i površinska mikoza je vrlo značajna kod kućnih ljubimaca. Dermatofiti su značajni zbog njihovog zoonotskog potencijala i razlog za zabrinutosti vlasnika kućnih ljubimaca, s ponekad teškim upalnim bolestima kože.
Oni obuhvaćaju ekološki i filogenetski srodne nitaste gljivice koje pripadaju obitelji Arthrodermataceae koje mogu koristiti keratin kao jedini izvor hranjivih tvari. Neki od tih organizama su paraziti; oni se razvijaju u koži i kosi i uzrokuju kožne lezije.
Bolest se naziva dermatofitoza ili «ringworm» i prepoznata je kao jedan od najčešćih infektivnih dermatoza kod kućnih ljubimaca.
Kod pasa i mačaka izdvojeno je više od 20 različitih vrsta dermatofita. Najčešće izolirani patogeni su Microsporum canis (posebno u mačaka), Trichophyton mentagrophytes, Microsporum gypseum i Microsporum (Nannizzia) persicolor.
Određivanje stvarne prevalencije i pasminske predispozicije za dermatofitoze je teško jer to nije bolest koja se javlja spontano, nije dokaziva, nije fatalna bolest, a infekcija se razlikuje u težini i često se rješava bez liječenja kod mnogih pasa i mačaka. Svi ovi čimbenici otežavaju prikupljanje i obradu podataka prevalenciji i pasminskoj predispoziciji.
Rizik infekcije dermatofitima veći je kod štenaca, mačića i starijih ili oslabljenih životinja, ali infekcija nije strogo povezana s dobi ili zdravstvenim stanjem pa je rizik prisutan tijekom cijelog života.
Glavni rizik od infekcije potječe od kontakta sa zaraženim životinjama ili kontaminiranim okolišem. Najbolji način prevencije infekcije je spriječiti taj kontakt. Ova profilaktička strategija je vrlo jednostavna, ali ne i uvijek izvediva jer zaražene životinje ne moraju nužno pokazivati očite kliničke znakove. Asimptomatski nosači se često promatraju kod mačjih populacija. Ove životinje mogu odgovarati mehaničkim nositeljima ili inficiranim mačkama koje mogu razviti kliničke znakove u nekoliko dana ili tjedana.
Klinički znakovi dermatofitoze odražavaju patogenezu bolesti, što znači da je to folikularna bolest. Može postojati bilo koja kombinacija alopecije, papula, peruti, krastica, eritema i hiperpigmentacije. Lezije su obično asimetrične. Pruritus je različite jačine, a i samo-trauma može oponašati područja piotraumatskog dermatitisa ili ulcerativnih eozinofilnih lezija kod mačaka. Varijacije u kliničkoj prezentaciji odražavaju imunološki odgovor domaćina i upalni odgovor. Multifokalne i difuzne lezije najčešće se vide kod životinja koje istovremeno boluju od neke druge bolesti i/ili su pod fiziološkim stresom.
Bolest se prenosi izravnim kontaktom s drugim inficiranim domaćinom ili kontaminiranim predmetima/okolinom (npr. M. gypseum i tlo). Lovački psi mogu razviti lezije na njuški i šapama. Može doći do promjena na noktima, karakteriziranih onikogrifozom, na jednom ili više noktiju. I psi i mačke mogu razviti nodularne dermatofitne infekcije koje se dijagnosticiraju prvenstveno biopsijom ili citološkim pregledom aspirata.
Dermatofitoza se dijagnosticira korištenjem brojnih komplementarnih dijagnostičkih testova, uključujući pretragu Woodovom lampom i neposrednim pregledom dlake, dermatofitne kulture pomoću tehnike zubnih četkica za dijagnosticiranje uključenih gljivičnih vrsta i praćenja odgovora na terapiju te biopsije za nodularne ili atipičnu infekcije, ali niti jedan test nije zabilježen kao zlatni standard do sada. Osjetljivost na trenutno dostupne antifungalne lijekove može varirati ovisno o dermatofitnim vrstama.
Posljedično, specifična identifikacija dermatofita važna je za određivanje lijeka izbora i boljeg razumijevanja epidemiologije i za sprečavanje nove kontaminacije.
Antifungalno liječenje treba biti sustavno kako bi se skratio tijek infekcije i smanjilo širenje infektivnog materijala u okoliš. Zaražene životinje (sa ili bez kliničkih znakova) i kontaminirana okolina predstavljaju dugoročne izvore zaraze za druge životinje i vlasnike.
Sustavni antifungalni lijekovi trebali bi doprinijeti ubrzavanju liječenja infekcije, dok su lokalni antifungalni preparati potrebni za smanjenje rizika prijenosa i onečišćenja okoliša. Važne terapijske mjere uključuju kombinaciju sistemskog i lokalnog liječenja.
Konvencionalni sistemski pristup liječenju oslanja se na oralne antifungalne lijekove: griseofulvin, itrakonazol ili terbinafin. Ketokonazol (5 mg / kg tjelesne težine svakih 12 sati ili 10 mg / kg tjelesne težine SID) registriran je za uporabu kod pasa (ali ne kod mačaka) u nekim europskim zemljama. Ovaj lijek smatra se manje učinkovitom opcijom liječenja (od griseofulvina, itrakonazola ili terbinafina) i veća je vjerojatnost pojava štetnih nuspojava. Ketokonazol je teratogen i ne smije se davati gravidnim psima i mačkama. Ponekad se opaža anoreksija, povraćanje i proljev. Ketokonazol ima hepatotoksične učinke, uključujući povišenu aktivnost alanin transaminaze u serumu. Ometa metabolizam drugih lijekova i steroidnih hormona. Mikronizirana formulacija griseofulvina treba se primijeniti oralno na 25 mg / kg tjelesne težine dva puta dnevno s masnim obrokom, kako bi se poboljšala apsorpcija lijeka. Hematološki i gastrointestinalni štetni učinci mogu se pojaviti i vjerojatno su češći kod mačaka.
Griseofulvin je teratogen i ne smije se davati gravidnim životinjama. Glavna odobrena alternativa za sistemsku terapiju dermatofitoze je itrakonazol. Itrakonazol je sigurniji od ketokonazola, koji može uzrokovati anoreksiju, povraćanje, hepatotoksičnost, kao i ometanje metabolizma steroidnih hormona. Itrakonazol je licenciran za uporabu kod mačaka s dermatofitozom uzrokovanom s Microsporum canis.
Odluka o korištenju topikalne terapije (enilkonazol i dr.) trebala bi se temeljiti na mogućnostima i spremnosti vlasnika da redovito pere cijelu životinju. Lokalno liječenje samo mjesta s vidljivim kliničkim znakovima nije preporučeno. Učestalost topikalnog liječenja treba biti najmanje dva puta tjedno.
Odgovarajuće trajanje liječenja je obavezno. Kombinirano sistemsko i lokalno liječenje treba provoditi najmanje 10 tjedana. Međutim, dulji režimi liječenja koriste se samo prema «off-label» uputama i veterinar mora, prema vlastitom nahođenju i iskustvu, odrediti dužinu trajanja ovisno o individualnom slučaju. Opća preporuka je zaustavljanje antifungalne primjene nakon dvije negativne kulture (2 tjedna i 6 tjedana nakon završetka tretmana). Ako su lezije prisutne i nakon 8 tjedana liječenja, veterinari bi trebali provjeriti da li vlasnik pravilno primjenjuje terapiju i/ili da li postoje drugi (imunološki) poremećaji koji umanjuju učinak terapije ili da li životinja ima genetske predispozicije koje ju čine osjetljivijom na dermatofitne infekcije. Obično je razlog ponavljanja bolesti nedovoljna ili potpuno izostala kontrola okoline u kojoj životinja boravi.
Šišanje/brijanje dlačnog pokrivača je iznimno važno, posebno kod snažne infekcije, dugodlakih životinja ili u kućanstvima gdje živi više životinja. Šišanjem/brijanjem omogućavamo lijekovima da se bolje distribuiraju u koži. Kod mačaka se šišanje/brijanje ponekad mora provesti uz prethodnu sedaciju životinje. Brkovi se također moraju skratiti.
Od iznimne je važnosti provoditi karantenu, tj. odvojiti zaražene od zdravih životinja.
Također, važno je održavati i higijenu okoliša te provesti dekontaminaciju. Smanjenje kontaminacije okoliša postiže se brijanjem zahvaćenih područja na tijelu, lokalne antifungalne terapije i redovitog čišćenja prostora. Iako usisavanje samo po sebi neće dekontaminirati površine, ipak će ukloniti mehanički debris i nečistoće, uključujući i dlake koje sadrže infektivne spore. Otopina natrij hipoklorida, razrijeđena u omjeru 1 :10 i enilkonazolne otopine aktivno će dekontaminirati prostor. Nijedan drugi proizvod na tržištu nije polučio dovoljno dobre rezultate. U većini europskih zemalja dostupan je enilkonazolski fumigantni pripravak za dezinfekciju gospodarskih objekata na farmama (uključujući i peradarstvo). Ovaj pripravak nije registriran za upotrebu u kućanstvima i ne smije se koristiti u prisustvu ljudi ili životinja. Primjena ovog oblika dezinfekcije u skloništima za životinje bilo bi potpuno «off-label» korištenje koje možda nije u skladu s postojećim zakonima i pravilnicima.
Četke, češljeve, prostirke i kaveze treba pažljivo isprati i, ako je moguće, primijeniti otopinu enilkonazola ili natrijevog hipoklorita razrijeđenog u omjeru 1:10. Također, treba tretirati vozila koja se koriste za prijevoz životinja.
U slučajevima dermatofitoze, važne preventivne mjere za vlasnike kućnih ljubimaca uključuju:
- prakticiranje dobre osobne higijene,
- kontroliranje dermatofitske infekcije redovitim dijagnostičkim testom i/ili ponovljenim pravilnim tretmanima,
- minimiziranje izloženosti, osobito djece ili imunokompromitiranih osoba, u potencijalno onečišćenim sredinama ili sa zaraženim životinjama.
Osobe u kontaktu sa zaraženim životinjama trebale bi se upozoriti na rizike i biti svjesne da postoje određene skupine gdje je rizik od infekcije veći.
Protokoli za kontrolu infekcije dermatofitima trebaju se prenijeti cijelom veterinarskom timu i dosljedno primjenjivati. Svijest o dermatofitskoj infekciji, uključujući kliničke manifestacije kod ljudi, a osobito djece, trebala bi se stvoriti u medicinskoj profesiji kroz informativne brošure. Potrebno je poticati suradnju između medicinske i veterinarske profesije i naglasiti njezine prednosti u slučaju zoonoza. Vlasnici kućnih ljubimaca trebaju biti obaviješteni o mogućim zdravstvenim rizicima infekcije dermatofita, ne samo za sebe nego i za članove obitelji i sve osobe koje žive u redovitom kontaktu s kućnim ljubimcima.
Dermatozoonoses in cats and dogs: a focus on dermatophytosis
Sébastien Viaud
D ermatozoonoses are diseases common to humans and animals that can be transmitted from one to the other (notion of contagiousness) and are strictly cutaneous.The different causative agents belong to bacteria, viruses, fungi or ectoparasites.
In dogs and cats, we identify ten dermatozoonoses: dermatophytosis, Malassezia dermatitis, bacterial pyodermas, mycobacterioses, sporotrichosis, sarcoptic mange, pulicosis, cheyletiellosis, otodectic mange and poxvirus infection.
Amongst these, dermatophytosis represents probably one of the most important dermatozoonoses and is for sure the superficial mycosis of greatest significance in companion animals. Dermatophytes are significant due to their zoonotic potential and the concern of owners of pets with sometimes severe inflammatory skin disease.
They encompass ecologically and phylogenetically related filamentous fungi belonging to the family Arthrodermataceae which are able to use keratin as a sole nutrient source. Some of these organisms are parasites; they develop in skin and hair and cause cutaneous lesions. The disease is called dermatophytosis or “ringworm” and is recognised as one of the most common infectious dermatoses in pets.
More than 20 different dermatophyte species have been isolated from dogs and cats.
The most commonly isolated pathogens are Microsporum canis (especially in cats), Trichophyton mentagrophytes, Microsporum gypseum and Microsporum (Nannizzia) persicolor.Determination of the true prevalence and breed predispositions for dermatophytosis is difficult because this is not a spontaneously occurring disease, it is not reportable, it is not fatal disease, and infection varies in severity and resolves without treatment in many dogs and cats. All of these factors bias breed and prevalence predilection data.
The risk of dermatophyte infection is greater for puppies, kittens and aged or debilitated animals, the infection is not strictly age- or health status-related, and so the risk continues throughout life.
The main risk of infection is from contact with infected animals or contaminated environments. The best way to avoid infection is to prevent this contact. This prophylactic strategy is very simple but not always feasible because infected animals do not necessarily show obvious clinical signs. Asymptomatic carriers are frequently observed in feline populations. These animals may correspond to mechanical carriers or infected cats that could develop clinical signs in a few days or weeks.
The clinical signs of dermatophytosis reflect the pathogenesis of the disease, meaning that it is a follicular disease. There can be any combination of hair loss, papules, scales, crusts, erythema, follicular plugging, and hyperpigmentation. Typically lesions are asymmetrical. Pruritus is variable and self-trauma can mimic areas of pyotraumatic dermatitis or ulcerative eosinophilic lesions in cats. Variations in clinical presentation reflect the host’s immune response and inflammatory response.
Multifocal and diffuse lesions are most commonly seen in animals with concurrent disease and/or are under physiological stress. The disease is transmitted via direct contact with another infected host or contaminated fomite (e.g. M. gypseum and soil). Hunting dogs may develop lesions on the muzzle and paws. Nail involvement characterized by onychogryphosis on one to multiple digits may occur. Both dogs and cats can develop nodular dermatophyte infections diagnosed primarily via biopsy or cytological examination of aspirates.Dermatophtyosis is diagnosed by utilizing a number of complementary diagnostic tests, including Woods lamp and direct examination to document active hair infection, dermatophyte culture by toothbrush technique to diagnose fungal species involved and monitor response to therapy, and biopsy with special fungal stains for nodular or atypical infections, but no test was identified as a gold standard so far. Susceptibility to currently available antifungal drugs may vary according to the dermatophyte species. Consequently, the specific identification of the dermatophyte is important to guide the choice of the drugs and for a better understanding of the epidemiology of the infection and for preventing new contamination.
Antifungal treatment should be systematically recommended to shorten the course of the infection and to reduce dissemination of infective material into the environment.
Infected animals (with or without clinical signs) and contaminated environments represent long-term sources of exposure to other animals and owners.Systemic antifungals are supposed to contribute to speed up the resolution of the infection, whereas topical antifungals are required to reduce the risk of transmission and environmental contamination. Important therapeutic measures include the combination of systemic and topical treatment. Conventional systemic treatment relies on oral antifungal drugs: griseofulvin, itraconazole or terbinafine. Ketoconazole (5 mg/kg bodyweight administered every 12h or 10 mg/kg bodyweight SID) is registered for use in dogs (but not in cats) in some European countries. This drug is considered as a less effective treatment option (than griseofulvin, itraconazole or terbinafine) and it has more potential for adverse side effects. Ketoconazole is teratogenic and must not be administered to pregnant dogs and cats. Anorexia, vomiting and diarrhoea are sometimes observed. Ketoconazole has hepatotoxic effects, including elevated serum alanine transaminase activity. It interferes with the metabolism of other drugs and with steroid hormone metabolism. The micronised formulation of griseofulvin should be administered orally at 25 mg/kg bodyweight twice daily with a fatty meal, to promote drug absorption. Haematological and gastrointestinal adverse effects may occur and are probably more common in cats. Griseofulvin is teratogenic and should not be given to pregnant animals. The principal licensed alternative for systemic therapy of dermatophytosis is itraconazole. Itraconazole is safer than ketoconazole, which may cause anorexia, vomiting, hepatotoxicity as well as interfering with steroid hormone metabolism. Itraconazole is licensed for use in cats with Microsporum canis dermatophytosis using an alternate-week dosing schedule.
The decision to use topical therapy (enilconazole, lime sulfur…) should be based upon the owner’s ability and willingness to pour or sponge the product over the entire hair coat of the infected animal. Spot treatment of lesions is not recommended. The frequency of topical treatment should be at least twice a week.
An appropriate duration of treatment is mandatory. Combined systemic and topical treatment should be continued for at least 10 weeks. However, longer treatment regimens are used purely off-license and need to be carried out at the vet’s discretion on a case-by-case basis. The general recommendation is to stop antifungal administration after two negative cultures (2 weeks and 6 weeks after the end of the treatment). If lesions persist after 8 weeks of treatment, veterinarians should suspect that the treatment is not being administered correctly by the owner and/or that an underlying disorder is interfering with the normal action of the immune system, and/or that the animal has a genetic background that makes it more susceptible to dermatophyte infection. Lack of or insufficient environmental control is most often the reason for the recurrence.
The clipping of the hair coat, especially in severely infected animals, long-haired cats or in multi-animal households. Clipping makes topical therapy application easier by allowing better distribution to the skin. In cats, clipping the coat may require sedation. All whiskers should be clipped.
Complete separation of infected animals from non-infected ones is mandatory.
Hygiene measures especially environmental decontamination is necessary.
Minimising contamination of the environment can be obtained via clipping of affected lesions, topical antifungal therapy and routine cleaning. Vacuuming alone will not decontaminate the surfaces but is recommended to remove gross debris including hairs covered by infective spores. Sodium hypochloride solution at 1:10 dilution and enilconazole solution are to be active. None of the other products tested demonstrated sufficient efficacy. An enilconazole smoke fumigant formulation for disinfection of farm buildings, including poultry houses, is available in most European countries.
This kind of formulation is not licensed for household use and should not be used with humans or animals present. Use of this formulation would be completely off-label and therefore may not comply with animal shelter and cattery laws.Brushes, combs, rugs and cages should be carefully washed and if possible, treated with a solution of enilconazole or 1:10 dilution of sodium hypochlorite. Vehicles used for transporting animals should also be treated.
In cases of dermatophytosis, important preventive measures for pet owners include:
- Practicing good personal hygiene,
- Controlling dermatophyte infection through regular diagnostic testing and/or repeated proper treatments,
- Minimising exposure, especially of children or immunocompromised people, to potentially contaminated environments or infected animals.
People in contact with infected animals should be advised of the risks and made aware that there are specific risk groups.
Protocols for the control of dermatophyte infection should be communicated to the entire veterinary practice team and applied consistently. Awareness of dermatophyte infection, including clinical manifestations in people and particularly children, should be created in the medical profession through information brochures. Cooperationbetwe en the medical and veterinary profession ought to be encouraged and its benefits underlined in the case of zoonosis. Pet owners should be informed about the potential health risks of dermatophyte infection, not only to themselves but also to family members and all people living in regular contact with their pets.