Dr. sc. Željko Čač, dr. med. vet.
Hrvatski veterinarski institut
U rutinskoj laboratorijskoj dijagnostici bjesnoće postupak izbora je tehnika imunofluorescencije. Iako je u primjeni više od pola stoljeća, ona i danas predstavlja „zlatni standard“ u rabiološkim laboratorijima diljem svijeta. Metoda je veoma osjetljiva, a vjerodostojan nalaz dobiva se već u roku dva do tri sata. Test se zasniva na mikroskopskoj pretrazi preparata moždanog tkiva, prethodno obrađenog specifičnim gamaglobulinom obilježenim fluorescentnom bojom. Istom se metodom virusni antigen u epitelnim stanicama rožnice oka može dokazati i prije pojave kliničkih znakova bolesti.
Patohistološka pretraga moždanog tkiva na prisutnost Negrijevih tjelešaca, zbog svoje nepouzdanosti, danas ima tek povijesno značenje. Biološki pak pokus na miševima, zbog dugotrajne izvedbe i poradi zaštite životinja, zamijenjen je jednako vrijednim postupkom izdvajanja i identifikacije virusa u kulturama stanica neposrednim nacjepljivanjem suspektne sline, cerebrospinalne tekućine ili suspenzije moždanog tkiva.
Pouzdana dijagnoza bjesnoće može se postaviti i pomoću imunoenzimnih testova te lančanom reakcijom polimerazom. Potonja metoda, unatoč velike osjetljivosti i specifičnosti u otkrivanju virusa bjesnoće te u dokazivanju njegova antigena ili nukleinske kiseline, ponajprije zbog visoko sofisticirane opreme, složene izvedbe i razmjerne skupoće, nije našla primjenu u rutinskoj dijagnostici. Zasad ona služi nadasve za gensku tipizaciju lisavirusa te za razlikovanje mnogobrojnih sojeva klasičnog virusa bjesnoće. To je omogućila uporaba specifičnih oligonukleotidnih početnica za svaki pojedini genotip virusa bjesnoće te određivanje nukleotidnog slijeda pojedinih odsječaka genoma praćenih filogenetskom analizom.
Serološkim pretragama provjerava se imuno stanje ljudi i životinja nakon cijepljenja. Za pse i mačke provjera je obvezna prije unosa u zemlje slobodne od bjesnoće. Tim pretragama istražuje se i imunost oralno cijepljenih lisica protiv bjesnoće. Od seroloških metoda u praksi se primijenjuju tri međunarodno priznata, standardizirana testa:
- imunoenzimni test,
- virus-neutralizacijski imunofluorescentni test i
- brzi test inhibicije fluorescentnih žarišta.
Ostali postupci kao primjerice virus-neutralizacijski test na miševima, agar-gel imunodifuzija, reakcija vezanja komplementa i radioimunološki test rabe se znatno rjeđe.
