Hrvoje Capak, Ljiljana Bedrica, Z. Vrbanac i I. Harapin
Hrvoje Capak, dr.med.vet., asistent; Ljiljana Bedrica, dr.med.vet., redovita profesorica, Zoran Vrbanac, dr.med.vet., asistent, Ivica Harapin, dr.med.vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet, Zagreb
Uvod
P rostata je jedina akcesorna spolna žlijezda muških pasa, nalazi se retroperitonalno i samo njezina kraniodorzalna površina je prekrivena peritoneumom (Evans i Christensen, 1990.).
Prostata se nalazi između rektuma dorzalno i simfize zdjelice ventralno, a kroz njezinu sredinu prolazi uretra i vrat mokraćnog mjehura. Okružena je fibromuskularnom kapsulom i podijeljena u dva lobusa medijalnom pregradom koja se palpira na dorzalnoj površini rektalno (Rogers, 1986., Evans i Christensen, 1990.). Njezina pozicija je abdominalna tako dugo dok urahus ne retrahira sa dva mjeseca starosti. Ona je nakon toga u zdjelici, te se postepeno povećava s godinama ili bolešću, tako da u to vrijeme može biti mokraćnim mjehurom pomaknuta kranijalno i palpirana abdominalno (Evans i Christensen, 1990., Dorfman i Barsanti, 1995).
Smještaj prostate varira. Obično ovisno o pasmini, veličini prostate, starosti i punjenosti mokraćnog mjehura (Post, 2000.). Kad je mokraćni mjehur prazan i skupljen, žlijezda se nalazi potpuno u zdjeličnoj šupljini i može biti 2,5 cm ili više iza prednjeg ruba preponske kosti (os pubis). Kad je mokraćni mjehur pun, prostata je često velikim dijelom ili potpuno ispred preponske kosti (Ellenport, 1975.).
Rast prostate i njezina sekrecija ovise o androgenim hormonima (Rogers, 1986.). Kastracija dovodi do smanjenja volumena prostate, atrofije žljezdanih i vezivno tkivnih elemenata i smanjuju mogućnost proizvodnje i metaboliziranja androgena. Glavni androgen koji regulira rast prostate je 5α-dihydrotestosterone (5α-DHT), koji se formira od testosterona 5α-reduktazom.
Prostata luči seminalnu plazmu kroz hormonalnu i živčanu kontrolu. Ubacivanje tekućine iz prostate u uretru je stimulirano simpatičkim živčanim sustavom. Prostatična tekućina čini prvu i treću frakciju psećeg ejakulata i odgovorna je za volumen ejakulata time što ga povećava, te pomaže u transportu sperme. Prostatična tekućina se luči konstantno i normalno se nalazi u prostatičnoj uretri odakle se može proširiti u mokraćni mjehur i uretru penisa. Sekret prostate ima mliječan izgled i karakterističan miris.
U kliničkoj praksi treba imati na umu da je kod škotskih terijera prostata fiziološki četiri puta veća nego kod ostalih pasa podjednake veličine (Post, 2000.).
Klinički simptomi bolesti prostate
Bolesti prostate su česte u pasa, ali jako rijetke u mačaka. One uključuju benignu hiperplaziju prostate, skvamoznu metaplaziju, bakterijski prostatitis, apsces prostate, prostatične i paraprostatične ciste i neoplazije prostate.
Klinički simptomi bolesti prostate su vrlo slični zato što svi uzrokuju neke stupnjeve povećanja prostate i upalu. Najčešći klinički znakovi uključuju tenezam, krvavi iscjedak iz penisa neovisno o mokrenju, hematuriju i recidivirajuće infekcije mokraćnog sustava.
Naknadno, nespecifični simptomi kao povišena tjelesna temperatura, nemir i bol u kaudalnom dijelu abdomena su često prisutni u životinja sa bakterijskom infekcijom i neoplazijama prostate. Adenokarcinom prostate može uzrokovati abnormalno držanje životinje kao posljedica metastatskih lezija zdjelice i lumbalne kralježnice. Ostali nespecifični simptomi povećanja prostate mogu potjecati od mehaničkih problema koji su isprepleteni s ostalim trbušnim organima. Ne tako često bolesti prostate mogu uzrokovati neplodnost, inkontinenciju mokraće ili opstrukcije uretre (Krawiec, 1994.).
Dijagnostika bolesti prostate
Bolesti prostate obično su praćene simptomima kroničnih bolesti, koje obuhvaćaju recidivirajuće bolesti urinarnog trakta, disuriju, teškoće u lokomociji ili defekaciji, krvavi uretralni iscjedak i trbušnu bol. Pireksija, anoreksija, povraćanje i septikemija javljaju se u pacijenata s akutnim tokom bolesti.
Palpacijom prostate kroz rektum i abdomen utvrđuju se veličina, simetričnost, položaj, površina i bolnost. Testisi se pregledavaju zbog razvoja tumora, a prepucij zbog balanopostitisa.
Nativna i kontrastna radiografija, te pravovremena ultrazvučna dijagnostika pokazuju veličinu, položaj i gustoću tkiva prostate (npr. cista). Mokraća se dobiva citocentezom da bi se zaobišao bolesni urinarni trakt. Tekućina iz prostate dobiva se ejakulacijom ili uretralnim ispiranjem. Analiza tekućine je neophodna da bi se postavila dijagnoza, za liječenje i prognozu. U obzir se uzimaju boja, volumen, pH, epitelne stanice, broj leukocita i eritrocita i bakterije (normalni broj ih ima više od 100 na mililitar tekućine). S tekućinom prostate se rade bakteriološke i mikoplazmatske kulture i antibiogram, a u slučaju akutnog prostatitisa, kada je tekućinu teško dobiti, koristi se urin. U slučaju povećanja prostate, nalazom neutrofilije se diferenciraju akutni tok i prostatične ciste od neoplazija.
Rektalnom ili transabdominalnom aspiracijom tankom iglom diferencira se apsces od neoplazije, no postoji opasnost nastanka jatrogenog peritonitisa. Za pregled i biopsiju je sigurnija laparatomija.
Benigna hiperplazija prostate
Benigna hiperplazija prostate (BHP) je vrlo česta bolest prostate u pasa. Možemo je naći u većine muških pasa starijih od šest godina. Ona nastaje kao rezultat stimulacije androgenim hormonima, specijalno je to hormonom 5α-dihydrotestosteron. Zašto neki mužjaci oboljevaju, a drugi ne još uvijek je nepoznanica. BHP može biti subklinička ili se može javiti kao tenezam, hematurija i krvarenje iz prostate (Barsanti i Finco, 1995.a).
Dijagnoza
Dijagnoza BHP nam je sugerirana kada bude nađen tenezam ili kapanje krvi iz uretre, ili hematurija ili kombinacija navedenog u zdravih pasa sa simetričnim povećanjem prostate koji su u srednjim godinama ili stariji. U pasa može biti nađena BHP i kod nalaza krvi u spermi. Prostata nije bolna na palpaciju. Rentgenološki nalazimo povećanje prostate. Ultrazvučno nalazimo difuzno relativno simetrično povećanje obujma prostate. Male multiple difuzne cistične strukture mogu se često naći na ultrazvučnim pretragama u pasa sa BHP-om. Citološka pretraga ejakulata ili aspirata dovodi nas do nalaza krvnih elemenata ili elemenata koji govore o upali, ali nema znakova sepse ili neoplazije. Dijagnoza može biti formirana i histopatološkom studijom biopsata u kojeg hiperplastične promjene često uključuju mikroskopske ciste. No, biopsija se rijetko provodi.
Liječenje
Liječenje nije potrebno kod BHP bez simptoma, ali kastracija je lijek izbora kod pasa koji pokazuju kliničke znakove spomenute bolesti. Atrofija prostate je obično evidentna nekoliko tjedana nakon kastracije, a kompletna je 12 tjedana nakon što smo uklonili izvor androgena. Kastracija možda nije preporučljiva za pse koje koristimo u rasplodu, takve životinje mogu biti liječenje antiandrogenima ali to liječenje nije djelotvorno kao kastracija zbog toga jer će remisija benigne hiperplazije prostate biti samo privremena. Bolest se ponovno vraća nakon što prekinemo davati hormonsku terapiju. Terapija estrogenima će smanjiti hiperplaziju prostate, te iako može inicijalno biti efektna ne preporučuje se zbog toga što ponavljanjem malih i velikih doza Estrogen inducira skvamoznu metaplaziju prostate koja kasnije može uzrokovati povećanje prostate i kliničke znakove koji su puno izraženiji nego oni kod benigne hiperplazije prostate. Osim toga, estrogeni mogu uzrokovati cistične promjene i infekcije prostate kao i smanjenje spermatogeneze inhibicijom sekrecije gonadotropina. Također je poznato da ovisno o dozi estrogeni mogu uzrokovati probleme i u koštanoj srži pasa (Bamberg-Thelen i Linde-Forsberg, 1993.).
Progesteron također ima antiandrogenske efekte. U visokim dozama on smanjuje spermatogenezu i motilitet spermija, povećava defekte u spermijima, smanjuje testosteron u serumu. Megestrolacetat u dozi od 0,5 mg/kg p/o koji se daje dnevno 10 dana do četiri tjedna može uzrokovati smanjenje kliničkih znakova benigne hiperplazije prostate bez negativnih efekata na fertilitet. Dugotrajno djelovanje spomenute terapije nije istraženo. Jednostavna subkutalna injekcija 3 mg/kg medroxyprogesteron acetata (MPA) je uklonila kliničke znakove benigne hiperplazije prostate u većine liječenih pasa (84 %). Liječeni psi su pregledavani kroz 27 tjedana i cijelo vrijeme nije bila narušena kvaliteta sjemena. Koncentracija testosterona u serumu se smanjila poslije pet tjedana, ali to nije uzrokovalo probleme sa spermom ili libidom. Klinički znakovi benigne hiperplazije prostate ponovili su se nakon deset do dvadeset četiri mjeseca poslije terapije MPA-om. Dugotrajna terapija ovim lijekom nije istraživana.
Skvamozna metaplazija prostate
Estrogen, bilo iz tumora Sertolijevih stanica ili nakon terapije spomenutim hormonom uzrokuje skvamoznu metaplaziju epitela prostate i izlazak prostatične tekućine bez obzira na prostatične duktuse. Konačni efekt je povećanje prostate i mogućnost skupljanja ili izlaska tekućine bez obzira na žlijezdu. Klinički znakovi i rezultati kliničkog pregleda mogu biti identični onima kod benigne hiperplazije prostate (Barsanti i Finco, 1995.a). Uz to može biti prisutan i znak hiperestrogenizma. Pri kliničkom pregledu možemo pronaći kriptorhidni testis.
Dijagnoza
Skvamozna metaplazija se dijagnosticira na osnovi anamneze i kliničkog nalaza. Smanjeni broj skvamoznih epitelnih stanica često je nađen u ejakulatu ili u aspiratu prostate. Ako je potrebno dijagnoza se može upotpuniti nalazom aspiracione biopsije prostate.
Liječenje
Skvamozna metaplazija se liječi uklanjanjem izvora estrogena. To se vrši kastracijom životinja sa tumorom testisa ili prekidanjem terapije estrogenima. Efekt djelovanja estrogena također mogu biti utjecaj na koštanu srž, ali će se oni također smanjiti.
Bakterijski prostatitis i apsces prostate
Bakterijska infekcija prostate može biti akutna ili kronična, a također u takvih životinja može se razviti apsces prostate. Normalno prostata je zaštićena protiv kolonizacije bakterija lokalnom produkcijom IgA i IgB, produkcijom prostatičnog antibakterijskog faktora i uklanjanjem bakterija kroz često mokrenje. Međutim, bolesna prostata (cistična hiperplazija, skvamozna metaplazija) je sklona tome da potpomogne infekciju žlijezde. Najčešći put infekcije je ascedentno iz uretralne flore. Hematogeni put infekcije također je moguć. Organizmi najčešće izolirani iz inficirane prostate su: Escherichia coli, Pseudomonas, Staphylococcus, Streptococcus i Proteus spp. Ponekad, mogu se naći mikoplazme ili anaerobni mikroorganizmi (Barsanti i Finco, 1995.b).
Klinički znaci
Životinja sa akutnim bakterijskim prostatisom ili apscesom prostate obično imaju anamnezu o žestokoj bolesti, sa bolnim abdomenom i mogućim hemoragičnim prepucijalnim iscjetkom. Povišena tjelesne temperatura, dehidracija i bolnost na palpaciju prostate su obično prisutni. Može nastati septikemija i endotoksemija.
Dijagnoza
Bakterijski prostatitis i prostatični apsces se dijagnosticiraju na bazi kliničkog pregleda kulture tekućine prostate ili urina i citološkim pregledom materijala dobivenog masažom prostate i aspiracijom. Veličina prostate ne mora se promijeniti kod prostatitisa. Kod apscesa prostate možemo obično palpacijom naći asimetriju, povećanje prostate i mjesta na žlijezdi koja fluktuiraju. Ultrazvučnim pregledom prostate nalazimo intraparenhimalne tekućinom ispunjene prostore koji su ustvari apscesi. Tekućina prostate dobivena ejakulacijom je dobar izvor za bakterijsku kulturu i antibiogram. Kulture prostate od pasa sa bakterijskim prostatitisom obično imaju 10 na 5 kolonija formiranih u mililitru. U kojem slučaju se infekcija prostate lagano diferencira od uretralne kontaminacije. Nažalost, psi sa akutnim prostatitisom ili apscesom vrlo rijetko mogu ejakulirati budući da je to za njih izrazito bolno. Alternativa uključuje kulturu urina, jer normalno nešto tekućine iz prostate odlazi u mjehur. Analiza urina obično pokazuje hematuriju, piuriju i bakterijuriju. Ako je nalaz urina nefiziološki moramo ga pretražiti bakteriološki i antibiogramom. Često kulture urina i materijala prostate izrastu same. Ako analiza urina pokazuje da u njemu nema bakterija prostatu moramo pretražiti tankom iglom i aspiracijom (pod kontrolom ultrazvuka ili masažom prostate). Međutim, u tim slučajevima moramo biti svjesni rizika da masažom prostate načinimo rupturu apscesa što može dovesti do još većih problema. Citološka pretraga materijala prostate trebala bi biti načinjena. Ona obično pokazuje upalu sa prisustvom septičnih ili krvnih sadržaja, a kod kronične infekcije nalazimo mnoštvo makrofaga.
Liječenje
Antibiotici su jedini pravi izvor liječenja za bakterijski prostatitis. Krvna barijera prostate je vrlo efektna u prevenciji prodiranja mnogih lijekova u parenhim prostate. Razlog za to je pH tekućine koji sadrži antibiotske efekte i koji lijekove neutralizira ionizacijom. Stupanj ionizacije određuje liposolubilnost lijeka, što je glavni čimbenik koji određuje prodiranje lijeka kroz barijeru krv – prostata. Prostatična tekućina je često veoma kisela, međutim, antibiotici trebaju lužnatu bazu i puno lakše penetriraju u parenhim žlijezde. Eritromicin, klindamicin, trimetoprim-sulfanomid, klorapfenicol, enrofloksacin i ciprofloksacin su lijekovi koji mogu postići terapeutsku koncentraciju u prostati.
Akutni bakterijski prostatitis i apsces prostate su ozbiljne, po život opasne bolesti. Liječenje mora biti promptno i agresivno. Zajedno sa antibioticima treba primijeniti tekućinsku terapiju da bismo korigirali dehidraciju i šok. Usprkos agresivnoj terapiji mortalitet kod apscesa prostate je visok. Veliki prostatični apscesi se najdjelotvornije liječe kirurškom drenažom. Apsces također može biti dreniran aspiracijom pomoću tanke igle uz kontrolu ultrazvuka. Liječenje antibioticima za akutni prostatitits i apsces prostate mora trajati dva do tri tjedna. Mokraća i tekućina prostate moraju biti kontrolirani nakon nekoliko dana da bi se potvrdila ispravnost antibiotske terapije. Kastracija se također može primjeniti, međutim potrebno je pričekati da se normalizira hemodinamski i metabolički status pacijenta kako bi on bio stabilan za primjenu opće anestezije. Prostatični apsces se vraća u šest (10,5%) od 57 liječenih pasa.
Kronični bakterijski prostatitis
Kronični bakterijski prostatitis može biti asimptomatičan, osim što se javljaju povratne urinarne infekcije. Klinički znaci su ograničeni na urinarni trakt. Veličina prostate će biti normalna, ali ona može biti asimetrična i puno više podražljiva nego normalno. Ona može, a i ne mora biti bolna na palpaciju. Psi sa kroničnim bakterijskim prostatitisom su obično nevoljki za ejakulaciju. Tekućinu prostate i urin treba citološki i mikrobiološki pregledati. Ovu bolest može biti teško dokazati i izliječiti. Antibiotska terapija mora biti produžena na najmanje četiri tjedna. Kultura mora biti ponovljena nakon nekoliko mjeseci poslije prestanka antibiotske terapije da bismo ustanovili postoji li i dalje infekcija. Kastracija je metoda izbora u liječenju kroničnog bakterijskog prostatititsa.
Paraprostatične ciste
Paraprostatične ciste nastaju od mulerovog duktusa ili kao rezultat vanjskog povećanja postojećih cista (prostatične retencione ciste). U spomenutoj situaciji ostatak prostate je fiziološki dok u kasnijem toku može postojati cistična benigna hiperplazija. Kako često će ciste nastati nije utvrđeno (Barsanti i Finco, 1995.b). Paraprostatične ciste su locirane izvan parenhima prostate, ali su povezane sa žlijezdom kanalom ili priraslicama. Ove ciste mogu postati ekstremno velike i uzrokovati znakove smetnji zbog mehaničkog utjecaja na ostale organe trbuha što uključuje tenezam.
Dijagnoza
Paraprostatične ciste nastaju u pasa sa velikim tvorbama u kaudalnom dijelu abdomena. Te tvorbe može biti teško diferencirati od mokraćnog mjehura tako dugo dok se ne načini cistografija. Aspiracijom paraprostatičnnih cista obično dobijemo sterilni žuti do serohemoragični tekući sadržaj koji sadrži minimalne znakove upale.
Liječenje
Metoda izbora u liječenju je kirurško uklanjanje cista i kastracija. Marsupializacija daje slabe rezultate u odnosnu na ekstirpaciju zbog toga jer ostaje permanentna fistula koja se može i inficirati.
Neoplazije prostate
Adenokarcenom prostate je najčešći tumor prostate u pasa. Nastaje u starijih pasa što znači da je njihova srednja dob u vrijeme dijagnoze deset godina. Karcinom tranzicijalnih stanica koji kreće iz urinarnog trakta može također invadirati prostatu. Klinički znaci i biološke karakteristike oba tumora u prostate su slični. Adenokarcinom je lokalno invazivan i metastazira u sublumbalne limfne čvorove, kosti zdjelice i lumbalne kralješke (Bell, 1991). Povezanost između prethodne kastracije i nastanka adenokarcinom prostate je nepoznat, ali 45% od oboljelih pasa su bili prethodno kastrirani što je više nego postotak kastriranih pasa u generalnoj populaciji. Neoplazije prostate su jedine bolesti prostate nađene u kastriranih pasa u populaciji od 177 pasa sa bolestima prostate. Benigni adenom prostate je dosada nađen samo u jednog muškog psa.
Klinički znaci
Klinički znaci uključuju tenezam, bolno mokrenje, bolnost i šepavost uzrokovanu koštanim metastazama i gubitak tjelesne težine. Palpacija prostate uzrokuje bolnost. Žlijezda obično nije dramatično povećana ali njezin oblik je u većini slučajeva nepravilan. Urinarna opstukcija rijetko nastaje u pasa kao rezultat ostalih prostatičnih bolesti osim neoplazije prostate.
Dijagnoza
Dijagnoza neoplazije prostate temelji se na anamnezi, kliničkom i rentgenološkom nalazu. Adenokarcinom prostate je obično prozračan u odnosu na normalnu prostatu ali to ne mora biti patognomonično. Nalaz invazije uretre demonstriran radiološkim kontrastom ili ultrasonografijom sugerira neoplaziju. Dijagnoza se potvrđuje aspiracijom ili biopsijom. Neoplastične stanice mogu se naći u aspiratu kroz uretralni kateter posebno u tumora koji su zahvatili i uretru. Obično, međutim, neoplastične stanice se ne nađu u tekućini prostate ili ejakulatu. Koncentracija kisele fosfataze i prostata specifičnog antigena u serumu i spermi nije različita između normalnih pasa i pasa sa bolestima prostate. Međutim, prostata specifična esteraza može biti viša u pasa sa bolestima prostate nego u normalnih pasa, ali taj nalaz nije specifičan za bolesti prostate.
Liječenje
Prognoza za životinje sa adenokarcenomom prostate je loša. Prostatektomija, kemoterapija, hormonalna terapija, zračenje su veoma neuspješni u produljenju života ili uspostavljanju kvaliteta života u pasa.
Rasprava i zaključci
Bolesti prostate u pasa su relativno učestale i postaju sve češće u kliničkoj praksi. Cilj kliničke pretrage i pregleda je ustanoviti o kojoj se bolesti radi, a po mogućnosti i njezin uzrok jer o tome ovisi liječenje i prognoza. Ozbiljne bolesti prostate su cista, apsces i karcinom.
Sve bolesti osim karcinoma mogu se spriječiti kastracijom tijekom prve godine života psa. Kada se bolest razvije kastracija je indicirana za sve pacijente osim za one s karcinomom.
Liječenje, posebice kirurško, je zahtjevno i često komplicirano recidivima, inkontinencijom, infekcijama, sepsom i smrću.Konačno, o bolestima prostate u pasa možemo zaključiti:
1. Bolesti su česte i predstavljaju velik problem.
2. Sigurna dijagnoza postavlja se na temelju radiografije, ultrazvuka, biopsije, pregleda uretralnog iscjedka, urina ili ejakulata
3. Ozbiljne bolesti su opasne po život životinje.
4. Sve bolesti, osim karcinoma mogu se spriječiti kastracijom tijekom prve godine života.
5. Vlasnike treba prije kirurškog liječenja upozoriti na težinu operacije i mogućnost komplikacija.
Sažetak
Prostata je jedina akcesorna spolna žlijezda muških pasa. Njezina funkcija je u tvorbi prve i treće frakcije ejakulata i pomoći u transportu sperme.
Bolesti prostate vrlo su česte posebno u starijih pasa. Dijagnosticiraju se na temelju kliničkog nalaza, radiografije, ultrazvuka, biopsije, pregleda uretralnog iscjedka, urina ili ejakulata.
Bolesti koje se javljaju su benigna hipertrofija prostate, skvamozna metaplazija, bakterijski prostatitis, apsces prostate, prostatične i paraprostatične ciste i neoplazije prostate.
Uzroci bolesti mogu biti različiti mikroorganizmi, androgena, androgenom potpomognuta i estrogena stimulacija. Klinički simptomi su tenezam, krvavi iscjedak iz penisa neovisno o mokrenju, hematurija i recidivirajuće infekcije mokraćnog sustava. Čestu su prisutni simptomi kroničnih bolesti. Ozbiljnost bolesti, prognoza i terapija ovise o pravovremenoj dijagnozi. Odluka za liječenje pasa antibioticima, hormonalnom terapijom ili kirurškom tehnikom, sa ili bez kastracije, ovisi o dijagnozi. Prisutni klinički simptomi variraju ovisno o jačini i tipu bolesti. Kod kirurškog liječenja apscesa česti su recidivi te ostale komplikacije. Kod utvrđenih neoplazija vrlo je teško davati prognozu i ona svakako nije dobra.
Literatura [… prikaži]
Diagnostics and Treatment of Prostatic Disease in Dogs
Hrvoje Capak, DMV, Assistant; Ljiljana Bedrica PhD, DMV, Full Professor; Z. Vrbanac DMV, Assistant; I. Harapin, PhD, DMV, Full Professor; Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb.
The prostate is the only accessory sex gland of the male dogs. It has a function to make up the first and third fractions of the canine ejaculate and aid in sperm transport. Prostatic disease are very common in older dogs. They are determinated with clinical examination, radiography, ultrasonography, biopsy, tests of urethral discharge, urine or ejaculate. Disorders of the prostate gland include benign prostatic hyperplasia, squamous metaplasia, bacterial prostatitis, prostatic abscess, prostatic and paraprostatic cyst, and prostatic neoplasia. Prostatic diseases are induced with different mycroorganisms, androgen and estrogen stimulation or androgen supported. Clinical signs include tenesmus, blood dripping from the penis independent of urination, hematuria, and recurrent urinary tract infections. The cronic disease clinical signs are also often. Seriousness of disease, prognosis and therapy depends of in time diagnosis.
Decision for curing dogs with antibiotics, hormonal therapy or surgery technics (with or without castration) treatment dependends of diagnosis. Some clinical signs vary considering type and degree of disease. In surgical treatment of abscess recidives and other complications are very common. With diagnosis of neoplasia it is very hard to make a prognosis, and it is bad in all situations.