Dijagnostika i prevencija bedrenice

Gordan Kompes, Boris Habrun, Antonela Bagarić
Laboratorij za opću bakteriologiju i mikologiju, Odjel za bakteriologiju i parazitologiju, Hrvatski veterinarski institut, Savska cesta 143, Zagreb
E-pošta: kompes@veinst.hr

“Bedrenica (antraks, crni prišt) jest akutna, septikemijska, nekontagiozna, zarazna bolest ljudi i životinja (zoonoza) koju uzrokuje bakterija Bacillus (B.) anthracis. Najčešće obolijevaju biljojedi.
Osjetljivi su svi sisavci, ljudi, i neke vrste ptica. B. anthracis, uz još najmanje šest bakterijskih vrsta (B. cereus, B. thuringiensis, B. mycoides, B. pseudomycoides, B. weihenstephanensis i B. cytotoxicus) pripada u B. cereus grupu. To su gram-pozitivne, sporulirajuće, aerobne/fakultativno anaerobne, štapićaste bakterije. B. anthracis je nepokretna, nehemolitična bakterija što ju razlikuje od ostalih pripadnika grupe. Elipsoidne, centralno smještene spore u tlu mogu preživjeti i preko 60 godina, te na površinu dolaze prilikom obilnih kiša, poplava ili dubokog oranja. Životinje se obično zaraze ingestijom spora ili rjeđe putem hematofagnih insekata. Najznačajniji faktori virulencije bakterije B. anthracis jesu toksin i kapsula. Toksin se sastoji od tri proteinska faktora, letalni faktor, edemski faktor i zaštitni antigen, te je za njegovu sintezu odgovoran pXO1 plazmidni gen. Za sintezu kapsule, koja se sastoji od D-poliglutaminske kiseline i koja je odgovorna za obranu od fagocitoze, odgovoran je pXO2 plazmidni gen. Bolest se javlja u perakutnom, akutnom, subakutnom, te rijetko kroničnom obliku. Klinički znakovi bolesti su odsutni kod perakutnog i akutnog tijeka bolesti. Subakutni i kronični oblici bolesti očituju se visokom temperaturom, depresijom, slabošću, povećanim limfnim čvorovima, te na kraju uginućem. Patoanatomski nalaz očituje se povećanom slezenom, s tamnom, polutekućom pulpom, te lezijama na različitim organima. Neugrušana, tamno crvena krv, obično se cijedi iz prirodnih otvora. Dijagnostika bedrenice provodi se mikroskopskom pretragom preparata načinjenih iz krvi ili slezene uginulih životinja u kojima se uočavaju kratki nizovi štapićastih bakterija s kapsulom. Na krvnom agaru izrastu kolonije promjera 0,3 – 0,5 cm, nehemolitične, sivkasto-bijele boje, hrapavih rubova, te ljepljive konzistencije. U mikroskopskom razmazu iz kulture vide se dugi nizovi bakterija bez kapsula. Daljnja identifikacija uzročnika može se provesti penicilinskim testom i lizom gama fagima. Navedene metode identifikacije nisu u potpunosti sigurne, jer postoje sojevi rezistentni na penicilin i na gama bakteriofage. Najsigurnija metoda dijagnostike bedrenice jest metoda lančane reakcije polimerazom (PCR) u kojoj se dokazuje nazočnost pXO1 i pXO2 gena ili specifičnih kromosomskih markera. Prevencija bedrenice temelji se na cijepljenju životinja u bedreničnim distriktima. Najraširenije cjepivo razvio je Stern 1937. godine, a sastoji se od soja 34F2 koji ne posjeduje pXO2 plazmidni gen, te samim tim nije u mogućnosti tvoriti kapsulu. U središnjoj i istočnoj Europi za proizvodnju cjepiva koristi se soj 55, koji jest ekvivalent soju 34F2.