Dijagnostika lišmanioze

Franjo Martinković
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za parazitologiju i invazijske bolesti s klinikom, Heinzelova 55, 10000 Zagreb
franjom@vef.unizg.hr

Lišmanioze su bolesti uzrokovane protistima, bičašima iz roda Leishmania, a prenose ih insekti iz rodova Phlebotomus, Lutzomiya, Sergentomiya. Pojedine vrste mogu uzrokovati bolesti kod čovjeka, pasa, mačaka, glodavaca. Skoro sve lišmanioze su zoonoze. U nositeljima, lišmanije parazitiraju intracelularno u stanicama mononuklearnog fagocitnog sustava (makrofagi, monociti, Langerhansove stanice i dr.) kao amastigotni stadiji, dok u vektorima, tj. insektima parazitiraju ekstracelularno kao promastigotni oblici. U ljudi, različite vrste lišmanija uzrokuju različite kliničke slike pa su prema tome, svrstane u tri osnovna oblika: visceralni, kutani i muko-kutani oblik lišmanioze. Bolest se javlja u 90 zemalja svijeta, a endemska područja se šire iz godine u godinu. Smatra se da se pojavi više od milijun novih invazija u ljudi godišnje (600.000-1.000.000 kutana lišmanioza i nešto manje od 100.000 visceralna; 50-90.000), dok je čak milijarda ljudi izložena riziku invazije u endemskim područjima. Prisutno je i neinformiranje o novim invazijama s obzirom na to da se prijavi samo 600.000 slučajeva godišnje. U Europi se javljaju u endemskim područjima.

U području veterinarske medicine najznačajnija je lišmanioza u pasa, koja se može javitii kod mačaka i konja. Poznato je da su u Sredozemnom području psi najznačajniji rezervoari lišmanioze ljudi uzrokovane vrstom Leishmania infantum. Osim za djecu, bolest je opasna i za odrasle. U posljednje vrijeme ističe se opasnost u osoba s poremećenim imunološkim odgovorom, ponajprije pacijenata koji boluju od AIDS-a. Invazija u ljudi događa se ubodom papatača. Invazija kontaktom s bolesnim psom do sada nije zabilježena.
Spoznaje o boravku pasa u endemskom području (dugo vrijeme inkubacije), klinički simptomi i nalazi laboratorijske pretrage (hipergamaglobulinemija itd.) omogućuju postavljanje sumnje i u konačnici dokaz bolesti i to direktnim ili indirektnim putem. Direktan dokaz uzročnika (osjetljivost u kliničkim slučajevima bolesti se kreće od 90-95%) moguć je bojanjem po Giemsi uzoraka limfnih čvorova i in vitro izolacijom promastigotnih stadija. Taj materijal prikladan je također i za dokaz fragmenta DNK (deoksiribonukleinske kiseline) lančanom reakcijom polimerazom, koja je jednako osjetljiva kao i kultivacija. Diferencijalno-dijagnostički treba isključi erlihiozu, hepatozoonozu, babeziozu, demodikozu, kao i kronične septikemijske bolesti i bolesti imunosnog sustava.

Pored postavljanja sumnje temeljem epizootioloških podataka i kliničke slike, pouzdana dijagnoza lišmanioze temelji se i na dokazu specifičnih protutijela. Antigeni za serološke testove uglavnom se dobivaju iz in vitro uzgojenih parazita. Treba naglasiti da, iako rijetko, postoji opasnost od invazije lišmanijama prilikom manipulacije in vitro kulturama. Serološki testovi (indirektna imunofluorescencija, imunoenzimski test, različite varijante imunokromatografskih testova i druge metode) su vrlo osjetljivi i lako dokazuju protutijela u kliničkim slučajevima.

Osjetljivost naglo pada kod asimptomatskih slučajeva (60-80). Serokonverzija može nastupiti unutar nekoliko mjeseci i čak unutar razdoblja inkubacije. Liječenje lišmanioze pasa je dugotrajno i upitno te bi vlasnici i veterinari trebali pridati posebnu pažnju pravovremenoj dijagnostici i redovitim kontrolama titra protutijela čije smanjivanje tijekom liječenja predstavlja izvrstan pokazatelj uspješnosti terapije.