Autor: Mateo Mazija, DVM, Veterinarska ambulanta ZOO-VET
Dilatativna kardiomiopatija je bolest srca koja u pravilu zahvaća pse. Velike pasmine pasa su posebice rizična skupina. Prema statistički podacima uglednih veterinarskih klinika i univerziteta iz SAD-a tri pasmine pasa obolijevaju češće nego druge. To su dobermani, bokseri i njemačke doge. U mačaka ovo oboljenje danas se praktički i ne pojavljuje. Dilatativna kardiomiopatija u mačaka se pojavljivala do ranih 1980-ih godina, kada je otkriveno da je većina hrana za mačke na tržištu deficijentna sa taurinom. Taurin je esencijalna aminokiselina u mačaka i između mnogih funkcija ima i funkciju regulacije unutarstanične koncentracije kalcija srčanog mišića. Nakon tog otkrića svi proizvođači mačje hrane obogaćuju hranu taurinom. Na taj način ova je bolest praktički iskorijenjena u mačaka.
U većini slučajeva u pasa za bolest kažemo da je idiopatskog porijekla, odnosno da se ne zna točan uzrok nastanka ove bolesti. Smatra se da je bolest pasminski vezana, odnosno da je nasljedna, a najvjerojatnije se radi o poremećaju u metaboličkom lancu stanica srčanog mišića (miokarda). Kod dobermana ženke i mužjaci obolijevaju u jednakom omjeru, kod ostalih pasmina mužjaci obolijevaju u 79% slučajeva. Prvi problemi se javljaju najčešće između četvrte i desete godine života. U nekim uzgojnim linijama pasa se ova bolest javlja češće.
U manjem broju slučajeva ova bolest može biti prouzrokovana određenim medikamentima. Tu spada doxorubicin koji se koristi u terapiji različitih oblika tumora. Intravenska primjena etilnog alkohola također može potaknuti razvoj ove bolesti, a koristi se u svrhu tretiranja trovanja etilen glikolom.
Patofiziologija ove bolesti se zasniva na smanjenoj sposobnosti kontrakcije srčanog mišića i posljedičnom poremećaju tlakova u klijetkama i pretklijetkama srca. Prvo se javlja slabost u kontrakcijama lijeve klijetke, te ona izbacuje smanjenu količinu krvi u organizam, a pritom iz pretklijetke dolazi jednaka količina krvi u lijevu klijetku te se stvara povećani tlak u njoj i s vremenom se stjenka lijeve klijetke polako širi. Zbog toga širenja lijeva klijetka sve više gubi na sposobnosti kontrakcije. Tu se u principu javlja dilatacija koja se s vremenom širi s lijeve strane srca i na desnu stranu srca. Kada započne dilatacija ili širenje i desne pretklijetke i klijetke, onda znamo da je ova bolest u biti ušla u svoju završnu fazu. Posljedično tome imamo smanjenu opskrbu tkiva hranjivim tvarima i kisikom, pojavu edema pluća i ascitesa. Zbog širenja srčanog mišića dolazi i do smanjivanja koronarnih arterija što još više pridonosi njegovom oštećenju.
U samim počecima ove bolesti vrlo često gotovo da i nema simptoma. Jedan od prvih simptoma može biti nagli gubitak svijesti, koji se stručno naziva sinkopa. Nakon što životinja dođe k svijesti, ona nastavlja s aktivnostima kao da se nije ništa dogodilo. U pravilu vlasnici psa oboljelog od ove bolesti prvi put dovode k veterinaru kada primijete izrazitu letargiju i vrlo brzo umaranje kod svakodnevnih aktivnosti kao što su šetnja, igra ili istrčavanje. Ubrzo nakon ovih simptoma javljaju se problemi s disanjem kao što su kašalj i ubrzano disanje. Pas često zna iskašljati čistu sluz koja katkada ima primjese ružičaste boje. Pojava ascitesa ili punjenje trbušne šupljine transudatom ukazuje na poodmakli stadiji ovog oboljenja. U konačnici pas počinje gubiti na težini i ekstremiteti mu mogu biti izrazito hladni s obzirom da je cirkulacija izrazito oslabljena.
U osnovi dva su osnovna načina dijagnostike ovog oboljenja, a to su torakalna radiografija ili slikanje prsnog koša rendgenom, te pretraga srca ultrazvukom. ECG ili elektrokardiografija može nam pokazati različite promjene, ali one nisu specifične za dotično oboljenje, a u puno slučajeva promjena gotovo da i nema kada se radi o početnoj fazi bolesti. Na rendgenskoj slici se može uočiti povećana silueta srca. Procjena veličine srca na rendgenogramu može biti subjektivna, ali najbolje bi bilo kada bi se procjena vršila Buchanan-Büchelerovom metodom. Dijagnostički najsigurnija metoda je pretraga ultrazvukom, jer se tom metodom najbolje vidi koliko je mala pokretljivost srčanog mišića. Danas u pravilu svaki aparat za ultrazvučnu dijagnostiku ima takozvani «m-mode», a u slučaju ovog oboljenja on je idealan za dijagnostiku.
Važno je naglasiti da je ova bolest neizlječiva, te se terapija svodi na poboljšavanje kvalitete života oboljele životinje. Nakon pojave prvih simptoma prognoza bolesti je vrlo nepovoljna, te se potpuno zatajenje srca može očekivati u idućih 3 do 6 mjeseci. Terapija se svodi na poboljšanje kontrakcija srčanog mišića. U tu svrhu se daju preparati koji sadrže digoksin a u zadnje vrijeme se najbolji pokazao pimobendan koji uz pozitivni inotropni učinak ima i vazodilatacijsko djelovanje te na taj način dodatno rasterećuje srce. Uz to je važno koristiti i diuretike kao što su furosemid. Uz furosemid bi idealno bilo koristiti i diuretik spironolakton koji sprečava dodatni gubitak kalija. U cijeloj priči važna je i uloga vlasnika na kojemu je da pazi na prehranu svoga ljubimca. U hrani mora biti što manje soli, a po mogućnosti bi trebao i uzimati i specijalizirani program prehrane namijenjen psima sa srčanim tegobama. Osim na prehranu, vlasnik mora pripaziti i na fizičke aktivnosti, odnosno one se moraju svesti na lagane šetnje bez većih fizičkih napora.
S obzirom na ozbiljnost ovog oboljenja i na činjenicu da će životinja kroz relativno kratki period i uginuti od iste bolesti, vrlo je važno da vlasnik što više vremena provede u kontaktu s veterinarom svog ljubimca. Veterinar će savjetima i stručnom podrškom uvelike pomoći da razumijete i prihvatite ovo teško oboljenje Vašeg kućnog ljubimca.