Farm Animal Welfare
Pavičić, Ž., M. Ostović
dr. sc. Željko PAVIČIĆ, dr. med. vet., dipl. ing. agr., redoviti profesor, dr. sc. Mario OSTOVIĆ, dr. med. vet., viši asistent – znanstveni novak, Veterinarski fakultet, Zagreb
Sažetak
Važnost osiguranja dobrobiti farmskih životinja, među ostalim i u podizanju kvalitete života ljudi, raste sve više. Europska unija preko 20 godina kontinuirano unapređuje zakonske propise iz područja dobrobiti životinja. Pritom je naglasak na zaštiti životinja koje se uzgajaju za proizvodnju hrane, osobito onih koje su izložene intenzivnijim oblicima uzgoja i proizvodnje.
Ključne riječi: farmske životinje, intenzivni uzgojni sustavi, dobrobit
Uvod
Intenziviranjem proizvodnje smanjio se broj stočara u odnosu na broj životinja, a povećao udio preventivnih medicinskih mjera u uzgoju, uz primjenu promotora rasta životinja i visokoenergetskih koncentriranih krmiva u njihovoj hranidbi. Uz to, životinje se prevoze na duge udaljenosti, u različitim klimatskim uvjetima, zbog plasmana na tržište ili do klaonica. Naime, klaonički su objekti osuvremenjeni, veličinom prilagođeni povećanoj proizvodnji, pri čemu se smanjio njihov broj. Posljedično su se povećale udaljenosti između farmi i klaonica (Minka i Ayo, 2010.; Tawse, 2010.).
Dakle, intenziviranje uzgoja rezultiralo je porastom proizvodnje, ali, moguće, i narušavanjem dobrobiti životinja (Harrison, 1964.; Sommer, 1995.; Sandøe i sur., 1999.).
Ako životinje nemaju potrebu tražiti hranu, braniti sebe i potomstvo od grabežljivaca te regulirati metabolizmom nastalu toplinu za prilagodbu na niže temperature, koristit će energiju za rast i reprodukciju. Intenzivni uvjeti uzgoja, a s ciljem maksimalne proizvodnosti životinja, bitno su smanjili neke od stresora prisutnih u prirodi, ali imaju niz nedostataka s obzirom na motivacijske potrebe pojedinih životinjskih vrsta kojima su nastambe namijenjene.
Ne omogućuju izražavanje mnogih vrsno specifičnih ponašanja, što je uzrokom stresa životinja. Hodanje, okretanje ili primjerice „kupanje“ kokoši u prašini, gradnja gnijezda u krmača prije prasenja ili pak igra i timarenje u teladi jesu oblici ponašanja za koje su životinje izrazito motivirane, a u većini slučajeva nisu ostvarivi u intenzivnom uzgoju (Halverson, 1991.).
Osim toga, intenzivni proizvodni sustavi životinja nisu samo uzrok problema za dobrobit životinja, već imaju i negativan učinak na okoliš te ih se također povezuje s problemima sigurnosti hrane (Swanson, 1995.), zdravljem zaposlenika (Bonfoh i sur., 2010.), kao i stanovništva koje živi u njihovoj neposrednoj blizini (Schulze i sur., 2006.).
Sve su to razlozi da je ulaskom u 21. stoljeće održivost takvih sustava uzgoja životinja postala upitnom.
Na tržištu se sve veća pažnja posvećuje sigurnosti hrane, a potrošače sve više zanima odakle hrana potječe te kako se proizvodi (Antunović i sur., 2012.).
Kvalitetu proizvoda direktno umanjuje suboptimalna dobrobit životinja, dok je poimanje potrošača o dobrobiti pogađa indirektno (Jago i sur., 2000.).
Zakonodavstvo u zaštiti životinja
Zabrinutost potrošača za farmske životinje i uvjete u kojima se uzgajaju, kao i brojna znanstvena istraživanja provedena proteklih 20 godina uvjetovala su nove, strože zakonodavne odredbe Europske unije u uzgoju životinja s obzirom na zaštitu njihove dobrobiti (Tawse, 2010.). U ugovorima Europske zajednice bilježi se progresivno osnaživanje zakonske osnove dobrobiti životinja od Ugovora iz Maastrichta iz 1992. godine (Anonim., 1992.). Naime, prvo jasno upućivanje na dobrobit životinja donosi neobvezujuća Deklaracija o dobrobiti životinja kao dodatak Ugovoru iz Maastrichta o Europskoj uniji, a poziva ustanove u Europskoj zajednici da u donošenju nacrta zakona i u njihovoj provedbi “u potpunosti vode računa o dobrobiti životinja”. Zatim Ugovor iz Amsterdama iz 1997. godine (Anonim., 1997.) uključuje Protokol o zaštiti i dobrobiti životinja koji prepoznaje životinje kao “bića koja osjećaju”, tj. status različit od posjeda ili poljoprivrednih proizvoda. Ovaj Protokol prvi put uvodi kao zakonsku obvezu da se pri propisivanju i provedbi poljoprivredne, prijevozničke, unutarnje tržišne i znanstvenoistraživačke politike vodi računa o dobrobiti životinja. Protokol osobito navodi kako “Zajednica i zemlje članice moraju u potpunosti voditi računa o potrebama životinja, pritom poštujući zakonske ili administrativne propise i običaje zemalja članica, naročito u odnosu na vjerske obrede, kulturne tradicije i regionalno nasljeđe”.
Ugovor iz Lisabona (Anonim., 2007.b), koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine i uspostavio Statut za Europu, prvi put pruža jasnu statutarnu osnovu za dobrobit životinja u Europskoj uniji. Uz manje varijacije, članak ugovora pojašnjava navode Protokola iz Amsterdamskog ugovora i čini ih zakonski obvezujućima kako slijedi: “Kod propisivanja i provedbe politike iz područja poljoprivrede, ribarstva, prijevoza, unutarnje trgovine, istraživanja, tehnološkog razvitka i okoliša u Uniji, Unija i zemlje članice moraju u potpunosti voditi računa o potrebama životinja, jer su životinje bića koja osjećaju, pritom poštujući zakonske ili administrativne propise i običaje zemalja članica, naročito u odnosu na vjerske obrede, kulturne tradicije i regionalno nasljeđe”.
Ulasku naše zemlje u članstvo Europske unije prethodilo je i usklađivanje zakonodavnih propisa, uključujući i one na području zaštite životinja. Zakon o zaštiti životinja (Narodne novine 135/06.) ima detaljniju provedbenu snagu kroz više pravilnika, pri čemu je naglasak na zaštiti farmskih životinja, posebice onih koje su više izložene nepovoljnim utjecajima intenzivnijih oblika uzgoja i proizvodnje, poput goveda, svinja i kokoši. Radi osiguranja dobrobiti tih vrsta životinja bilo je nužno obogaćenje njihova okoliša izmjenom postojećih, odnosno primjenom novih sustava uzgoja, tj. alternativnih načina držanja.
Temeljne „slobode“ životinja
Još 1965. godine povjerenstvo na čelu s prof. Brambellom iz Velike Britanije (Brambell, 1965.) predložilo je pet temeljnih „sloboda“ koje moraju osigurati životinji da može leći i ustati te se krenu
ti, protegnuti i njegovati, neovisno o njezinoj namjeni ili načinu držanja. „Slobode“ su revidirane 1979. godine (Anonim., 1979.) i odnose se na:
- slobodu od gladi i žeđi te loše hranidbe izravnim pristupom svježoj hrani i vodi,
- slobodu od neudobnosti osiguravanjem odgovarajućeg okoliša (smještaja), uključujući zaklon i udobno područje za odmaranje,
- slobodu od bola, ozljeda i bolesti njihovim sprečavanjem ili brzom dijagnozom te liječenjem,
- slobodu izražavanja ponašanja svojstvenog vrsti osiguravanjem dovoljnog prostora, odgovarajućih nastambi i društvenog kontakta sa životinjama iste vrste,
- slobodu od straha i stresa osiguravanjem uvjeta koji ne uzrokuju mentalnu patnju.
One su podloga svim zakonima vezanim uz zaštitu životinja.
Jedan koncept odnosi se na mogućnost životinje da se ponaša prirodno, odnosno da izrazi ponašanje specifično za vrstu (Rollin, 1995.).
Drugi naglašava biološko funkcioniranje, pri čemu Broom (1986.) navodi da je „dobrobit jedinke njezino stanje u smislu pokušaja snalaženja u okolini”, što se temelji na postavci da je dobrobit životinja primarno u vezi s njihovim adaptivnim odgovorom na stres i mogućim učinkom koji ima na biološko funkcioniranje.
Treći koncept ističe osjećajna stanja životinje.
Prema Duncan/Duncanu (1993.) „dobrobit znači činiti sve u skladu s onim što životinja osjeća”, iz čega proizlazi da je dobrobit u vezi s emocionalnim stanjem životinje i njezinom patnjom.
Unatoč različitim definicijama, može se zaključiti da se dobrobit odnosi izričito na jedinku, na njezino fizičko i mentalno zdravlje te da može varirati od narušene do očuvane.
Okoliš u kojemu se uzgajaju farmske životinje utječe na njihovo zdravlje i proizvodnost (Vučemilo i sur., 2003.), a mnogi problemi dobrobiti, uz proizvodne prakse (Grandin, 2003.; Flower i Weary, 2003.; de Passille i Rushen, 2005.; Sutherland i sur., 2008.; Ostović i sur., 2009.; Vasseur i sur., 2010.), uzrokovani su upravo nedovoljnom prilagodbom životinja na proizvodne sustave (Novák i sur., 2005.).
Prvo, sustav smještaja životinja i upravljanja proizvodnjom, uz naputke proizvođača opreme, uvelike ovisi o vlasniku, odnosno upravitelju proizvodnje.
Drugo, radnici koji se izravno brinu o životinjama, njihovoj hranidbi, čistoći, njezi, kontroli zdravlja, rukovanju i premještanju, imaju vrlo bitnu ulogu u očuvanju dobrobiti životinja.
Treće, na dobrobit životinja svojim pristupom znatno utječu i doktori veterinarske medicine, prijevoznici i osoblje u klaonicama. Pri tomu, nijedna od te tri skupine ne može samostalno osigurati dobrobit životinja (von Borell i sur., 1997.).
Tehnopatije su poremećaji zdravlja životinja koji nastaju kao posljedica pogrešaka u tehnološkom procesu proizvodnje, tj. tehnologiji uzgoja životinja.
Ako su posljedica takvih pogrešaka promjene fizičkog zdravlja, tada se govori o fizikopatijama, dok se poremećaji u ponašanju životinja nazivaju etopatije.
Etopatije su patološki poremećaji u ponašanju životinja, a uključuju samoozljeđivanje, patološko reagiranje, preusmjereno ponašanje i stereotipije kao najbrojnije patološke oblike ponašanja domaćih životinja (Vučinić, 2006.).
Svi komercijalni sustavi uzgoja farmskih životinja imaju svoje prednosti i nedostatke, stoga je nerealno očekivati postignuće svih pet „sloboda” (Webster, 1994.). Za osiguranje dobrobiti potrebna je kombinacija vještina, znanosti i iskustva udruženih u jednu učinkovitu disciplinu (Harris, 2005.).
Umjesto zaključka
Osnovni cilj znanosti o dobrobiti životinja jest pronalaženje objektivnih mjera njezine procjene. Uz mjere koje se odnose na okoliš životinja, kao što su smještajne i mikroklimatske potrebe životinja, sve se više naglasak stavlja na one koje se odnose na samu životinju (Keeling, 2005.), a uključuju ponašanje, fiziološke, zdravstvene i proizvodne pokazatelje, odnosno njihovu ukupnu procjenu (Moynagh, 2000.; Mench i sur., 2008.).
Literatura [… prikaži]
Abstract
The role of farm animal welfare assurance, among other also referring to upgrading the quality of life in humans, has been ever more emphasized. In European Union, legal provisions in the field of animal welfare have been continuously upgraded for more than 20 years now, with special reference to the protection of food animals, in particular those exposed to more intensive forms of breeding and production.
Key words: farm animals, intensive housing systems, welfare