Damir Radanović, Kristina Matković i Ivana Tlak Gajger
Damir RADANOVIĆ, dr. med. vet., dr. sc. Kristina MATKOVIĆ, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Ivana TLAK GAJGER, dr. med. vet., docentica, Veterinarski fakultet, Zagreb
Uvod
D obrobit životinja je stanje u kojem jedinka reagira na utjecaj brojnih čimbenika iz okoliša (Broom, 1998.).
Budući da dobrobit ima vrlo složen koncept, teško je izvesti pravu definiciju (Appleby, 1999.). Zbog navedenog u literaturi se može naći brojne i vrlo različite definicije, a svaka od njih razmatra neki od vidova onoga što riječ zapravo označava.Da bi se životinja u svom životnom okruženju osjećala dobro ne smije percipirati negativna iskustva kao što su bol ili strah. Također, treba joj omogućiti pristupanje pozitivnim iskustvima, kao i učestalo djelovanje pozitivnih okolišnih čimbenika. To je, primjerice, druženje, u slučaju životinjskih vrsta koje su se tijekom evolucije organizirale te u prirodi žive u zajednicama.
Definicije zasnovane na prirodnom načinu života proizlaze iz činjenice da svaka vrsta životinja ima urođene osobitosti ili prirodna biološka svojstva koja se moraju izražavati tijekom izvođenja određenih obrazaca ponašanja.
Ovdje dobrobit zahtijeva da se životinji omogući da može voditi prirodni način života i izraziti svoje prirodno ponašanje. Navedeni pristup temelji se na vrijednostima koje se potencijalno mogu izmjeriti (npr. što životinje čine u divljini, a što u zatočeništvu), ali se zasniva i na pretpostavci da životinje pate ukoliko ne mogu izraziti fiziološke načine ponašanja koja pokazuju živeći slobodno.
U drugim slučajevima, životinje mogu biti visoko motivirane za izvođenje određenih obrazaca ponašanja, neovisno o posljedicama istih te mogu patiti ako su lišene mogućnosti da izraze određeni vid ponašanja. Slobodno živući atlantski lososi migriraju na velike udaljenosti zbog potrage za hranom. Ako ih se opskrbi s većim zalihama hrane, nema razloga vjerovati da je dobrobit lososa ugrožena sprječavanjem migracije. No, s druge strane, ako oni posjeduju instinktivni nagon za kretanjem na nova udaljena područja, bez obzira na dostupne zalihe hrane, zatočeništvo može prouzročiti patnju.Cilj ovog preglednog rada je prikazati novije spoznaje te odgovoriti na brojna pitanja koja se odnose na dobrobit riba: Što je dobrobit riba? Zašto je važna? Čime je i kojim ljudskim postupcima ugrožena? Na koje načine se praktično može procijeniti dobrobit riba?
Pokazatelji dobrobiti
S obzirom na poteškoće u izricanju sveobuhvatne te općenito prihvatljive definicije o dobrobiti životinja, istraživanja su usredotočena na utvrđivanje uvjeta koji moraju biti ispunjeni, a da bi se dobrobit određene vrste smatrala prihvatljivom. Jedan od najutjecajnijih okvira nužnih uvjeta temelji se na takozvanih pet sloboda: dostupnosti hrane i vode, odgovarajućem smještaju i načinu držanja, sprječavanju i/ili liječenju bolesti i ponašanju te mentalnoj slobodi (Mellor i Stafford, 2001.).
Procjena pete slobode za dobrobit riba je vrlo složena, jer je teško objasniti mentalno stanje patnje, odnosno svjesno vrlo neugodno iskustvo (Dawkins, 1998.).
Primjerice, biljka može uvenuti, ali pošto nema živčani sustav za generiranje mentalnog iskustva, moguće je da se patnja pritome neće pojaviti. U ovom kontekstu, detaljnijim istraživanjima mora se utvrditi jesu li ribe u stanju doživjeti fizičku bol (Rose, 2002.).
Pretpostavlja se da što je duži životni vijek određene vrste riba i što je njezino opće ponašanje sofisticiranije, to je i veća njena potreba za odvijanjem složenih mentalnih procesa. Toj skupini pripadaju i one vrste koje stvaraju svjesno iskustvo boli. Važno je istaknuti da među ribama postoje vrste koje su među najduže živućim kralježnjacima i da su obrasci ponašanja u riba vrlo raznoliki i složeni. Na primjer, znamo da neke vrste formiraju mentalne mape u svom okruženju i koriste ih u vrlo složenim podvizima navigacije prilikom plivanja (Rodriguez i sur., 1994.). Također, mnoge ribe žive u skupinama i mogu prepoznati vlastite životne partnere (Swaney i sur., 2001.). Pojedine vrste riba se mogu sjećati proživljenih negativnih iskustava. Na primjer, neke ribe izbjegavaju mjesta gdje su doživjele napad grabežljivaca i dalje to čine kontinuirano tijekom nekoliko mjeseci (Czanyi i Doka, 1993.). Šaran može naučiti načine kako izbjeći mamac čak do tri godine nakon što je bio bezuspješno zakačen na udicu. Uglavnom, dok životinje mogu pokazivati ovakve vrste asocijativnog učenja bez da su nužno svjesne (Rose, 2002.), ipak negativna iskustva, kao što su izloženost grabežljivcima i/ili posljedična oštećenja tkiva mogu biti jako neugodna za ribe. Bitno je spoznati osjećaju li ribe tjelesne ozljede poput boli. Treba naglasiti činjenicu da otkrivanje i reagiranje na štetne neugodne podražaje nije nužno isto što i osjećaj boli (Broom, 1998.). Što je dosad poznato o tim sustavima u riba?
Što se tiče prisutnosti receptora koji detektiraju neugodni štetni poticaj, paklare koje imaju primitivni živčani sustav imaju živce u koži koji fiziološki odgovaraju podražajima mehaničkog pritiska, ali zasad ne postoje dokazi da ta vrsta riba stvarno pokazuje ikakve anatomske reakcije ili reakcije u promjenama ponašanja koje prati nocicepcija. Međutim, u dužičaste pastrve, pregledom trigeminalnog živca (za koji je poznato da prenosi povratne informacije o podražajima za bol iz glave i usta u viših kralježnjaka) su identificirane dvije vrste nociceptora: A-delta i C vlakna (Sneddon, 2002.).
U odnosu na mehanizam koji generira svjesno iskustvo boli kod ljudi, mozak ribe je daleko manji u odnosu na njenu veličinu tijela (oko 300 puta manji) i jednostavnije građe uspoređujući ga s mozgom čovjeka. Konkretno, ribe nemaju neokorteks, dio mozga odgovoran za subjektivno iskustvo boli u ljudi (Rose, 2002.). Međutim, poznato je da je kod raznih vrsta životinja za istu reakciju odgovoran i drugi dio mozga. Na primjer, vizualne podražaje u sisavaca obrađuje dio moždane kore, a u ptica ih obrađuje tectum opticum srednjeg mozga u kojeg ulaze optička vlakna. Moguće je da su i neki drugi dijelovi mozga osim neokorteksa razvili kapacitet za generiranje negativnih emocionalnih stanja i patnje u kralježnjaka koji nisu sisavci, uključujući ribe.
Shema 1. Glavne komponente mehanizma percepcije boli kod sisavaca (FSBI, 2002.).
Takav odgovor se čini vjerojatnim, s obzirom da se za ribe iz porodice Opistognathidae zna da proizvode neke od prirodnih opioida koji su uključeni u nocicepciju u sisavaca (enkefalini i endorfini) te da je reakcija zlatnih ribica na prisustvo analgetika slična onoj u štakora (Zaccone i sur., 1994.). U sisavaca opioidi djeluju na razinama neurona smještenih ispod neokorteksa (Rose, 2002.), ali to ne isključuje i njihov mogući učinak suzbijanja boli.
Ovi podatci ukazuju da ribe imaju osjetila i senzorski sustav za obradu štetnih podražaja, i vjerovatno, središnji živčani sustav može iskusiti barem neka od nepovoljnih stanja koja se povezuju s boli u sisavaca. Stoga se može zaključiti da ribe imaju sposobnost percipiranja bolnih podražaja.
Odgovor riba na stres
Svim životinjama treba stabilno unutarnje stanje kako bi rasle, preživjele i razmnožavale se. Održavanje ovog stabilnog stanja nazivamo homeostaza.
Kao odgovor na podražaje koji djeluju izvana, životinja održava homeostazu kroz promijenjeno ponašanje i promjene u obavljanju fizioloških procesa (odgovori na stres). Reakcija na stres može se stoga smatrati kao dio prilagodbene strategije za borbu s percipiranom prijetnjom homeostazi (Sutanto i de Kloet, 1994.).
Fiziologija stresa riba izravno je usporediva s onom viših kralježnjaka, ali se puno manje zna o emocionalnom sadržaju stresora u ribama, a što je važno poznavati prilikom utvrđivanja veze između fiziološkog stresa i patnje.
Primarni odgovori na stres
Neposredne neuroendokrine promjene koje nastaju kada se ribe podvrgavaju djelovanju stresora nazvane su primarne reakcije na stres. One tijekom prepoznavanja stresora u riba potiču brzo neurostimulativno oslobađanje adrenalina i noradrenalina iz tkiva koje je ekvivalentno srži nadbubrežne žlijezde u sisavaca. Istovremeno se aktivira osovina hipotalamus-hipofiza-unutarbubrežno tkivo izlučivanjem kortikotropin-oslobađajućeg hormona iz hipotalamusa i naknadno otpuštanje kortizola iz unutarbubrežnog tkiva, koje predstavlja ekvivalent kori nadbubrežne žlijezde u sisavaca (Okawara i sur., 1992.).
Oporavak od kratkoročnog, akutnog stresa, traje do nekoliko sati, a povišena razina kortizola se uobičajeno može utvrditi tijekom kontinuiranog, kroničnog stresa (Pottinger i Moran, 1993.). Pod određenim okolnostima, riba će se naviknuti na ponavljano djelovanje istog stresora i prestati pokazivati odgovor na stres, unatoč tome što je na početku reagirala s povišenjem razine kortizola.
Sekundarni odgovori na stres
Kao izravna posljedica povišenja razine katekoalamina i kortizola, dolazi do širokog raspona sekundarnih promjena. Te promjene uključuju: promjenu izlučivanja drugih hormona hipofize i hormona štitnjače; promjenu prometa moždanih neurotransmitera poput dopamina i serotonina; poboljšanje respiratornog kapaciteta preko povećanog broja otkucaja srca i udarnog volumena te povećanje protoka krvi u škrgama; i mobiliziranje energije za razgradnju ugljikohidrata i lipida te oksidaciju rezervi mišićnog proteina.
Promjene ponašanja kao odgovor na stres
Promjene ponašanja su za životinje prva obrambena linija protiv negativnih utjecaja štetnih čimbenika iz okoliša, a često ih pokreću isti podražaji koji su pokrenuli primarni odgovor na stres.
Specifični odgovor u ponašanju ovisi o vrsti stresora. Na primjer, nakon napada druge ribe iste vrste, riba može pobjeći i sakriti se ili može zauzeti pokoran položaj, često s promijenjenom bojom tijela (O’Connor i sur., 2000.). Kada su napadnute od strane grabežljivaca, ribe mogu odgovoriti skupljanjem u jata, zamrzavanjem, skrivanjem u skloništa (Brown i Warburton, 1999.) i promijenom boje. Također, kod riba može biti potisnuta potreba za uzimanjem hrane nakon ponovnog susreta s grabežljivcem, i/ili ribe mogu izbjegavati područja u kojima su doživjele napad. Uzroci prilagodljivog ponašanja mogu se promatrati kroz odgovore na tkivna oštećenja, primjerice, ribe koje su se zakvačile na udicu ustima, na ponovljeni sličan podražaj reagiraju brzim strelovitim pokretima, pljuvanjem i trešnjom glave (Verheijen i Buwalda, 1988.).
Tercijarni odgovori na stres
Primarni i sekundarni odgovori na stres su kratkoročni odgovori na akutne i kratkotrajne podražaje.
Ukoliko je odgovor na stres produžen ili ponavljan i ako riba nema načina da bi izbjegla taj stres ili izazov, pokazuje se niz tercijarnih učinaka, uključujući i promjene u radu imunosnog sustava i otpornost na bolesti, promjene u rastu i reproduktivnom stanju (Schreck, 2000.).
Životinje su zaštićene protiv djelovanja uzročnika bolesti urođenim i stečenim zaštitnim mehanizmima, odnosno anatomskom građom i uobičajeno prisutnom mikroflorom (Ringo i Gatesoupe, 1998.). Hrskavičnjače imaju nespecifičan imunosni sustav koji ne ovisi o prethodnoj reakciji na bolest i specifičan imunosni sustav s memorijskim komponentama koji se može prilagoditi djelovanju različitih mikroorganizama (Press, 1998.). U usporedbi s višim kralježnjacima ribe se više oslanjaju na odgovore nespecifičnog imunosnog sustava, dok je specifični sustav slabije razvijen.
Glavne komponente tih sustava su slijedeće:
- Kemijske tvari u tjelesnim tekućinama koje su u stanju uništiti ili inaktivirati patogene mikroorganizme.
- Cirkulacijske i tkivne stanice koje mogu obuhvatiti ili uništiti patogene mikroorganizme (fagociti).
- Cirkulacijske stanice odgovorne za proizvodnju protutjiela (limfociti) i fagocitne stanice koje imaju dodatnu ulogu u predstavljanju antigena specifičnom imunosnom sustavu.
Kao i u sisavaca, najpoznatija veza između stresa i imunosnog statusa u ribe proizlazi iz djelovanja kortizola. Stanice koje sudjeluju u imunosnom odgovoru sadrže receptore za kortizol (Maule i Schreck, 1990.), a povećane koncentracije otpuštenog kortizola mogu potisnuti mnoge vidove rada imunosnog sustava. Međutim, odnos između stresa i imunosnog sustava ide u dva smjera, budući da imunosni sustav može utjecati na stresni odgovor (Balm, 1997.). Na primjer, citokini (kemikalije koje izlučuju stanice krvi – leukociti, uključujući makrofage) mogu prijeći krvno-moždanu barijeru i utječu na izlučivanje hormona stresa i posrednika. Osim toga, za neke je stanice imunosnog sustava poznato da proizvode medijatore stresa, kao što su adenokortikotropni hormon (Brown, 1994.). Jedna od posljedica izazvana stresom potaknutim promjenama imunosnog sustava je da kronična izloženost negativnim okolišnim čimbenicima čini ribe osjetljivijima na bolesti. U pastrvskih vrsta riba utvrđeno je da nakon aplikacije kortizola povećana smrtnost prouzročena gljivičnim i bakterijskim uzročnicima bolesti.
Promjene u rastu i razmnožavanju
Rast većine riba je neodređen, promjenjiv i varira u kratkim vremenskim razdobljima kao odgovor na stupanj energetskog unosa i njegovog iskorištavanja. Mnogi opisani učinci stresa mogu prouzročiti smanjen unos energije i povećati iskorištavanje energije pa će stres vjerojatno smanjiti stopu rasta posredno preko negativnog učinka na energetsku ravnotežu. Osim toga, izlučivanje hormona rasta riba smanjeno je tijekom razdoblja stresa (Farbridge i Leatherland, 1992.). Slabi rast zabilježen je u slobodno živućim populacijama riba kao rezultat negativnog djelovanja stresora iz okoliša, poput promijenjenog pH, smanjene razine otopljenog kisika i izmijenjene slanosti vode.
Procjena dobrobiti riba
Odgovori na stresne podražaje predstavljaju prirodne reakcije životinje na promijenjene uvjete, a često se koriste kao i pokazatelj poremećenog stanja dobrobiti pa su i istraživanja fiziološkog stresa bitna u istraživanju dobrobiti riba.
Međutim, važno je znati da fiziološki stres nije sinonim za patnju (Dawkins, 1998.).
Niska razina kortizola može značiti da riba nije pod stresom, ali i da je kapacitet njihovog unutarbubrežnog tkiva za proizvodnju kortizola iscrpljen. Tercijarni odgovori na stres, poput neplodnosti i drugih poremećaja razmnožavanja, mogu biti prilagodbena reakcija na okoliš.
Iako pojam stresa ne može u potpunosti objasniti složenost dobrobiti životinja, praćenje odgovora na stresne podražaje može dati djelomičan odgovor.
Povezanost između zdravlja i dobrobiti je složena. Ako jedna jedinka ribe pokazuje znake bolesti, čini se razumnim zaključiti da je u lošem stanju dobrobiti. S druge strane, dobrobit zdrave ribe može biti ugrožena i na druge načine. Na primjer, ako se ribe iz jata drže u zarobljeništvu. Uzroci bolesti riba su uvijek složeni i rizik za nastanak bolesti će se doista povećati ako se uvjeti u kojima ribe žive pogoršavaju, bilo u divljini ili u zatočeništvu. Stoga će pojava bolesti u riba obično biti povezana s lošim stanjem dobrobiti i može biti znak da postoji utjecaj određenih negativnih okolišnih čimbenika ili nepovoljni životni uvjeti kojima su ribe izložene. Međutim, jako je pojednostavljeno pretpostaviti da je bolest uvijek rezultat samo loših životnih uvjeta. Također, niti pojava bolesti, neminovno, ne podrazumijeva da je problem zbog isključivo ljudske greške. Zarazne bolesti se pojavljuju, i mogu prouzročiti znatne gubitke, i u populacijama slobodno živuće ribe.
Postoje dobro dokumentirani primjeri ozbiljnih epidemija u slobodno živućim populacijama riba (Lillie i sur., 1996.). U kontroliranim uvjetima u zatočeništvu bolest se ponekad može spriječiti, na primjer, kad se ribu cijepi.
Ponašanje i dobrobit
Promjena ponašanja je rani i lako uočljiv odgovor na nepovoljne životne uvjete, daje određene odgovore na prirodne stresore te se može koristiti kao pokazatelj narušene dobrobiti.
Postoje mnogi primjeri testiranja utjecaja različitih okolišnih uvjeta u riba (na primjer, utjecaj različitih temperatura ili jata riba različitih veličina). Rezultati takvih istraživanja nisu bili uobičajeno izravno povezani s dobrobiti riba, ali mogu se tumačiti u tom kontekstu. Na primjer, ribe raznih vrsta su izbjegavale potencijalno smrtonosne koncentracije neke štetne tvari kao što je bakar, međutim, ignorirale su druge jednako štetne tvari poput selena (Giattina i Garton, 1983.), što znači da ribe nisu u mogućnosti detektirati ih te stoga ne mogu odabrati ono što je dobro za njih. Prikupljanje podataka o fiziologiji, biokemiji i ponašanju riba je dugotrajan i tehnički složen posao. To također uključuje nužnost poznavanja rukovanja s anaesteticima ili usmrćivanjem riba s ciljem prikupljanja krvi ili drugih tkiva.
Postoje neinvazivne metode, kao što su primjerice, mjerenje razine kortizola u vodi u kojoj su ribe obitavale (Scott i sur., 2001.), ali većina takvih metoda podrazumijeva neprecizna mjerenja.
Takav intenzivan rad potreban je u znanstvenim istraživanjima, ali je nepraktičan za svakodnevnu uporabu, prodavaonicama kućnih ljubimaca ili uzgajalištima riba. Ono što je potrebno za istraživanja navedenog tipa je skup jednostavnih, nenametljivih znakova ili signala opasnosti koji se mogu koristiti lako i bez potrebe pristupu laboratorijskim uređajima.
Kako djelovanje čovjeka utječe na dobrobit riba?
Nužno je spomenuti da čovjek može imati utjecaj na aktivnosti riba kroz svoj osobni izbor. To su: držanje ukrasnih riba (pojedinac može odabrati da drži ukrasne ribe i u tom slučaju ih treba nabaviti kod dobavljača koji ozbiljno shvaćaju važnost dobrobiti), ribolov (čovjek može odlučiti da ide u ribolov te tom prilikom koristi tehnike koje smanjuju mogućnost patnje) i akvakultura (može odlučiti da ne jede uzgojenu ribu ili kupuje ribu samo iz izvora koji jamče visok standard dobrobiti). Pri ovom posljednjem izboru, treba napomenuti da je dobrobit riba uhvaćenih tijekom gospodarskog ribolova (još uvijek područje najvećeg međudjelovanja čovjeka i ribe) razlog za ozbiljnu zabrinutost. Ribe se prilikom izvlačenja ulova oštećuju hvatanjem, dok su metode usmrćivanja (pogotovo asfiksija) vrlo stresne. Osim toga, uvijek neke vrste riba budu usputni ulov i pritom često ozlijeđene ili uginu.
Ukratko, poznavajući kako riba reagira na nepovoljne životne uvjete, može se razmotriti pitanje o tome što čini dobrobit riba, kroz pet sloboda dobrobiti, ali u obliku koji je prilagođen za ribe. Pojedinosti ovise o vrsti ribe, a također i dobi, spolu i reproduktivnom stanju.
Kao i kod drugih skupina kralježnjaka prirodna hrana slobodno živuće ribe znatno se razlikuje između pojedinih vrsta. Na primjer, ako u hrani nedostaje važnih mikronutrijenata može se ugroziti dobrobit mnogih vrsta, kroz visoku smrtnost, morfološke nepravilnosti, suprimiran imunosni sustav, poremećeno ponašanje, oslabljene osjetilne funkcije i usporeni rast (De Silva i Anderson, 1995.). Činjenica da su ribe ektotermne važna je kako bi se pogodili hladnijim razdobljima kroz smanjivanje količina ponuđene hrane te prestanak hranjenja. Ribe ne trebaju održavati stalnu tjelesnu temperaturu pa su razdoblja bez hrane manje štetna nego kod endotermih životinja. To ne znači da je svejedno ako su ribe gladne, one imaju mehanizme koji ih motiviraju da se hrane kad im je probavni sustav prazan, a njihove prehrambene rezerve niske. Stoga ograničeno hranjenje u nekim razdobljima može imati i druge posljedice, kao što su povećanje razine agresije. Slobodno živuća riba pokazuje znatne promjene u apetitu, a koje određuju učinak uskraćivanja hrane na dobrobit. U zimi mladi losos može postati prirodno anoreksičan. Ove ribe će se hraniti kad im rezerve energije padnu na kritičnu razinu, ali do tog trenutka, mali obroci ne ugrožavaju njihovu dobrobit. S druge strane, spolno zreli lososi pokazuju spontani vrhunac povećanog apetita u proljeće, jer su potrebne velike rezerve hrane za migraciju i mrijest. U tom slučaju uskraćivanje hrane u pripremnom razdoblju može ugroziti dobrobit (Kadri i sur., 1996.).
Ribe su u izravnom kontaktu s okolinom preko velike površine kože i škrga. Također zbog nužnosti defekacije u medij u kojem žive, kvaliteta vode (u smislu otopljenog kisika, amonijaka i pH) i prisustvo onečišćivaća (organski i anorganski onečiščivaći) su vjerojatno najkritičniji i najbolje definirani vidovi okolišnih čimbenika koji djeluju na dobrobit riba. Optimalni uvjeti uvelike variraju između vrsta, primjerice, šaranske vrste riba su vrlo tolerantne na niske koncentracije otopljenog kisika, dok pastrvske vrste riba, nisu. Protok vode u staništu riba je također od velike važnosti, jer neke vrste preferiraju mirnu vodu, dok druge toleriraju, zahtjevaju ili preferiraju relativno intenzivan protok.
- imati primjeren pristup, nutritivno kompletnoj hrani, uzimajući u obzir činjenicu da ribe mijenjaju vrstu hrane u prirodim uvjetima, da temperatura tijela ovisi o temperaturama vode i da se u mnogim slučajevima pokazuju znatne razlike u sezonskim zahtjevima.
- hranu pripremljenu na primjeren način ovisno o prirodnom načinu hranjenja i ponašanja vrste (npr. pelete odgovarajućeg oblika i veličine).
- kvaliteta, protok i temperatura vode (ovisno o vrsti riba).
- odgovarajuće sezonske i dnevne promjene intenziteta svjetlosti.
- pružanje zaklona i odgovarajućih skloništa.
- riba bi trebala imati dovoljno prostora kako bi joj se omogućila sloboda kretanja, ali riječ dovoljno specifična je za pojedinu vrstu.
- za vrste riba koje žive u jatu, društvo jedinki iste vrste je važno za dobrobit, ali za teritorijalne vrste riba to nije slučaj.
- stupanj složenosti okoliša može biti vrlo važan, ovisno o vrsti.
Bolesti i povrjede
Bolesti treba spriječavati, točno i brzo dijagnosticirati te liječiti kad je to moguće.
Učestalo pojavljivanje bolesti često ukazuje na značajan utjecaj negativnih okolišnih čimbenika, tako da se za dijagnosticiranje i kontroliranje bolesti mora uvijek uzeti u obzir cijeli sustav, a ne samu ribu.
Mnoge vrste oblikuju jata u prirodnim uvjetima, a to je važno pri procjenjivanju dobrobiti, ako takve vrste uspjevaju pri visokim gustoćama nasađivanja u kontroliranim uvjetima uzgoja. Kao što je objašnjeno ranije, ne znamo jesu li ribe motivirane migrirati na točno određenoj ruti ili plivati na velikim udaljenostima, što mogu činiti i u kavezu za uzgoj.
Ako im je motiv određena ruta, njihove potrebe za izražavanjem ponašanja ne mogu biti ispunjene u kavezima.
Većina znakova koji bi trebali identificirati strah i uznemirenost u drugih kralježnjaka jednostavno nisu dostupni kod riba – na primjer, ne postoje izravne paralele lica ili zvučne signalizacije. Potrebno je bolje razumijevanje kognitivnih procesa u riba prije nego što se može napraviti konačnu poveznicu između dobrobiti i patnje.
Nepoznata područja
Najvažnije nepoznato područje je nedostatak razumijevanja o mentalnim sposobnostima riba, hoće li i kako će mjerljive vrijednosti (poput tjelesnog oštećenja i fizioloških odgovora, te odgovora određenim obrascem ponašanja na izazov) generirati subjektivna stanja dobrobiti ili patnje. Postoji potreba boljeg razumijevanja ponašanja riba pri djelovanju štetnih podražaja i neuralnih mehanizama (od osjetilnih organa do mozga) te odvijanja viših funkcija koji proizvode te odgovore.
Važno je otkriti postoje li aktivnosti za koje su ribe motivirane. Potrebno je poznavati bolesti riba te razumjeti povezanost između stresa, imunosnog sustava i bolesnih stanja. U praktičnom smislu, potrebno je uspostaviti sustav pokazatelja dobrobiti (npr. uočiti morfološke promjene i/ili poremećaje u ponašanju) prilagođen svakodnevnoj uporabi u uvjetima u kojima je nemoguće dugotrajno proučavanje ponašanja riba. Poznate su osnove utjecaja ribolova i uzgoja riba na dobrobit, ali nedostaje podataka o dobrobiti ukrasnih riba, osobito u procesu od ulova do prodaje. Također, slabo su istraženi uvjeti u akvariju i ukrasnom ribnjaku – koji su učinci zatočenosti u malom, izloženom prostoru te učinci društvene izoliranosti ili čestog međudjelovanja s prirodnim neprijateljima?
Zaključak
Ribe reagiraju na podražaje i na negativne utjecaje okolišnih čimbenika.
Odgovori na određene podražaje očituju se promjenama u ponašanju ili poremećajima fizioloških procesa, a iste se može koristiti za istraživanja dobrobiti riba. Bitno je razmotriti i kako različite aktivnosti čovjeka zadiru u dobrobit riba. Ovaj pregledni rad o dobrobiti riba naglašava potrebu za proširivanjem znanja i boljim razumijevanjem dobrobiti riba. Cilj poboljšanja dobrobiti riba može se postići stalnim obrazovanjem i popularizacijom znanosti, pri čemu je nužno naglašavati da su ribe vrlo sofisticirane životinje u svim pogledima.
Povećana brižnost ljudi koji rade s ribom i/ili je iskorištavaju te razumijevanje biologije riba, može znatno utjecati na kvalitetnu dobrobit riba.
Sažetak
Ovaj pregledni rad razmatra kako se dobrobit definira i procjenjuje te kako različite ljudske aktivnosti utječu na dobrobit riba.
Dobrobit životinja teško je precizno definirati kao pojam. Različite definicije se usredotočuju na stanje životinja, na subjektivni doživljaj tog uvjeta i/ili omogućava li to stanje prirodni način života. Sadržaj ovog rada opisuje više vidova dobrobiti riba. Veliko neriješeno i kontroverzno pitanje dobrobiti jest mogu li životinje doživjeti i patiti kao i ljudi, kada su izloženi štetnim čimbenicima, kao što su fizičke ozljede ili zarobljeništvo. Dio ljudskog mozga (neokorteksa) generira subjektivni doživljaj patnje. Kod riba nedostaju ove strukture, tako da riba očito ne može trpjeti na isti način. Međutim, drugi dijelovi mozga riba su razvijeniji i odgovorni za složenije ponašanje. Stoga nedostatak neokorteksa ne znači da riba ne može doživjeti neku vrstu patnje. Nedavno provedena istraživanja ukazuju na sposobnost osjećanja bolnih podražaja kod riba. Poznate su neke aktivnosti ljudi koje bi mogle imati negativan utjecaj na dobrobit riba, uključujući i antropogene promjene u okruženju, gospodarski ribolov, rekreacijsko sportski ribolov, akvakultura, držanje ukrasnih riba i znanstvena istraživanja. Slobodno živuća riba živi pod utjecajem različitih nepovoljnih uvjeta, od napada grabežljivca ili druge ribe iste vrste, neuspješnog pronalaženja hrane ili izloženosti lošim okolišnim uvjetima. Ribe odgovaraju na takve izazove putem fiziološkog odgovora na stres izlučivanjem stresnih hormona adrenalina i kortizola u krvi, što izaziva kratkoročne (sekundarne) metaboličke promjene koje pomažu da se ribe bolje nose s izazovom.Dugoročni (tercijarni) učinci kroničnog stresa uključuju promjene u ponašanju i funkcioniranju imunosnog sustava, rastu i razmnožavanju. Promjene ponašanja su važan dio odgovora na stres, jer omogućavaju da životinje izbjegnu i prevladaju utjecaje stresora. Ne postoji jednostavna veza između fizioloških reakcija na stres i dobrobiti. Možda je malo vjerojatno da kratkoročni prilagodljivi odgovori na izazov prouzroče patnju, ali tercijarni odgovori na produljen, kronični stres, su indikatori loše dobrobiti. Više pokazatelja (na temelju fiziološkog stresa, općeg zdravlja i ponašanja) može se koristiti za procjenu dobrobiti riba, i u znanstvenom i praktičnom kontekstu. Niti jedna metoda nije savršena, ali najbolja strategija je da ih se koristi što je više moguće. Znanstveno proučavanje na području dobrobiti riba je u ranoj fazi u odnosu druge kralježnjake.
Potrebno je dodatno istražiti
- ponašanje riba kao odgovor na štetne podražaje i neuralne mehanizme koji potiču promjene u ponašanju,
- mentalne sposobnosti riba i načine mjerenja pokazatelja, poput tjelesnog oštećenja, koji stvaraju subjektivna stanja dobrobiti ili patnje,
- bolesti riba i njihov utjecaj na dobrobit,
- dobrobit ukrasnih ribica i onih koje su držane u akvariju,
- posljedice čovjekovih aktivnosti na dobrobit riba, te
- točne mehanizme kojima nastaju štetni učinci ljudske djelatnosti.
Literatura [… prikaži]
Fish Welfare
Damir RADANOVIĆ, DVM; Kristina MATKOVIĆ, DVM, PhD, Assistant Professor, Ivana TLAK GAJGER, DVM, PhD, Assistant Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb
This review examines how welfare is defined and assessed, and examines how different human activities affect the welfare of fish. Animal welfare is difficult to define
precisely as a concept. Different definitions focus on the condition of the animal, the subjective experience of conditions and/or whether these condition allow natural life. This paper describes several aspects of fish welfare.
The main unresolved and controversial issue of welfare is whether animals can live and suffer like humans when exposed to harmful factors, such as physical injury or captivity. Part of the human brain (neocortex) generates the subjective experience of suffering. In fishes this structure is lacking and therefore fish apparently cannot tolerate suffering in the same way as humans. However, other parts of the fish brain are well developed and are used to produce complex behaviours. Thus, the lack of a neocortex does not mean that fish cannot experience any type of suffering. Recent studies indicate that fish have the ability to feel the pain stimulus. Some human activities that could have a negative impact on the welfare of fish are known, including anthropogenic changes in the environment, commercial fishing, recreational fishing, aquaculture, ornamental fish and scientific experiments. Free-living fish live under the influence of various adverse conditions, from predator attacks or other fish of the same species, the failure to find food or exposure to poor conditions. Fish respond to these challenges through the physiological response to stress with the release of the stress hormone cortisol and adrenaline into the blood, which causes short-term (secondary) metabolic changes that help the fish to better cope with the challenge. Long-term (tertiary) effects of chronic stress include changes in behaviour and functioning of the immune system, growth and reproduction. Changes in behaviour are an important part of the stress response, as they allow animals to avoid and overcome the stressors. There is no simple relationship between physiological responses to stress and welfare. It is perhaps unlikely that short-term adaptive responses to the challenge of causing suffering, though tertiary responses to prolonged, chronic stress, are indicators of poor welfare. A number of indicators (based on physiological stress, general health and behaviour) can be used to assess the welfare of fish, in both scientific and practical contexts.
No method is perfect, but the best strategy is to apply these methods to the greatest possible extent. The scientific study of fish welfare is at an early stage in relation to other vertebrates. Some areas requiring further research include is: fish behaviour in response to noxious stimuli and neural mechanisms that encourage changes in behaviour; mental abilities of fish and how to measure events such as physical damage, conditions that create subjective welfare or suffering; fish diseases and their impact on welfare; the welfare of ornamental fish and those kept in aquariums; the consequences of human activities for the benefit of other species, and the exact mechanisms that produce harmful effects of human activity.