Dobrobit u uzgoju kopitara

Prof. dr. sc. Mirjana Baban
Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju, Katedra za govedarstvo i konjogojstvo, Fakultet agrobiotehničkih znanosti, Vladimira Preloga 1, 31000 Osijek; mirjana.baban@fazos.hr

▲

---

Dobrobit je znanstvena disciplina koja na osnovu procjene kondicijskog i zdravstvenog stanja životinja proučava i definira njezine pokazatelje (ispituje fiziološke i etološke pokazatelje s aspekta etičkih principa iskorištavanja životinja uz minimaliziranje stresa i patnje). Temelji se na implementaciji svih zakonskih smjernica u osiguravanju dobrobiti i zaštiti životinja zasnovanih na znanstvenim i etičkim principima. Stoga ova znanost treba interdisciplinarni pristup okupljanjem različitih istraživača unutar bioloških i biotehničkih znanosti s naglaskom na poznavanje fiziologije, etologije, etike i komparativne psihologije. Strategija EU-a za zaštitu životinja ima potencijal za poboljšanje dobrobiti milijuna europskih konja, ponija, magaraca, mazgi i mula, baveći se ključnim pitanjima i općim zahtjevima socijalne skrbi tih životinja. Dobrobit i zdravlje konja zaštićeni su na razini EU odgovarajućim i provedivim zakonodavstvom. Dobrobit konja je sastavni dio svakog aspekta europske konjičke industrije koja ima godišnji gospodarski učinak od 100 milijardi eura, što znači da bi dobrobit konja trebao biti pitanje od interesa za kreatore politike diljem EU. Najveći prioritet uzgajivača i svih onih koji se bave konjima mora biti preuzimanje odgovornosti za brigu i održavanje njihove dobrobiti pri čemu treba konja uvijek staviti na prvo mjesto.

Ključne riječi: konji, magarci, dobrobit, uzgoj, konjički sport

▲

Uvod

---

Dobrobit se definira kao stanje ukupnog fizičkog i psihičkog zdravlja u kojem je jedinka sposobna uskladiti funkcije organizma u harmoniji sa svojim neposrednim okruženjem. Kodeksi dobrobiti navode pet osnovnih sloboda: 1. Sloboda od žeđi, gladi i pothranjenosti; 2. Sloboda od nelagode; 3. Sloboda od boli, ozljeda i bolesti; 4. Sloboda izražavanja normalnih obrazaca ponašanja; 5. Sloboda od straha i opasnosti. Pod zaštitom životinja podrazumijevaju se sve aktivnosti čovjeka koji fizički i psihički štiti životinju.

Prema tome, svaki vlasnik mora omogućiti životinji: pravo na hranu i vodu putem slobodnog pristupa svježoj vodi i odgovarajućoj hrani, što će omogućiti zdrav razvoj i život; pravo na udoban smještaj osiguravanjem života u prikladnoj okolini, uključujući osiguran zaklon i ugodno mjesto za odmor; pravo na život bez boli, ozljeda i bolesti tretiranjem životinja s poštovanjem, osiguravanjem stručne skrbi za životinje i pristupa veterinarskoj skrbi; pravo na izražavanje prirodnog ponašanja osiguravanjem života u prikladnom prostoru, okruženja koje je slično prirodnom staništu životinje te omogućavanjem društva sa životinjama iste vrste; pravo na život bez straha i opasnosti osiguravanjem života u uvjetima i skrbi koji će spriječiti psihičke patnje. U svijetu postoje pokreti koji se bore za zaštitu prava i za zaštitu dobrobiti životinja. Bore se da se životinje oslobode svih negativnih iskustava kao što je patnja, bol, stres, dosada itd. Dok borci za dobrobit životinja žele spriječiti svaku zlouporabu, otkriti i otkloniti svaku namjeru zlouporabe životinje, u dobrobit konja se također ubraja razumijevanje okolišnih i drugih znanstvenih čimbenika koji se tiču zbrinjavanja konja. Kopitari su nedvojbeno imali koristi od nekih aspekata pripitomljavanja u 6 000 godina (hrana, sklonište, zaštita od grabežljivaca i skrb tijekom bolesti i ozljeda). Međutim, nametnuta ograničenja sukobljavaju se s njihovim evolucijskim adaptivnim ponašanjem. Svaki kopitar koji trpi glad, žeđ, nelagodu ili bol pokazat će promjene u ponašanju što je polazište procjene dobrobiti. Kopitari mogu postati agresivni, apatični te razviti nenormalno ponašanje nasuprot onima koji žive u blagostanju i imaju mirnu interakciju s ljudima. Udobnost se definira kao individualna percepcija stanja koja utječe na psihičko i fizičko zdravlje. Promjene u ponašanju su povezane s promjenama blagostanja, a temelje se na dugoročnom kroničnom stresu. Samoozljeđivanje, preusmjereno ponašanje, patološko (nenormalno) reagiranje i stereotipije se ubrajaju u nenormalna ponašanja. Znanstvenici imaju veliku odgovornost po pitanju dobrobiti kopitara koja mora biti jednako važna i u razvijenim i u nerazvijenim zemljama. Osnovno načelo zaštite životinja je da životinje imaju jedno osnovno i isto pravo kao i čovjek, a to je pravo na kvalitetan život. Prema Univerzalnoj deklaraciji o pravima životinja donesenoj još 1978. godine u Parizu vlasnik kopitara, odnosno uzgajivač je odgovoran za postupke životinja koje uzgaja i koristi.
Zaštita dobrobiti kopitara regulirana je međunarodno priznatim standardima, koji različitim propisima i pravilnicima reguliraju uzgoj i selekciju, način držanja, njegu i hranidbu, trening, natjecanje, transport i zdravstvenu zaštitu. Prema Zakonu o zaštiti životinja zabranjeno je uzgajati životinje nanoseći im ozljede, bol, patnju i strah. Društvo mijenja svoj stav prema brizi i dobrobiti domaćih životinja. Osobe koje se bave uzgojem i obukom konja trebaju biti iskusne ili pod neposrednim nadzorom iskusne osobe. Educirani konjogojci prepoznaju različite obrasce ponašanja konja, a ako je riječ o konjičkom sportu, uspješni treneri prilagođavaju svoje metode treninga svakom konju pojedinačno.

Stoga je neophodna predanost u edukaciji vlasnika, trenera, veterinara, natjecatelja, izlagača i rekreativaca koja bi osigurala poznavanje i poštivanje sposobnosti i ograničenja svakog konja sprječavajući time stavljanje konja ili sebe iznad razine svojih sposobnosti. Dobrobit konja mora imati prednost nad zahtjevima ili očekivanjima vlasnika, uzgajivača, trenera, prodavača, kupaca, organizatora, sponzora, službenih osoba, odnosno gledatelja konjičkih manifestacija i natjecanja.

▲

Osiguranje adekvatnih uvjeta kao preduvjet za poželjan fizički i psihički razvoj

---

Većina nas voli misliti da prepoznajemo kada su naši konji ‘sretni’, ali istraživanja pokazuju da možda nismo baš toliko vješti u procjeni dobrobiti konja. Možda smo i nesvjesni činjenice da dobri ljudi ponekad rade loše stvari. Konj koji ne doživljava negativna stanja ili emocije nije nužno »sretan« konj. Korištenje konja, a posebice konjički sport je pod lupom javnosti više nego ikada prije te se stoga itekako mora pozabaviti osudom javnog mnijenja i društvenom licencom za rad.
Znanstvenici si postavljaju pitanje je li uopće moguće osigurati dobru kvalitetu života konja koji se koriste u sportu. Ako je moguće, kako bi izgledao dobar život današnjeg modernog sportskog konja? Prihvaćena praksa (na primjer, individualni smještaj i ograničene mogućnosti traženja hrane) nije uvijek najbolji način i ne osigurava nužno dobru kvalitetu života. Drugo, vlasnici često loše procjenjuju kvalitetu života, jer nisu objektivni; njihovi osobni i natjecateljski ciljevi često su u sukobu s najboljim interesima konja. Treće, budući da nam životinje ne mogu reći kako se osjećaju, suočavamo se s još jednim izazovom u procjeni njihovih subjektivnih iskustava. Mi smo zapravo puno bolji u procjeni i mjerenju negativnih stanja nego pozitivnih. Kako izgleda »dobro« iz perspektive konja? Razvijanje ovog pristupa korištenja konja zahtijeva daljnja istraživanja kako bi se odredili najpouzdaniji pokazatelji ponašanja prepoznajući izraze lica različitih emocionalnih stanja. Pristup »vjerujte svojim očima« bio bi koristan vlasnicima konja, koji bi tada mogli biti sigurni prepoznati kada tužni konji izgledaju tužno, a sretni konji sretno. Zalaže se za razvoj okvira za procjenu kvalitete života utemeljenog na dokazima koji definira profil stanja ponašanja konja kako bi se pouzdano procijenile emocije konja. Kako mjeriti nešto tako nematerijalno kao što je sreća i kako to definirati? Ljudska sreća definirana je kao mentalno i emocionalno stanje blagostanja uz ugodne aktivnosti. Ugodne društvene aktivnosti, osjećaj angažiranosti i svrha života navode se kao neki od uzroka ljudske sreće; međutim, postoji li sreća kod drugih vrsta osim ako se ne razvijaju i koriste odgovarajuće mjere i pokazatelji utemeljeni na dokazima. Naglasimo li njihovu važnost za konja i jahača, mi ćemo uvijek riskirati tumačenje ponašanja konja u odnosu na naše vlastite potrebe i emocionalno iskustvo. Pokazatelji dobrobiti konja postaju sve važniji za politiku i zakonodavstvo o dobrobiti životinja.

Iako nije poznato postoji li sreća zapravo u neljudskim vrstama, općenito je prihvaćeno da ako se smatra da životinja doživljava zadovoljstvo, ili doista sreću, tada su njezine potrebe zadovoljene i njezina dobrobit je korisna. Unutar konjičke industrije prihvaćeno je da ponašanja poput mahanja repom, škrgutanja zubima i ritanje mogu biti pokazatelj negativnih emocionalnih stanja, ali manje je jasno koja se ponašanja mogu smatrati pozitivnim pokazateljima dobrobiti.

Kodeks dobrobiti potiče sve odgovorne osobe na primjenjivanje najviših standarda uzgoja konja i magaraca, njege i rada, te izjednačavanje ili premašivanje minimalnih standarda. Adekvatno održavanje dobrobiti konja i magaraca zahtijeva iskustvo, obuku i poštivanje visokih standarda. Vlasnici i odgovorne osobe moraju posjedovati vještine i osobne kvalitete potrebne kako bi bili učinkoviti i sigurni pri radu s konjima (znanje o potrebama i ponašanjima, razumijevanje svog uzgoja i vještinu praktičnih aspekata rada i njege konja). Važno je da svatko tko se bavi konjogojstvom kao što su rad s konjima, potkivanje, liječenje, obrazovanje, kondicioniranje, uzgoj, trening, jahanje ili vožnja mogu dokazati sposobnost relevantnu za djelatnost koju obavlja ili ih treba nadzirati kompetentna osoba.
Osobe koje rade s konjima trebaju dobro poznavati njihov normalan izgled i ponašanje te prepoznati rane znakove bolesti ili lošeg zdravlja kako bi se brzo potražio savjet stručnjaka.

Dobro poznavanje osnovne prve pomoći konjima i potražiti hitnu intervenciju veterinara su od velike važnosti za svakoga tko brine o konjima. Magarci, mazge i manji poniji općenito zahtijevaju proporcionalno više grube hrane i manje proteina u svojoj hrani od većih ponija i konja. Magarci, mazge i manji poniji obično trebaju samo žitarice i bogata krmiva kao što su lucerna ili sjenaža ako teško rade.
Pristup kvalitetnim pašnjacima treba pomno pratiti kako bi se izbjegao laminitis i pretilost, budući da su poniji i magarci općenito skloniji razvijanju ovih problema nego konji.

▲

Čimbenici i pokazatelji dobrobiti

---

Na čimbenike dobrobiti utječe način iskorištavanja životinja i uporabe odgovarajuće pasmine za određenu vrstu aktivnosti. Utvrđivanje uzgojnog stanja, kondicije, bolesti, ozljede, srčana frekvencija te razina kortizola najčešće su istraživani zdravstveni pokazatelji dobrobiti. Promjene i poremećaje u ponašanju (etopatije) su etološki pokazatelji dobrobiti. Čimbenici dobrobiti čine čovjek, životinja i njihov okoliš (smještaj, makro i mikroklimatski uvjeti, uporaba stelje, mogućnosti kretanja, ostvarivanje kontakta sa ostalim životinjama, vrsta, hranidba, napajanje, transport i ostalo). Tijekom povijesti mijenjali su se načini držanja konja, a domestikacija i urbanizacija nametnuli su udaljavanje od temeljnih potreba razvijenih iz urođenih obrazaca vladanja konja. Koliko god bili zadovoljeni aspekti dobrobiti prilikom smještaja konja, činjenica je da staja za konja predstavlja neprirodan ambijent. Rezultat može biti razvoj različitih oblika neprirodnih vladanja i navika, koje mogu završiti čak i samoozljeđivanjem životinje. Uvjeti držanja konja u staji moraju udovoljavati njihovim biološkim i etološkim potrebama. Životinje moraju imati nesmetan pristup hrani i vodi. Izolacijom, grijanjem i ventilacijom u objektu za smještaj životinja mora se osigurati da strujanje zraka, količina prašine, tem- peratura, relativna vlažnost zraka i zasićenost plinovima budu takvi da ne štete životinjama. Objekti za držanje konja moraju imati mogućnost prirodnoga provjetravanja i osvjetljenja. Životinje smještene u objektima moraju imati dovoljno slobodnoga prostora, ovisno o pasmini, dobi, njihovim prirodnim potrebama i spolu.

Životinjama se mora omogućiti dovoljno prostora za slobodno stajanje, lijeganje, okretanje i prirodno mijenjanje položaja tijela. Na otvorenim prirodnim površinama na kojima borave životinje, moraju se osigurati prostori za njihovu zaštitu u slučaju oborina, vjetra, sunca ili visokih temperatura uvažavajući lokalne vremenske uvjete i svojstva pasmine. Preporučljivo je korištenje prirodnih materijala kao podloga u stajama. Svaki konj mora imati mogućnost fizičkoga ili barem vizualnoga kontakta s drugim konjima u staji. Unutarnji boksovi moraju biti ventilirani i osvijetljeni, a konj mora imat pristup svježem zraku i travi. U vanjskim boksovima konji moraju imati mogućnost gurnuti glavu kroz otvoreni gornji dio vrata, tako da mogu promatrati okolinu i slobodno se kretati na svježem zraku. Pri izgradnji objekata za držanje životinja, treba izgraditi objekte za skladištenje gnoja.

Gnojišta moraju biti odgovarajućih kapaciteta koji omogućuju sigurno skladištenje gnoja s proizvodne jedinice, tako da ne nastaje onečišćenje okoliša neposrednim istjecanjem ili prodorom u zemljište.

Današnji uzgoj »modernoga« konja (u neprirodnom ambijentu, na koji se konj prilagođava već tisućama godina) pokušava nadomjestiti prirodne uvjete kako se neodgovarajući smještaj ne bi odrazio na psihičko i fizičko stanje konja, vodeći računa i o njegovom fiziološkom razvoju. U usporedbi s vezanim načinom držanja konja, u novije se vrijeme vodi računa o njegovoj dobrobiti pa se prednost daje oblicima što češćega slobodnog načina držanja tijekom dana. Smještaj konju treba pružiti mogućnost slobodnih kretnji, slobodnoga uzimanja hrane i vode te nesmetanoga odmora, socijalni, vizualni i mirisni kontakt s drugim konjima, izlažući ga povoljnim klimatskim utjecajima i okolišnim čimbenicima, kao i uvažavajući prostorne i mikroklimatske aspekte. Potrebno je izabrati prikladan sustav smještaja za kategoriju, način i dinamiku iskorištavanja konja. Najčešće mogućnosti smještaja konja su: samostalni boks, sustav držanja u grupi s ispustom, samostalni boks s grupnim ispustom i držanje konja na pašnjaku s nadstrešnicom.

U planiranju i izgradnji staje i cijeloga kompleksa, lokacija izgradnje, prostorni i mikroklimatski odnosi zadaju određene okvire. Izbor sustava držanja konja i način izvedbe objekata ovisi o blizini naseljenoga mjesta. Objekt treba biti lociran u zoni aktivnoga strujanja zraka, smješten jugoistok-sjeverozapad. U stajama zatvorenoga tipa može se više utjecati na mikroklimatske uvjete, nego u stajama otvorenoga tipa. U hladnim stajama osigurana je zaštita od oborina, propuha, niskih temperatura ili prejakoga sunca. Osnovna je podjela načina držanja konja na pojedinačno i grupno.

Pojedinačno držanje dijeli se na držanje na vezu i u samostalnim boksovima, a primjenjuje se u zatvorenim objektima. Pojedinačni boksovi mogu biti unutar glavnoga objekta ili mogu biti vanjski. Ovakav sustav smještaja konja čovjeku pruža lakšu dostupnost konju, lakši nadzor i pojednostavljuje kontrolu konzumacije hrane svakoga pojedinog konja. Pregradni zidovi boksova većinom su načinjeni od drveta, u kombinaciji s metalnom konstrukcijom. Gornji dio pregradne stjenke boksa (iznad 1,3 m) može biti potpuno zatvoren ili je načinjen od metalne rešetke koja konjima osigurava vizualni kontakt. Nužna visina zida boksa u kojem se nalaze pastusi, mora biti za 20-30 cm viša od ostalih pregradnih stjenki boksova. Samostalni boks uz ispust pruža idealne uvjete načina držanja sportskih konja i rasplodnih pastuha kako bi se osigurali potrebni uvjeti za slobodne kretnje u povoljnim klimatskim prilikama. Za svako grlo treba osigurati barem 30-60 m² ispusta, a poželjne su dimenzije pravokutnoga ispusta 20 x 40 metara. Potrebno je osigurati i samostalne boksove za izolaciju konja, primjerice prilikom pojave bolesti, visoke ždrebnosti kod kobila i slično. Kobile sa i bez ždrebeta moguće je smjestiti u sve sustave smještaja, ali idealne uvjete pružit će samostalni boks (podne površine od 14 do 20 m², a za kobile ponija 8 do 10 m²) s grupnim ispustom i sustav držanja na pašnjaku s nadstrešnicom.

Kobile u boksu, kod kojih se očekuje skoro ždrijebljenje, trebaju biti stalno nadzirane. Tehnologijom proizvodnje se osigurava primjerena hranidba, smještaj i njega kobila (magarica), pravilan razvoj ždrijebeta (puleta), kao i briga o njihovom zdravlju. Značajno umanjenje razina stresa postiže se neposrednim kontaktom ždrijebeta s majkom zbog održavanja međusobne socijalne interakcije. Tijekom prvih mjeseci ždrebad većinu svojeg vremena života provode u blizini kobile, dok pulad lakše podnose odvojenost od majke nego ždrebad. Neadekvatan način smještaja omadi i mladih konja pružaju samostalni boksovi zbog nedostatnih kretnji i kontakata s istom vrstom. Grupno držanje primjenjuje se u zatvorenim, poluotvorenim i otvorenim objektima na način gdje su konji u zajedničkom boksu.

U grupnom držanju čovjeku je otežan pristup svakom pojedinom konju, a time je otežana i kontrola konverzije hrane pojedinoga konja. Međutim, grupni sustav držanja konju pruža psihičku uravnoteženost, bolju koordinaciju tijela i ojačan imunološki sustav. Prijeko je potrebno osigurati mu nesmetan pristup hrani i pitkoj vodi. Pojilište se treba smjestiti u ispustu daleko od hranilišta i površine za odmor. Objekti mogu biti zatvorenoga, poluotvorenoga i otvorenoga tipa. U objektima zatvorenoga tipa obično se drže grla koja zahtijevaju individualan tretman u kontroliranim uvjetima. U objektima otvorenoga tipa uglavnom se drže manje zahtjevna grla, tj. grla koja nisu u sustavu intenzivnoga iskorištavanja. Zatvoreni objekti su i topli objekti gdje se konji drže slobodno ili na vezu u pojedinačnim ili skupnim boksovima. Prostorni volumen zraka po konju iznosi od 40 do 60m³ (manji konji trebaju od 20 do 27 m³, a veći od 28 do 40 m³). Strujanje zraka ne bi smjelo prijeći 0,10 m/s, uz relativnu vlagu zraka 60-80%. Ljeti, kada su temperature više, dozvoljena brzina strujanja zraka u prostoru iznosi 0,4-0,8 m/s, a zimi oko 2 m/s. U zatvorene objekte mogu se instalirati ventilacijski sustavi. Dozvoljena je količina prašine u objektu od 0,2 do 0,6 miligrama/m³. Koncentracija ugljičnoga dioksida u zraku ne smije prijeći 0,10 vol.%, a amonijaka 10 ppm, dok se sumporovodik ne smije nalaziti ni u tragovima. Dužina svjetlosnoga dana u staji za konje ne smije biti kraća od osam sati, uz intenzitet osvjetljenja od minimalno 40 luxa.

Buka se treba svesti na najmanju moguću mjeru (ispod 60 dB danju i 50 dB noću), kojoj ne smiju biti izloženi duže vrijeme. Temperatura treba biti od 7 do 18°C. Kod radnih konja treba biti od 7 do 15°C, a kod trkaćih konja i ždrebadi od 10 do 18°C.

Pod staje uglavnom se radi od betona, u kombinaciji s drugim materijalima (u novije vrijeme guma). Podovi moraju biti tako dizajnirani da ne utječu na zdravlje konja, ne sadrže kancerogene tvari, da se lako čiste, ne remete mikroklimu staje te ne uzrokuju ozljede. Potrebno je redovito čišćenje vanjskih površina od blata, fekalija i urina jer predstavljaju pogodan medij za razvoj mikroorganizama koji mogu uzrokovati bolne infekcije u području putišta, krune i kopita konja. Dnevno je po konju potrebno od 1,5 do 2 kg slame za steljenje. Kao stelja se koristi i piljevina, drvene strugotine i sjeckani papir.

Zidovi staje obično su građeni od drva, cigle ili pjenastih betonskih blokova, a pregradni zidovi od drveta i metalnih okvira. Osim valova za krepku krmu (hranilica) i automatskih pojilica (koje treba locirati podalje od hranilica zbog izbjegavanja vlaženja hrane), u boksovima se mogu nalaziti i jasle za sijeno. Uobičajena visina gornjega ruba hranilica treba biti 70-90 cm od zemlje. Širina je hranilice 40-50 cm, a dubina 25 cm. Dužina je hranilice od 65 do 70 cm/grlu, a volumen po konju treba biti 0,15 m³ Najčešće se prave od betona ili drveta, a onda ih se obično presvlači limom kako bi se spriječilo griženje drveta. Hranilice mogu biti fiksirane ili pokretne. Pregradni zidovi hranidbenoga stola trebaju sprječavati ugrize i udarce susjednih konja. Površina prozora na objektu iznosi od 1/15 do 1/20 podne površine objekta. Prozori se ugrađuju na visini 1,80 m od poda. Širina prozora je 1,20 m, a visina 1,00 m. Širina dvokrilnih vrata je od 1,5 do 2,0 m, a visina od 2,2 do 3 m. U sredini staje obično se nalazi krmni hodnik za dovoz hrane i izvlačenje gnoja.

Kod jednorednih smještaja širina je hodnika između 1,8 i 2,5 m, a kod dvorednoga smještaja od 2 do 3 m. Konjima na vezu treba osigurati optimalna stajališta čije dimenzije uglavnom trebaju ovisiti o veličini životinja za koje su stajališta namijenjena. Zbog preglednosti životinja i lakoće manipulacije, u jedan se red smješta od 10 do 12 konja. Vez treba konjima osigurati dovoljnu višesmjernu slobodu kretanja glave i vrata, normalan stav tijela, nesmetano lijeganje i ustajanje te izvjesnu slobodu bočnoga otklona tijela. Kod vezanoga načina držanja konja treba voditi računa o načinu postavljanja, kvaliteti materijala i sigurnosti pregradnih motki (prečnica). Prečnice koje sprječavaju međusobno uznemirivanje susjednih životinja, uglavnom su drvene te labavo obješene zbog lakoće ispadanja i sprječavanja ozljeda konja. Najčešće se koristi vez s dva lanca ili užeta, provučena kroz karike i opterećena na krajevima lakšim drvenim utezima, što sprječava zaplitanje. Visina staje obično je od 2,80 do 4 m, najbolje drvenih konstrukcija krovišta čija visina ne treba biti ispod 2,8-3,5 m. U otvorenim objektima potrebno je natkriti prostor za ležanje i hranjenje uz postavljenu pojilicu i ograditi prostor za kretanje. Treba konje zaštiti od vjetra zidnim ili drvenim pregradama, folijama i sl. Potrebno je osigurati 10 m² po grlu prostora za ležanje, a 20-30 m² otvorene i ograđene površine za kretanje. Dodatni su prostori za smještaj opreme, hrane i bolesnih konja. Glavne dodatne prostorije su: prostorija za sedla i dodatnu jahaću opremu, prostori za skladištenje krepke i voluminozne krme, prostor za stelju, prostorija za pripust; sanitarna prostorija, prostorija za čišćenje i njegu konja, prostor za solarij, bazeni, prostorija za karantenu i prostorije za ljude. U prostoriji za smještaj opreme treba biti 1,25 m² površine za opremu jednoga konja. Potrebno je osigurati 4,5 m³ prostora za skladištenje koncentrirane krme po konju godišnje.
Na svakih 20-25 životinja potrebno je osigurati jedan boks za bolesnu životinju.
Orijentacijski konju godišnje treba osigurati 2,0 tone koncentrirane krme, što pri planiranju prostorije za skladištenje odgovara 4,0 m³ po konju.

Voluminozne krme treba osigurati 2,0-2,5 tone/konju, što u pogledu smještajnoga prostora odgovara 30-35 m³ po konju. Ako se steljenje vrši neusitnjenom slamom, kao norma se uzima 4,0 tone/grlu/godišnje, odnosno treba za slamu prostorno osigurati 45 m³/konju/godišnje, dok je piljevina kao prostirka manje zahtjevna na prostoru (10-12 m³/konju/godišnje). Nužno je osigurati površine za obuku konja, kao što su površine za londžiranje, ujahivanje i vježbanje dresure, površinu s preponama, površinu na kojoj bi se mogli održavati turniri (parkuri i padoci), kao i parkiralište i uređene staze.

Pašnjaci su najzdraviji način držanja i hranidbe konja ako su dobri i zdravi te nezaraženi. Podvrgavaju se čišćenju od korova, gnojenju, valjanju, nadosijavanju i pregonskom napasivanju. Osim dobre paše, konji imaju dovoljno zraka, sunca i onoga najvažnijega – dovoljno prostora za kretanje. Ni najbolji načini držanja i njege konja u staji ne mogu nadoknaditi prednosti koje pruža boravak na pašnjacima uz pojilišta i zaštitna skloništa. U praksi konj dnevno dobije dva do tri obilna obroka, prebogata koncentriranom hranom, neizbalansirana, dok je unos hrane prvenstveno u stojećem položaju. Slobodne kretnje izrazito su bitne za konje u razvoju jer će se nedostatno kretanje posebice odraziti na lokomotorni sustav. Na postotak ozljeda konja utječe sustav držanja, prostranost pojedinih površina te izvedbe hranidbenoga stola i pojilica. Sportski konji stoga se najčešće smještaju u samostalne boksove za manje konje površine 8 m², a za veće 12,5 m².

U grupnom boksu, uz osnovnu površinu od 8 m² za manjega ili 12 m² za većega konja, potrebno je za svakoga dodatnog konja osigurati 5,50 m² za manjega i 8 m² za većega konja. Uz boks, bilo samostalan ili grupni, potrebno je 19 m² ispusta za manjega i 28 m² za većega konja. Prilikom sastavljanja grupe konja treba voditi računa o spolu i dobi konja, ukoliko se radi o manjoj grupi. Uključivanje novih konja u grupu kritična je faza u svakom grupnom sustavu držanja. Da se stres svede na najmanju moguću mjeru i spriječe moguće ozljede po čovjeka i konja, potrebno je imati znanje, uvjete, stručno osoblje i strpljenje. Konj koji dolazi iz samostalnoga boksa, mora naučiti reagirati na izraze i radnje drugih jedinki njegove vrste.

Stres tijekom transporta i nepoznata okolina mogu se prvih dana degradirati: smještajem u samostalni boks s pogledom na okoliš, sprječavanjem izravnih kontakata i smještajem konja miroljubive naravi u susjedni boks. Pravilna adaptacija konja u grupu dugotrajniji je proces s posljedicom smanjenja mogućih ozljeda ili psihičkih poremećaja na minimum. Adaptacija završava otprilike nakon tri mjeseca. Neadekvatan način smještaja konja je vez jer ne postoji mogućnost slobodnih kretnji, socijalnoga kontakta, utjecaja okoline i klimatskih prilika. Koliko god bili zadovoljeni aspekti dobrobiti prilikom smještaja konja, činjenica je da staja za konja predstavlja neprirodan ambijent. Rezultat može biti razvoj različitih oblika neprirodnih vladanja i navika koje mogu završiti čak i samoozljeđivanjem životinje.
Griženje jasli stečena je mana koja može prijeći u još izraženiji stupanj – gutanje zraka. Ovakvi konji opsjednuti su griženjem svakoga drvenog predmeta koji im se nađe na putu, a pojava se razvija kao kompenzacija smanjenoga boravka na paši.

Konji u kojih se razvije ljuljanje glave i vrata, obično pruže glavu preko vrata staje i pomiču je lijevo-desno, uz podizanje prednjih nogu, što je uzrokovano nedostatkom kretanja i ispaše. Gutanje zraka također se javlja kao posljedica zatočeništva, nedostatka ispaše i dosađivanja životinje. Ova aktivnost uobičajeno se nadovezuje na griženje jasli na način da životinja oslanja gornje zube o pregrade, savija vrat u obliku luka i guta velike količine zraka, često uz ispuštanje glasnih zvukova.

Ovaj zrak obično ne dospijeva u želudac, već dolazi samo do ždrijela i jednjaka. Za razliku od poremećaja u smislu ljuljanja glave i vrata, »gutači zraka« svoje navike najčešće zadržavaju i ukoliko im se produži boravak na pašnjaku. Konji »gutači zraka« obično su slabije kondicije i uhranjenosti. Za uklanjanje ove mane donekle uspješnima pokazali su se kirurški zahvati ili jednostavno povećanje udjela tvrđih komponenti hrane. Uz ove prepoznatljive poremećaje, postoji i cijeli niz promjena vladanja konja kao rezultat dugotrajnijega zatočeništva u staji, kao što su nepredvidivo ponašanje, promjene temperamenta, nepovjerljivost, stalno savijanje ušiju prema natrag, ćudljivost, griženje, udaranje i slično.

▲

Dobrobit konja i dionika u konjičkom sportu

---

Fédération Equestre Internationale (FEI) je međunarodna krovna organizacija koja propisuje pravila za olimpijske konjičke discipline: preponskog i dresurnog jahanja te eventinga kao i pravila za ostale konjičke sportove (endurance, zaprežni sport, voltažiranje, reining i parakonjaništvo). Svake se godine pravilnici ažuriraju i postrožava FEI Kodeks ponašanja za dobrobit konja propisujući kako u svako vrijeme dobrobit konja mora biti na prvom mjestu te ne smije biti podčinjena natjecateljskom ili komercijalnom utjecaju. Pravilnici Hrvatskog konjičkog saveza usklađeni su s pravilnicima FEI-a pa se takav kodeks nalazi i na njihovim prvim stranicama. Službeno osoblje na konjičkim natjecanjima u Hrvatskoj čini izuzetne napore kako bi se kodeks ponašanja o dobrobiti konja primijenio u svim disciplinama konjičkog sporta. Natjecatelji i konji bivaju diskvalificirani i novčano kažnjeni zbog okrutnosti, nehumanosti i zlostavljanja konja što predstavlja nepoštivanje dobrobiti konja kao osnovnog prioriteta sportskog natjecanja. Obavezna diskvalifikacija je za konje koji krvare ili imaju krvave tragove. Zabranjeno je korištenje iscrpljenog, šepavog ili ozlijeđenog konja te ostavljanje konja bez odgovarajuće hrane, vode ili treninga. Različite metode treniranja i natjecanja ne smiju sadržavati tehnike koje mogu prouzročiti konju ozljedu i bol ili su ponižavajuće za konja. Svako korištenje medikamenata (doping) u svrhu postizanja boljih sportskih rezultata je strogo zabranjeno jer pored direktnog ugrožavanja dobrobiti konja, ugrožavaju sigurnost jahača i vozača, kao i selekciju konja zasnovanu na tako ostvarenim rezultatima. Iako je stupanj ozljeđivanja u konjičkom sportu relativno nizak, zbog ozbiljnosti ozljeda se, nažalost, ubraja u visoko rizične sportove i sprječavanju ozljeđivanja mora se posvetiti najveća moguća pozornost. Stoga Pravila FEI-a posebno naglašavaju najvišu razinu obrazovanja u području stručnosti važnih za njegu i korištenje natjecateljskih konja. O dobrobiti konja se vodi više briga u razvijenijim zemljama, dok u ostalim zemljama, baš i ne. Potrebno je educirati sve dionike u konjičkom sportu o njegovoj ljepoti i korisnosti, ali i upozoriti o mogućim opasnostima koje nosi. Vrlo je važno podučiti osobe koje na bilo koji način dolaze u kontakt s konjima o tome kako se prema njima trebaju ponašati pri tome imajući na umu ne samo dobrobit konja već i vlastitu sigurnost.

▲

Zaključak

---

Strah i stres je često generiran neprikladnim i grubim postupcima ljudi koji o njima skrbe. Što je čovjek ekonomski neovisniji o životinji, to se više bavi zaštitom njena života, a što je na višem stupnju intelektualnog razvoja, to mu je stav o životu drugih bića tolerantniji. Zapadna je kultura stoga postala prethodnik razvoja ideje o postojanju prava životinja iz koje proizlazi potreba da se životinje određenim pravnim aktima zaštiti. Međutim, ograničavajući čimbenik u promišljanju uvođenja pojma prava za životinje, s pravne strane, je taj što životinja ne može verbalno komunicirati s čovjekom i reći što misli i osjeća, kako bi se ta prava izvršila. Stoga je i današnja »prava« životinjama dao čovjek, a prvenstveno se odnose na njihovu zaštitu od okrutnosti, napuštanja, nanošenja boli, ozljeda.
Također, različiti načini postupaka tijekom uzgoja, prijevoza, izvođenja pokusa na životinjama ili usmrćivanja definirani su određenim pravnim aktima. Time se na najmanju moguću mjeru pokušalo svesti ugrožavanje dobrobiti tih životinja, odnosno, spriječiti agresivne i nesavjesne postupke ljudi, dakle, omogućiti životinjama život u skladu s njihovim fiziološkim i ponašajnim potrebama i opstanak kao jedinkama i vrstama.

Osposobljenost i svijest vlasnika/uzgajivača o potrebama životinja od ključne su važnosti u zaštiti životinja od nepotrebne patnje, boli, stresa i uznemirenosti.
sposobno prepoznati bolest i lošu kondiciju životinje te poduzeti sve potrebno da se osigura njezino zdravlje i dobrobit. Oni koji se skrbe o životinjama ili su za njih odgovorni moraju razumjeti, prihvatiti i obavljati svoje dužnosti kako bi osigurali odgovarajuće standarde zaštite životinja. To se postiže razvijanjem potrebnih vještina i znanja kako bi se poboljšao način držanja, njege i postupanja sa životinjama, smanjilo loše postupanje na najmanju moguću mjeru te provele mjere zaštite zdravlja životinja. Javnost, odnosno njezina osviještenost predstavlja važnu pokretačku silu za poboljšanu dobrobit životinja.

Literatura [… prikaži]