Novim EU uredbama veterinarima su najavljene nove mogućnosti i rješenja u kojima nema mjesta ovakvim apsurdima iz naslova. Veterinare koji surađuju s udrugama za zaštitu životinja postojeće pravno okruženje svakodnevno drži u poziciji da svojim djelovanjem ili ne djelovanjem (svejedno!) čine neku vrstu prekršaja. S novim Uredbama, moglo bi biti bolje i veterinarima i životinjama i odgovornim vlasnicima, a upućeni tako i najavljuju.
Odavno u veterinarskoj ambulanti nije dovoljno biti dobar kliničar. Lako je doživjeti probleme ako se zaboravi, previdi ili zanemari neku i “najsitniju” stavku kakvog pravilnika ili nedajbože zakona, a njihovih je izmjena posljednjih godina bilo podosta. Oni koji se bave praćenjem ove problematike godinama govore da to više ne uspijevaju. Nažalost, kada su u pitanju poslovi za koje nije presudno kliničko znanje, idemo k tome da u ambulanti postaje primarno i prije svega biti pravnik, tek zatim veterinar. U suprotnom ne možeš pomoći ni sebi. Teško da je to u interesu struke koju svakodnevno najviše guše oni koji plemenitost veterinarskih profesionalaca neprestano nastoje iskoristiti za svoje osobne interese pod krinkom interesa životinja koje su u ambulantu doveli. Mnogim su veterinarima takve situacije sve češće u ambulantama, što ili ne bi smio biti sastavni dio radnog dana veterinara u ordinaciji ili bi oni trebali imati veće ovlasti ili barem manje odgovornosti. Nije u redu da nakon stručnog pružanja potrebne zdravstvene skrbi veterinari imaju ili mogu imati pravnih i poslovnih problema zbog različitih tumačenja iste pravne regulative. Zbog takvih apsurdnih situacija sve veći broj veterinarskih ambulanti ne gleda naklono na suradnju sa udrugama za zaštitu životinja (čitaj: kućnih ljubimaca) jer se sve češće pokazuje da su interesi pojedinaca u udrugama vrlo osobni dok zdravlje i dobrobit životinja padaju u treći plan.
Nije sporno da smo kao društvo po pitanju zaštite zdravlja i dobrobiti životinja propisali puno jer smo mogli, a odradili praktički nedovoljno jer nismo morali. Sporno je da zbog različitog tumačenja propisa i nemogućnosti punog nadzora njihovog provođenja stradavaju upravo životinje radi kojih su ti isti propisi doneseni, a jednako tako je sporno da se problem lomi i preko leđa veterinara koji im pružaju potrebnu zdravstvenu skrb.
Osim toga, većina je izglasala da je “vlasnik” dužan svojoj životinji osigurati zdravstvenu skrb i da kolikogod joj bila potrebna intervencija veterinara, životinja ju neće dobiti ako “vlasnik” ne da svoj pristanak. Razlog mogu biti i osobni interesi. Od “postupka” koji se tada može i ne mora pokrenuti bolesna životinja koja nije dobila potrebnu zdravstvenu skrb nema apsolutno nikakve koristi, a to nije i ne može biti dobro.
Je li moguće da provođenje zakonske regulative koja životinjama osigurava pravovremenu zdravstvenu skrb omogućava odgađanje pružanja zdravstvene skrbi, moguće i do fatalnog ishoda?
Kakogod, nakaradno je i sramotno da zbog borbi interesa pojedinaca iz pojedinih udruga na bilo koji način stradavaju i životinje i veterinari.
Postojeća je praksa struci u svakom slučaju neprihvatljiva i zahtijeva se ili potpuno detaljno i jednoznačno javno tumačenje regulacije ili drugačija regulacija. Bez da životinje i njihovo zdravlje i dobrobit u zaključku ostavimo po strani, neprihvatljivo je da uz njih i veterinari ostanu zatočenici nepostojećih ili nedorečenih i nefunkcionalnih rješenja proisteklih iz zakona i pravilnika koji reguliraju ovo područje jer kao društvo nismo ostvarili pretpostavke koje osiguravaju provedbu propisa. Potpuno je neprihvatljivo da struka bez koje nema zaštite zdravlja životinja ostane ponižena kao što je sada.