Društveni ugled veterinarske profesije u Hrvatskoj

Marko Tadić*, Vlasta Anić i Anđelko Gašpar

---

Dr. sc. Marko TADIĆ*, dr. med. vet., redoviti profesor u mirovini, Hrvatska (dopisni autor, e-mail: marko.tadic@zg.htnet.hr); Vlasta ANIĆ, dr. stomatologije, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska; dr. sc. Anđelko GAŠPAR, dr. med. vet., Hrvatska veterinarska komora, Zagreb, Hrvatska

▲

Uvod

---

Pišući o veterinarskoj profesiji Tadić (1985.) s motrišta ovih socioloških obilježja istinske profesije:

1. stupanj razvijenosti osnovnih teorija i tehnika koje tvore sustavnu cjelinu i osnova su za profesionalno djelovanje;
2. stupanj monopola na stručnu ekspertizu, odnosno koliko pripadnici neke profesije mogu isključiti ne-pripadnike te profesije da obavljaju određene poslove i koliko je taj monopol društveno sankcioniran;
3. stupanj prepoznatljivosti profesije od javnosti. Koliko javnost zna što može očekivati od profesionalne ekspertize.
   U stupanj prepoznatljivosti uključuje se zakonsko reguliranje profesionalnih aktivnosti kao i društveno priznata titula (akademski naslov);
4. stupanj organiziranosti profesije tvore; institucije za profesionalno obrazovanje, profesionalna udruženja (na nacionalnoj i međunarodnoj razini), tipovi organizacija u kojima se pretežito zapošljavaju pripadnici profesija i
5. etablirana profesionalna etika i usvojen etički kodeks;

zaključuje da je veterinarska profesija, sukladno naznačenim odlikama profesije, stara, čista i etablirana profesija.

Društveni je ugled svake profesije (čiste ili semiprofesije) ovisan o brojnim čimbenicima i nepostojan tijekom vremena. Za svaku je profesiju važno da pažljivo prati promjenu svog društvenog ugleda i da pravodobno reagira na te promjene. Poredak profesija prema društvenom ugledu postupno se mijenja osobito zbog pojave novih profesija i semiprofesija i novih gospodarstvenih i društvenih djelatnosti.

Tadić i sur. (2005.) istražuju ugled veterinarske profesije u Hrvatskoj i povezanost društvenog ugleda te profesije s ekonomskim položajem veterinarstva (veterinarskih organizacija). Istraživanje društvenog ugleda veterinarske profesije provedeno je putem ankete koja je ispitanicima dostavljena elektroničkom poštom. Odgovore na pitanja u anketi dostavilo je 312 ispitanika. Ispitanici su vrlo slabim ocijenili društveni ugled veterinarske profesije (veterinari: μ = 1,92 : veterinarke: μ = 1,84 na ljestvici od 1 do 5) te naznačili da je ugled njihove profesije bio znatno veći prije političkih i društveno-ekonomskih promjena u Hrvatskoj početkom devedesetih godina minulog stoljeća te da se taj ugled i nadalje smanjuje. Pripadnici veterinarske profesije, bez obzira na dob, spol i stupanj vlastitog obrazovanja, ocijenili su da je društveni ugled drugih medicinskih profesija, društveno-humanističkih i tehničkih profesija znatno veći od ugleda veterinarske profesije.

▲

Cilj i postupci istraživanja

---

Osnovni cilj ovog longitudinalnog i poredbenog istraživanja bio je ustvrditi kako pripadnici veterinarske profesije ocjenjuju društveni ugled svoje profesije te rezultate istraživanja usporediti s rezultatima prijašnjeg istovjetnog istraživanja godine 2005. Potencijalnim ispitanicima upućena je elektroničkim putem upitnica sa 17 pitanja i 97 mogućih odgovora. Upitnice smo poslali na elektroničke adrese 719 doktora veterinarske medicine. Odgovore smo dobili od njih 222 ili 30,88%.

Prikupljene podatke obradili smo pripadnim statističkim metodama služeći se kompjutorskim programima STATISTICA 12 i SPSS.

▲

Rezultati istraživanja

---

Od 222 anketiranih doktora veterinarske medicine bilo je 99 veterinarki i 123 veterinara. Najviše je anketiranih bilo u dobnoj skupini 46-55 godina, a podjednako u dobnim skupinama 20-35 i 36-45 godina. Razdioba broja veterinara i broja veterinarki po dobnim skupinama je značajna (χ2= 9,46 : p= 0,024). Svi su ispitanici bili doktori veterinarske medicine. Njih 20,3% bili su k tome i magistri specijalisti, njih 4,5% postigli su akademski stupanj magistra znanosti, a njih 17,6% akademski stupanj doktora znanosti. Ni po razini stručnog i znanstvenog obrazovanja nema značajne razlike između veterinara i veterinarki (χ2 = 5,13 : p= 0,162). Trećina ispitanika bila je zaposlena u veterinarskim organizacijama (stanicama, ambulantama, bolnicama, klinikama, ljekarnama) te gotovo 30% u veterinarskoj inspekciji. Razdioba broja veterinara i veterinarki prema vrsti zaposlenja nije značajno različita (χ2= 12,62 : p= 0,1805). Manje od petine ispitanika bili su vlasnici udjela ili dionica u tvrtkama u kojima su zaposleni. Podjednako veterinari i veterinarke.

Značajna većina ispitanika ocijenila su društveni ugled veterinarske profesije vrlo slabim (37,39% ispitanika) ili slabim (41,0% ispitanika). Veterinarke su bile nešto (ne i značajno (χ2= 3,18 : p= 0,527) kritičnije nego veterinari prema ocjeni društvenog ugleda veterinarske profesije. Samo su tri ispitanika (veterinara) ocijenili društveni ugled veterinarske profesije vrlo dobrim, a nitko izvrsnim.

Većina ispitanika (86,0%) drži da je društveni ugled veterinarske profesije danas lošiji nego prije Domovinskog rata, odnosno prije promjena društveno-ekonomskog i političkog sustava u Hrvatskoj. Gotovo 90% veterinarki misle tako. Istodobno dvije trećine ispitanika drži da se društveni ugled veterinarske profesije smanjuje, a četvrtina ih drži da se ne mijenja.

Pretvorba i privatizacija veterinarskih stanica, koje su do početka devedesetih godina minulog stoljeća bile temeljni oblik organizacije veterinarske službe i veterinarske prakse, bili su početak korjenitih strukturnih promjena u hrvatskom veterinarstvu. Većina ispitanika (59,5%) drže da je privatizacija veterinarskih stanica doprinijela smanjivanju ugleda veterinarske profesije.

Stavovi ispitanika o utjecaju novoosnovanih veterinarskih organizacija i veterinarskih praksa vrlo su podijeljeni.
Podjednak je broj onih koji drže da one nisu utjecale na društveni ugled veterinarske profesije (38,7%) i onih koji drže da su one doprinijele povećavanju društvenog ugleda profesije. Ipak ih četvrtina misli da su one doprinijele smanjivanju tog ugleda. Te razlike nisu značajne (χ2 = 3,697 : p= 0,157). Zanimljivo je, ali je i očekivano, da veterinarke imaju povoljnije mišljenje o novoosnovanim veterinarskim organizacijama od veterinara.

Značajna je (χ2 = 84,4 : p= 0,0001), međutim, razlika u distribuciji odgovora na pitanje „što je to najvažnije za društveni ugled veterinarske profesije“.

Najčešći odgovori su: „stručni rad veterinara u praksi“ (29,3%) i „materijalni položaj (plaće) veterinara“ (24,8%), zatim odgovori „društvena aktivnost veterinara“ (14,0%) i „odnos prema javnosti“ (13,5%). Najmanje je onih ispitanika koji drže da su za društveni ugled veterinarske profesije najvažniji „obrazovanje veterinara“ (5,4%) i „politička aktivnost veterinara“ (4,5%).
Veterinari i veterinarke različito vrednuju naznačene aktivnosti za društveni ugled veterinarske profesije (χ2 = 21,01 : p= 0,002). Veterinarke, više nego veterinari, vrednuju; „Stručni rad veterinara u praksi“, „odnos prema javnosti“ i „društvenu aktivnost veterinara“. Veterinari pak više nego veterinarke vrednuju „materijalni položaj (plaće) veterinara“ i „političku aktivnost veterinara“ za društveni ugled veterinarske profesije.

Stavovi ispitanika o utjecaju njihova materijalnog položaja na društveni ugled veterinarske profesije razvidniji su po odgovoru na pitanje o utjecaju visine osobnog dohotka na društveni ugled veterinarske profesije. Većina ih misli da je taj utjecaj „velik“ (47,7%) ili pak „djelomičan“ (46,8%). Samo ih 5,5% drži da je taj utjecaj „neutralan ili nikakav“.
Gotovo su identični stavovi veterinara i veterinarki o utjecaju njihova materijalnog položaja na društveni ugled veterinarske profesije (χ2 = 1,009 : p= 0,604).

Osobito je zanimljivo kako veterinari i veterinarke ocjenjuju društveni ugled pojedinih profesija u Hrvatskoj na ljestvici od 1 (vrlo slab ugled) do 5 (izvrstan ugled).

I veterinarke i veterinari najnižim su ocijenili društveni ugled veterinarske profesije. Najvišim su ocjenama ocijenili društveni ugled medicinskih profesija (osim svoje), a višim društveni ugled svih ostalih naznačenih profesija iz skupina: tehničkih, biotehničkih, društvenih i humanističkih profesija. Veterinarke su društveni ugled gotovo svih profesija ocijenile većim ocjenama nego veterinari.

Na upit koje veterinarske djelatnosti najviše doprinose ugledu veterinarske profesije i ponuđenih 12 mogućih izbora liječenje životinja bila je najčešće (38,7%) birana djelatnost koja doprinosi društvenom ugledu veterinarske profesije, a zatim; znanstveni rad (12,6%), kirurški zahvati (11,3%) te jednako poslovi veterinarske inspekcije i poslovi veterinara u organima uprave (po 9,0%). Zanimljivo je i duboko reflektira strukturne promjene u hrvatskom veterinarstvu stav veterinara (veterinarki i veterinara) da društvenom ugledu veterinarske profesije najmanje doprinose poslovi veterinara u stočarskoj proizvodnje i poslovi veterinara u prerađivačkoj industriji.

Ispitanici su ocjenjivali i društveni ugled pojedinih veterinarskih organizacija.
Njihov stav da je društveni ugled veterinarske profesije vrlo nizak očituje se i pri njihovoj ocjeni društvenog ugleda veterinarskih organizacija. Zanimljivo je, ali i očekivano, da veterinarke većim ocjenama ocjenjuju društveni ugled veterinarskih organizacija nego veterinari.

Odgovori na pitanje koja veterinarska organizacija može najviše doprinijeti društvenom ugledu veterinarske profesije upozoravaju da su ispitanici odgovarajući na prijašnja pitanja ponajprije izražavali svoje (ne)zadovoljstvo radom (djelovanjem) pojedinih veterinarskih organizacija, a manje su ocjenjivali njihov društveni ugled. Odgovori na to pitanje osobito su važni s motrišta što ispitanici očekuju od pojedinih veterinarskih organizacije.

▲

Rasprava

---

Prije smo naznačili da smo društveni ugled veterinarske profesije u Hrvatskoj istraživali putem ankete dostavljene doktorima veterinarske medicine elektroničkom poštom. Stoga valja upozoriti da su rezultati istraživanja samo stavovi doktora veterinarske medicine o društvenom ugledu vlastite profesije, odnosno da je to svojevrsna „samoprosudba – self evaluation“. Ti se stavovi nikako ne mogu tretirati kao stavovi javnosti u Republici Hrvatskoj o društvenom ugledu veterinarske profesije. Tek bi trebalo istražiti kako javnost ocjenjuje društveni ugled veterinarske profesije. Uzorci za takvo istraživanje trebali bi biti stratificirani barem prostorno i prema skupinama korisnika veterinarskih usluga.^[1]

Vrlo je vjerojatno da javnost u Hrvatskoj većom ocjenom vrednuje ugled veterinarske profesije nego li pripadnici te profesije. ^[2]

Povrh toga valja upozoriti i na manjkavost postupka anketiranja jer je anketa bila dostupna samo onim ispitanicima kojima smo mogli dostaviti anketu putem elektroničke pošte i koji su bili u prilici ispuniti i vratiti anketu putem Interneta.

U našem uzorku bilo je značajno više veterinarki nego u uzorku iz 2005. godine što upućuje na daljnje feminiziranje veterinarske profesije. Taj će se proces nastaviti i donositi, povrh brojnih dobrobiti, i manje poželjne ishode (manja cijena rada veterinara).

S motrišta pak dobne strukture ispitanika, postignutog akademskog stupnja i mjesta zaposlenja nema značajnih razlika između veterinarki i veterinara.

Ispitanici, veterinarke i veterinari, vrlo slabim ocjenjuju društveni ugled veterinarske profesije jednako kao i prije deset godina. Pri tome su veterinari kritičniji nego veterinarke što se može objasniti većim postotkom veterinara zaposlenih u ruralnim područjima i u veterinarskoj praksi (veterinarske stanice i ambulante), a veterinarki u znanstvenim i znanstveno-obrazovnim ustanovama i u veterinarskoj inspekciji.

Dominantni stavovi i veterinara i veterinarki, bez obzira na dob i vrstu posla (zaposlenje) što ga obavljaju su da je društveni ugled veterinarske profesije u Hrvatskoj bio veći prije promjene društvenih, političkih i ekonomskih odnosa početkom devedesetih godina minulog stoljeća te da se on i dalje pogoršava. Čak i ispitanici koji su tijekom provedbe ovog istraživanja bili u dobnoj skupini 20-35 godina (u vrijeme naznačenih društveno ekonomskih promjena nisu bili pripadnici veterinarske profesije) misle jednako.

Zanimljivo je da i veterinarke i veterinari drže da su za društveni ugled veterinarske profesije najvažniji stručni rad veterinara u praksi i materijalni položaj (plaće) veterinara, a gotovo ih 50% drži da visina osobnog dohotka veterinara ima veliki utjecaj na društveni ugled veterinarske profesije. ^[3]

Rangiranje pojedinih profesija prema društvenom ugledu, a prema ocjeni pripadnika veterinarske profesije, jednako je rangiranju iz 2005. godine. Pripadnici veterinarske profesije drže da najveći društveni ugled imaju doktori medicine i doktori stomatologije, dakle pripadnici medicinskih profesija. Veterinarska je profesija emanentno medicinska profesija.
Zašto je njezin društveni ugled, prema ocjeni pripadnika te profesije, tako nizak?
Očevidno je da je za društveni ugled neke profesije najvažnije koje društvene i pojedinačne potrebe ona „zadovoljava“.
Osobito je značenje i tretman pojedinih profesija u javnim medijima. Veterinarska profesija je, s tog motrišta, u vrlo nepovoljnom položaju. Getoizirana je u specifične medije i specifične emisije u tim medijima koji nisu zanimljivi široj javnosti. Jedan od razloga za takav položaj veterinarske profesije u javnim medijima je postupno gubljenje položaja (statusa) u javnom zdravstvu. Zanimljivo je i to da pripadnici veterinarske profesije svoj društveni ugled ocjenjuju nižom ocjenom nego društveni ugled pripadnika pojedinih biotehničkih profesija iako su donedavno bili osobito cijenjeni u skupini tih profesija.

O dubokim strukturnim promjenama u hrvatskom veterinarstvu svjedoče odgovori ispitanika na pitanja; „koje veterinarske djelatnosti najviše doprinose društvenom ugledu veterinarske profesije“ i „koje veterinarske djelatnosti najmanje doprinose društvenom ugledu veterinarske profesije“. Najčešći odgovor na prvo pitanje bio je „liječenje životinja“, a na drugo pitanje „poslovi veterinara u stočarskoj proizvodnji“ i „poslovi veterinara u prerađivačkoj industriji“. Upravo je to potvrda ranije konstatacije: „Napuštaju se suvremeni trendovi u modernom veterinarstvu koji su se već bili afirmirali u hrvatskom veterinarstvu; koncentracija i centralizacija, naglašena uloga preventivne veterinarske medicine, jačanje uloge veterinarstva u; veterinarskom javnom zdravstvu, stočarstvu, akvakulturi, apikulturi, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Ulogu i položaj veterinara (veterinarstva) u tim djelatnostima postupno preuzimaju druge, vrlo često nekompetentne, struke. Veterinarske se djelatnosti ubrzo reduciraju na vrlo tradicijske dodajući im jedino intenzivniju zaštitu zdravlja kućnih ljubimaca. Ubrzano opada cijena rada veterinara.“ (Tadić i sur., 2005.).

Veterinarke i veterinari su, gotovo jednako kao i 2005. godine, procijenili društveni ugled pojedinih veterinarskih organizacija. Na vrhu su Hrvatski veterinarski institut i Veterinarski fakultet u Zagrebu, a na dnu Hrvatsko veterinarsko društvo, Hrvatska veterinarska komora i Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane. Očevidno je da se ne radi samo o ocjeni društvenog ugleda tih organizacija nego o „zadovoljstvu“ ispitanika s radom pojedinih organizacija. Oni su potpuno nezadovoljni Hrvatskim veterinarskim društvom i Hrvatskom veterinarskom komorom. ^[4]

Zabrinjava vrlo loš procijenjeni društveni ugled Hrvatskog veterinarskog društva i Hrvatske veterinarske komore (Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane nije veterinarska organizacija nego jedinica državne uprave). Hrvatsko veterinarsko društvo nije se uspjelo etablirati kao značajniji čimbenik u veterinarstvu.
Glavni razlozi za to su: 1. Znatna politizacija prigodom osnutka Društva što nije podržala većina pripadnika profesije, 2. Povijesno pamćenje veterinara da je Društvo veterinara i veterinarskih tehničara SR Hrvatske uglavnom bilo „produžena ruka“ dviju moćnih organizacija; Poslovne zajednice veterinarskih stanica i Veterinarije te 3. Institucionalnog situiranja Hrvatske veterinarske komore Zakonom o veterinarstvu iz 1997. godine. U članku 112. tog Zakona navedeno je:

1. Hrvatska veterinarska komora je udruga veterinara kojoj je temeljna zadaća promicanje veterinarstva i zastupanje interesa u području veterinarstva.
2. Članovi Hrvatske veterinarske komore su veterinari koji obavljaju poslove veterinarske djelatnosti na području Republike Hrvatske.
3. Hrvatska veterinarska komora je pravna osoba, a članstvo u Komori je obvezno.

Tim je odredbama Hrvatska veterinarska komora stekla monopol: a) davanje licence za rad u veterinarskim djelatnostima i b) obvezno članstvo.
Ona se našla u ambivalentnom položaju: a) promicati interese veterinarskih organizacija (kapitala) i b) promicati interese zaposlenih veterinara (radnika).
Ti interesi nisu uvijek istovjetni te od tuda mrzovolja veterinara prema Hrvatskoj veterinarskoj komori. Takvo rješenje funkcija Hrvatske veterinarske komore nije bilo izvorna ideja pri njezinom osnivanju.

Većina ispitanika drži da samo ove veterinarske organizacije mogu najviše doprinijeti društvenom ugledu veterinarske profesije u Hrvatskoj: Hrvatska veterinarska komora (29,3% ispitanika), Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane (25,7%), Veterinarski fakultet u Zagrebu (21,2%) te veterinarske organizacije – veterinarske stanice, ambulante, bolnice, klinike (19,8%). Njihova je prosudba i njihovo očekivanje opravdano što se osobito odnosi na Hrvatsku veterinarsku komoru koja je „krovna“ veterinarska organizacija (predstavnica je svih veterinara) te može i treba promicati veterinarske djelatnosti. Ona bi trebala unaprijediti svoj ustroj i djelovanje ^[5]

te poraditi na dugoročnoj strategiji razvoja veterinarstva ^[6].

Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane kao tijelo državne uprave skrbi za javni interes, odnosno za one veterinarske djelatnosti koje su od javnog interesa. Veterinarski fakultet u Zagrebu je znanstvena i obrazovna ustanova koja doprinosi ugledu veterinarske profesije vrsnoćom znanstvenog, obrazovnog i stručnog rada. Izvjesno je da će društveni ugled veterinarske profesije bitno ovisiti o vrsnoći rada veterinarskih organizacija; stanica, ambulanata, bolnica, klinika i o njihovom ekonomskom položaju.
Bez znatnijeg poboljšanja ekonomskog položaja veterinarskih organizacija i materijalnog položaja (plaća) zaposlenih veterinara neopravdano je očekivati poboljšanje društvenog ugleda veterinarske profesije. Opravdano je pretpostaviti da bi javnost drugačije nego veterinarke i veterinari rangirala veterinarske organizacije prema društvenom ugledu i mogućnosti da doprinose tom ugledu.

Sažetak

---

▲
Longitudinalno poredbeno istraživanje društvenog ugleda veterinarske profesije u Hrvatskoj provedeno je putem ankete koja je ispitanicima, doktorima veterinarske medicine, (n = 719) dostavljena elektroničkom poštom. Anketu je ispunilo 30,88% anketiranih (n = 222). Anketu je tvorilo 17 pitanja s 97 mogućih odgovora. Rezultati ankete suglasni su s rezultatima istovjetne ankete što je provedena 2005. godine. Oni upozoravaju na vrlo nizak društveni ugled veterinarske profesije u Hrvatskoj te na trajnije slabljenje tog ugleda koji je, prema ocjeni ispitanika, slabiji nego prije 25 godina. Društveni ugled svoje profesije u Hrvatskoj doktori veterinarske medicine ocjenjuju najslabijim među 11 „čistih“ profesija. Najveću prosječnu ocjenu (na ljestvici od 1 do 5) dali su liječničkoj profesiji (doktor medicine). Ispitanici drže da su „stručni rad veterinara u praksi“ i „materijalni položaj (plaće) veterinara“ najznačajniji za društveni ugled veterinarske profesije u Hrvatskoj. Oni istodobno drže da je vrlo slab društveni ugled Hrvatskog veterinarskog društva, Hrvatske veterinarske komore i Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane.
Ipak (vrlo racionalno) procjenjuju da upravo Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane i Hrvatska veterinarska komora mogu najviše doprinijeti društvenom ugledu veterinarske profesije.
Ključne riječi: veterinarska profesija, društveni ugled, anketa

Literatura [… prikaži]

▲

Social Reputation of the Veterinary Profession in Croatia

---

Marko TADIĆ, DVM, PhD, Full Professor in Retirement, Croatia; Vlasta ANIĆ, DDM, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia; Anđelko GAŠPAR, DVM, PhD, Croatian Veterinary Chamber, Zagreb, Croatia

---

A longitudinal comparative survey of the social status of the veterinary profession in Croatia was conducted through a questionnaire delivered to veterinarians (n = 719) by e-mail. The questionnaire was completed by 30.88% of those surveyed (n = 222). The questionnaire consisted of 17 questions with 97 possible answers.
The survey results correspond to the same survey conducted in 2005. They indicate the very low social reputation of the veterinary profession in Croatia, and the long-term deterioration of that status which, according to the participants, is lower than 25 years ago.
Veterinarians consider the social reputation of their profession in Croatia to be among the lowest of the 11 ‘pure’ professions. The highest average score (on the scale from 1 to 5) was given to the medical profession (physicians).
Participants think that “professional work of veterinarians in practice” and “material status (salaries) of veterinarians” are the most signifi cant factors for the poor social reputation of the veterinary profession in Croatia. Meanwhile, they believe that the social reputation of the Croatian Veterinary Society, Croatian Veterinary Chamber and Directorate for Veterinary Medicine and Food Safety is also very low. However, they (very rationally) consider that the Directorate for Veterinary Medicine and Food Safety and Croatian Veterinary Chamber could best contribute to improving the social reputation of veterinary profession.
Key words: Veterinary profession, Social reputation, Survey