P. Džaja, K. Severin, D. Agičić, I. Vranješ i Ž. Grabarević
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Krešimir SEVERIN, dr. med. vet., docent, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb; Damir AGIČIĆ, dr. med. vet., Veterinarski ured Slavonski Brod, mr. Ivo VRANJEŠ, dr. med. vet., Veterinarska stanica Križevci
Uvod
Na mjestima s javnim nasadima psi su se smjeli voditi samo na uzici, a bilo je zabranjeno noću ostavljati pse izvan kuće.
Držanje pasa koji običavaju tuliti tako da remete noćni mir, zabranjivalo se držati.
Kuje, u vremenu parenja nisu se smjele slobodno puštati na ulicu. Statut o držanju pasa i poreza na pse valjan za cijeli opseg Županije virovitičke Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1893.c) imao je zadatak doskočiti držanju nepotrebnih pasa i umanjiti broj slučajeva bjesnoće.
Za svakog psa čuvara i čobanskog (birkaškoga) psa ustanovljavala se godišnja psetarina od 50 novč. ako vlasnik drži samo jednog psa. Ako je vlasnik držao više pasa, za svakog psa dalje je plaćao 1 F. Za svakog je lovačkog psa godišnja psetarina bila 1 F, a za svakog drugog “raskošnog” psa godišnja psetarina bila je 2 F. Novonabavljeni psi trebali su se prijaviti u roku od 14 dana. Psi su trebali dosta jesti i piti, nikada im se nije smjela davati smrdljiva hrana, a kruh je morao biti pečen, topao i nepljesniv, i nije se smjela davati hrana s mirodijama. Trebalo ih je držati čistim, češljati, prati, a rutave pse barem 2 puta godišnje strići. Ljeti je trebalo, ako je bilo moguće, osigurati da psi plivaju u vodi, pasje nastambe morale su biti čiste, zimi ih je trebalo braniti od studeni te su trebali imati stalno čiste vode.
Statut o držanju pasah i o porezu na pse koji je stupio na snagu 1. ožujka 1894. g. (Anonymus, 1893.d) za svakog psa i čuvarskog psa ustanovljivao je godišnju psetarinu od 50 novč., ako je vlasnik držao jednog psa, a ako je držao više pasa za svakog je psa plaćana jedna forinta. Za svakog drugog psa “od raskoši” plaćala se godišnja psetarina od 2 forinta. Štenad ispod četiri mjeseca bila je oslobođena psetarine. Psi su morali biti prijavljeni u roku od 14 dana od dana nabave. U slučaju da se pas zatekao bez markice izvan dvorišta, općinsko poglavarstvo ga je trebalo uhvatiti i ako se u roku od 3 dana pas ne bi otkupio, isti se ubijao kao i svi psi lutalice stariji od 4 mjeseca. Onaj tko je želio psa otkupiti plaćao je 2 forinte na korist organa koji ga je uhvatio, naknadu troška uzdržavanja i čuvanja psa, a osim toga dolazila je u obzir i globa od 5 do 50 forinti, ako vlasnik nije mogao dokazati da je za tekuću godinu uplatio pristojbu za ulovljenog psa. Psi nisu smjeli bez gospodara skitati, a nalaženje većeg broja pasa u skitnji i bez marke, moglo je dovesti i do tamanjenja istih kada se nije moglo dokazati da psi imaju valjanu markicu.
Zloćudni i „grizljivi“ psi po danu su se trebali držali na lancu, a po noći se nisu smjeli puštati izvan ograđenog prostora, kako bi se spriječilo da nekoga ugrizu. U slučaju odstupanja od ovog navedenoga pas se mogao utamaniti. Županijska oblast je mogla odrediti da se svi psi u stanovitom predjelu pregledaju jesu li zdravi i jesu li čisto držani. Vlasnici pasa bili su dužni na lancu dovesti svoje pse na spomenuti pregled. U slučaju da pas nije priveden na vizitaciju (što je trebalo učiniti u sljedećih 14 dana) obavezna je bila prijava o nemogućnosti vizitacije općinskom poglavarstvu. Zabranjeno je bilo pse voditi u crkve, na groblja, u javne gostionice, u bašče gostionica, kazališta, u mesnice, na sajmove ili na javne svečanosti, a bilo ih je zabranjeno puštati da po noći tumaraju po javnim cestama i putovima. Bređe kuje valjalo je dobro čuvati kod kuće, a mjesto privezivanja psa moralo je biti zaštićeno od sunca uz posudu s čistom vodom koja se morala često mijenjati, a kusnice su morale biti čiste s čestom izmjenom slame. Hrana je morala biti zdrava i hladna. Zabranjeno je bilo davanje gnjila ili pokvarena mesa, masti, a kruh koji se davao nije smio biti nepečen. Pas se morao marljivo čistiti i prati, a rutavi su se psi morali barem dva puta godišnje strići. Kad su se kuje tjerale trebalo im je dati priliku da se “kucaju” te im je trebalo omogućiti da plivaju.
Načelna rješidba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemalj. vlade (Anonymus, 1898.) propisivala je globe izrečene radi prekršaja nastalog zbog nevezanja pasa. Okružnica Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove (Anonymus, 1900.) zbog učestalih slučajeva bjesnoće i zbog uvida u nepoštivanje zakonskih propisa koji reguliraju ovu tematiku nalagala je da svako općinsko poglavarstvo dostavi popis pasa u svom području kao i podatke o prikupljenim psetarinama. Sumarni broj pasa kao i iskaz o prikupljenoj psetarini trebali su imati gradska poglavarstva u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku i Zemunu, a ostala gradska poglavarstva i područne kotarske oblasti putem nadležne županijske oblasti.
Okružnica Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove (Anonymus, 1902.) nakon uvida da se “štatuti o držanju pasa” ne provode onom strogošću kako je to propisano, a posebno lutanje većeg broja pasa po javnim mjestima bez markice te da se mnogi vlasnici koji su platili psetarine ne brinu za svoje životinje kako bi to trebali, pozivala je sve ustanove da na svom području strogo primijenjuju “štatute o držanju pasa”, plaćanje točno propisane psetarine, kao i tamanjenje svih nepotrebnih pasa. Svakog vlasnika psa koji se nije pridržavao navedenog “štatuta” u bilo kojem pogledu, ili se nije brinuo o psu u bilo kojem pogledu, trebalo je bez odlaganja pozvati na odgovornost te mu zabraniti daljnje držanje pasa.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1907.) naređivala je da se psi bez marke ne smiju puštati iz dvorišta. U slučaju da se takav pas zatekne izvan dvorišta trebalo ga je uhvatiti i predati živoderu. Psi poznatih vlasnika vraćali su se istima uz plaćanje živoderskih pristojbi i eventualnih drugih troškova. Vlasnike takvih pasa kažnjavalo se još globom od 200 K. Ulovljeni psi bez marke i bez vlasnika bez odgađanja su se tamanili. Okružnica Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove (Anonymus, 1909.) poziva sve Kr. županijske oblasti da za svoje područje narede da se ubuduće moraju najstrože poštovati odredbe ”Štatuta o držanju pasa”. Za ovu je odredbu bio odgovoran općinski načelnik, a kontrolu nad provođenjem navedenoga dužni su bili provoditi kotarski predstojnici, njihovi zamjenici i uredovni veterinari. Kotarska je oblast trebala najstrože postupati protiv vlasnika pasa koji se nisu pridržavali propisanog “štatuta”.
“Štatut o držanju pasa” te o psetarskim pristojbama za područje Županije požeške Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1910.) stavlja izvan snage Statut o držanju pasa iz 1899. g. Po ovom “štatutu” svatko je bio dužan prijaviti psa općinskom poglavarstvu te je za njega trebao platiti psetarinu i pasju markicu, ako pas nije oslobođen od plaćanja psetarine. Kod preseljenja i nabave novog psa vrijeme prijave psa bilo je 8 dana. U slučaju da je pas prodan novom vlasniku, a na njega je stari vlasnik platio psetarinu, novi vlasnik istu nije trebao plaćati, ali je morao donijeti potvrdu da je prijašnji vlasnik podmirio svoje obveze. Ako bi pas došao u dvorište u roku od 24 sata ga je trebalo prijaviti. Psetarinska pristojba bila je za psa čuvara kao i za pastirskog psa bez obzira na pasminu 1 K, ali ako posjednik ima više takvih pasa, tada je za svakog daljnjeg psa plaćao 2 K. Za lovačkog psa, bez razlike, vlasnik je plaćao 2 K, a za “pse od raskoši” 4 K. Za ženskog psa bez razlike plaćala se pristojba 1 K više. Kućni je pas bio potreban za sigurnost te je služio samo za taj posao. Od 1. travnja do 30. rujna od 5 sati do 21 sat te od 1. listopada pa do 31. ožujka od 6 sati do 20 sati takav je pas morao biti privezan čvrstim lancem u dvorištu. Pastirski pas je služio za čuvanje stoke koji je za vrijeme izgona stoke ili dogona stoke bio uz pastira i stoku, a u drugo vrijeme je morao biti u dvorištu.
Ovakav je pas morao biti uvijek „providjen“ najmanje s 3 cm debelim i 30 cm dugim klipom na vratu. Ako je pas bio namijenjen za obje gore navedene radnje, kad se nije upotrebljavao kao čuvar s njim se postupalo kao s kućnim psom. Lovački je pas služio za lov, u tu svrhu je bio uvježban, a njegov gospodar je morao posjedovati lovnu kartu. Ovakav pas se smatrao lovačkim iako je služio kao kućni pas. Svi drugi psi smatrani su “raskošnim” psima. U gradovima Daruvaru, Lipiku, Novoj Gradiški, Cerniku, Novskoj i Pakracu kućnim psima smatrali su se psi koji su se držali izvan mjesta u vinogradima, osamljenim kućištima, selištima, salašima i sl., a psi unutar mjesta smatrali su se “raskošnim” psima, ako nisu bili lovački ili pastirski psi. U navedenim mjestima nisu se smjeli držati psi koji noću tule ili zavijaju. Po ovim mjestima psi na glavnim ulicama i trgovima mogli su biti provođeni brnjicom, a kada su se vodili na šetanje morali su se voditi na uzici. Svaki je posjednik bio dužan psa valjano timariti i držati čisto te voditi brigu da ima dovoljno hrane, da ne žeđa te ga u bolesti liječiti.
“Zloćudni i ugrižljivi” psi trebali su zbog veterinarsko-redarstvenog obzira biti danju i noću privezani čvrstim lancem na dvorištu. Zabranjeno je bilo psa voditi u crkvu, kazalište, svratište, gostionicu, krčmu, kavanu, u mesnicu, dućan, na groblje, na sajam i na javne svečanosti, ostavljati pse izvan dvorišta noću, kuju koja se tjera puštati na ulicu i sl. Živoder je bio dužan hvatati pse koji nisu prijavljeni, koji su trebali biti označeni pasjom markom, a nisu, kućne pse koji nisu u navedeno vrijeme na lancu u dvorištu, pse koji su bez klipa, koji za vrijeme uporabe nisu uz pastira ili stoku, koji su trebali biti pod brnjicom, a nisu, koji se ne vode na uzici, a trebali su, “zloćudne” koji nisu na lancu, koji noću tule ili zavijaju. Po isteku roka od 3 dana trebao je živoder uhićena, a neisplaćena psa utamaniti.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1913.) je naređivala da su psi u području grada Zagreba izvan kuće trajno trebali nositi brnjicu i onda kada zbog bjesnoće nije bio određen kontumac. Prekršitelj ove naredbe kažnjavao se globom od 1 do 200 kruna. Svaki se uhićeni pas trebao čuvati 5 dana na gradskoj živodernici nakon čega se utamanio, ako gradsko poglavarstvo nije drugačije odredilo. Ako se dopustio povratak psa vlasniku, isti je bio dužan platiti hranu i druge troškove.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1914.) propisivala je da se trošak nabave i trošak prodaje pasjih markica vodi na posebnom računu veterinarskih zaklada. Zakon o suzbijanju i ugušivanju stočnih zaraza (Anonymus, 1928.) propisivao je zbog potrebe smanjenja slučajeva bjesnoće da je svaka drugostupanjska vlast bila dužna u roku od godine dana, računajući od dana kada zakon stupi na snagu, propisati pravilnik o držanju pasa i njime zavesti porez na pse /psetarinu/ čime bi se ograničilo držanje nepotrebnih pasa. Prihod od psetarine išao je u cijelosti u Općinsku veterinarsku zakladu. Pravilnik o držanju pasa na području Savske Banovine (Anonymus, 1938.) propisivao je da je psa mogla držati svaka pravna i fizička osoba osim skitnica, roma koji sele i roma šatoraša. Općinska je uprava bila dužna popis pasa dostaviti Sreskom načelstvu do 1. ožujka svake godine na uvid, a Sreska načelstva i Gradska poglavarstva slali su sumarni iskaz o popisanim psima i plaćenoj psetarini Kr. banskoj upravi Odsjeku za veterinarstvo do 1. travnja svake godine. Prije prijavljen pas morao se za svaku godinu do kraja siječnja ponovno prijaviti, a tko nabavi psa tijekom godine, koji podliježe psetarini, koji navrši 6 mjeseci ili tko se s psom doseli na dulji boravak od 30 dana dužan je bio u roku od 8 dana prijaviti psa. U slučaju da je plaćena psetarina, a pas uginuo, nestao ili da je bio utamanjen, a da je vlasnik nabavio psa za istu namjenu nije morao plaćati psetarinu, već samo markicu. U slučaju da je pas bio namijenjen za drugu namjenu vlasnik je plaćao psetarinu. U slučaju kad je pas promijenio vlasnika uz dokaz da je prije plaćena psetarina novi ju vlasnik nije ponovno trebao plaćati. Dolutalog je psa trebalo prijaviti u roku od 48 sati.
Psetarina i pasja markica plaćala se kod Općinske uprave-Gradskog poglavarstva, a čija je svota u cijelosti pripadala općinskoj, odnosno gradskoj Veterinarskoj zakladi. Psetarina se nije plaćala za vojne i policijske pse, pse kinoloških društava, ovlaštenih trgovina pasa i za pse koji su služili za cirkuske predstave. Psi su se razvrstavali u kućne (čuvari), pastirske (čobanski), lovačke i raskošne. Za kućnog ili pastirskog psa plaćala se psetarina od 10 dinara, a koja je u selima iznosila 5 dinara. Za lovačkog je psa psetarina iznosila 30 dinara, a za držanje “raskošnog” psa 50 dinara.
Držanje više pasa iste vrste za svakog daljnjeg psa plaćana je dvostruka psetarina. Kućni je pas od 1. travnja do 30. rujna od 6-20 sati, i od 1. listopada do 31. ožujka od 7 do 19 sati morao biti privezan lancem na dvorištu. Noću se puštao s lanca u ograđeno dvorište, ako nije bilo tako morao je cijelo vrijeme biti na lancu. Ako se kućni pas vodio veterinaru ili u drugi objekt zbog čuvanja, morao se voditi na uzici i pod brnjicom.
Pastirski je pas služio za čuvanje stoke i dok je stoka na paši on je trebao biti s njenim pastirom, a po povratku s paše u zagrađenom prostoru. Psima od raskoši smatrali su se svi drugi psi koji su se držali u kući ili u ograđenom prostoru.
Svaki je vlasnik morao psa valjano timariti, s njim dobro postupati, čisto ga držati. U slučaju bolesti morao ga je na vrijeme liječiti. Pse je bilo zabranjeno držati i dovesti u crkve, škole, javne urede, kazališta, gostionice, mesnice, klaonice, trgovine, pekarne, groblja, javne svečanosti. Psi se nisu smjeli noću ostavljati izvan kućnog prostora, puštati na ulice ili ih voditi po javnim mjestima.
“Zloćudni” psi morali su biti privezani i danju i noću čvrstim lancem kamo ne dolaze osobe koje po službenoj dužnosti moraju “dolaziti” u kuću. U kući gdje se držala zloćudna životinja moralo se na vidljivom mjestu označiti “Čuvaj se psa!”.
Ako je ovakav pas bio opasan po okolici gradsko poglavarstvo ga je moglo utamaniti. U gradovima i većim mjestima nisu se smjeli držati psi koji tule ili “zavijaju ili stalno laju”. Strvoder je bio dužan uhvatiti svakog psa koji nije prijavljen, kućne pse izvan dvorišta, pastirske pse koji za vrijeme službe nisu pastira, pse koji trebaju biti na lancu i moraju imati brnjicu, a to nemaju, slabo hranjene i timarene pse, a mogao je oduzimati pse vlasnicima kojima je bilo zabranjeno daljnje držanje pasa, zloćudne pse, pse koji ometaju red. Zakon o zaštiti stoke od stočnih zaraza (Anonymus, 1967.) propisivao je da je registracija pasa obvezna, a držatelji pasa bili su dužni svake godine podnijeti organu općinske uprave nadležnom za poslove veterinarstva prijavu o broju i vrsti pasa i predočiti potvrdu o njihovom cijepljenju.
Ovaj je organ određivao da psi koji nisu cijepljeni budu utamanjeni na trošak vlasnika životinje. Zakon o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti (Anonymus, 1979.) propisivao je da je registracija pasa obvezna te su posjednici pasa bili dužni svake godine prijaviti pse i podvrći ih mjerama za sprječavanje i suzbijanje zaraznih i nametničkih bolesti.
Psi na kojima nisu provedene naređene mjere utamanjivali su se na trošak vlasnika životinje. Registraciju pasa, uvjete i načine držanja pasa te organiziranje tamanjenja pasa na kojima nisu provedene naređene mjere, kao i pasa i mačaka lutalica propisivala je općinska skupština. Zakon o veterinarstvu (Anonymus, 1997.) propisivao je da je upisivanje pasa u upisnik obvezan za sve posjednike pasa, pas je morao biti označen na propisan način, a posjednik je morao imati propisanu ispravu o upisu i cijepljenju protiv bjesnoće. Središnji upisnik pasa za svako pojedino epizootiološko područje vodio je nadležni veterinarski ured. Posjednik je bio dužan prijaviti novonabavljenog psa, odnosno uginulog ili otuđenog psa u roku od 15 dana od dana nabavke, uginuća ili otuđenja, pravnoj ili fizičkoj osobi ovlaštenoj da vodi upisnik pasa. Psi na kojima nisu bile provedene naređene mjere eutanazirali su se na trošak vlasnika životinje. Uvjete i način držanja pasa, način postupanja s neupisanim psima te s napuštenim i izgubljenim životinjama, propisivalo je predstavničko tijelo općine ili grada u skladu sa Zakonom o dobrobiti životinja. Odluka o držanju životinja za društvo i životinja opasnih za život ljudi i postupanja s njima (Anonymus, 2000.) uz navedene prikazane normative, a kojih se treba pridržavati pri držanju pasa, psi su se morali držati na način da ne ometaju kućni red i mir te sigurnost građana. Nije se smjelo psa držati na balkonima ili terasama stambenih zgrada. Pse se nije smjelo držati ili ostavljati na zajedničkim prostorima zgrade (stubišta) ili u “zajedničkom vrtu” bez pristanka svih vlasnika, odnosno korisnika. Svaki pas koji se drži u nezagrađenom dvorištu ili vrtu morao je biti vezan, a ako se držao u ograđenom dvorištu morala je biti neka oznaka na vidljivom mjestu koja je upozoravala da je pas u dvorištu.
Posjednik je bio dužan psa hraniti, napajati, njegovati, smjestiti i osigurati mu zdravstvenu zaštitu. Ako posjednik nije mogao udovoljiti svim propisima koji reguliraju način držanja pasa trebao je naći osobu koja to može, ili psa predati u veterinarsko-higijenski servis. Na ulici, javnoj površini, parkovima i u prostorima koje služe zgradi pas se morao voditi na uzici tako da nije ugrožavao sigurnost i zdravlje ljudi, drugih životinja i njihovo kretanje. Psi koji su opasni za sigurnost ljudi (dobermani, američki stafordski terijeri, bulterijeri, pitbul terijeri, i dr.) uz vođenje na uzici morali su imati brnjicu.
Pas se nije smio uvoditi u trgovine sa živežnim namirnicama, tržnice, pošte, muzeje, kazališta, groblja, škole, dječje vrtiće, skloništa, domove i zdravstvene ustanove i u druge objekte javne namjene.
Pas se nije smio voditi na uređena dječja igrališta, cvjetnjake, športske i rekreacijske terene, kupališta što je moralo biti označeno. Psa se nije smjelo voditi u restorane, hotele i druge ugostiteljske objekte, banke te zanatske i trgovačke radnje, ako je na njima vlasnik istaknuo znak o zabrani ulaska pasa. Neupisane pse te pse i mačke lutalice hvatali su i zbrinjavali veterinarski higijeničari, pravne osobe koje obavljaju usluge veterinarsko-higijenskog servisa za grad Zagreb.
Zakon o veterinarstvu (Anonymus, 2007.) propisuje da svi psi moraju biti označeni na propisani način te da tako označeni psi moraju biti upisani u upisnik pasa, a posjednik mora posjedovati propisanu ispravu o upisu i cijepljenju psa protiv bjesnoće. Cijepljenje pasa, vođenje upisnika pasa te izdavanje propisane isprave obveza je ovlaštene pravne ili fizičke osobe, u skladu s odredbama ovoga Zakona. Središnji upisnik pasa vodi Uprava. Za troškove upisa pasa, obveznog označavanja pasa i izdavanja službenih isprava posjednik plaća naknadu u skladu s odredbama ovoga Zakona. Posjednik psa obvezan je prijaviti nabavu, odnosno odjaviti psa u slučaju svakog gubitka posjeda životinje (nestanka, prodaje, darovanja, uginuća) u roku od 14 dana od nastalog događaja pravnoj ili fizičkoj osobi ovlaštenoj za upisivanje u Središnji upisnik pasa. Psi nad kojima nisu provedene propisane mjere iz stavka 3. ovoga članka smještaju se u sklonište na teret posjednika, odnosno jedinice lokalne samouprave, ukoliko posjednik nije poznat, a usmrćuju se u skladu s odredbama posebnog propisa o zaštiti životinja. Sadržaj i oblik upisnika pasa te isprave o obveznom upisu i provedenim mjerama, uvjete i način označavanja, kao i oblik obvezne oznake za pse propisuje ministar.
Odluka o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama (Anonymus, 2008.a) propisivala je da je posjednik kućnog ljubimca dužan životinju držati sukladno propisima o zaštiti životinja, veterinarstvu, zaštiti prirode, javnom redu i miru te odredbama ove odluke. Na području Grada Zagreba zabranjeno je držati kao kućne ljubimce opasne i potencijalno opasne životinjske vrste utvrđene u popisu opasnih i potencijalno opasnih životinjskih vrsta.
Držanje kućnih ljubimaca u zajedničkim prostorijama zgrada i dvorištima zgrada, kretanje kućnih ljubimaca zajedničkim dijelovima zgrada i dvorištima zgrada, te čišćenje tih prostorija i prostora od fekalija kućnih ljubimaca zajednički utvrđuju suvlasnici zgrade, odnosno korisnici stanova uz suglasnost vlasnika.
Kretanje kućnih ljubimaca dopušteno je na javnim površinama te u prostorima i prostorijama javne namjene uz dopuštenje vlasnika, odnosno korisnika prostora, i uz odgovarajuće uvjete, osim ako ovom odlukom nije drugačije određeno. Kućnim ljubimcima koji se kreću slobodno ili na povodcu zabranjeno je kretanje na tržnicama, grobljima, dječjim igralištima, cvjetnjacima, neograđenim športskim terenima, kupalištima te neograđenim dvorištima škola i vrtića i na drugim javnim površinama što će se označiti oznakom s prekriženim likom psa.
Kućne se ljubimce može uvoditi u sredstvo javnoga gradskog prijevoza uz uvjete utvrđene posebnom gradskom odlukom. Ograničenje kretanja kućnih ljubimaca iz ove odluke ne primjenjuje se na pse osposobljene za pomoć osobama s posebnim potrebama. Posjednik kućnog ljubimca dužan je pri svakom izvođenju na javnu površinu Grada Zagreba nositi pribor za čišćenje fekalija i očistiti svaku površinu koju njegov kućni ljubimac onečisti. Fekalije se odlažu u označene kante postavljene na javnim površinama.
Poslove postavljanja, održavanja i pražnjenja kanti za fekalije obavlja Zagrebački holding d.o.o. – podružnica Čistoća. Pas koji se drži u neograđenom dvorištu ili vrtu mora biti vezan lancem ili biti smješten u ograđenom prostoru koji će osigurati da se životinja neće moći samostalno udaljiti. Posjednik ne smije vezati psa na lanac koji je kraći od 3 m ili trostruke dužine životinje mjereno od vrška repa do vrha njuške,a pri određivanju dužine lanca koristi se dužina povoljnija za životinju.
Ograđeni prostor ne smije biti manji od minimalne utvrđene površine. Pas koji se drži u ograđenom dvorištu ili vrtu ne mora biti vezan, uz uvjet da ograda visinom i čvrstoćom osigurava sigurnost prolaznika. Posjednik koji drži psa na navedeni način mora na vidljivom mjestu, staviti oznaku koja upozorava na psa te mora imati ispravno zvono na ulaznim dvorišnim ili vrtnim vratima. Skupljanje, prevoženje i smještaj napuštenih i izgubljenih životinja osigurava Ustanova Zoološki vrt Grada Zagreba (dalje u tekstu: Ustanova), sukladno propisima o zaštiti životinja i veterinarstvu te uz primjenu odgovarajuće opreme.
Posjednik izgubljene životinje dužan je obavijestiti Ustanovu o nestanku životinje u roku od 3 dana, a nestanak psa i osobi ovlaštenoj za vođenje upisnika pasa. Nalaznik napuštene ili izgubljene životinje dužan je o nalasku obavijestiti Ustanovu i Informacijski centar i pružiti životinji odgovarajuću skrb do vraćanja posjedniku ili do smještanja u Ustanovu.
Posjednik napuštene i izgubljene životinje dužan je nadoknaditi svaku štetu koju počini životinja od trenutka nestanka ili napuštanja do trenutka njezina vraćanja posjedniku ili smještanja u Ustanovu. Posjednik napuštenog i izgubljenog psa dužan je nadoknaditi svaku štetu koju počini pas od trenutka nestanka ili napuštanja do trenutka vraćanja posjedniku, odnosno do odjave iz upisnika pasa. U Ustanovu se smještaju životinje sukladno propisima o zaštiti životinja i veterinarstvu, i to: izgubljene životinje do vraćanja posjedniku, napuštene životinje kojima se ne može utvrditi posjednik u roku od 15 dana od dana smještanja u Ustanovu, životinje kojima posjednik ne može osigurati uvjete držanja u skladu s njihovim potrebama na neograničeno vrijeme.
Troškove smještanja životinja do vraćanja posjedniku snosi posjednik životinje, a troškovi smještanja životinja kojima se ne može utvrditi posjednik podmiruju se iz proračuna Grada Zagreba, osim ako se posjednik naknadno ne utvrdi.
Visinu naknade za smještanje životinja u Ustanovi koje snosi posjednik životinje utvrđuje Ustanova.
Pravilnik o opasnim psima (Anonymus, 2008.b) podrazumijeva da je “opasan pas” bilo koja jedinka te vrste, podrijetlom od bilo koje pasmine koja je: ničim izazvana, napala čovjeka i nanijela mu tjelesne ozljede ili ga usmrtila; ničim izazvana napala drugog psa i nanijela mu teške tjelesne ozljede, uzgajana i/ili dresirana za borbe pasa ili zatečena u organiziranoj borbi s drugim psom.
Vlasnik opasnog psa mora osigurati njegovo označavanje mikročipom bez obzira na njegovu starost. On mora osigurati njegovu kastraciju u roku od 14 dana nakon proglašavanja psa opasnim, o čemu vlasnik životinje kao dokaz nadležnom veterinarskom inspektoru dostavlja presliku računa za obavljenu uslugu. Daljnje držanje opasnog psa: koji je ničim izazvan napao čovjeka i nanio mu tjelesne ozljede, koji je ničim izazvan napao drugog psa i nanio mu teške tjelesne ozljede, koji je uzgajan i /ili dresiran za borbe pasa ili zatečen u organiziranoj borbi s drugim psom, pasmine terijera tipa bull koji ne potječe iz kontroliranog uzgoja pasmina terijera tipa bull – stafordski bull terijer, američki stafordski terijer, bull terijer i mini bull terijer moraju posjedovati rodovnicu izdanu od Hrvatskoga kinološkog saveza i biti upisani u Hrvatsku rodovnu knjigu ili posjedovati rodovnicu izdanu od kinološkog saveza jedne od zemalja članica Međunarodne kinološke organizacije (F.C.I.). Za držanje pasa vlasnik treba ispunjavati slijedeće uvjete: da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela: mučenja životinja, protiv života i tijela čovjeka, zlouporabe opojnih droga te kaznena djela koja u sebi sadrže elemente nasilja, a sadržani su u kaznenim djelima protiv slobode i prava čovjeka i građanina, protiv imovine, protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, protiv javnog reda, protiv braka, obitelji i mladeži ili je za takvo djelo pokrenut postupak; da nije pravomoćno kažnjen za prekršaj iz područja zaštite životinja, iz područja javnog reda i mira i drugih zakona u kojima su propisani prekršaji s elementima nasilja ili da za takvo djelo nije pokrenut postupak; da ne postoje druge okolnosti koje ukazuju da bi pas iz članka / pasmina terijera tipa bull – stafordski bull terijer, američki stafordski terijer, bull terijer i mini bull terijer mogao biti zlouporabljen, a osobito: češće i prekomjerno uživanje alkohola, konzumacija opojnih droga i drugih omamljujućih sredstava, poremećeni obiteljski odnosi, sukobi s okolinom, agresivno i ekscesno ponašanje, stegovne povrede Pravilnika o stručnom radu Hrvatskog kinološkog saveza ili povrede Kodeksa o ponašanju Hrvatskog kinološkog saveza; da ima uvjete za siguran smještaj opasnog psa; podnijeti dokaze da je: stariji od 21. godine, i poslovno sposoban (uvjerenje izdaje centar za socijalnu skrb mjesta prebivališta vlasnika psa). Potrebno je provesti mjere (obvezan je upis psa u Upisnik pasa u rubriku “Opasan pas” te je potrebno u propisanu ispravu o upisu i cijepljenju psa protiv bjesnoće u rubriku “XI. OSTALO” upisati: “OPASAN PAS” o čemu ovlaštena veterinarska organizacija mora obavijestiti Hrvatski kinološki savez u roku od osam dana, te test za provjeru stupnja socijalizacije opasnog psa koji se obavlja prema Uputi za provjeru socijalizacije psa, a obvezno školovanje (ispit poslušnosti za psa pratitelja s uključenom provjerom socijalizacije) opasnog psa provodi se prema programu Pravilnika športske radne kinologije Hrvatskoga kinološkog saveza. Vlasnik mora opasnog psa držati u prostoru (zatvoreni kavez) ili objektu primjerene veličine, iz kojeg ne može pobjeći, a ulazna vrata u prostor ili objekt u kojem se nalazi takav pas moraju biti zaključana. Na ulazu u prostor ili objekt u kojem se nalazi opasan pas mora biti vidljivo istaknuto upozorenje: “OPASAN PAS”. Izvođenje opasnog psa na javne površine dopušteno je jedino s brnjicom i na povodcu, od strane vlasnika i u skladu s komunalnim odredbama o uvjetima i načinu držanja pasa.
Opasan pas mora postići zadovoljavajuću ocjenu na testu provjere stupnja socijalizacije kojima u roku od 30 dana nakon provedenog postupka pristupa zajedno s vlasnikom.
Iznimno vlasnik opasnog psa za psa koji nije napao čovjeka ili životinju, mora osigurati test provjere stupnja socijalizacije, kojima pristupa zajedno s vlasnikom. U slučaju ponovljenog napada opasnog psa na čovjeka ili drugog psa kao i u slučaju neudovoljavanja propisanim uvjetima postupa se u skladu s Zakonom o zaštiti životinja. U slučaju smrtnog ishoda napada psa na čovjeka s takvim se psom postupa u skladu s člankom 9. stavkom 3. točkom 5. Zakona o zaštiti životinja.
Pravilnik o označavanju psa (Anonymus, 2010.) propisuje da svi psi moraju biti označeni mikročipom najkasnije 90 dana od dana štenjenja a svi označeni psi moraju biti upisani u Središnji upisnik pasa. Označavanje pasa može provoditi samo izdavatelj.
Mikročip se aplicira parenteralno pod aseptičkim uvjetima u potkožje, s lijeve strane, u središnjem području vrata životinje. Aplikacija mikročipa je jednokratna, mikročip je trajan i prati psa od označavanja do uginuća. Mikročip je samoočitavajuća pasivna naprava s radiofrekvencijom koja udovoljava ISO 11784 standardu, koja primjenjuje HDX ili FDX-B tehnologiju i može se očitati s napravom koja je kompatibilna s ISO 11785 standardom, na minimalnoj udaljenosti od 12 cm. Nakon što se mikročip aplicira izdavatelj u putovnicu unosi: samoljepljivu naljepnicu s linijskim kodom koji kodira najmanje posljednjih 15 znamenki koda kojeg prenosi mikročip; datum mikročipiranja, položaj mikročipa, podatke o vlasniku životinje, podatke o opisu životinje. Oštećeni, odnosno nevažeći mikročip mora biti nadomješten novim, pri čemu se stari broj mikročipa briše iz Upisnika pasa i upisuje novi broj te se izdaje nova putovnica. Očitavanje identifikacijskog broja s mikročipa obavlja se pomoću odgovarajućeg čitača kojeg moraju posjedovati svi izdavatelji.
Središnji upisnik pasa dio je Središnjeg veterinarskog informacijskog sustava i vlasništvo Uprave. Središnji upisnik pasa se vodi u obliku propisanog računalnog programa. Izdavatelj pristupa Središnjem upisniku pasa putem računalne mreže Internet, uz identifikaciju pripadajućim korisničkim imenom i lozinkom koje dodjeljuje Uprava. Nabavu i distribuciju mikročipova može obavljati samo pravna osoba koju na rok od 3 godine ovlasti nadležno tijelo. Ovlaštena pravna osoba pristupa Upisniku putem računalne mreže Internet, uz identifikaciju pripadajućim korisničkim imenom i lozinkom koje dodjeljuje Uprava. Psi u pratnji posjednika, koji se provoze preko područja Republike Hrvatske te oni koji privremeno borave u Republici Hrvatskoj, moraju, prije ulaska u zemlju, biti označeni mikročipom koji mora biti upisan u putovnicu. Ukoliko su psi označeni mikročipom koji nije u skladu s kriterijima određenim ovim Pravilnikom, posjednik mora osigurati odgovarajući čitač za očitavanje identifikacijskog broja s mikročipa. Svi psi koji do dana stupanja na snagu ovoga Pravilnika nisu označeni mikročipom moraju biti označeni u skladu s ovim Pravilnikom najkasnije do 13. lipnja 2011. g.
Sažetak
Prvi zakonski propisi koji se odnose na držanja pasa proističu zbog učestale pojave bjesnoće kod tih životinja i spoznaje da bjesni psi ugrizom mogu prenijeti bjesnoću na ljude. U tim zakonskim i podzakonskim „odlukama“ propisuje se donošenje statuta o držanju pasa kojih se svi koji drže pse moraju pridržavati uz napomenu da će oni koji ih se ne pridržavaju biti kažnjeni. To se prije svega odnosilo na način držanja, hranjenja, zabrane lutanja, plaćanje psetarine i obvezno nošenje pseće marke. Kasnije će ovi zakonski propisi biti nadopunjeni propisima koje se odnose na zaštitu životinja kada će se propisati uvjeti držanja pasa u smislu određivanja minimalne površine za psa, odnosno više pasa kao i minimalna površina kućica za pse ovisno o njihovoj veličini. Uz navedeno uvest će se i obvezno označavanje pasa mikročipiranjem kao pojam opasnog psa. Detaljno držanje pasa i sve drugo vezano za pse kasnije će donositi lokalne vlasti koje će zakonsku regulativu držanja psa prilagoditi svojoj sredini.
* Autori su koristili terminologiju povjesnih razdoblja koja su u radu izučavali.
Literatura [… prikaži]
The keeping of dogs in legislation throughout history
Petar DŽAJA, DVM, PhD, Full Professor, Krešimir SEVERIN, DVM, PhD, Assistant Professor, Željko GRABAREVIĆ, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Damir AGIČIĆ, DVM, Veterinary Office Slavonski Brod; Ivo VRANJEŠ, DVM, MSc, Veterinary Practice Križevci
The first legal regulations relating to the keeping of dogs was the result of frequent occurrences of rabies in these animals and the knowledge that infected dogs could transmit rabies to humans via bites. Under these laws and subordinate decisions, the statute on keeping dogs was stipulated obliging all persons keeping dogs to comply, with fines stipulated for those not in compliance. This primarily referred to the manner of keeping, feeding, payment of fees (psetarina) and the obligation for dogs to be tagged. Later, these regulations were supplemented with regulations relating to animal protection, which stipulated the conditions of holding dogs in terms of determining the minimum area for a dog or group of dogs and the minimum size of dog house, depending on their size. Furthermore, the mandatory marking of dogs with microchips and the term dangerous dog were introduced. Detailed keeping of dogs and all other issues related to dogs are adopted by the local authorities with regard to its environment.