---

Naslov originala: “Egzotične životinje kao pacijenti – iguane” Hrvatski veterinarski vjesnik – Croatian Veterinary Record :: Svezak/Number 1 | Godište/Volume 30 | Stranice/Pages 39-47 | Godina/Year 2007 | Zagreb, Croatia

---

Nada Kučer, Vesna Matijatko, Ivana Kiš, Jadranka Foršek, Mirna Brkljačić, Iva Mayer, Martina Crnogaj, Irena Petak
Klinika za unutarnje bolesti, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Autor za korespodenciju: dr. sc. Nada Kučer, Klinika za unutarnje bolesti, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb, tel. 01/2390-353, e-mail: nada.kucer@vef.hr

Sažetak

---

Iguane su zadnjih godina sve popularniji kućni ljubimci. Odrasla zelena iguana može postići težinu od 7 kg i duljinu od dva metra uključivši i rep koji čini polovicu duljine. Boja kože zelene iguane varira od svjetlozelene (mladunci) do tamnozelene (ženke) ili sivozelene (mužjaci). Iguane su primarno biljojedi, najviše vole lišće, jedu i voće. Mlade iguane ponekad jedu jaja, insekte i male kralješnjake. Probirljive su i vrlo lako usvoje loše hranidbene navike. Treba im osigurati grijani terarij s izvorom svjetlosti. Pogodna temperatura je 24-35 °C, uz još jedno mjesto zagrijano na 37 °C- tzv „hot spot“, vlažnost zraka 55-70%, svjetlosni ciklus 12/12 s obaveznim izvorom UV A (320-400 nm) i B (290-320 nm) zraka. Život u skupini za njih predstavlja iznimno veliki stres, ne treba ih držati zajedno, osobito ne mužjake. To ne znači da iguane ne uspostavljaju kontakt s vlasnicima. Neke su jako druželjubive, vole se maziti i same traže blizinu vlasnika. Važno je prihvatiti svaku pojedinu iguanu takvu kakva je, bez nasilnog nastojanja da prihvati bliži kontakt. Osim načina držanja, članak prikazuje način kliničke pretrage, uzimanje uzoraka za laboratorijske pretrage, način aplikacije lijekova te rehidraciju.

---

Ključne riječi: gušteri, iguana, držanje, klinički pregled

Abstract

---

Lately, iguanas became more and more popular pet lizards. Adult green iguana may achieve weight of 7 kg and can be 2 m long, including the tail which make the half of length. The skin color varies from light-green in juvenile individuals to green in females and grey-green in males. They are herbivores; they prefer leaves but also eat fruit and vegetables. Jung iguanas sometimes eat eggs, insects and small vertebrates. They are pickers and very easy get bad nutritional habits. They have to be kept in heated terrary with the light source.

Optimal temperature is between 24 and 35 °C with “hot spot” at 37 °C, humidity should be between 55 and 70%. Recommended light cycles is 12/12 with obligate UV A (320-400 nm) and B (290-320 nm) source. Iguanas are solitary animals, and living in a group represents high degree of stress for them. It is not to be concluded that iguanas do not communicate with owners. Some of them are quite friendly, seek for attention and like to be pet. It is important to accept the thru nature of every individual, and not to try to force lizard into closer contact if he don’t enjoy it. After all it is still a wild animal, living for maximum of tree generations in capture.

Paper comment husbandry, clinical evaluation, sample collection and clinical pathology of green iguanas.

---

Key words: lizards, iguana, husbandry, clinical evaluation

IGUANA U PRIRODNOM OKRUŽJU

---

Iguana (Iguana Iguana) je gušter koji nastanjuje područje srednje i Južne Amerike.

Izgled

Odrasla zelena iguana može postići težinu od 7 kg i duljinu od dva metra uključivši i rep koji čini polovicu duljine. Boja kože zelene iguane varira od svjetlozelene (mladunci) do tamnozelene (ženke) ili sivozelene (mužjaci). Koža je gruba s nizom oštrih trnova duž leđa. Kako iguana raste, koža se guli u krpama i zamjenjuje novom. Usta su velika s vrlo oštrim zubima i jezikom malo razrezanim na vrhu. Dok se kreće, iguana obično paluca jezikom i tako uvlači mirisne molekule u usnu šupljinu, koje zatim putem Jakobsonovog organa na nepcu šalju signale u mozak.

Iz nosnica često kihanjem izbacuju serozni iscjedak i tako otklanjaju suvišak mineralnih soli iz organizma. Sa strane na obrazima su dvije velike „ukrasne“ ljuske, a iznad njih dva uha, odnosno dvije vanjske timpaničke membrane. Iguane imaju dva oka te treće tzv. parijetalno oko na sredini glave kojim mogu registrirati vibracije iznad sebe (glavni predatori u divljini za iguane su ptice).

Ispod brade je posebni nabor kože – plahtica. Na ventralnoj strani tijela pri korijenu repa nalazi se kloaka u kojoj su smješteni i reproduktivni organi. Noge su nalik žabljim s dobro razvijenim mišićjem, na unutrašnjoj strani bedara nalaze se tzv. femoralne pore, niz žlijezda, jače razvijenih u mužjaka, u koje luče voskasti sekret. Prsti su dugi, tanki i osjetljivi, a nokti izrazito oštri.

Anatomija unutarnjih organa slična je anatomiji sisavaca, ali postoji nekoliko značajnih razlika. Nemaju ošit, pluća su sakularna s mnogo odjeljaka, disanje je ovisno o pomicanju rebara pa tehnike sputavanja ne smiju spriječiti pomicanje grudne stijenke. Srce ima dvije pretklijetke i jednu klijetku. Štitnjača je kranijalno uz srce. Velika vena prati ventralnu medijalnu liniju, pa se laparoskopski rezovi ne rade u tom području. Druga velika vena ide uz repne kralješke i to je mjesto pogodno za vađenje krvi. Bubrezi izlučuju mokraćnu kiselinu, a ne ureu. Kranijalni dio bubrega mužjaka specifično je građen i ima reproduktivnu ulogu, epitelne stanice koje presvlače tubule u tom dijelu hipertrofiraju tijekom razdoblja parenja. Postoji renalni portalni sustav, odnosno krv prikupljena iz tkiva kaudalno od bubrega (s izuzetkom crijeva) može se drenirati izravno kroz bubrege, pa da bi se izbjeglo oštećivanje bubrega ili brzi klirens, injekcijske pripravke treba aplicirati u kranijalno područje tijela.

Nadbubrežne žlijezde smještene su bliže spolnim žlijezdama nego bubrezima. Reproduktivni sustav sličan je pticama, ali s razvijena oba jajnika. Jajnici su kratkim ligamentom vezani za dorzalni svod, što kirurško odstranjenje čini teškim. Jajovodi ulaze u kloaku kranijalno od mokraćovoda. Mužjaci imaju dva kopulatorna organa (hemipenes) koji su smješteni u kanalima paralelnim s repom čiji su izvodi na kaudalnoj stijenci kloake. Kanali su duboki 1,25 cm, mogu se ispitati sondom (pogodan je mačji kateter), uz veliki oprez zbog mogućnosti perforacije. To je jedan od načina određivanja spola. Probavni sustav je monogastrični, s velikim cekumom. Mlade iguane trebaju intestinalne bakterije i protozoe odraslih, pa ih treba nakon izlijeganja opskrbiti izmetom odrasle zdrave iguane.

Zemljopisna rasprostranjenost

Nastanjuju veliko područje od Meksika do južnog Brazila i Paragvaja te Karibe. Nisu ugrožena vrsta, osim na malom području gdje velike ženke love za hranu (Belize).

Prilagodba

Zelene iguane imaju dobro razvijen vid, sluh i njuh. Rep im je dug i oštar te se udarcima repom služe kao mehanizmom obrane. Otrgnuti rep naraste ponovo. Koža im je čvrsta, vodootporna, izrazito otporna na ozljede, a promjenom nijanse zelene boje, lako se usklađuje s bojom okoline. Može skočiti s visine od 12-15 m i ostati neozlijeđena. Izvrsno pliva, pa često pri bijegu skaču s drveća u vodu. Mužjaci nabor kože na podbratku (plahticu) mogu uzdići i tako izgledati veći da bi prestrašili predatora ili privukli ženku. I mužjaci i ženke odlažu zalihe masnog tkiva u području brade i vrata i troše ih kada im nije dostupno dovoljno hrane.

Ponašanje

Iguane su aktivne danju. Temperatura tijela im ovisi o temperaturi okoline, pa često leže i sunčaju se na toplim stijenama ili granama drveća. Žive same, u skupinama su samo na “sunčalištima”.

Razmnožavanje

Ženke izlegu 50-ak jaja koja polažu u rupe iskopane u pijesku. Neke od tih rupa su lažne, kopaju ih da bi zavarale kradljivce. Nakon što izlegu jaja, napuštaju ih i više se ne vraćaju. Za 8-10 tjedana male se iguane izlegu i odrastaju bez pomoći roditelja. Tri do deset malih guštera iz legla opstane do odrasle dobi od dvije godine. Ako ne nastradaju, životni vijek im je 12 do 16 godina, pa i duže.

Hranidba

Iguane su primarno biljojedi, najviše vole lišće, jedu i voće. Mlade iguane ponekad jedu jaja, insekte i male kralješnjake.

Ugroženost vrste

Kao i ostale tropske vrste, zelena iguana je ugrožena uništavanjem šuma tog područja. Iako je većina iguana za trgovinu kućnim ljubimcima uzgojena na farmama, dio ih je izlovljen i to im je donekle smanjilo broj u divljini. U nekim područjima Južne Amerike love ih za hranu pa im se i tamo znatno smanjio broj.
U tim su područjima pokrenuti programi zaštite.

IGUANA KAO KUĆNI LJUBIMAC

---

Hranidba

Iguane su biljojedi, vole djetelinu, lišće povrća, povrće i voće. Probirljive su i vrlo lako usvoje loše hranidbene navike. Ako jedu raznovrsno (barem deset vrsta namirnica), mala je mogućnost da obole od bolesti na nutricionističkoj osnovi, pa im ne treba dopustiti da jedu samo ono što najviše vole. Za metabolizam kostiju bitno je da hrana bude bogata kalcijem, da udio fosfora bude nizak (2:1) te da postoji izvor UV B zraka u čijoj prisutnosti D₂ može prijeći u kolekalciferol. Djetelina, repa, špinat, brokula, marelice i smokve imaju pogodan omjer kalcija i fosfora.

Iguane, pa ni mlade, ne treba hraniti mačjom ili pasjom hranom, niti kukcima, crvima i sl. iako se takve preporuke mogu naći u starijoj literaturi. Hranu treba usitniti. Odraslim iguanama dovoljan je jedan obrok dnevno, mlade jedu češće, a hrana za njih mora biti potpuno usitnjena. Mineralno-vitaminske dodatke bogate kalcijem dobro je u tankom sloju posuti po svakom obroku.

Način držanja

Iguane držimo u grijanom terariju s izvorom svjetlosti. Pogodna temperatura je 24-35 °C, uz još jedno mjesto zagrijano na 37 °C- tzv „hot spot“, vlažnost zraka 55-70%, svjetlosni ciklus 12/12, s obaveznim izvorom UV A (320-400 nm) i B (290-320 nm) zraka.

UV žarulju treba zamijeniti svakih 6 do 12 mjeseci iako svijetli jer s vremenom slabi emisija potrebnih valnih duljina. Vole boraviti iznad tla, pa je u terarij dobro staviti nekoliko grana, penjalicu i sl. Prostirka može biti od papira, plastike ili komercijalnih peleta za kuniće, ali nije dobro koristiti piljevinu niti mačji pijesak koje bi iguana mogla pojesti i završiti s opstipacijom. Iguane defeciraju u posudu s vodom, pa je terarij lako održavati čistim. Naučit će izlaziti i van iz terarija do posude s vodom ako im je to omogućeno.

Za dezinfekciju terarija pogodna je varikina (Na-hipoklorit) u omjeru 1:30, a fenolni dezinficijensi su toksični za reptile. Iguane treba kupati tri puta tjedno u posebnom bazenu ili u kadi ako nema druge mogućnosti, ali kadu poslije treba dezinficirati, primjerice Plivaseptom ili varikinom. Osim kupanja, treba ih izlagati dnevnoj svjetlosti kad god je sunčano i dovoljno toplo (na Floridi ih vode u šetnju svaki dan). Dobro je iguani omogućiti da se barem pola sata dnevno kreće po stanu, iako dulji boravak izvan terarija može dovesti do dehidracije. Život u skupini za njih predstavlja iznimno veliki stres, ne treba ih držati zajedno, osobito ne mužjake.

Ponašanje

Mužjaci mogu biti opasni. Ako stan dožive kao svoje područje, mogu bez povoda napasti čak i ukućane, neznance će pokušati otjerati siktanjem i udarcima repom (a i ugrizima ako im se neznanac neoprezno približi). Ne treba zaboraviti da su to divlje životinje, tek možda treća generacija u zatočeništvu nije izrazito divlja (domaće životinje žive uz ljude tisućama godina). To ne znači da iguane ne uspostavljaju kontakt s vlasnicima. Neke su jako druželjubive, vole se maziti i same traže blizinu vlasnika. Važno je prihvatiti svaku pojedinu iguanu takvu kakva je, bez nasilnog nastojanja da prihvati bliži kontakt.

Određivanje spola

Odrasli su mužjaci veći i tamnijih boja. Imaju bilateralne izbočine kopulatornog organa na ventralnoj strani korijena repa, veće i jasnije izražene femoralne pore na unutrašnjoj strani bedara, dulje leđne trnove, veću plahticu ispod brade i veće ljuske operculuma. Spol se može sa sigurnošću utvrditi RTG ili UZV vizualizacijom.

Klinička propedeutika

• Uzeti anamnezu (dob, spol, koliko dugo je kod vlasnika, ima li vlasnik iskustva otprije; svrha držanja – ljubimac, rasplod, edukacija; uvjeti držanja – veličina terarija, temperatura, vlažnost, osvjetljenje; hranidba – raznovrsnost, mineralno-vitaminska suplementacija, zadnji obrok, zadnja stolica; ciklički procesi – parenje, polaganje jaja, zadnje presvlačenje kože;
  ponašanje – je li sama u kavezu, pokazuje li agresivno ponašanje, kakve zdravstvene probleme ima).
• Pregledati kožu (boju, hidracijski status, ima li ogrebotina). Provjeriti prste i vršak repa (suha gangrena).
  Pregledati oči i nosnice (ne smije biti eksudata), timpaničke membrane (ne smiju biti konveksne), usnu šupljinu – usta otvaramo tankom plastičnom karticom ili tankom špatulom, sluznica usne šupljine i jezika zdrave iguane svijetloružičasta je, slina je bistra i viskozna. Provjeriti postoje li bijeli ulozi mokraćne kiseline u medijanom području temporalnog zgloba (oralno) te ima li ulceracija, gnojnog ili kazeoznog eksudata ili oštro ograničenih područja promijenjene boje, provjeriti je li koji zub slomljen (zbog jake boli često praćeno odbijanjem hrane), ima li oteklinu u području mandibule (znak metaboličke bolesti kostiju).
• Može se uzeti bris ždrijela. Fiziološka mikroflora tog područja je Gram-negativna. Rezultat treba prosuđivati s oprezom. Potvrda da se radi o patogenoj mikroflori je:
  1. citološki nalaz velikog broja upalnih stanica,
  2. klinički znaci bolesti i
  3. izolacija kulture koja pokazuje ili umjeren rast ili rezistenciju na više antibiotika.
• Ritam i frekvencija disanja mogu se lako odrediti inspekcijom pokreta grudne stijenke (ne smije biti znakova dispneje), zatim treba zamotati guštera u krpu i poslušati srce i pluća.
• Palpacijom abdomena treba isključiti tvorbe, retenciju jaja i meteorizam.
• Uzeti bris kloake za citološku i mikrobiološku pretragu.
• Stolica se sastoji od tekućeg urina i urata iz renalnog sustava i formiranog fecesa iz probavnog sustava. Poliuriju treba razlikovati od dijareje. Pretraga se urina u praksi ne provodi jer nisu definirane referentne vrijednosti.
• Uzeti uzorak fecesa i napraviti razmaz uz bojenje eozinom (za dg entameba) i po Gramu. Potreban je oprez u prosuđivanju jer se gram negativne bakterije često mogu izolirati iz fecesa zdravih iguana, a s druge strane upravo su one uzročnici većine težih infekcija (pr. Pseudomonas, Aeromonas, Proteus, Salmonella) i koprološku pretragu (nativni preparat – bičaši, jajašca nematoda, sedimentacija – protozoa i jajašca trematoda, flotacija – jajašca nematoda). Uzorak za koprološku pretragu trebalo bi uzeti od svake iguane, nalaz malog broja jajašaca ili protozoa nije patološki.
  Po potrebi može se učiniti koprokultura.
• Provjeriti tonus i pokretljivost nogu te moguće otekline mekog tkiva ili deformacije kostiju.
• Precizno izvagati guštera.

Uzimanje uzorka krvi za laboratorijske pretrage

Prije vađenja krvi treba izračunati maksimalnu količinu koju možemo uzeti. Ukupna količina krvi reptila je između 5 i 8% (50-80 ml na kg tjelesne mase). Od toga može biti uzeto 10% bez štetnih posljedica.
Prikladno mjesto za venepunkciju je ventralna repna vena.

1. Guštera treba postaviti u leđni ili lijevi parasternalni položaj, a rep pustiti da visi preko ruba stola.
2. Dezinficirati područje vađenja krvi.
3. Uvesti iglu medijano s ventralne strane repa, pod kutom od 45°-90°.
4. Probosti tkivo tako da vrh igle dotakne ventralnu površinu kralješka.
5. Povući iglu malo unatrag primjenjujući negativni tlak.
6. Krv bi trebala poteći.

Alternativno, krv se može uzeti iz ventralne abdominalne vene (ventralno po medijanoj liniji abdomena probosti do dubine trbušnih mišića) ili aksilarnog pleksusa (na posteriornoj strani proksimalnog humerusa i skapulohumeralnog zgloba). U laboratoriju se s krvlju guštera postupa na isti način kao s krvlju ptica. EDTA nije prikladan antikoagulans jer može izazvati lizu stanica. Najbolje je krv uzeti u epruvetu s litij-heparinom. Razmaz se mora napraviti čim je krv izvađena, bolje između dvije pokrovnice nego na predmetnici. U razmazu možemo osim diferencijalne krvne slike i morfologije stanica odrediti razinu toksičkih promjena, naći inkluziona tjelešca, krvne parazite i bakterije. Biokemijske pretrage bolje je napraviti u plazmi jer serum često prijeđe u gel.

Normalne vrijednosti hematoloških i biokemijskih pokazatelja iguane prikazane su u tablici 1.

Rehidracija

Mnogi bolesni gušteri koji dolaze na pregled ozbiljno su dehidrirani. Rehidraciju treba započeti blago hipotoničnom otopinom, a kad se postigne normalni hidracijski status, može se nastaviti izotoničnim otopinama. Preporučuje se jedan ili dva dijela glukosaline i jedan dio fiziološke otopine NaCl.

Ringer laktat nije prikladno koristiti za rehidraciju reptila. Doza je 20-40 ml /kg tijekom 24 sata. Otopine se mogu aplicirati na nekoliko načina:

• Kao kupke – namakanje guštera u prikladnoj tekućini potiče gutanje rehidracijske otopine i apsorpciju kroz kožu. Tekućina treba biti umjereno topla, dubine do polovice gušterovih leđa, kupka treba trajati najmanje 15 minuta – i to uz nadzor da bi se spriječilo utapanje.
• Oralno – pri čemu treba gušteru pažljivo otvoriti usta plastičnom ili drvenom špatulom, „papagajski“ spekulum isto može poslužiti kao otvarač. Dobro je u blizini pripremiti bočicu izopropilnog alkohola jer ako gušter ugrize i odbije otvoriti čeljust, par kapi alkohola per os potaknut će ga da vas pusti.
• Subkutano – prikladno područje je potkožje kaudolateralne stijenke tjelesne šupljine (kod nekih guštera tu postoji lateralni kožni nabor),dorzalno i kaudalno područje femura te lateralni dio korijena repa.
• Intraperitonealno – ako je moguće, pacijenta treba nagnuti glavom i tijelom prema dolje da bi se pomaknuli visceralni organi, mjesto aplikacije je što kaudalnije u tjelesnu šupljinu (ventralno u odnosu na lumbalno mišićje te kraniodorzalno u odnosu na femur). Iglu treba uvesti na pola puta između zadnjeg rebra i zdjelice, pazeći da se ne ozlijede visceralni organi. Gmazovi nemaju dijafragmu, pa veća količina tekućine aplicirana u tjelesnu šupljinu može otežati disanje.
• Intravenski – kroz cefaličnu venu na sredini između lakta i zapešća, kojiput će trebati prerezati kožu iznad vene da bi se mogla uvesti kanila.
• Intraosalno – u proksimalnu medijalnu kristu tibije. Prije toga je potrebno guštera uvesti u lokalnu ili opću anesteziju, raditi aseptički, iglom od 20-22G.

Tablete prije aplikacije treba otopiti. Iguane imaju renalni portalni sustav, pa injekcije treba davati u prednju polovicu tijela da aktivna tvar ne bi bila eliminirana ne dospjevši u sva tkiva.

Uzimanje uzorka za koprološku pretragu

Često se dogodi da pri pregledu gušter spontano defecira, a ako ne, kloaka i kolon mogu se isprati i tako dobiti uzorak.

• Prikladni kateter pričvrstiti na brizgalicu, napuniti sterilnom fiziološkom otopinom.
• Uvesti u kloaku i kolon, ubrizgati fiziološku i aspirirati nekoliko puta.

RTG

Pacijenta možemo rendgenografski snimiti u kutiji ili torbi ako nije sediran, postavlja se u dorzoventralni ili laterolateralni položaj. Zdrav gušter ima isti kontrast između kostiju i mekog tkiva kao i sisavci. Procjenjujemo oblik, veličinu, položaj gustoću i homogenost organa. Po potrebi može se koristiti barijeva kaša za kontrastni prikaz.

UZV

Pogodna je sonda od 7,5 i 10 MHz za male, a od 3,5 i 5 MHz za veće guštere. Unutarnji organi pretražuju se linearnom sondom s ventralne strane tijela, uz primjenu gela.

Literatura [… prikaži]