Ekološki i epidemiološki lanac krpeljnog meningoencefalitisa

Nenad Pandak
Opća bolnica “Dr. Josip Benčević”, Slavonski Brod; Medicinski fakultet Sveučilišta u Osijeku

Krpeljni meningoencefalitis (KME) je danas najčešća virusna infekcija koju prenose krpelji. Godišnje se u svijetu prijavi oko 10-12.000 bolesnika. To je endemska bolest prirodnih žarišta Europe i Rusije, a uzrokuje ju virus krpeljnog meningoencefalitisa (vKME) koji spada u rod Flavivirus iz porodice Flaviviridae. Sitni glodavci su mu glavni rezervoar, a srne, zečevi, lisice, veprovi, ovce, koze, goveda, psi kao i druge životinje su mu domaćini. Vektori virusa su krpelji iz roda Ixodes. U europskom području je to Ixodes ricinus (I. ricinus), a u azijskom dijelu je vektor Ixodes persulcatus (I. persulcatus). Danas je poznato da bolest uzrokuju tri različita podtipa vKME-a: europski (zapadni), sibirski (istočni) i dalekoistočni podtip.

U Hrvatskoj KME spada u bolesti koje se obvezno prijavljuju i svake se godine prijavi prosječno 30 bolesnika, a kao i u drugim dijelovima gdje se bolest javlja, primjećuje se porast incidencije i u našoj zemlji premda porast nije toliko značajan kao u nekim drugim europskim zemljama.

Životni vijek krpelja traje oko 6-7 godina, a tijekom svog života prolazi različite razvojne stadije. Iz jajašca se izlegne larva koja se nakon krvnog obroka transformira u nimfu, a ova se, također nakon narednog krvnog obroka, transformira u odrasle jedinke. Danas je poznato da je nimfa krpelja I. ricinus glavni prijenosnik vKME-a na čovjeka dok je to odrasla ženka kod I. persulcatus krpelja premda bilo koji razvojni oblik krpelja može prenijeti virus na domaćina. Krpelji se inficiraju na više načina, a najčešće se to dešava prilikom istovremenog hranjenja na neinficiranoj životinji. Prilikom takvog hranjenja vKME iz zaraženog krpelja koji se hrani dospijeva u cirkulaciju domaćina i vrlo brzo bude fagocitiran od strane njegovih leukocita. Kako se na tom području hrane i drugi krpelji, oni ingestiraju zaražene leukocite i na taj se način sami inficiraju bez obzira je li domaćin već ranije bio inficiran ili ne. Drugi česti način infekcije krpelja je hranjenje na inficiranom i viremičnom domaćinu. Poznato je da su sitni glodavci nakon infekcije viremični i do mjesec dana, a da je virus prisutan u njihovim unutrašnjim organima i preko 3 mjeseca. Veći sisavci su viremični znatno kraće vrijeme, a u cirkulaciji nisu prisutni virusi u značajnom broju pa ovi domaćini nisu presudni za održavanje prisustva virusa u određenom prirodnom žarištu. Infekcija krpelja se odvija i transovarijalno, a virus se u krpeljima prenosi transstadijalno.

Klimatski čimbenici također utječu na održavanje virusa u prirodnom žarištu. Nakon zime, u slučaju naglog porasta proljetnih temperatura zraka, istovremeno se aktiviraju larve i nimfe pa se neminovno istovremeno hrane na domaćinima što olakšava inficiranje nezaraženih jedinki. Jednaki utjecaj na poticanje istovremenog hranjenja ima i vlažnost zraka jer se pri smanjenoj vlažnosti zraka nimfe spuštaju bliže tlu u stanište larvi pa oba stadija na istom području očekuju nove domaćine na kojima će se istovremeno hraniti.

Čovjek ima značajan utjecaj na održavanje prirodnih žarišta pojedinih bolesti, ali i na njihovo širenje što se bilježi u posljednjih pedesetak godina. Svojim utjecajem čovjek dovodi do globalnog zatopljenja što pogoduje širenju krpelja u nova staništa, a istovremeno je čovjek svojim profesionalnim i rekreativnim aktivnostima češće izložen riziku kontakta sa zaraženim krpeljima pa je to jedan od razloga značajnog porasta incidencije KME-a.