Ljubo Barbić¹, Vladimir Stevanović¹, Tatjana Vilibić-Čavlek²,³, Josip Madić¹
¹Zavod za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska, ²Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, Hrvatska, ³Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
e-mail: ljubo.barbic@vef.hr
Izvor: Zbornik sažetaka Simpozija
Analizirajući sve učestalije pojavljivanje emergentnih zaraznih bolesti, očito je da ovakav jednoznačan trend mora imati i zajedničke uzroke. Sagledavajući cjeloviti razvoj modernoga društva, kao najznačajnije čimbenike emergencije prepoznajemo demografske promjene, sociološke promjene vezane na suživot sa životinjama i prirodom općenito te, možda i najznačajnije, globalizaciju i klimatske promjene. Ovi čimbenici emergencije omogućili su porast broja emergentnih zaraznih bolesti, stvarajući preduvjete za njihovo globalno širenje po ponekad ponavljajućim scenarijima. Među njima ističu se dvije velike skupine emergentnih zoonoza sa, unutar tih skupina, svojstvenom srodnošću uzročnika i gotovo jednoobraznim značajkama pojave i širenja.
Prva skupina su vektorske emergentne zoonoze čijem globalnom širenju svjedočimo. U ovu skupinu pripadaju bolesti poput Zika virusne infekcije, bolesti Zapadnog Nila ili Usutu virusne infekcije, čiji uzročnici pripadaju flavivirusima, a prenose ih komarci. Emergencija ovih zoonoza omogućena je klimatskim promjenama i globalnim zatopljenjem koje je pogodovalo širenju i povećavanju broja kompetentnih vektora na novim područjima kao i globalizacijom prometa ljudi i robe.
Druga skupina emergentnih zoonoza, s više ili manje podudarnim značajkama širenja, su koronavirusne infekcije. U ovom trenutku poznato je sedam koronavirusa koji uzrokuju infekcije u ljudi od kojih dva pripadaju u skupinu alfakoronavirusa (HCoV-229E i HCoV-NL63) te preostalih pet u skupinu betakoronavirusa (HCoV-OC43, HCoV-HKU1, SARS-CoV, MERS-CoV i SARS-CoV-2).
Kronološkim redom, prvi dokazani koronavirus u ljudi je HCoV-229E izdvojen 1966. godine. Izvorom ovog virusa smatraju se šišmiši, a pretpostavka je da je uzročnik prilagodbom na međudomaćinu iz porodice Camelidae postao patogen za ljude među kojima se i danas sezonski širi uzrokujući blage respiratorne simptome. Sljedeći koronavirus u ljudi, HCoV-OC43, s istim epidemiološkim i kliničkim značajkama, izdvojen je godinu kasnije, 1967. godine. Za ovaj virus najvjerojatniji izvor su glodavci, a međudomaćinom se smatraju goveda. Pojedini autori opisuju da se mogući prvi prijelaz ovog uzročnika na ljude dogodio još 1890. godine kada je i zabilježena velika pandemija u ljudi s mnogobrojnim smrtnim ishodima.
Koronavirusi ljudi dolaze u fokus tek 2002. godine pojavom SARS-a u pokrajni Guangdong u Kini. Za ovog uzročnika, SARS-CoV, izvorom se smatraju šišmiši, a međudomaćinom koji mu je omogućio prilagodbu i prelazak na ljude cibetka. Prve infekcije ljudi epidemiološki su povezane s tzv. mokrim tržnicama na kojima je dolazilo do kontakta cibetki i ljudi, dakle istim mjestima koja se dovode u vezu i s početakom pandemije bolesti COVID-19. SARS je rigoroznim mjerama uspješno suzbijen sljedeće godine, a klinički se očitovao teškim respiratornim oboljenjima sa smrtnošću od 11%.
Sljedeći koronavirus ljudi, HCoV-NL63, izdvojen je 2004. godine, a brzo mu je dokazana globalna proširenost. Izvorom ovog virusa ponovo se smatraju šišmiši, a za njega nije dokazana prilagodba na ljude preko neke životinjske vrste kao međudomaćina. Iste godine prvi put je izdvojen ljudski koronavirus HCoV-HKU1 izvorom kojega se smatraju glodavci. Niti za njega nije dokazan međudomaćin prije prelaska i širenja među ljudima. Oba navedena virusa uzrokuju blage kliničke oblike.
Za razliku od njih, pojava MERS-CoV virusa 2012. godine ponovno je naglasila moguće dramatične posljedice pojave zoonotskih koronavirusa u ljudi. Od prvog zabilježenog slučaja MERS se kontinuirano pojavljuje na području Bliskog istoka uz smrtnost od približno 35%. I za ovog uzročnika dokazano je da ima izvor u šišmišima te da je jednogrba deva najvjerojatniji međudomaćin koji je omogućio prilagodbu virusa i prelazak na ljude.
Krajem 2019. godine, dolazi do pojave i širenja novog koronavirusa ljudi u gradu Wuhan, kineskoj pokrajni Hubei. Pojava novog zoonotskog koronavirusa, SARS-CoV-2, epidemiološki se ponovno veže uz tzv. mokre tržnice, a izvorom virusa se smatraju šišmiši dok je najvjerojatniji međudomaćin ljuskavac. Globalno širenje ovog virusa uzrokovalo je najveću pandemiju 21. stoljeća s nesagledivim posljedicama na društvo i, u ovom trenutku, približno 1,3 milijuna žrtava.
Zaključno, dosada poznatih sedam ljudskih koronavirusa ima niz podudarnosti u pojavljivanju i širenju. Svih sedam su zoonotski uzročnici izvori kojih su šišmiši ili glodavci, a za najmanje pet je vjerojatan životinjski međudomaćin koji je omogućio prilagodbu uzročnika za infekciju ljudi i interhumani prijenos. Stoga se postavlja pitanje, s obzirom na navedene pravilnosti u pojavljivanju, jesmo li mogli očekivati pandemiju COVID-19 i biti bolje pripremljeni na emergenciju SARS-CoV-2, sedmoga u nizu koronavirusa ljudi? Koliko god u ovom trenutku, kada su svi svjetski resursi usmjereni na suzbijanje posljedica pandemije, ovo pitanje može zvučati irelevantno, ono nam mora biti smjernica za budućnost. Smjernica za intenziviranje istraživanja koronavirusnih infekcija životinja u skladu s pristupom „Jedno zdravlje“ kako bi neminovni budući, osmi koronavirus ljudi, dočekali puno spremniji te kroz zajednički rad ispunili temeljnu zadaću svih medicinskih struka, očuvanje zdravlja i života ljudi.
Vezano (koronavirus):
- Epizootiološki čimbenici infekcije respiratornim koronavirusom pasa u Republici Hrvatskoj
- Seroprevalencija respiratornog koronavirusa pasa u Hrvatskoj
- Humani koronavirusi u kontekstu ‘Jednog zdravlja’
- Emergentne zoonoze uzrokovane koronavirusima
- Prevalencija i molekularna epidemiologija SARS-CoV-2 na području Hrvatske