Enzootska leukoza goveda: epizootiološki čimbenici (*)

dr. sc. Davor Balić, dr. med. vet.
Hrvatski veterinarski institut, Veterinarski zavod Vinkovci

SAŽETAK

---

Enzootska leukoza goveda (ELG) je bolest koja je 2011. godine izazvala dosta medijske „prašine“ u Hrvatskoj. Razlog tome bile su mjere koje je poduzelo Ministarstvo poljoprivrede u namjeri da Hrvatska postane zemlja „službeno slobodna“ od ELG, po uzoru na zemlje Europske unije. Međutim, iako je akcija iskorjenjivanja ELG bila financirana iz državnog proračuna (troškovi uzorkovanja i dijagnostičkog pretraživanja krvi goveda te naknada vlasnicima goveda za leukozna grla) akcijom su bili pogođeni i vlasnici kod kojih su nađene leukozne krave jer su poduzete mjere kao i njihove posljedice dodatno ugrozile njihovu egzistenciju na tržištu proizvodnje mlijeka.
Istovremeno, u javnosti su iznešene neke poluinformacije vezane o samoj bolesti koje su izazivale nedoumice i nejasnoće oko ove bolesti kao i oko poduzetih mjera. Enzootska leukoza goveda je u Hrvatskoj dijagnosticirana još 60-tih godina prošlog stoljeća i od tada ju sustavno nadziremo kroz odgovarajuće pravilnike i zakone. Sama bolest i njen uzročnik detaljno su proučeni, pa u ovom članku iznosimo epizootiološke čimbenike koji su značajni za njene osobine i pojavu.

1. Virus enzootske leukoze goveda

Uzročnik ELG je RNA virus svrstan u rod Deltaretrovirus, porodicu Retroviridae, čija je osnovna značajka posjedovanje enzima reverzne transkriptaze. Taj enzim omogućuje im prepisivanje virusne nukleinske kiseline u obratnom smjeru u komplementarnu DNA, a koju enzim integraza ugrađuje u genetski kod samog domaćina.

Bolesti koje izazivaju virusi ove porodice su leukemije, limfomi i sarkomi u različitih vrsta životinja i ljudi, ali i imunodeficijencija u ljudi (AIDS) i u životinja (FAIDS-feline AIDS i SAIDS-simian AIDS).
Porodica Retroviridae podijeljena je u 7 rodova:

1. Rod Alpharetrovirus: virusi slični virusu leukoze peradi,
2. Rod Betaretrovirus: virusi slični virusu tumoru mliječne žlijezde mišice,
3. Rod Gammaretrovirus: virusi slični virusu mišje leukemije i virusu mačje leukemije,
4. Rod Deltaretrovirus: virus enzootske leukoze goveda, HTLV-1 i HTLV-2 te virus leukemije majmuna,
5. Rod Epsilonretrovirus: virusi slični virusu sarkoma “Walleye dermal”,
6. Rod Lentivirus: virusi slični virusu ljudske imunodeficijencije 1 i virusu imunodeficijencije mačaka i majmuna,
7. Rod Spumavirus: virusi slični pjenovitom virusu čimpanze.

Od svih proteina ovoga virusa treba istaknuti dva koja su značajna za serološku dijagnostiku: gp51 (na samoj površini lipoproteinske ovojnice) i protein p24 (protein nukleokapside).
Genom virusa ELG ima dvije molekule jednolančane (+) RNA koje su međusobno povezane vodikovim vezama.

2. Izvori infekcije

Izvor infekcije su zaražena goveda. U zaraženom govedu virus ELG se nalazi u limfocitima. Jednom zaraženi limfocit rijetko proizvede potomstvo slobodno od virusa. Međutim, da bi se virus mogao prenijeti sa zaražene životinje na zdravu, zaražena životinja odnosno njezini sekreti/ekskreti moraju sadržavati dovoljnu količinu virusa. Nakon što je utvrđena minimalna količina krvi (0,0005mL) odnosno minimalni broj zaraženih limfocita (2500) u brojnim pokusima je dokazano da je upravo krv najčešći izvor zaraze jer drugi provjereni izvori u kojima je izoliran virus ELG poput mlijeka i kolostruma, bronhoalveolarnog ispirka, urina, ejakulata, sadržaja obriska nosne sluznice i fecesa, u prirodnim uvjetima, najčešće ne sadrže dovoljnu količinu virusa kojima bi se mogla zaraziti zdrava životinja.

3. Patogenost i virulencija uzročnika

Virulencija virusa koji izazivaju zarazne bolesti životinja i ljudi često se pojačavaju pasažama među primljivim jedinkama. Tako je u pokusu iz 1982. godine ispitano ima li virus ELG takvu mogućnost i može li se pasažom velikih količina pune krvi i/ili limfocita iz leukoznog goveda na novooteljenu telad povećati virulencija virusa ELG. Kao rezultat ovog pokusa otkriveno je da je trajanje inkubacije bilo znantno skraćeno u odnosu na podatke iz drugih pokusa, ali isto tako i da imunosupresivni lijekovi mogu ubrzati tijek infekcije virusom ELG i pojačati kliničke simptome.
Za razliku od nekih drugih virusa porodice Retroviridae, retrovirusi roda Deltaretrovirus nemaju veliku genetsku raznolikost. Unatoč tome do sada su izdvojena i karakterizirana četiri soja: belgijski, japanski, australski i argentinski, te 8 različitih genotipova. Prema filogenetskim analizama virusa izoliranih iz uzoraka krvi goveda u Hrvatskoj ustanovljeno je da naši virusi pripadaju ili u genotip 7 (manji broj) ili u genotip 8 (veći broj) kojem pripadaju i virusi izolirani u nekim istočnim europskim državama (Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Poljska). Do sada nije utvrđeno da postoji razlika u patogenosti među različitim sojevima ili genotipovima ovog virusa.

4. Tropizam virusa

Virus ELG ima izraziti tropizam prema limfnom tkivu i bijelim krvnim stanicama i u uznapredovaloj kliničkoj slici uzrokuje trajnu limfocitozu ili tvorbu limfoma. Znanstvenim pokusima proučavano je postoji li unutar ovih tkiva i stanica neki naročiti „subtropizam“, pa je potvrđeno da je ipak najveći postotak virusa ELG izoliran iz populacije B-limfocita, ali su virus ustanovili i u T-limfocitima (CD8+), monocitima i granulocitima. Unutar B-limfocita virus je ustanovljen u CD5+ i u CD5- B-limfocita i to u znantno većim koncentracijama u krava s trajnom limfocitozom, nego u krava bez limfocitoze.
Sve širom uporabom molekularnih tehnika postupno se dolazilo do novih saznanja o virusu i interakciji s domaćinom. PCR metodom je dokazana prisutnost virusa ELG već 7. dan nakon infekcije u perifernim limfocitima, ali je dokazana prisutnost virusa i u raznim drugim organima, poput slezene, maternice, jetre, bubrega, knjižavca i limfnih čvorova. Kao naročitu osobitost istaknut je nalaz virusa ELG, samo u slezeni u jednog teleta iz pokusa, pri čemu su svi drugi uzorci organa i tkiva istog teleta pretraženi svim drugim metodama ostali negativni do kraja pokusa. To dokazuje da životinja može biti inficirana virusom ELG, bez mogućnosti izdvajanja provirusa ELG iz perifernih limfocita i bez imunološkog odziva koji se može dijagnosticirati.

5. Otpornost virusa ELG izvan domaćina

Virus ELG može se umnažati i preživjeti jedino u limfocitima. Ova činjenica naročito je bitna u donošenju mjera za sprečavanje leukoze goveda, jer se one mogu temeljiti na razaranju samih limfocita, odnosno kontroli bilo kakvih krvnih zahvata te spriječavanja dodira zdravih životinja s predmetima koji su onečišćeni krvlju, a nisu prethodno dezinficirani.
Virus se izvan stanice domaćina može lako uništiti izlaganjem UV-zrakama, zagrijavanjem na 63 °C tijekom 15 minuta te postupcima zamrzavanja i otapanja.
Na temperaturi hladnjaka (4 °C) virus preživljava 14 dana. Zbog dokaza da pasterizacija inaktivira virus ELG dopušteno je korištenje mlijeka goveda inficiranih virusom ELG.

6. Infekcijska doza

Prvotnim pokusima iz 1976. utvrđeno je da je za infekciju potrebno 2500 limfocita ili 0,000 5mL zaražene krvi. U kasnijim radovima korištene su i druge doze za pokusna zaražavanja kod ovaca pri čemu su utvrđene slične donje granice infekcijske doze od 2000 limfocita, ali i to da na brzinu imunološkog odziva bitno utječe infekcijska doza. Pokusno su zaražene četiri grupe šestomjesečnih janjića s inokulumima od 250, 2500, 25000 i 250000 limfocita, te su nakon 3., 7. i 12. mjeseca od zaražavanja proveli pretraživanje zaraženih janjića s dvije serološke i dvije virusološke metode. Ustanovljeno je da su kod janjića inficiranih velikom dozom zaraženih limfocita (250000) moguće već tri tjedna nakon infekcije i serološki i virusološki otkriti zaraženu životinju. U janjića inficiranih dozom od 25000 i 2500 limfocita imunološki odziv bio je otkriven nakon sedmog tjedna od zaražavanja, a u grupi janjića zaraženih niskom dozom (250) BLV pozitivnih limfocita pozitivne reakcije serološkim i virusološkim metodama otkrivene su testiranjima u 12. mjesecu nakon zaražavanja.

7. Načini širenja i prenošenja infekcije

Osnovni način prenošenja ELG u stadu mora, na neki način, uključivati krv, odnosno krvne zahvate.
Najčešći su načini prijenosa uzročnika sa zaraženih na zdrave životinje uključivali veterinarske zahvate, koji nisu bili izvođeni stručno što znači da se nije poštivalo pravilo da se za jednu životinju koristi jedan instrument (igla, skalpel, rukavica, i sl. ). Drugim riječima jednom upotrijebljeni ili onečišćeni pribor, bez prethodne sterilizacije, ne smije se upotrijebiti za zahvat na drugoj životinji.
Postupci za koje je u praksi i u pokusima dokazano da mogu biti načini prenošenje infekcije su:

1. vađenje krvi za dijagnostičke pretrage (najviši postotak zaražavanja zdravih životinja, 80-90%)
2. vakciniranje (npr. vakcina protiv krpeljne groznice)
3. tuberkulinizacija (samo ako igla sadržava elemente krvi)
4. injekciona aplikacija lijekova
5. dekornuacija
6. označavanje životinja (tetoviranjem, i sl.)
7. kastracija
8. rektalna palpacija
9. transfuzija krvi.

Iduća logična mogućnost prijenosa virusa koja uključuje krv su hematofagni insekti. Oko ovog načina prijenosa izvedeni su brojni pokusi s različitim vrstama insekata poput:

1. komaraca
2. štalske muhe (Stomoxys calcitrans)
3. krpelja (Ixodes ricinus)
4. konjske muhe (Tabanus fusicostatus)

U navednim pokusima dokazano je da se ELG može prenijeti komarcima, krpeljima i konjskim muhama. MEĐUTIM, pokusi su izvedeni na načine da su postignuti maksimalni pogodovni čimbenici za izazivanje infekcije (npr. insekti su parazitirali na životinjama u stadiju viremije; između parazitiranja na zaraženoj i nezaraženoj životinji insekti su „gladovali“; za inficiranje su upotrijebljeni odstranjeni usni aparati insekata; pokusi su rađeni na mladim životinjama i sl.) i u tako postavljenim uvjetima uspješnost inficiranja nije bila uvijek potvrđena. Zbog toga prevladava zaključak da su hematofagni insekti moguć način širenje ELG, naročito u ljetnim mjesecima kada se postignu dobri pogodovni čimbenici (ispaša na otvorenom, mnoštvo tabanida), ali njihova uloga u praksi vjerojatno nije zastupljena u značajnom postotku.
Vertikalni prijenos virusa ELG proučen je kao mogućnost inficiranja ploda transplacentalno tijekom intrauterinog razvoja i tijekom hranjenja kolostrumom ili mlijekom.
Iako je u prošlosti dokazano da se ELG može prenijeti transplacentalno (od krava kojima je tijekom gravidnosti ustanovljen maligni limfomom ili visoka limfocitoza) u novijim radovima gdje su rezultati provjereni molekularnim metodama, zaključuje se da je transplacentalni prijenos virusa ELG ipak rijedak i zanemariv tj. da bi se takav prijenos ostvario potrebno da krava tijekom gravidnosti osim virusom ELG bude zaražena i virusom goveđe imunodeficijencije. Sličan rezultat dobiven je i u pokusu zaražavanja s kolostrumom.
U radovima u kojima je proučavan vertikalni prijenos virusa preko kolostruma i mlijeka dobiveni su rezultati koji govore o neznatnom značenju njegova prijenosa na ova dva načina. Štoviše, brojne su naznake da protutijela iz kolostruma mogu služiti i kao zaštita teladi od zaražavanja virusom ELG te da treba razmisliti o korisnom učinku „obrade“ kolostruma, kao što je grijanje ili hlađenje, prije napajanja teladi.
Potvrđeno je i da se embriotransferom ne može prenijeti virus ELG.

8. Ulazna vrata infekcije

Određivanje ulaznih vrata infekciji virusom ELG bilo je predmetom brojnih pokusa, ali nakon spoznaje da se virus nalazi u limfocitima, zaražavanje se uglavnom provodilo krvlju, odnosno sekretima ili ekskretima zaražene životinje koji bi mogli sadržavati stanične elemente krvi, tj. limfocite.

Pokusno je uspjelo zaražavanje zdrave životinje krvlju zaražene prilikom:

1. supkutane
2. intradermalne
3. intramuskularne
4. intrauterine
5. intratrahealne
6. intravenske
7. rektalne aplikacije dovoljne količine zaraženih limfocita.

Posteljica može predstavljati ulazna vrata, ali samo ako je bređa krava inficirana istodobno virusom ELG i virusom imunodeficijencije goveda.
U brojnim radovima dokazana je prisutnost virusa ELG-a u kolostrumu, odnosno mlijeku seropozitivnih krava, ali vertikalni oralni način zaražavanja još izaziva kontroverze. Naime, i kolostrum i mlijeko, osim uzročnika u limfocitima, sadrže i protutijela za uzročnika, što doprinosi i zaštiti od bolesti.

9. Prijemljivost i otpornost

Infekcija virusom ELG u prirodnim uvjetima, osim u goveda, zabilježena je u bivola i ovaca. Pokusna zaražavanja su provedena kod ovaca, koza, bivola, čimpanzi, svinja, kunića i mačaka. Međutim, tumorske tvorbe javile su se samo u pokusno zaraženih ovaca, bivola i koza. U drugih vrsta u pokusima, osim tvorbe specifičnih protutijela, nije došlo do patoloških promjena, pa se smatra da su otporne na zaražavanje virusom.
Također je ustanovljeno da je prevalencija specifičnih protutijela na virus ELG u pozitivnom odnosu s mliječnom pasminom i starosti goveda, te da nema korelacije među spolovima i pasminom. Procijenjeno je da je dob od dvije godine ključna da bi se sa sigurnošću mogla razdvojiti vrijednosti prevalencije i pojavnosti pozitivnih grla na prisutnost protutijela za virus ELG. To se objašnjava time da u toj dobi dolazi do formiranja stada mliječnih goveda, čestih intervencija ljudi te bližeg kontakta životinja.
Virusi iz porodice Retroviridae, iako su primarno patogeni za životinje, u zadnjih 25 godina naročito su istraživani zbog svoje srodnosti s virusom AIDS-a u ljudi. U istraživanjima su se pregledavale ciljane skupine kao: vlasnici krava zaraženih virusom ELG, veterinari koji su često bili u kontaktu s bolesnim govedima, mesari iz klaonica u kojemu su se klala pozitivna grla, ljudi oboljeli od leukemije, djeca oboljela od limfocitoze izazvanom akutnom limfoblastičnom leukemijom, odnosno non-Hodgkin limfoma te ljudi oboljeli od leukemije ili raka pluća koji su konzumirali meso goveda s endemičnoga područja leukoze goveda. Niti u jednoj od ovih ciljnih skupina nije bilo moguće dokazati prisutnost virusa ELG u patologiji ljudi.

ZAKLJUČCI

---

ELG je bolest koja je u Hrvatskoj dijagnosticirana u goveda prije više od 50 godina i od tada se nadzire odgovarajućim pravilnicima i godišnjim naredbama. Na temelju dosadašnjih spoznaja nije vjerojatno da su životinjski retrovirusi odgovorni za pojavu bilo kakve bolesti u ljudi. Ipak, mlijeko i meso krava zaraženih virusom ELG ocjenjuje se kao uvjetno upotrebljivo i mora se prije uporabe termički obraditi. Virus ELG potječe iz porodice virusa koja ima sklonost „napadanja“ stanica imunosnog sustava domaćina te u slučaju koinfekcije s drugim virusima dovodi do novih, tj. drugačijih osobina. Glavni i najčešći prijenos virusa sa zdravih na bolesne životinje su nestručno provedeni „krvni“ zahvati u stadu mliječnih goveda. Liječenje ELG je zabranjeno i u praksi se ne provodi. Cijepljenje protiv ELG se ne provodi jer još nemamo vakcinu kojom bi se mogla postići zadovoljavajuća zaštita nezaraženih životinja. Klinički bolest rijetko uočavamo zato što u najvećem broju slučajeva teče asimptomatski, a za razvoj nekih vidljivih promjena treba proteći najmanje 7 godina. Kako je prosječan broj laktacija u hrvatskim uvjetima 3 do 4, zaključujemo da je životni vijek mliječnih krava u Hrvatskoj prekratak da bi se ELG klinički očitovala, pa je činjenica da se bolest klinički ne primjećuje sasvim očekivana. Do sada su u svijetu objavljena i iskušana tri načina kontrole ELG:

• dijagnosticiraj i uvedi mjere poboljšanja
• dijagnosticiraj i izdvoji oboljele i sumnjive na bolest
• dijagnosticiraj i ukloni.

Prije odabira jednog od ova tri načina kontrole ELG trebalo bi ustanoviti točnu prevalenciju zaraženih grla, a potom procijeniti koja metoda je optimalna. Na osnovi vlastitih procjena svaka država propisuje zakone i načine suzbijanja zaraznih bolesti životinja samo za svoj teritorij i u skladu s vlastitim mogućnostima i interesima.

---