Eponimi u veterinarskoj medicini

Željana Klječanin Franić, Kim Korpes
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

▲

Sažetak

---

Eponimi u općem jeziku jesu leksemi općega značenja nastali od vlastita imena. U nazivlju veterinarske medicine nalaze se brojni eponimni nazivi, nastali od imena znanstvenika te od zemljopisnih imena. Znatan dio tih naziva veterina dijeli s humanom medicinom, no velik je broj i eponima vezanih isključivo uz veterinarsku medicinu, primjerice u području uzgoja životinja i toksikologije. Otkrivanjem novih bolesti i njihovih uzročnika, uvođenjem novih kirurških tehnika i dijagnostičkih postupaka te terapijskih protokola broj eponimnih naziva neprestano se povećava.
Pritom u nekim područjima, poput anatomije, njihov broj tek neznatno raste, dok se u drugima, poput kirurgije i laboratorijske dijagnostike, gotovo svakodnevno povećava. U ovom smo radu istražili zastupljenost eponima u veterinarskoj medicini obradivši veterinarske nazive i one koje veterina dijeli s biomedicinskim i biotehničkim znanostima. Kako su eponimi većinom posuđenice preuzete iz drugih jezika, te s obzirom na to da nazivlje mnogih područja u biomedicini i biotehnologiji nije normirano, istražili smo i njihovu uklopljenost u hrvatski jezični sustav te usklađenost s terminološkim načelima. Rezultati su pokazali da se eponimni nazivi nalaze u svim istraživanim područjima u veterinarskoj medicini te da se razlikuju s obzirom na stupanj prilagođenosti standardnojezičnoj normi, pri čemu se u upotrebi može naći i više terminoloških varijanti pojedinih naziva.
Ključne riječi: eponimi, veterinarska medicina, standardnojezična norma, terminološke varijante

▲

Uvod

---

Eponim se tradicionalno definira kao ono po čijem se imenu nešto naziva te istodobno i kao ono što je po nekome ili nečemu nazvano. U biomedicini bi tako eponim bio Sir David Bruce, koji je prvi izolirao bakteriju Brucella melitensis iz britanskog vojnika preminulog od malteške groznice na Malti, ali su eponimi i naziv spomenute gram-negativne bakterije koju je taj patolog i mikrobiolog otkrio (rod Brucella), nazivi svih vrsta koje pripadaju tom rodu (Brucella abortus, Brucella canis, Brucella suis i dr.) te naziv bolest koju uzrokuje (bruceloza odnosno malteška groznica). Eponim, prema tome, može biti i imenodavatelj i imenoprimatelj, s tim da se u hrvatskome jeziku značenje eponima kao imenodavatelja postupno gubi, a prevladava određenje eponima kao naziva izvedenog iz imena osobe (Kereković, 2019.). Eponimi su u općem jeziku najčešće leksikalizirani i pišu se malim početnim slovom te brojne među njima ni ne prepoznajemo kao eponime. Primjerice sendvič je ime dobio po engleskom diplomatu, 4. grofu od Sandwicha iz 18. st., bojkot je nazvan po kapetanu i zastupniku irskih veleposjednika C. Cunnighamu Boycottu iz 19. st., asfalt nosi ime bavarskoga zemljoposjednika L. von Asphalta iz 19. st., dok je begoniji ime dao francuski botaničar M. Bégon koji je živio u 17. st. Leksikalizirane eponime susrećemo i u veterinarskome nazivlju. To je primjerice pasmina pasa bernardinac, koja je ime dobila po alpskom prolazu St. Bernard otkuda potječe, u slikovnoj su dijagnostici to rendgen i dopler, dijagnostički uređaji nazvani po fizičarima Röntgenu i Doppleru koji su svojim otkrićima unaprijedili medicinu. Znatno su brojniji, međutim, eponimni nazivi koji se pišu velikim početnim slovom i upućuju na izravnu vezu imenodavatelja i imenoprimatelja: Wilsonova bolest, Cushingov sindrom, Ascolijev test, Hausmannov otvarač za usta, Ringerova otopina, Fechnerov zakon itd.

Postoje polemike o tome trebaju li biomedicinskome strukovnom nazivlju eponimi ili bi deskriptivna nomenklatura bila bolji izbor. Tako je nužnost stvaranja sustavnog, preciznog i jedinstvenog nazivlja u anatomiji potaknula njemačko anatomsko društvo da već 1895. sastavi nomenklaturu anatomskih pojmova (bazelska Nomina anatomica) u kojoj eponimi polako gube svoje mjesto. Danas u humanoj medicini vrijedi Terminologia anatomica iz 1998. koja ne sadržava eponime, već su oni navedeni u posebnom poglavlju (Rudeš i Marušić, 2009.). Smatra se da, za razliku od društvenih znanosti, eponimi u prirodnim i tehničkim znanostima imaju uvijek pozitivno značenje jer su izraz priznanja zaslužnoj osobi (Ravlić, 2007.), naime redovito su vezani uz određeno otkriće i napredak znanosti i struke. U biomedicini se, međutim, uz njih može vezati i negativno značenje i utjecaj, primjerice kod bolesti i njihovih uzročnika nazvanih po toponimima. Svjetska zdravstvena organizacija stoga preporučuje da se u imenovanju novih zaraznih bolesti izbjegavaju imena ljudi te zemljopisna i druga imena, upravo da bi se izbjegao negativan utjecaj koji određeno ime može imati na turizam, gospodarstvo, dobrobit životinja te nacionalne, profesionalne, etničke i druge skupine veže li se neka bolest uz njih (WHO, 2015.).

Eponimni su nazivi međutim duboko ukorijenjeni u medicinskoj tradiciji i povijesti.
Bilo je razdoblja u kojima su se oni rjeđe upotrebljavali, no s krajem prošloga stoljeća ponovno se populariziraju. Zbog brzog razvoja biomedicinskih znanosti, osobito kirurških tehnika i instrumenata te laboratorijske dijagnostike, otkrivanja novih bolesti i njihovih uzročnika, eponimiziranje se nameće kao jednostavniji način i imenovanja novih pojmova i njihova pamćenja usporedimo li ih s opisnim, najčešće višerječnim nazivima. Njihova se brojnost može vidjeti i na mrežnom rječniku medicinskih eponima Whonamedit (whonamedit.com) koji u ovom trenutku raspolaže s 8328 eponimnih naziva, kojima se neprestano pridružuju novi.

Bez obzira na razloge zbog kojih se eponimi u biomedicini navode kao nepoželjni, oni su neizostavan dio strukovnog nazivlja. Kako se radi o posuđenicama iz drugih jezika, njihova upotreba u hrvatskome jeziku zahtijeva veću ili manju prilagodbu standardnojezičnoj normi te usklađenost s terminološkim načelima strukovnoga jezika.
Cilj je ovoga rada istražiti zastupljenost eponima u raznim područjima veterinarske medicine te analizirati njihovu prilagođenost hrvatskoj jezičnoj normi odnosno postojanje terminoloških varijanti.

▲

Materijali i metode

---

Kako bismo istražili zastupljenost eponima u veterinarskoj medicini, obradili smo nazive iz četvrtoga izdanja rječnika veterinarskoga nazivlja Saunders Comprehensive Veterinary Dictionary iz 2011. Iz rječnika smo izdvojili sve nazive koje smo prepoznali kao eponimne te smo ih podijelili u osam skupina, prema znanstvenim područjima veterinarske medicine kojima pripadaju i koja smo unutar skupina grupirali prema srodnosti:

1. anatomija, histologija i embriologija;
2. uzgoj životinja;
3. unutarnje bolesti;
4. kirurgija, ortopedija i oftalmologija sa slikovnom dijagnostikom;
5. zarazne i parazitske bolesti;
6. laboratorijska i slikovna dijagnostika;
7. farmakologija i toksikologija;
8. fiziologija i biokemija;
9. teorije, zakoni, načela i povezani pojmovi.

Pregledom Enciklopedijskog rječnika humanog i veterinarskog medicinskog nazivlja (2006.), hrvatskih udžbenika i priručnika iz područja u kojima se eponimi najčešće pojavljuju: Virusne bolesti životinja (2005.), Bakterijske i gljivične bolesti životinja (2008.), Veterinarska kirurgija i anesteziologija (2010.), Veterinarski priručnik (2012.), znanstveno-stručnog časopisa Veterinarska stanica (god. 2018.) te veterinarskih mrežnih stranica na hrvatskom jeziku analizirali smo prilagođenost eponimnih naziva hrvatskoj standardnojezičnoj normi i njihovu terminološku ujednačenost, pri čemu smo naveli primjere pronađene u građi i njihovu preporučenu inačicu.

▲

Rezultati

---

Rječnik veterinarskoga nazivlja Saunders Comprehensive Veterinary Dictionary (2011.) ima oko 60 000 natuknica i podnatuknica iz veterinarske znanosti, struke i tehnologije, među kojima smo izdvojili 2221 eponimni naziv (3,7 %). Nazive smo podijelili prema područjima veterinarske medicine, navodeći i koliko ih je nastalo od imena osobe (antroponima), koliko od zemljopisnih imena (toponima) te drugih imena (tablica 1).

Najveći broj eponima, njih 626 (28,1 %), pronašli smo u području uzgoja životinja gdje se velika većina tih naziva odnosi na imena pasmina. Ona najčešće potječu od toponima, odnosno krajeva u kojima su te životinje autohtona pasmina (američki eskimski pas, japansko smeđe govedo, irski seter, perzijska mačka i dr.), dok je manji broj njih nazvan prema imenima osoba (mesna pasmina ovce Lincoln, kavalirski španijel kralja Charlesa). Područje u kojemu je također izdvojen velik broj eponimnih naziva jesu zarazne i nametničke bolesti s 402 naziva (18,0 %). Eponimi kod bakterijskih i parazitskih bolesti i njihovih uzročnika često potječu od imena mikrobiologa i parazitologa koji su zaslužni za njihovo otkrivanje (bordetela, lišmanija), dok se virusi i bolesti koje uzrokuju većinom nazivaju prema područjima za koja se vežu (usutski virus, groznica Zapadnog Nila). U kirurgiji, ortopediji i oftalmologiji također je velik broj eponimnih naziva, njih 353 (15,8 %). Kirurške se tehnike i instrumenti nazivaju prema osobama koje su ih ustanovile ili uvele u kirurško liječenje (Mooreova tehnika, Nelsonove škare, Rosenthalova igla, Sellickov manevar, Foleyjev kateter itd.). U nazivlju unutarnjih bolesti i stanja te patologiji pronađena su 244 eponima (10,9 %), a većina je ime dobila po osobi (Fanconijev sindrom, Kleinova bolest), tek su rijetki nazvani prema zemljopisnom imenu (Arabian fading syndrome). U farmakologiji i toksikologiji pronađeno je 200 eponimnih naziva (9,0 %). Eponimi u farmakologiji najčešće potječu od imena osobe, primjerice nazivi cjepiva, dok se oni u toksikologiji većinom odnose na biljke čiji određeni sastojci u određenoj količini imaju toksični učinak i redovito potječu od toponima (kanadski češnjak, meksički čaj). Eponimni nazivi u laboratorijskoj i slikovnoj dijagnostici jesu nazivi bioloških testova, postupaka i raznih sredstava te prikaza organskih sustava. Takvih je naziva ovdje 177 (7,9 %), a najviše ih potječe od antroponima. U anatomiji s histologijom i embriologijom pronađeno je 126 eponima (5,6 %) i svi su nazvani prema imenu ili prezimenu osobe.
Očekivano, eponime smo pronašli i u imenima raznih zakona, teorija, ljestvica i modela koji su dio veterinarske statistike, epidemiologije, ekonomike i gospodarstva, gdje smo izdvojili 71 takav naziv (3,2 %), a većina su antroponimi. Iz fiziologije i biokemije izdvojili smo 19 naziva (1,0 %), također redom antroponima.

U hrvatskim veterinarskim tekstovima zatim smo izdvojili eponime čije pisanje nije usustavljeno te smo naveli najčešće terminološke varijante upućujući na preporučenu varijantu (tablica 2).

Analizom izdvojenih terminoloških varijanti može se uočiti da razlike u pisanju eponima postoje ne samo kod dvorječnih i višerječnih eponima (West Nile virus, virus zapadnog Nila > virus Zapadnog Nila) nego i kod leksikaliziranih eponima koji se pišu malim početnim slovom i koji su odavno nastali i prihvaćeni su u hrvatskom humanomedicinskom i veterinarskom nazivlju (rengen, rentgen > rendgen). Kolebanje u pisanju postoji na pravopisnoj i sintaktičkoj razini.

Primjer kršenja pravopisne norme jest pisanje spojnice u tvorbi posvojnih pridjeva od stranih imena (Cushing-ov sindrom > Cushingov sindrom) te izostavljanje spojnice u polusloženicama u kojima je ona obvezna (gram negativna bakterija > gram-negativna bakterija). Neujednačenost i pogreške pojavljuju se i u pisanju velikih i malih slova kod leksikaliziranih eponima (Doppler > dopler, Gram-negativna bakterija > gram-negativna bakterija) i odnosnih pridjeva (Afrička svinjska kuga > afrička svinjska kuga). Nepoznavanje etimologije također može utjecati na pogrešno pisanje pa se tako virus Zapadnog Nila često piše kao virus zapadnog Nila, podrazumijevajući da se radi o dijelu riječnoga toka Nila, a ne pokrajini u Ugandi. Pravopisne se dvojbe pojavljuju i pri izvođenju odnosnih pridjeva i imenica od stranih imena, što je posljedica i promjena pravopisne norme i dopuštanja dvostrukosti. Slijedimo li transkripcijska pravila pojedinoga jezika (Badurina i sur., 2008.), newcastleska bolest pisat će se fonetizirano njukaslska, a Lymeska borelioza bit će lajmska. Pravopis dopušta da se zadrži izvorno, etimologijsko pisanje u tvorbi takvih pridjeva u slučajevima gdje bi zbog fonetiziranog pisanja značenje bilo neprozirno i nerazumljivo (Jozić i sur., 2013.). No i fonetiziranje može biti izvor neujednačenosti naziva, pa se tako njukaslska bolest u hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji CROSBI pojavljuje u nekoliko oblika, kao njukastelska, njukastlska i njukaslska. Dvostruk pristup nalazimo i u strukovnim rječnicima, primjerice u rječniku medicinskog i veterinarskog nazivlja (Padovan i sur., 2006.) borelioza je lajmska, ali je bolest newcastleska, a i NYHA je newyorška funkcijska klasifikacija zatajivanja srca, a ne njujorška.

Nepridržavanje sintaktičke norme vidljivo je u eponimnim konstrukcijama prenesenima iz engleskoga jezika, naime njihove su hrvatske inačice nerijetko pod utjecajem engleske sintakse te se naziv koji je skupina dviju imenica tako i prevodi (Marburg virus) umjesto da se upotrijebi odnosni pridjev (marburški virus). Također se često upotrebljava imenica s prijedložnim izrazom (otvarač za usta prema Guntheru) umjesto posvojnoga pridjeva (Guntherov otvarač za usta). Genitivne izraze (bolest Aujeszkoga), skupine od dviju imenica (Mapleson sustavi) te polusloženice (Usutu-virus) treba gdje god je moguće zamijeniti posvojnim pridjevom (Aujeszkyjeva bolest, Maplesonovi sustavi, usutski virus) (Hudeček i Mihaljević, 2012.). Kod termina bolest Aujeszkoga primjećujemo nesigurnost u tvorbi posvojnih pridjeva od stranih imena čiji izgovor završava glasom –i, odnosno fonemima –i ili –y zbog čega eponimnim nazivom biva taj genitivni izraz (bolest Aujeszkoga) umjesto posvojnoga pridjeva (Aujeszkyjeva bolest).

▲

Rasprava

---

Eponimi su duboko ukorijenjeni i u općemu jeziku i u mnogim strukovnim nazivljima, a osobito su česti u jeziku prirodnih, medicinskih i tehničkih znanosti (Kereković, 2018.). U medicini oni imaju dugu tradiciju i povijest, naime eponimizacijom se odaje počast znanstveniku koji je zaslužan za otkrivanje bolesti. U veterini, ime životinja i biljaka nastalo prema mjestu otkuda potječu, sadržava podatak o njihovu podrijetlu.
Eponimi su u veterinarskoj medicini brojni, i to u svim znanstvenim područjima.
Najviše ih je u nazivlju pasmina, zatim u nazivlju zaraznih bolesti i u kirurgiji te u unutarnjim bolestima i toksikologiji. U područjima koja se brzo razvijaju, poput kirurgije, zaraznih bolesti i laboratorijske dijagnostike, njihov se broj brzo povećava prateći razvoj znanosti, dok su u drugima, poput anatomije, novi eponimni nazivi rijetki jer su vezani uz otkrivanje novih anatomskih obilježja (Vodanović, 2014.). Pritom u nekim područjima veterinarske medicine eponimni nazivi potječu gotovo isključivo od antroponima (kirurgija, bakterijske bolesti, unutarnje bolesti, anatomija, laboratorijska i slikovna dijagnostika), dok u drugima potječu od toponima (uzgoj životinja, virusne bolesti, toksikologija). Imena bolestima, anatomskim strukturama i dijagnostičkim zahvatima ne daju samo znanstvenici, odnosno stvarne osobe, imenodavatelji su i osobe iz mitologije (Ahilova tetiva, ahilotomija), iz Biblije (Adamova jabučica), pacijenti u kojih je bolest prvi put otkrivena (Lou-Gehrigova bolest) i dr. Među toponimima imenodavateljima nalazimo kontinente (sjevernoamerička blastomikoza), države (japanski encefalitis), gradove (marsejska groznica), pokrajine (virus Zapadnog Nila), rijeke (usutski virus), planine (Rocky Mountain Spotted Fever), doline (groznica Riftske doline) i šume (encefalitis šume Kyasanur). Imenodavatelj može biti i pleme, životinja, trgovačka marka, tvrtka itd.

Upotreba eponimnih naziva u medicini međutim kontroverzna je i o njoj se vode rasprave, posebice u anatomiji i neuroznanosti (Woywodt i Matteson, 2007.; Duque-Parra i sur., 2006.). Razlozi koji se pritom navode u korist eponima jesu:

1. njihova univerzalnost, postojanost i trajnost u strukovnom jeziku;
2. osim što su nositelji značenja sadržavaju i određen medicinskopovijesni podatak, ujedno se odaje počast zaslužnom znanstveniku za napredak u medicini;
3. latinski i grčki koji su temelj biomedicinskog nazivlja više ne postoje u kurikulima visokoobrazovnih biomedicinskih ustanova i studenti ne vladaju tim jezicima te se čini da im upravo eponimi dobro popunjavaju nastali semantički vakuum (Hyrtlov foramen lakše će zapamtiti nego opisni ekvivalent porus crotaphitico-buccinatorius);
4. korisni su jer dodavanjem odgovarajućeg sufiksa dobivamo prikladan termin za novu pojavu (bartolinitis, bruceloza);
5. mnogi eponimi nemaju svoj latinski ekvivalent te njihova upotreba olakšava znanstvenicima u različitim jezicima stvaranje novoga naziva (Olry, 2014.).

S druge se strane navode razlozi zbog kojih takvi nazivi nisu poželjni. To je prije svega povijesna i zemljopisna netočnost, primjerice Bartholinijevu žlijezdu opisao je danski anatom Caspar Bartholin krajem 17. st., no ta se zasluga često pogrešno pripisuje njegovu djedu istoga imena i prezimena (Olry, 2014.), španjolska gripa nikad nije bila prisutna u Španjolskoj, atenska se kuga proširila iz Etiopije, preko Atene do Dalmacije i Rima (Cvetnić, 2018.), a marburški virus, podrijetlom iz Afrike, nazvan je po njemačkome gradu Marburgu. Osim toga eponimi mogu stvoriti zabunu na više načina: često je biomedicinsko otkriće rezultat dugogodišnjeg rada više zaslužnih znanstvenika, a počašćen eponimizacijom biva samo jedan; eponimi zatim mogu varirati od zemlje do zemlje (Bertinov ligament u Francuskoj u Engleskoj se naziva Bigelowljevim), mogu biti i redudantni pa se za istu pojavu upotrebljava više eponima, ili može doći do zamjene, primjerice Meckelov ganglij i Meckelov divertikul nije opisao isti anatom, prvi je imenodavatelj djed, a drugi njegov unuk (Olry, 2014.). U neuroznanosti se tako preporučuje deskriptivna nomenklatura, koja uključuje opis pojma, a ne tradicionalna, koja preferira upotrebu eponima, jer oni ne mogu precizno izraziti o kakvoj se strukturi, funkciji ili bolesti radi (Duqe-Parra, 2006.).

Što god mislili o eponimnim nazivima, oni su dio biomedicinske i veterinarske terminologije, a njihovo prihvaćanje u hrvatski jezični sustav zahtijeva i prilagodbu standardnojezičnoj normi i poštovanje terminoloških načela. To, naravno, nije uvijek slučaj, a razloga je tomu više. Pisanje početnog slova eponimnih naziva u biomedicini ne može biti ujednačeno jer se oni pojavljuju u nekoliko konstrukcijskih varijanti koje podliježu različitim pravopisnim pravilima (Mršić, 2000.). Tako se posvojni pridjevi izvedeni od imena na –ov, –ev i –in pišu malim početnim slovom (u našem istraživanju to su dvorječni biomedicinski eponimi nastali od antroponima), dok se odnosni pridjevi na –ski, –ji i –ni pišu malim početnim slovom (dvorječni biomedicinski eponimi podrijetlom od toponima). Pisanje velikim ili malim slovom ovisi i o tome koliko je vremena potrebno da se neki eponim leksikalizira i počne doživljavati kao opća imenica, odnosno kada se gubi semantička veza s korijenom (antroponimom ili toponimom).
Primjerice rendgen, koji je kao dijagnostički uređaj dulje i češće u upotrebi, doživio je potpunu adaptaciju i piše se malim početnim slovom, dok kod doplera, koji je mlađi uređaj i rjeđe se upotrebljava u kliničkoj praksi, postoji kolebanje i vrlo se često piše velikim početnim slovom i izvornom grafijom. Eponimi ulaskom u hrvatski jezični sustav prolaze nekoliko izgovornih i jezičnih faza prilagodbe. Osim izgovorne ili morfofonemske faze, prolaze kategorijsku fazu (imenica će postati pridjev te će holstein govedo postati holštajnsko govedo) i grafijsku prilagodbu (newcastlesku ćemo bolest pisati malim početnim slovom i prema transkripcijskim pravilima – njukaslska bolest) (Mršić, 2000.). U strukovnome žargonu nalazimo i konstrukcije pridjev + imenica u kojima je došlo do transkategorizacije pri čemu je posvojni pridjev prešao u imenicu, pa će tako mikrobiologu za rast bakterijske kulture na hranjivoj podlozi poslužiti petrijevka (Petrijeva zdjelica), a kirurg će se pri hemostazi i postavljanju ligature koristiti peanom (Péanov hemostat). U svakom slučaju, ne prođu li navedene prilagodbene faze, eponimni nazivi često ostaju neusklađeni sa standardnojezičnom normom, a rezultat su terminološke varijante i neuređeno nazivlje.

▲

Zaključak

---

Rezultati ovoga istraživanja pokazuju da su u veterinarskoj medicini u upotrebi brojni eponimni nazivi. Ovisno o kojemu se veterinarskom području radi, eponimi potječu od antroponima ili toponima. U nekim znanstvenim područjima njihov broj neznatno raste, dok se u drugima vrlo brzo povećava prateći razvoj veterinarskih znanosti, biomedicine i biotehnologije. Iako eponimni nazivi ne opisuju precizno pojam na koji se odnose, a nerijetko mogu stvoriti i krive predodžbe kod nestručne javnosti o bolesti i njezinu podrijetlu, njihova je upotreba vrlo popularna, osobito u slučajevima kada zamjenjuju višerječne nazive. Neosporno je njihovo značenje i za povijest medicine. Eponimni su nazivi posuđenice koje u naš jezik ulaze većinom iz engleskoga jezika te često zadržavaju izvorni grafijski oblik i sintaktičku konstrukciju. Zbog toga u veterinarskom strukovnom nazivlju nalazimo razne terminološke varijante što upućuje na nužnost njihove prilagodbe i usustavljivanja.

Literatura [… prikaži]

▲

Eponyms in Veterinary Medicine

---

Željana Klječanin Franić, Kim Korpes

---

An eponym is a person, place, or thing after whom/which something is named.
Eponymous words are the things named after a particular person, place or similar. In veterinary terminology there are many eponyms named after the scientists or places.
Most of them are the terms that veterinary medicine shares with human medicine, butth ere are also large numbers of eponymous terms which are related only to veterinary medicine, i.e. terms in animal breeding and toxicology. Descriptions of new diseases and their agents, implementation of the new surgery techniques, diagnostic methods and therapeutic strategies leads to constant increase in the number of eponymous terms. This paper analyzes the presence of eponymous words in veterinary medicine including veterinary terms and the terms that belongs to the biomedicala nd biotechnical sciences. Since the eponyms are loanwords and the terminology in many biomedical disciplines are not standardized in Croatian language, we have analyzed their adaptation to the Croatian linguistic system and consistency with the terminology principles. The results have been shown that the eponymous words are present in the all of the investigated disciplines and that they vary in the level of adaptation to linguistic system. This results in presence of many alternatives.
Key words: eponyms, veterinary medicine, Croatian linguistic system, terminological alternatives