Etiologija i patogeneza virusa ASK

Izv. prof. dr. sc. Lorena Jemeršić
Hrvatski veterinarski institut

▲

4. Etiologija virusa ASK

---

Uzročnik ASK je DNK virus obavijen lipoproteinskom ovojnicom, ikozaedralnog oblika, promjera 175-215nm i vrlo složene građe (Slika 4). Virus je upravo temeljem morfoloških, ali i genomskih osobitosti prepoznat kao jedini pripadnik roda Asfivirus, porodice Asfaviridae (ICTV Ninth Report; 2009 Taxonomy Release).
Sadrži dvolančanu molekulu DNK veličine 170 do 193 kbp i 150 do 167 otvorenih okvira čitanja (engl. open reading frames ili ORF). ORF domene kodiraju za virusne poliproteine, od kojih je najveći pp220, a koji se potom cijepaju na 165 manjih proteina od kojih je 54 do danas prepoznato za gradivne proteine virusa ASK. Obzirom da DNK virusa sadrži vrlo varijabilne regije prema 5’ i 3’ kraju genoma, genetskom su tipizacijom dokazani sojevi virusa koji se razlikuju po virulenciji, sposobnosti hemadsorpcije i antigenim svojstvima (Ruiz-Gonzalvo i sur., 1993.).

Genetska tipizacija i usporedba sojeva virusa ASK se danas najčešće provodi određivanjem nukleotidnih slijedova genoma unutar B646L gena koji kodira za glavni kapsidni protein p72, odnosno gen B602L koji se nalazi u središnjoj varijabilnoj regiji (Central Variable Region, CVR). Temeljem dosadašnjih rezultata genetske tipizacije prepoznata su 22 genotipa virusa ASK od kojih su neki specifični za pojedino zemljopisno područje, način širenja ili razdoblje unutar kojeg se pojavljuju (Lubisi i sur., 2005., Boshoff i sur., 2007.). Na području Europe su ASK uzrokovala dva različita genotipa virusa. Genotip I je uveden u Europu 1957. godine, a zadržao se do danas jedino na Sardiniji, dok je genotip II izdvojen 2007. godine iz svinja s područja Kavkaza, a potom i iz domaćih i divljih svinja Europe, te je uzrokom trenutne pandemije.
Izdvajanjem i tipizacijom sojeva iz 2007. godine nadalje, dokazana je njihova međusobna 100% nukleotidna podudarnost što dokazuje pojavu i širenje infekcije iz jednog zajedničkog izvora.

Virus ASK je moguće umnožiti i in vitro u kulturama stanica makrofaga, ali i u stanicama drugog podrijetla (Vallee isur ., 2001). Virus u stanicu ulazi endocitozom (klaritin i dinamin ovisnim receptorima), a sama se replikacija događa perinuklearno. U ranoj fazi infekcije moguće je DNK virusa naći i u samoj citoplazmi jezgre inficirane stanice. Obzirom da se domaćinska stanica od infekcije brani i apoptozom, virus je razvio mehanizam usporavanja ovog fenomena i to proteinima koji djeluju poput inhibitora apoptoze Bcl2 i IAP. Usprkos tome, moguće je naći apoptotične stanice tijekom infekcije, ali i in vitro. Nakon umnažanja, virus napušta inficiranu stanicu pupanjem pri čemu u pravilu nastane citopatski učinak, odnosno njezino uništenje (Andres i sur., 1997.).

U vanjskoj je sredini virus ASK vrlo otporan, ovisno o temperaturi i pH vrijednostima (optimalna vrijednost pH je četiri do deset). U serumu inficirane svinje virus ostaje infektivan pri 5°C šest godina; pri sobnoj temperaturi 18 mjeseci, dok pri temperaturi od 37°C ostaje infektivan i do mjesec dana. U posušenoj krvi infektivan je do 15 tjedana, 60 do 100 dana u fecesu, u svinjcu i do mjesec dana, dok u proizvodima svinjskog podrijetla i do 400 dana (šunka) ukoliko se proizvodi ne podvrgnu temperaturama od najmanje 70 do 75°C tijekom 30 minuta. U sušenim kobasicama virus se inaktivira tek pri 32°C do 49°C kroz 12 sati uz naknadno sušenje kroz 25 do 30 dana (Plowright i sur., 1994.), dok u svježem mesu može ostati infektivnim do 5 dana, a u smrznutom do 1000 dana (Farez i Morley, 1997.).

▲

5. Patogeneza virusa ASK

---

Sojevi virusa ASK mogu biti različite virulencije, od vrlo jake do slabe, a sama virulencija nije u svezi s genotipom virusa. Zanimljivo je da su divlje svinje u Africi većinom asimptomatski nositelji virusa, dok se znakovi infekcije očituju u pravilu jedino u domaćih svinja. U Europi su na infekciju jednako osjetljive domaće i divlje svinje, a nema ni pasminskih razlika u osjetljivosti. Nadalje, za razliku od klasične svinjske kuge, gdje je na infekciju najosjetljivija prasad, na infekciju virusom ASK su jednako osjetljive sve dobne kategorije svinja (Gómez-Villamandos i sur., 2013.).

Virus ASK ulazi u organizam primljive svinje preko sluznica, prvenstveno probavnog i dišnog sustava nakon čega nastupa primarno umnožavanje virusa u regionalnim limfnim čvorovima, najčešće tonzilama. Limfom virus dospijeva u krv i nastupa viremija. U mlade prasadi, moguće je virus u krvi dokazati i nekoliko sati nakon infekcije, dok u pravilu vrlo visoki titar u krvi nastaje trećeg postinfekcijskog dana (10⁸ HAD₅₀ u 1 ml).
Ciljne stanice koje omogućuju daljnje umnožavanje virusa su monociti i makrofagi koji pri infekciji sojevima virusa ASK sa svojstvom hemadsorpcije za sebe vežu eritrocite. Virus je moguće izdvojiti i iz limfocita, neutrofila (Dixon i sur., 2005.), te stanica endotela krvnih žila i kapilara gotovo svih limforetikularnih organa. Mehanizam kojim nastaje diseminirano razaranje endotela krvnih kapilara nakon infekcije virusom ASK nije u cijelosti razjašnjen. Neki autori smatraju da je ono posljedica snažne stanične reakcije praćene oslobađanjem visokih koncentracija citokina, IL-1 i TNF-α (Gomez- Villamandos i sur., 1995.).

Protutijela u inficirane svinje nastaju sedmog do desetog dana nakon infekcije i mogu ostati doživotno. Kod infekcije jako virulentnim sojevima virusa, svinja u pravilu ugine prije nastanka protutijela, a ukoliko protutijela i nastanu, njihov potencijal neutralizacije virusa je slab i virus se u pravilu može i dalje umnožavati u krvi. Nastanak protutijela ne jamči niti otpornost svinje na ponovnu infekciju drugim, a ponekad ni istim sojevima virusa ASK (Sanchez-Vizcaino, 2006).