“FIZIOLOGIJA I PATOLOGIJA LJAMA I ALPAKA”

Knjiga “DEVE” autora doc. dr. sc. Dražena Đuričića, izdana je u doba kada su prve deve stigle u Đurđevac.Autor knjige je u međuvremenu postao naslovni docent na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Poznato je da doc. dr. sc. Dražen Đuričić već niz godina sudjeluje kao vanjski suradnik na istraživačkim projektima Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pa moramo konstatirati da je, s obzirom na svoje izuzetno zanimanje za znanost i veliku stvaralačku energiju koju kolega Đuričić ulaže u pisanje znanstvenih i stručnih djela, uz svoje redovite obaveze u svom pozivu veterinara praktičara, on jedinstvena pojava u nas.

Knjiga “FIZIOLOGIJA I PATOLOGIJA LJAMA I ALPAKA” je sveobuhvatni prikaz i na znanstveno-stručan način obrađuje pregledno i jednostavno, a time za studente i metodički adekvatno, podatke o ovim nama još uvijek egzotičnim životinjskim vrstama, pa se stoga uklapa u nekoliko kurikuluma određenih diplomskih i poslijediplomskih kolegija studija veterinarske medicine. Naime, ljame i alpake su domestificirane životinje u naroda južnoameričkih Anda i to kao radne životinje, ali i zbog mesa i kvalitetne vune i to prije ni manje ni više nego pet tisuća godina. Međutim, od tamo su tek krajem dvadesetog stoljeća introducirane u Sjedinjene Američke Države i Kanadu, a u zadnjih dvadesetak godina i u Europu, a već se u manjem broju uzgajaju i u Hrvatskoj. Stoga smatramo da će ovo nastavno štivo nužno pobuditi zanimanje i nastavnika i studenata našeg fakulteta jer će uskoro i u nas doći do pojave novih uzgajivača tih alohtonih vrsta udomaćenih životinja iz porodice deva.

Radi se o iznimnom znanstveno-stručnom djelu s obzirom na činjenicu da je prvo toga i takvog sadržaja u nas, pisano na hrvatskom jeziku.
Osim toga, njegova je vrijednost i u tome što pomiče granice znanstveno-stručnog zanimanja u našoj akademskoj zajednici, konkretno u području veterinarske medicine, pogotovo kad se gotovo svaki dan susrećemo sa vrstama životinja bilo da se radi o kućnim ljubimcima, sportskim ili famskim životinjama koje nisu autohtone u našem podneblju, čak su egzotične, od reptila do drugih redova među kralježnjacima.
Štoviše, uvidom u domaću i stranu znanstvenu literaturu teško je pronaći djelo koje na jednom mjestu tako pregledno, detaljno i jasno terminološki ispravno obrađuje i objedinjuje sve relevantne činjenice vezane za biologiju i filogenetski položaj ljama i alpaka, njihova autohtona staništa te mogućnosti introdukcije tih vrsta u nova, alohtona staništa, poput Hrvatske.

Nadalje, u djelu se iznose činjenice o posebnostima njihove biologije i patologije, kao i najvažnijim organskim sustavima, probavnom i spolnom. Također su navedene i specifičnosti funkcija njihovog spolnog sustava glede fiziologije i patologije reprodukcije, gravidnosti, porođaja te puerperija, dakle najznačajnijih funkcija za opstanak jedne vrste.

Prvi puta u nas i na hrvatskom jeziku navedeni su podatci o etiopatogenezi unutrašnjih bolesti, zaraznih i parazitskih bolesti u ljama i alpaka te o liječenju tih bolesti. Slijedom toga treba istaknuti i praktičnu namjenu ovog djela u nas, prvo kod doktora veterinarske medicine na terenu, tako i za interes budućih uzgajivača, farmera.

Međutim, ovo može biti zanimljivo i za širi krug čitatelja koji žele usvojiti najnovije spoznaje o tim, nama dosta nepoznatim vrstama domaćih životinja.

Ovo bi djelo moglo biti od interesa i za znanstvenike, dapače, napose zbog još nerazjašnjenog podrijetla i ljame i alpake, koje se smatraju i vrstama i rasama (geografskim), ali i križancima bliskih srodnika ili predaka čak živućih vrsta guanaka i vikunje.

Često puta kažem da me kod Dražena ništa ne može impresionirati jer je pisanje knjiga za njega već rutina, ali nevjerojatna lakoća pisanja… i kao što sam i zadnji puta rekao, jako sam sretan što je on nastavnik Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, docent koji to po svemu zaslužuje.

Mene je osobno zainteresirala sama tematika djela, ljame i alpake. Moram priznati da sam o tim vrstama relativno malo znao i uređujući knjigu bio sam oduševljen i stilom pisanja i s ovim izuzetno simpatičnim životinjama, pa i nekim njihovim neobičnim navikama, poput zviždukanja i pljuvanja, ali u pozitivnom smislu.

Kako je i jedan od recenzenata knjige prof. Valpotić rekao, a koliko je i meni poznato, mislim da nema niti jednog djela niti u domaćoj niti u stranoj literaturi u kojemu je na jednom mjestu objedinjeno sve ovo što je ovim udžbenikom obuhvaćeno.

Ponajprije, meni je veliko zadovoljstvo što je knjiga prilično fokusirana na reprodukciju, na rasplođivanje ovih vrsta, a što je i moje uže područje ekspertize, pa mi je tim još zanimljivije. S te strane, pomalo mi je žao što nisam izabran za recenzenta, no i uređivanje knjige mi je pričinilo veliko zadovoljstvo zbog same tematike, ali i zbog činjenice da se radi o djelu izuzetnog čovjeka i stručnjaka i velikog prijatelja, a što mi je bila dodatna motivacija da udžbenik bude što je moguće bolji.

Koliki trud je autor uložio u stvaranje ovog djela pokazuje i to koliko je navoda literature iz različitih jezika korišteno da bi se tih 140 stranica napisalo. Koliko je toga autor morao pročitati, proučiti, prevesti, shvatiti i uobličiti i na neki način pojednostaviti da bi to bila jedna smislena cjelina, da je djelo razumljivo ne samo stručnjacima nego i laicima. Kao autor sa dosta iskustva u pisanju, smatram da je to važno za istaknuti i pohvaliti.

Prošle godine sam rekao da se nadam da ćemo slijedeće godine promovirati zajednički udžbenik i mada ovaj nije zajednički, ništa nisam manje sretan zbog toga. Dražen je u predgovoru napisao da je ovo djelo započeo pisati puno ranije i da su ga zapravo “Deve” odmaknule od ovog pisanja, s obzirom na situaciju koja je bila specifična, pa se sad imao priliku vratiti ljamama i alpakama, što mi je posebno drago jer je i sam naveo da mu je to bila velika želja.

Siguran sam da će udžbenik biti jako popularan na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, jer su i dan danas na neki način egzotične životinje sve popularnije iako ljame i alpake nisu zapravo egzotične, ali ih u našim uvjetima možemo takvima smatrati. Prof. Valpotić je spomenuo da alpaka u Hrvatskoj malo ima, no nadam se da će se njihov broj kontinuirano povećavati, a da će se pojaviti i ljame.

Deve su domaće životinje. U svijetu ne postoji jednogrba deva koja nema vlasnika, a one u Australiji su podivljale, one koje su zapravo ljudi pustili u prirodu. Dvogrbe deve, oko 950 primjeraka na prostranstvima pustinje Gobi u Kini i Mongoliji, su jedine dvogrbe deve u divljini, ostalo su sve domaće deve.
Slično je i sa devama Novog svijeta; ljama i alpaka su vrste odnosno križanci ili hibridi jer toliko su se iskrižale da im se čak ne zna točan predak. Na osnovu DNK analiza ne može se jednostavno reći, ali se prije pretpostavljalo da ljama potiče od guanaka, a alpaka od vikunje.

Smatra se da je više od 85% svih ljama i alpaka hibridi, a prema nekim autorima i preko 95 % tih životinja, dakle ne daje im se više status vrste niti podvrste nego hibrida. Pretci ljame i alpake su slobodnoživuće deve Novog svijeta, guanako i vikunja. One i danas žive i slobodno lutaju na Andama, na visoravni Altiplano i zbog svoje posebnosti onako kako su se jednogrba i dvogrba deva prilagodile životu u pustinji, u pustinjskim i polupustinjskim predjelima, tako su se deve Novog svijeta prilagodile životu na visinama. Kamelidi su jedini sisavci koji imaju ovalne eritrocite koji imaju veći afinitet prema vezanju kisika. Ljame i alpake žive na visoravni do 4700 metara nadmorske visine.

Za razliku od pravih preživača, ljame i alpake preživaju, ali nisu preživači. Preživači imaju tri predželudca (burag, kapuru i listavac) te jedan pravi želudac (sirište). Ljame i alpake imaju tri odjeljka C1, C2 i C3. C1 odgovara buragu. Ljame preživaju, a bolje probavljaju i iskorištavaju hranjive tvari iz hrane razgradnjom uz pomoć bakterija i praživotinja u C1.

U pravih deva postoje isto tri odjeljka koji, osim što služe za probavu hrane, služe i za pospremanje vode. Nakon gladovanja i žeđanja deva moža izgubiti četvrtinu svoje tjelesne mase i samo u jednom pijenju od deset minuta nadoknaditi tih sto i nešto litara tekućine.

Ove deve Novog svijeta su se prilagodile na taj način da još bolje iskorištavaju celulozu nego preživači. Tamo gdje žive, pašnjaci su oskudni. Ljame pasu različite vrste trave koje su visoke i oštre, a alpake pasu niske vrste trava, dakle nisu si konkurenti na pašnjacima.

Alpaka ima takav izmet da ga ne treba kompostirati jer jedu samo fino lišće bez sjemenki.

Alpake koštaju od tri tisuće eura naviše, a ljamu se danas može puno povoljnije kupiti i nalaze se pretežno na obiteljskim gospodarstvima radi promocije, a ne radi uzgoja.

Ljama i danas narodima Anda (Peru, Bolivia) služi za transport tereta, a alpaka služi najviše za proizvodnju vune i mesa. Brojni varijeteti se razlikuju po kvaliteti i boji vune, dlake i poddlake.

Vikunja je zaštitni znak Perua. Nalazi se na državnom grbu, a Inke su ih smatrali svetom životinjom. Njihovi potomci se danas još uvijek služe vikunjom u nekim obredima, a vikunju odnosno alpakino krzno i ogrtače odnosno odjevne predmete od alpake smjeli su nositi samo Inke kraljevske loze jer se smatralo da je vikunja reinkarnacija jedne lijepe mlade djevojke koja se svidjela starom, ružnom kralju koji joj je poklonio zlatni ogrtač.

Na spomenutim područjima Anda nema puno izvora bjelančevina, a da bi čovjek opstao mora konzumirati bjelančevine među kojima su i one esencijalne bez kojih se ne može i koje ne može nadoknaditi iz biljne hrane. Da nije bilo tih životinja, ne bi bilo ni civilizacije u tim područjima.

“ Najveći problem u nastajanju knjige je bio jezik. Ljame i alpake su životinje s područja Anda, dakle radi se o španjolskom govornom području, pa je na prevođenje literature utrošeno najviše vremena.

Što se literature tiče, postoji nekoliko stručnjaka koje sam puno puta citirao i oni su mi bili nit vodilja. Na jednom mjestu nećete naći sva ova poglavlja koja su u ovoj knjizi. Što se tiče epizootiologije i zaraznih bolesti, naveo sam samo one razlike i specifičnosti koje su karakteristične za te vrste. Primjerice, bolest plavog jezika došla je i k nama. Mijenja se klima, pa je sve više novih vrsta insekata i grinja koje prenose neke nove bolesti.

Postoje brojne bakterijske i virusne bolesti koje mogu prenijeti ljame i alpake na ljude. Među zoonozama možda je najznačajnija tuberkuloza.

Prve ljame i alpake u Europi su dovedene u Veliku Britaniju i tamo postoje brojni uzgoji. Svi TBC testovi koji se klasično koriste u Europi jednostavno su davali lažno negativne nalaze i morala se dodatno raditi serologija, a najveći problem su bili jazavci.
Naime, alpake i ljame koje su se napasivale na pašnjacima u Velikoj Britaniji bile su u kontaktu odnosno njihovi putevi su se križali sa putevima jazavaca koji su tamo obitavali i u relativno velikom postotku one su se zaražavale uzročnikom tuberkuloze. Brojni farmeri su ostali bez jedniki koje su vrijedile i preko pedeset tisuća funti jer takve životinje u zaraženim stadima su morali neškodljivo ukloniti.

U knjizi ćete naći detaljno opisane brojne vrste parazite parazita u ljama i alpaka, što nisam pronašao nigdje u stranoj literaturi na jednom mjestu.