Željko Mihaljević*, Šimun Naletilić i Stjepan Brzica
Sažetak
M etaldehid je aktivni sastojak u limacidima, pripravcima koji služe za suzbijanje puževa. Trovanja životinja metaldehidom mogu biti slučajna, ali i namjerna. Najčešće je trovanje metaldehidom opisano u pasa, u kojih se znaci otrovanja mogu pojaviti već nakon 10-tak minuta, ali se najčešće pojave 1-3 sata nakon ingestije otrova. Antidot za metaldehid ne postoji i terapija se svodi na eliminaciju metaldehida iz organizma i kontrolu mišićnog tremora i konvulzija. Ovaj tekst objedinjuje naša iskustva s forenzičkim prosuđivanjem zlostavljanja životinja trovanjem metaldehidom (tri psa, jedna mačka i jedan jež). Opisane su patološke i patohistološke lezije. Opravdana sumnja na trovanje metaldehidom postavljena je specifičnim nalazom zeleno plavog pastoznog sadržaja u želudcu i crijevima. Konačna dijagnoza postavljena je toksikološkim dokazom metaldehida u sadržaju želudca, bubregu i jetri.Ključne riječi: metaldehid, limacid, trovanje, pas, forenzička patologija
Uvod
Metaldehid
Na hrvatskom tržištu najzastupljeniji limacid je „Pužomor„ u obliku mamca (pelete) plave boje, a nalazimo ih i u obliku tekućine i praška (Puschner, 2006., Srebočan i Srebočan, 2009., Blakley, 2021.).
Životinje su najčešće namjerno otrovane mamcima za puževe inkorporiranim u hranu. Peleti metaldehida „Pužomor“ su napravljeni tako da privlače puževe, a zbog dodataka na bazi šećerne melase imaju palatabilne karakteristike koje privlače pse i mačke. Međutim, ako se koristi prema uputama proizvođača, rizik od smrti zbog slučajnog trovanja psa ili mačke gotovo da ne postoji.
Zbog toga kod smrti životinje trovanje metaldehidom možemo primarno smatrati zlostavljanjem životinje. Naime, pužomorom se tretiraju zasađene površine rasipanjem mamaca po tlu, ispod i između biljaka (ne na biljke) u najvećim količinama od 30-40 kg/ha (300-400 g na 100 m2) (Anonymous, 2014.). U pasa oralna LD50 metaldehida iznosi 100 mg/kg (Talcott, 2003., Puschner, 2006., Srebočan i Srebočan, 2009.), a pužomor sadrži 6 % metaldehida (Anonymous, 2014.). Tako bi pas od 30 kg morao pojesti 50 g pužomora s 12,5 m2 površine. U nekih vrtlara postoji navika da se pužomor ostavlja u grudicama kraj biljke što onda predstavlja rizik za životinje.
Za većinu domaćih životinja je određena oralna LD50 za trovanje metaldehidom koja je prikazana u Tabeli 1. (Talcott, 2003., Puschner, 2006., Srebočan i Srebočan, 2009.).
U pasa se klinički simptomi pojavljuju već u dozi od 2 mg/kg (Yas-Natan i sur., 2007., De Roma i sur., 2017.). Sekundarno trovanje može uslijediti nakon ingestije uginulih puževa, a zabilježeno je i u ptica (Srebočan i Srebočan, 2009.). Od divljih životinja slučajnim trovanjem najčešće stradavaju ježevi (Nolte, 2012.).
Mehanizam toksičnog djelovanja
Lokalno, u želudcu i crijevima nadražuje sluznicu, a nakon resorpcije prolazi krvno-moždanu barijeru gdje prouzroči sniženje koncentracije γ-aminomaslačne kiseline (GABA), noradrenalina i serotonina (5-hidroksitriptamin, 5HT) te povećanje aktivnosti enzima monoaminooksidaze (MAO-A i MAO-B) u mozgu (Homeida i Cooke, 1982., Puschner, 2006., Yas-Natan i sur., 2007.). Smanjenje koncentracije GABA, glavnog inhibicijskog neurotransmitora u središnjem živčanom sustavu, dovodi do snažne ekscitacije središnjega i perifernoga živčanog sustava, a smanjena koncentracija noradrenalina i serotonina povezana je s nastankom grčeva (Dolder, 2003., Puschner, 2006., Bates i sur., 2012.).
Budući da monoaminooksidaze sudjeluju u razgradnji noradrenalina i serotonina, povećanje njihove aktivnosti dovodi do još većeg smanjenja koncentracija noradrenalina i serotonina. Zbog tremora muskulature javlja se hipertermija, koja ukoliko se tjelesna temperatura povisi iznad 41,6 °C može dovesti do generalizirane stanične nekroze i akutnog zatajenja organa (Dolder, 2003., Yas-Natan i sur., 2007.). Metaldehid izaziva i pojavu metaboličke acidoze, prouzročeći promjene u koncentraciji elektrolita i acidobaznoj ravnoteži što dovodi do depresije i hiperpneje (Puschner, 2006.).
Klinička slika
Oštećenje jetre se pojavljuje 48 sati nakon ingestije metaldehida (Bates i sur., 2012.).
Najčešći klinički simptomi su: visoka temperatura i trzanje mišićja, a u pasa je često i pojačano slinjenje, povraćanje i proljev, često s krvavim sadržajem (Firth, 2007., Yas-Natan i sur., 2007., De Roma i sur., 2017., Blakley, 2021.). U mačaka se najčešće javlja nistagmus (Puschner, 2006.). U domaćih i divljih se životinja primijeti i nemogućnost stajanja, sljepoća, pojačano slinjenje, dehidracija, ubrzano disanje i konvulzije (Dolder, 2003., Srebočan i Srebočan, 2009., Blakley, 2021.). Otrovane životinje obično nakon nekoliko sati ugibaju u akutnom tijeku ili nekoliko dana od zatajenja jetre, bubrega i respiracije (Puschner, 2006., Bates i sur., 2012., Blakley, 2021.) (Tabela 2.).
Konačna dijagnoza postavlja se nalazom metaldehida u želučanom sadržaju, urinu, krvi ili tkivu kromatografskom analizom (Saito i sur., 2008., De Roma i sur., 2017.). Nažalost, ne postoji specifični antidot za metaldehid (Firth, 2007., Yas-Natan i sur., 2007., Blakley, 2021.). Terapija se svodi na eliminaciju metaldehida iz organizma (uporaba emetika, ispiranje želudca, klistiranje) i kontrolu mišićnog tremora i konvulzija te osiguranje adekvatne kardiovaskularne i respiratorne funkcije (Blakley, 2021.).
Prikaz slučajeva
Prvi slučaj
Na razudbu su dostavljena dva psa, pasmine Kangal, muškog i ženskog spola, istog vlasnika s anamnezom perakutnog uginuća popraćenog živčanim simptomima, jakim slinjenjem i proljevom zelene boje. Razudbom je u obje lešine utvrđen gotovo identičan patoanatomski nalaz. U ustima, ždrijelu i jednjaku nađe je zeleno-plavi pastozni sadržaj u kojem su vidljive pojedinačne valjkaste granule veličine 3 x 1 mm (Slika 1.).
U želudcu je bilo oko 1 kg zeleno-plavog pastoznog sadržaja s valjkastim granulama i primjesom djelomično probavljenog mesa. Na tankim i debelim crijevima bila su vidljiva krvarenja po sluznici, a u lumenu se nalazio zeleno-plavi pastozni sadržaj. Uočena je punokrvnost i edem pluća s točkastim krvarenjima u parenhimu (slika 2).
Srce je bilo blago povećano s konfluirajućim točkastim krvarenjima po epikardu, miokardu i endokardu (slika 3.).
Jetra je bila povećana s blago zaobljenim rubovima, a na prerezu su uočena nasumična nepravilna područja tamno-smeđe boje. Po kori bubrega su multifokalno uočene bijelo-žute točkaste promjene promjera oko 1 mm i točkasta krvarenja. Na ostalim parenhimskim organima bila je vidljiva jaka kongestija.
Patohistološkom pretragom na srcu je utvrđena degeneracija miofibrila s krvarenjima i multifokalnim limfocitno-plazmocitnim miokarditisom (slika 4.).
Na plućima je utvrđen edem i punokrvnost s krvarenjima u parenhimu (slika 5.).
Pretragom jetre utvrđena je centrilobarna hepatična nekroza (slika 6.) i krvarenje.
Pretragom bubrega utvrđen je limfocitno-plazmocitni nefritis s kortikalnim krvarenjima (slika 7.), a pretragom mozga vakuolizacija glija stanica (slika 8.). Na ostalim organima uočena je punokrvnost.
Uzrok smrti je cirkulacijski kolaps i ugušenje kao posljedica edema i krvarenja u plućima. Specifičan nalaz sadržaja u želudcu i crijevima upućuje na vjerojatno trovanje metaldehidom.
Drugi slučaj
Na razudbu je dostavljena lešina psa, mješanca, muškog spola, prema anamnezi prethodno zakopanog pa otkopanog, perakutno uginulog s vidljivim živčanim simptomima i jakim slinjenjem.
Razudbom je uočena punokrvnost, edem i krvarenja po plućima. U ždrijelu i jednjaku je nađen zeleno plavi pastozni sadržaj. U želudcu je nađeno oko 500 mL zeleno-plavog pastoznog sadržaja s valjkastim mrvičastim granulama i primjesom djelomično probavljenog mesa, a u crijevima umjerena količina zeleno-plavog pastoznog sadržaja.
U probavnom traktu uočen je akutni hemoragično kataralni gastroenteritis.
U parenhimu gušterače uočena su multifokalna krvarenja, a uočena je i izrazita punokrvnost moždanih ovojnica.
Patohistološki je utvrđena autoliza parenhimskih organa.
Uzrok smrti je cirkulacijski kolaps i ugušenje kao posljedica edema i krvarenja u plućima, a specifičan nalaz plavo-zelenih granula u želudcu i crijevima upućuje na vjerojatno trovanje metaldehidom.
Treći slučaj
Na razudbu je dostavljena lešina domaće mačke, muškog spola, s anamnestičkim podatcima perakutnog uginuća i sumnje na trovanje. Razudbom je uočena uznapredovala autoliza s jakom infestacijom ličinkama muha, punokrvnost, edem i krvarenja po plućima, krvarenja u parenhimu timusa i gušterače te punokrvnost i autolitički procesi na drugim parenhimskim organima. U želudcu i crijevima nađeno je oko 200 mL kašastog sivo-zelenog sadržaja. Patohistološkom pretragom uočena je autoliza te parenhimska krvarenja u plućima, gušterači i timusu.
Na toksikološku pretragu upućen je sadržaj želudca, dio jetre i bubrezi. U sadržaju želudca pronađena je prisutnost metaldehida (Slika 9.).
Četvrti slučaj
Na razudbu je dostavljena lešina ježa (Erinaceus europaeus), muškog spola, nađena u vrtu. Razudbom je utvrđena punokrvnost, edem i krvarenja po plućima. U želudcu je nađeno oko 50 mL zeleno-plavog pastoznog sadržaja s valjkastim mrvičastim granulama, a u duodenumu umjerena količina zeleno-plavog pastoznog sadržaja. Na ostalim organima uočena je punokrvnost.
Uzrok smrti je cirkulacijski kolaps i ugušenje kao posljedica edema i krvarenja u plućima, a specifičan nalaz plavo-zelenih granula u želudcu i crijevima upućuje na, vjerojatno, trovanje metaldehidom.
Rasprava
Zabilježeni se mortalitet pacijenata koji dođu na liječenje kreće oko 15 % (Firth, 2007., Bates i sur., 2012., De Roma i sur., 2017.).
U našem prvom slučaju naglo su uginula dva psa s prethodnim gastrointestinalnim, neurološkim i respiratornim kliničkim znacima.
U drugom slučaju pas je pokazivao samo neurološke simptome i pojačano slinjenje te je vlasnik zbog straha od bjesnoće, već zakopanu lešinu otkopao i poslao na razudbu. Prema podatcima iz literature ti simptomi odgovaraju najčešćim simptomima trovanja metaldehidom (Dolder, 2003., Yas-Natan i sur., 2007., Bates i sur., 2012., De Roma i sur., 2017.).
Ustanovljene patološko-morfološke promjene u vidu točkastih krvarenja u parenhimu pluća, epikardu, miokardu, endokardu, gušterači, timusu i kori bubrega te punokrvnost svih parenhimskih organa i moždanih ovojnica su nespecifične i upućuju na respiratorno-cirkulatorni kolaps.
Patohistološki uočena degeneracija miofibrila s krvarenjima i multifokalnim limfocitno-plazmocitnim miokarditisom, centrilobarna hepatička nekroza, limfocitno plazmocitni nefritis s kortikalnim krvarenjima i vakuolizacija glija stanica su u koherenciji s podatcima iz literature (Campbel i Chapman, 2000., Puschner, 2006., Srebočan i Srebočan, 2009., Medven i sur., 2013.). U svih dostavljenih lešina nalaz zeleno-plavog sadržaja u probavnom sustavu ukazuje na trovanje metaldehidom i gotovo je patognomoničan (Puschner, 2006.).
U forenzičkim slučajevima potrebno je dokazati metaldehid ili njegove metabolite u sadržaju želudca ili organima otrovane životinje te procijeniti vrijeme uzimanja otrova (Saito i sur., 2008.). Trovanje limacidima potvrđeno je toksikološkom analizom u jedne životinje. Brzina pražnjenja želudca u životinje je indikator vremenskog okvira otrovanja. Pražnjenje želudca počinje već 10 minuta nakon gutanja, ovisno o količini masti i proteina. „Lagana“ hrana napušta želudac nakon 2 sata, „miješana“ nakon 3-4 sata, a „teška“ nakon 4-6 sati (Theodorakis, 1980., Camilleri i sur., 1989.). Kroz tanko crijevo sadržaj putuje približno 2-3 sata (Camilleri i sur., 1989., Iwanaga i sur., 1998.). Važno je naglasiti da je procjena vremena otrovanja samo orijentacijska, budući da je transport sadržaja kroz želudac i crijeva vrlo varijabilan i podložan utjecaju velikog niza čimbenika, od kojih su najvažniji sastav hrane i nadraženost živčanog sustava (Brooks, 2016.).
Zaključak
Literatura [… prikaži]
Forensic pathology in judging animal abuse – animal poisoning with metaldehyde
Željko MIHALJEVIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Šimun NALETILIĆ, DVM, Expert Associate, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia; Stjepan BRZICA, BSc, Independent expert for toxicological expertise, Center for Forensic Research, Research and Expertise “Ivan Vučetić”, Zagreb, Croatia
M etaldehyde is the active ingredient in molluscicide that is used against snails. Poisoning of animals can be accidental or intentional. Metaldehyde poisoning is most often recorded in dogs. Clinical signs can develop within 10 minutes, mostly 1-3 hours after metaldehyde ingestion. There is no antidote for metaldehyde and therapy comes down to elimination of poison from organism and control of muscle tremor and convulsions. This paper presents our experiences in the forensic investigation of animal abuse by poisoning with metaldehyde (three dogs, one cat, and one hedgehog). Pathoanatomical and histopathological findings are shown. Reasonable suspicion of poisoning with metaldehyde is based on the finding of specific cyan-coloured gastrointestinal contents. The final diagnosis is made by toxicological evidence of metaldehyde in liver, kidney and gastric content of the poisoned animal.Key words: metaldehyde; molluscicide; poisoning; dog; forensic pathology