Vera Auslender Ujević i Tomislav Mikuš*
Mr. sc. Vera AUSLENDER UJEVIĆ, dr. med. vet., stručna suradnica, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Tomislav MIKUŠ*, dr. med. vet., viši asistent, (dopisni autor, e-mail: tmikus@vef.hr), Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
SažetakUvodZakonodavstvo i smjerniceEuropske unijeTerminologija i klasifikacijaporemećajaDvofazni ili dvostupanjskioblik grizenja repovaIznenadno-snažno grizenjerepovaOpsesivno grizenje repovaMotivacija za grizenje repovaOzlijeđene životinjeUzroci nastanka poremećajaZaključakLiteraturaAbstract
Sažetak
G rizenje repova poremećaj je ponašanja svinja, multikauzalne prirode, a smatra se da motivacija za grizenje proizlazi iz nemogućnosti izražavanja vrsti specifičnog ponašanja (rovanje ili žvakanje). Stoga, životinje preusmjeravaju svoje ponašanje na druge objekte koji su im na raspolaganju, kao što su primjerice uške ili repovi drugih životinja. Grizenje repova izrazito je raširena pojava u uzgoju svinja koja stvara velike ekonomske gubitke i utječe na dobrobit životinja. Ovaj poremećaj ponašanja svinja ima najmanje tri različita polazišta na osnovi kojih se dijeli na tri osnovna oblika.
Prvi je oblik ‘dvofazno ili dvo-stupanjsko grizenje’, a kako mu i samo ime govori, sastoji se od dvije odvojene faze. U prvoj fazi svinja nježno drži rep druge u ustima bez da izazove bilo kakvo vidljivo oštećenje tkiva. Tada proces prelazi u drugu fazu, pri čemu ozljeda na repu i posljedično krvarenje privlači i druge životinje iz skupine te naglo dolazi da eskalacije poremećaja ponašanja. Drugi oblik naziva se ‘iznenadno-snažno grizenje’, i kod njega dolazi do naglog i snažnog napada jedne svinje na rep druge svinje. Kod ovog oblika poremećaja odmah dolazi do većih ozljeda, s mogućim djelomičnim ili potpunim gubitkom repa te se ovaj oblik grizenja vrlo često determinira kao kanibalizam. Treći se oblik ovog poremećaja u ponašanju naziva „opsesivno grizenje“. On podrazumijeva snažno i stalno grizenje repova od strane jedne ili nekoliko životinja u skupini.
Životinje koje pokazuju ovaj oblik ponašanja stalno su u potrazi za žrtvom te iz tog razloga ovaj oblik grizenja rezultira vrlo brzo do većeg broja ozljeda. Kao mogući uzroci ovog poremećaja spominju se zdravstveno stanje, neodgovarajući uvjeti držanja i nedostatna, odnosno nepravilna hranidba, a kao ne manje važni čimbenici spominju se spol, stres, dosada i genetska predispozicija. Usporedba podataka iz različitih do sad provedenih istraživanja otežana je zbog neujednačene terminologije i različitih načina definiranja ovog poremećaja ponašanja.
Ovaj pregledni rad predstavlja aktualni pregled literaturnih saznanja o grizenju repova u svinja, i razmatra različite čimbenike okoliša i uzgoja koji mogu utjecati na njegovo izražavanje i složenost.
Ključne riječi: dobrobit životinja, svinje, grizenje repova, poremećaj ponašanja
Uvod
Činjenica je da, unatoč širokoj pojavnosti te brojnim istraživanjima i publikacijama, još ne postoji uniformna definicija ovog poremećaja. Zbog toga je otežana procjena i usporedba rezultata dosadašnjih istraživanja, a time i rješavanje ovog velikog problema koji za posljedicu ima znatne ekonomske gubitke kroz smanjeni prirast, povećane troškove liječenja, odbacivanje izgrizenih repova, a u krajnjem slučaju i uginuća. Problem je tim veći, jer kada se pojavi u uzgoju, zahvaća sve životinje u skupini (Knopp, 2010.).
Grizenje repova je poremećaj ponašanja multikauzalne prirode (Perković i sur., 2017), a smatra se da motivacija za grizenje proizlazi iz nemogućnosti izražavanja vrsti specifičnog ponašanja (rovanja ili žvakanja) te životinje preusmjeravaju svoje ponašanje na druge objekte koji su im na raspolaganju, kao što su repovi. Razvoju ovog poremećaja pridonose i neodgovarajući uvjeti držanja i nedostatna, odnosno nepravilna hranidba, a kao ne manje važni čimbenici spominju se: infekcije, stres (najčešće zbog premještanja i stvaranja novih skupina) i genetska predispozicija (Moinard i sur., 2003.).
Cilj rada bio je prikazati zakonske odredbe Europske unije (EU) na temu ovog poremećaja, objasniti terminologiju koja se koristi u njegovu opisivanju te predstaviti potencijalne uzroke i posljedice za svinjogojsku proizvodnju.
Zakonodavstvo i smjernice Europske unije
U Hrvatskoj je aktualni Pravilnik o minimalnim uvjetima za zaštitu svinja (Anonymous, 2010.), u potpunosti usklađen s Direktivnom EU iz 2008.
No, iako zabranjeno, kupiranje repova svinja i danas se provodi gotovo rutinski na području cijele EU (D’Eath i sur., 2016.), a mnoge studije navode kako su postotci ozlijeđenih repova u kupiranih životinja oko 2-3%, za razliku od intaktnih životinja u kojih se navedeni postotak kreće u rasponu od 6-10% (Hunter i sur., 2001., EFSA, 2007.) što svakako poručuje da kupiranje može smanjiti opseg problema, no ne može ga u potpunosti i riješiti.
Terminologija i klasifikacija poremećaja
No ipak, na osnovi razlika u ponašanju svinja i uvjeta pod kojima se pojavljuje, grizenje repova kao poremećaj možemo podijeliti u tri oblika:
- Dvofazno ili dvostupanjsko
- Iznenadno-snažno
- Opsesivno.
Dvofazni ili dvostupanjski oblik grizenja repova
Iznenadno-snažno grizenje repova
Napadnuta životinja izbjegava napadača, uz glasno ili nečujno negodovanje te se ovaj oblik grizenja vrlo često determinira kao kanibalizam.
Smatra se da uzrok nastanka leži u otežanom pristupu hrani i/ili vodi, odnosno u smanjenom životnom prostoru. U takvim uvjetima, životinje su dovedene u situaciju u kojoj se moraju izboriti za osnovne životne uvjete, pri čemu su frustrirane te u stanju stresa reagiraju na agresivan način. Kako bi se spriječio nastanak ovog ponašanja treba prije svega uočiti problem, razdvojiti napadače od žrtava te svim životinjama osigurati nesmetan, istodoban pristup hrani i vodi.
Opsesivno grizenje repova
Motivacija za grizenje repova
Raspravlja se i o činjenici kako opsesivni napadači napadaju sa svrhom pristupa nekom resursu (prostoru, hrani ili vodi), no otkriju da im je sam čin ugriza veća nagrada od resursa za kojim teže. Tada, grizenje repova postaje nagrada sama sebi (Taylor i sur., 2010.). Uz navedeno, vrlo često se u literaturi navodi kako su opsesivni agresori obično životinje sitnije tjelesne građe, dok oni neopsesivni napadači imaju normalnu, odnosno uobičajenu tjelesnu građu (Fritschen i Hogg, 1983., Fraser i Broom, 1990., Wallgren i Lindahl, 1996., Van de Weerd i sur., 2005.).
Dosadašnja istraživanja daju naslutiti da je razvoj ovog ponašanja usko vezan uz hranidbu, zdravlje i metabolizam bjelančevina (Holmgren i Lundeheim, 2004., Beatie i sur., 2005.), odnosno genetiku.
Edwards (2006.) smatra da se opsesivno grizenje repova počinje razvijati rano, već za vrijeme sisanja te da genetski poremećaj u metabolizmu bjelančevina izaziva disbalans neurotransmitera, što dovodi do promjena u mozgu, a čime se može objasniti povećana agresivnost. Činjenica da se poremećaj češće javlja u nekih pasmina i uzgojnih linija svinja govori u prilog tome da bi mogao biti prouzročen genetskim čimbenicima. Na osnovi tih saznanja preporučuje se odvajanje manjih jedinki prije pojave opsesivnog ponašanja čime se znatno umanjuje rizik od ozljeda drugih životinja u skupini (Taylor i sur., 2010.).
Ozlijeđene životinje
Uzroci nastanka poremećaja
Genetika – provedena istraživanja vezana uz pasminske osobitosti pokazala su da svinje bijelih pasmina i njihovi križanci podliježu većem riziku od grizenja repova u odnosu na one višebojne. Posebno treba istaknuti kako svinje pasmine landras za razliku od jorkšira, hemšira i duroka imaju najveću predispoziciju za grizenje repova (Gadd, 1967., Penny i Hill, 1974., Fraser i Broom, 1990., Lund i Simonsen, 2000., Breuer i sur., 2005.). Smatra se da je i sama agresivnost u svinja nasljedna (Turner i sur., 2006.) te da u uvjetima intenzivnog stresa prouzroči iznenadnu, snažnu potrebu za grizenjem.
Spol – pojava oralne manipulacije repom javlja se ubrzo po odbiću, a mišljenja autora o utjecaju spola kao čimbenika na pojavu grizenja repova su dvojaka. Neki su autori dokazali da spol nema značajniji utjecaj na grizenje repova (Blackshaw, 1981., Moinard i sur., 2003., Sinisalo i sur., 2012.), dok su drugi ustvrdili suprotno. Autori koji su dokazali kako spol utječe na razvoj ovog poremećaja ističu kako su muške životinje (kastrirane i nekastrirane) te koje su češće zahvaćene ovim poremećajem (Schroder-Peterson i sur., 2003., Kritas i Morrison, 2004., Walker i Bilkei, 2006.).
U nekoliko je studija utvrđena i veća pojavnost agresivnog ponašanja na razini skupine, odnosno, dokazana je izraženija agresivnost kod čistih muških skupina u odnosu na miješane ili čiste ženske skupine (Boyle i Bjorklund, 2007.).
Zdravlje – narušeno zdravstveno stanje svinja usko je povezano s pojavom grizenja repova (Walker i Bilkei, 2006., Kritas i Morrison, 2007.). U uzgojima se ozljede na repovima često javljaju pri pojavi neke sustavne bolesti, vjerojatno zbog nemogućnosti bolesnih životinja da izbjegnu napadača, ili pak bolesne životinje grizu repove drugih svinja zbog frustracije i stresa. Moinard i sur. (2003.) ustvrdili su da su svinje koje pokazuju simptome respiratornih bolesti čak 1,6 puta više motivirane za grizenje repova od zdravih jedinki, a ustanovljena je i povezanost pojavnosti ovog poremećaja u ponašanju s parazitarnim invazijama (Colyer, 1970., Tölle, 2009.). Općenito, narušeno zdravstveno stanje rezultira slabim rastom, nerazmjerom u veličini svinja, tako da manje životinje ne mogu doći do hrane, postaju frustrirane i pod stalnim su stresom, što pogoduje razvoju opsesivnog grizenja repova (Taylor i sur., 2010.).
Dosada – dodavanje manipulativnih objekata ili stelje svinjama, jedan ili više puta dnevno-kako bi zadovoljile znatiželju i izrazile vrsti specifična ponašanja, ali i zbog dodatnog izvora vlakana koja pojačavaju osjećaj sitosti preporučuju mnogi autori, ali na njih obvezuju i zakonske odredbe (Fraser, 1987., Huey, 1996., Guise i Penny, 1998., Hunter i sur., 2001., Anonymous, 2008., Zonderland i sur., 2008., Tölle, 2009.).
Mnogi moderni uzgoji svinja danas nisu u mogućnosti dodavati stelju zbog rešetkastih podova, a baš je kod takvih uzgoja utvrđena češća pojavnost grizenja repova (McKinnon i sur., 1989., Moinard i sur., 2003.). Dodavanje stelje poskupljuje proizvodnju i zahtijeva veći utrošak ljudskog rada (Bagarić i sur., 2013.) pa se u sustavima uzgoja bez stelje preporučuje dodavanje raznih objekata kao, primjerice, lanaca, visećih obruča ili slično, čime se životinje mogu zabaviti, a da se pritom ne ozljede. U uzgojima u kojima je pak moguće koristiti stelju, preporučuje se kao steljni materijal stavljati slamu. Slama ima stimulirajući učinak na svinje te ih motivira na istraživanje i žvakanje, a potiče i fizičku i toplinsku aktivnost, ali njezina primjena nije prihvatljiva pri visokim okolišnim temperaturama (Tuyttens, 2005., van de Weerd i Day, 2009.). Scott i sur. (2006.) utvrdili su da su svinje zaokupljene „igračkama“ 0,5% vremena, dok steljom 16,4% vremena. Kada u boksu nema stelje, životinje su „zaposlene igračkama“ nešto dulje, no i to je svega 1,1% vremena.
Mikroklima – neupitno je da neodgovarajući klimatski i mikroklimatski uvjeti imaju značajnu ulogu u pojavnosti grizenja repova. Ova pojava izgleda da je češća tijekom proljeća i jeseni kada su temperature danju visoke, a noću niske. Nepovoljna temperatura zraka u nastambi (previsoka ili preniska), previsoka koncentracija amonijaka i ugljikova dioksida u zraku tijekom duljeg razdoblja, visoka vlažnost zraka, prašina, propuh, izravna izloženost suncu i drugo, prouzroče izrazitu nelagodu i kronični stres, što je usko povezano s pojavnošću grizenja repova (van Putten, 1969., Lohse, 1977., Haske-Cornelius i sur., 1979., Geers i sur., 1989., Arey, 1991., Schroder-Petersen i Simonsen, 2001.).
Prostor i veličina skupine – smanjen životni prostor pojačava napetost u boksovima, onemogućava kretanje i pristup životinja hrani i vodi, čime se povećava rizik od grizenja repova.
Chambers i sur. (1995.) ustvrdili su izravnu povezanost između učestalosti grizenja repova i povećavanja broja svinja unutar skupine, što potvrđuju i istraživanja u kojima je dokazano da u manjim skupinama životinje pokazuju manji interes za grizenjem repova (Moinard i sur., 2003., Rodenburg i Koene, 2007.).
Hranidba i načini hranjenja – neprikladna, loše izbalansirana hranidba usko je vezana uz pojavu grizenja repova, što je osobito slučaj pri smanjenoj količini vlakana u hrani, zbog manjka voluminoznosti obroka i izostanka osjećaja sitosti (Brouns i sur., 1994.). Grizenje repova povezuje se i s disbalansom aminokiselina, odnosno manjkom pojedinih aminokiselina, ali i manjkom bjelančevina općenito u obrocima. Tako su McIntyre i Edwards (2002.) ustvrdili povezanost između povećanog nagona za žvakanjem i nedostatka triptofana. Triptofan, prekursor neurotransmitera serotonina, a njegov nedostatak jedan je od uzroka depresije u sisavaca, stoga Riedel i sur. (2002.) ističu kako postoji značajna podudarnost između nedostatka triptofana i depresije. Srinongkote i sur. (2003.) predlažu da obrok treba sadržavati i odgovarajuće količine lizina i arginina, s obzirom na to da je poznato kako ove aminokiseline umanjuju stres prilikom prijevoza pa autori smatraju kako bi mogle doprinijeti i smanjenju pojavnosti grizenja repova. Ukoliko postoji bilo kakav manjak bjelančevina u obrocima, povećava se rizik od ovog neželjenog ponašanja, čak i u slučajevima hranjenja ad libitum (Jansen i sur., 1993.).
Uske, neprikladne hranilice i pojilice nepovoljno utječu na društveno ponašanje životinja. Utvrđeno je da dehidrirana hrana potiče grizenje, zbog čega je za svinje prikladnija tekuća hrana (van Putten, 1969., Hunter i sur., 2001., Moinard i sur., 2003.). Peletirana i praškasta hrana povezuju se i s nastankom želučanih ulkusa i erozivnim gastritisom koji pojačavaju nagon za žvakanjem (Nielsen i Ingvartsen, 2000., Amory i sur., 2006.) te posljedično i grizenje repova.
Važno je napomenuti da hranjenje u točnim vremenskim intervalima pozitivno djeluje na životinje i smanjuje intenzitet grizenja repova. Ukoliko je hranjenje odgođeno iz bilo kojeg razloga, životinje postaju nemirne i frustrirane, a onemogućen pristup hrani dovodi do agresije te iznenadnog snažnog poriva za grizenjem (Dantzer i sur., 1980.). Moinard i sur. (2003.) su ustanovili da svinje rjeđe grizu repove kod ručnog u odnosu na hranjenje automatskim hranilicama.
Bird (2003.) navodi da su svinje hranjene ručno tolerantnije na odgađanje obroka i na hranjenje u nepravilnim vremenskim razmacima. Hranjenje svinja ad libitum, kao i neometan pristup hrani, uvelike smanjuju nagon za grizenjem repova (Hansen i sur., 1982., Hunter i sur., 1999., Georgsson i Svendsen, 2002., Moinard i sur., 2003.).
Zaključak
Literatura opisuje kako ovaj poremećaj ponašanja svinja u ishodištu ima najmanje tri različita polazišta pa se i dijeli na tri oblika: ‘dvofazno’, ‘iznenadno-snažno’ i ‘opsesivno’. Iz navedenog je razloga vrlo važno precizno ustvrditi o kojem obliku se radi te poduzeti pravovremene preventivne, odnosno terapijske mjere.
Literatura [… prikaži]
Tail biting in pigs: a multi-causal behavioural disorder
Vera AUSLENDER UJEVIĆ, DVM, MSc, Expert Associate, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia; Tomislav MIKUŠ, DVM, PhD, Senior Assistant, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Zagreb, Croatia
T ail biting is a multi-causal behavioural disorder in pigs. It is considered that the motivation behind it comes from the pig’s inability to express its species-specific behaviour, such as rooting or chewing.
Therefore, animals redirect their behaviour onto other objects available to them, such as the ears or tails of other animals. Tail biting is a widespread phenomenon in breeding pigs, causing great economic losses and affecting the welfare of animals. This behavioural disorder has at least three different starting points, based on which it can be divided into three basic forms. The first is called ‘two-stage biting’, where in the first stage the pig gently holds the tail in the mouth and manipulates it without causing any visible tissue damage.
This process proceeds to the second stage, where tail injury and consequent bleeding attracts other animals from the group, when the disorder suddenly escalates. The second form is called ‘sudden-strong biting’, and it is manifested as a sudden and strong attack of one pig against the tail of another. This form of the disorder results in immediate injuries, with possible partial or complete loss of the tail. This form of biting is often determined as cannibalism. The third form of this behavioural disorder is called ‘obsessive biting’. It implies strong and consistent biting of tails by one or several animals in the group. Animals that show this form of behaviour are constantly in search of a victim, and for this reason, this form of tail biting quickly results in a great number of injuries. Possible causes for the development of this disorder include a range of factors, such as health status, inadequate housing, boredom, gender, stress, genetics and insufficient or improper nutrition, as outlined in the literature. Comparison of data from different studies has been hampered by the lack of uniform terminology and the many different definitions of this disorder. This review presents the current findings on the tail-biting phenomena in pigs, and consider the various factors of the environment and husbandry that can affect its expression and complexity.
Key words: animal welfare; pigs; tail biting; behavioural disorder