Bolesti domaćih životinjaStručna raspravaVirusi

Herpesvirusna infekcija pasa

Ivana Šimić, Ivana Lojkić, Nina Krešić i Tomislav BedekovićHrvatski veterinarski institut
Ivana ŠIMIĆ, dr. med. vet., stručna suradnica, dr. sc. Ivana LOJKIĆ, prof. biol., znanstvena savjetnica, Nina KREŠIĆ, dr. med. vet., znanstvena novakinja, dr. sc. Tomislav BEDEKOVIĆ, dr. med. vet., viši znanstveni suradnik, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb

Herpesvirusna infekcija pasa zarazna je bolest pasa prouzročena psećim herpesvirusom 1 (CHV-1 – canine herpesvirus 1). CHV-1 se smatra jednim od uzročnika sindroma ‘kašlja štenare’ (‘kennel cough’). Najveće značenje bolest ima kod uzgojnih kategorija pasa zbog gubitaka legala kao posljedica infekcije ovim virusom (Ronsse i sur., 2002.).
Pseći herpesvirus je DNK virus iz porodice Herpesviridae, a izuzev pasa za virus su prijemčljivi i divlji kanidi (vukovi, kojoti, lisice) (Ruebel i sur., 2001., Crawford i Sellon, 2010., Kawakami i sur., 2010.). Unutar porodice Herpesviridae svrstane su tri potporodice: Alphaherpesvirinae, Betaherpesvirinae i Gamaherpesvirinae. CHV-1 pripada potporodici Alphaherpesvirinae, rodu Varicellovirus koje karakterizira kratak replikacijski ciklus, brzo širenje uz propadanje inficiranih stanica te latentna infekcija, primarno u senzornim ganglijima.
Izuzev u senzornim ganglijima, CHV-1 se tijekom infekcije može ustvrditi i u limfocitima retrofaringealnih limfnih čvorova, u tonzilama te epitelnim stanicama parotidne slinske žlijezde (Davison, 2008., Crawford i Sellon, 2010., Kawakami i sur., 2010.). Između različitih izolata CHV–1 izdvojenih u više država uočena je mala razlika u sekvencama (manje od 1%) (Reubel i sur., 2002.). CHV–1 ima uzak raspon stanica koje može inficirati, odnosno raste samo na stanicama psećega podrijetla, po čemu se razlikuje od ostalih alfaherpesvirusa (npr. herpes simplex virusa i pseudorabies virusa). Naime, ustanovljeno je da se na prijemljive stanice psećeg podrijetla poput MDCK (Madin-Darby canine kidney) veže putem dva mehanizma: interakcijom posredovanom heparan sulfatom te zasada neidentificiranom virusnom komponentom (možda glikoproteinom B i/ili glikoproteinom D) i staničnim receptorom.
Na neprijemljivim stanicama nedostaje stanični receptor stoga nema drugog mehanizma vezanja što je vjerojatno uzrok defektne virusne penetracije u neprijemljive stanice.
U prijemljive stanice penetrira oko 80% vezanog virusa, za razliku od neprijemljivih u koje penetrira 4–10% vezanog virusa (Nakamichi i sur., 2000.).
Studije su pokazale da su odrasle lisice prijemljive za CHV-1. Zanimljivo je usporediti tijek infekcije ovim virusom u lisica i pasa. Naime, eksperimentalno nijedna seropozitivna lisica kojoj je apliciran kortikosteroid (metilprednizolon) nije izlučivala CHV–1, dok se u latentno inficiranih pasa kortikosteroidnim tretmanom može potaknuti izlučivanje virusa u mukozalnim sekretima. Isto tako, u CHV-1 pozitivnih pasa nakon aplikacije kortikosteroida dolazi do znatnog porasta titra protutijela što nije slučaj u lisica (Reubel i sur., 2004.). Isto je tako, u eksperimentalno inficiranih odraslih lisica klinička slika nalikovala onoj u štenadi pasa (kongestija i edem pluća, generalizirana žutica, teško oštećenje jetre). Nakon što je lisicama apliciran CHV–1 (i/v ili p/o) pojavljuju se protutijela koja perzistiraju do 19 mjeseci poslije infekcije. Kao tkivo latencije u lisica se navode trigeminalani ganglij i periferne bijele krvne stanice (Reubel i sur., 2001.).
Virus je osjetljiv na temperaturu iznad 40 °C, većinu dezinficijensa i nestabilan je u okolišu. Virus se prenosi izravnim i neizravnim kontaktom putem sekreta zaraženih životinja te transplacentarno.
Inkubacija bolesti je 6 do 10 dana, a zaražena životinja ostaje aktivnim izvorom infekcije narednih 7 do 10 dana (Crawford i Sellon, 2010.).
Kod transplacentarne primarne infekcije gravidne kuje dolazi do resorpcije embrija, pobačaja, mrtvorođenja ili koćenja avitalne štenadi koja ugiba ubrzo po porođaju. Infekcija štenadi do dva tjedna starosti koja nastupa prilikom prolaska kroz inficirani porođajni kanal ili lizanjem od strane kuje, prouzroči fatalni generalizirani nekrotizirajući i hemoragični oblik bolesti. Poslije infekcije dolazi do umnožavanja virusa u epitelnim stanicama nosne sluznice, ždrijela i tonzila, a zatim virus ulazi u makrofage kojima se širi po cijelom tijelu.
Pošto štenad do dva tjedna starosti nema do kraja razvijen termoregulacijski sustav te time nema mogućnost dobrog febrilnog odgovora, širenje virusa po organizmu (jetra, bubrege, pluća) je ubrzano. Uginuće se najčešće javlja u štenadi starosti 1 do 3 tjedna, a od kliničkih znakova kod štenadi se mogu uočiti letargija, proljev, otežano disanje, smanjen refleks sisanja, nosni iscjedak i konjunktivitis. Štenad nema povišenu tjelesnu temperaturu, a za razliku od ostalih virusnih infekcija moguće je u krvnoj slici ustvrditi leukocitozu (Percy i sur., 1971., Cvetnić, 2005., Crawford i Sellon, 2010.). Kod starije štenadi razvija se rinitis i faringitis, a kasnije se mogu javiti i simptomi od strane središnjeg živčanog sustava (sljepoća, gluhoća, ataksija).
Ukoliko se klinički simptomi jave kod odraslih pasa oni su izraženi u obliku rinitisa, faringitisa, promjena na spolnim organima, neplodnosti i pobačaja te promjena na očima (konjunktivitis, kornealni ulceri). Pa ipak, u najvećem broju slučajeva bolest prolazi bez ikakvih kliničkih znakova pri čemu životinja ostaje doživotno latentno zaražena virusom.
Postmortalno se u štenadi mogu ustanoviti diseminirane nekroze i hemoragije po raznim organima (pluća, bubrezi, jetra, probavni sustav) te povećani limfni čvorovi i slezena. Patohistološki se mogu uočiti nekroze s posljedičnim krvarenjima u parenhimskim organima te intranuklearne uklopine (Cvetnić, 2005., Creevy, 2010.).

Slika 1. Samo je jedna latentno zaražena jedinka potencijalni izvor infekcije za gravidne kuje s posljedičnim gubitkom legla te za druge pse s kojima dolazi u dodir na izložbama, u uzgajivačnici ili u parku za pse. Sliku izradio: Filip Ugrin.
Slika 1. Samo je jedna latentno zaražena jedinka potencijalni izvor infekcije za gravidne kuje s posljedičnim gubitkom legla te za druge pse s kojima dolazi u dodir na izložbama, u uzgajivačnici ili u parku za pse. Sliku izradio: Filip Ugrin.
Latentno zaražena životinja predstavlja trajnu opasnost za druge prijemčljive jedinke jer djelovanjem stresnih podražaja (npr. transport, gravidnost), imunosupresivnih bolesti ili lijekova koji se koriste u kontroli alergijskih stanja, može doći do aktivacije virusa te njegovog ponovnog izlučivanja (Slika 1).
Nakon infekcije dolazi do rasta neutralizirajućih protutijela koja ostaju na toj razini 1 do 2 mjeseca, a nizak se titar može zabilježiti barem 2 godine (Carmichael i Greene, 2011.).
Usprkos latentnosti virusa, prema nekim istraživanjima (Ronsse i sur., 2005.) kod pojedinih pasa dolazi do pada specifičnih protutijela u serumu što može imati za posljedicu lažno negativan rezultat. Ova pojava se tumači slabom imunogenošću virusa te se zbog toga preporuča višekratno uzorkovanje krvi. Pad vrijednosti specifičnih protutijela znači da je isto tako moguća i ponovna infekcija istim virusom, odnosno da jednom oboljeli pas može ponovno oboljeti.
Kod sumnje na prisutnost psećeg herpesvirusa, a u svrhu dijagnosticiranja bolesti potrebno je uzorkovati bris vagine, prepucija, nosa ili oka te krv, a kod uginuća štenadi najbolje je dostaviti cijelu lešinu ili pobačeno uginulo štene.
Uzorci se ne smiju smrzavati nego ih je potrebno u rashlađenom stanju što prije dostaviti u laboratorij.
Pseću herpesvirozu treba diferencijalno-dijagnostički razlučiti od štenećaka, zaraznog hepatitisa pasa i parvovirusne infekcije; od streptokokne infekcije i infekcije bakterijom E. coli te od stanja prouzročenih s B. canis i alergijama.
Kao i za većinu ostalih virusnih bolesti tako ni za pseću herpesvirozu ne postoji specifičan lijek. Oboljeloj se štenadi pruža potporna terapija koja se sastoji u zagrijavanju u inkubatoru jer je virus termolabilan (na 37 °C kroz 24 sata) te kod odraslih pasa u spriječavanju dehidracije i eventualnih sekundarnih bakterijskih infekcija (Cvetnić, 2005., Crawford i Sellon, 2010.).
Zbog nemogućnosti liječenja naglasak je potrebno staviti na preventivu pri čemu je najbitnija provjera imunosnog statusa prije parenja te osiguravanju da štenad posiše kolostrum sa specifičnim protutijelima. Isto je tako potrebno spriječiti kontakt gravidne kuje s drugim psima tri tjedna prije i poslije porođaja kako bi se spriječila infekcija neinficirane kuje i štenadi. Gravidnu kuju treba držati u odgovarajućim uvjetima izbjegavajući za nju stresne situacije. Osim toga, postoji i mogućnost cijepljenja. Na našem tržištu je dostupno cjepivo Eurican Herpes 205. Treba znati da cijepljenje ne sprječava mogućnost infekcije, ali prema proizvođaču povećava postotak preživjele štenadi ukoliko ona posiše kolostrum. Umjetnim osjemenjivanjem i carskim rezoma ne može se prevenirati infekcija.
Zaključno se može reći da je jedini mogući način kontrole bolesti stalno praćenje (posebice u većim uzgojima) te određivanje statusa pojedinih životinja, ali i cijelih uzgoja. S takvim načinom pristupa mogli bi se razlučiti uzgoji slobodni od psećeg herpesvirusa od uzgoja zaraženih psećim herpesvirusom.

Pseća herpesviroza u Republici Hrvatskoj


Na Odjelu za virologiju Hrvatskog veterinarskog instituta rutinski se utvrđuje prisutnost dijelova genoma psećeg herpesvirusa (PCR) te se određuje prisutnost specifičnih protutijela na pseći herpesvirus virus-neutralizacijskim tes­tom. Do sada nije potvrđena prisutnost dijelova genoma u pretraživanim uzorcima.
S ciljem utvrđivanja epidemiološkog stanja po pitanju proširenosti psećeg herpesvirusa u Hrvatskoj, na Odjelu je nedavno započeto pretraživanje uzoraka krvnih seruma pasa na prisutnost specifičnih protutijela za pseći herpesvirus. Kao materijal za pretraživanje rabljeni su uzorci krvnih seruma pasa koji su na Odjel dostavljeni radi pretraživanja na prisutnost specifičnih protutijela za virus bjesnoće, a u svrhu međunarodnog transporta.
Do sada je pretraženo 25 uzoraka, a u uzocima triju pasa utvrđena je prisutnost specifičnih protutijela. Anamnestičkim podatcima utvrđeno je da psi nisu nikada bili cijepljeni protiv pseće herpesviroze.
Ovaj dokaz je ujedno i prvi posredni dokaz infekcije psećim herpesvirusom u Republici Hrvatskoj. Kako bi se utvrdila prevalencija virusa u našoj populaciji te usporedila s prevalencijom u drugim zemljama (unutar Europske unije postotak serološki pozitivnih pasa je 30-80%) potrebno je ipak pretražiti veći broj uzoraka. Usporedno s testiranjem pasa provodi se i testiranje na lisicama virusneutralizacijskim testom, ali ni u jedne od trenutno 12 pretraženih lisica nisu utvrđena protutijela za CHV–1. Međutim, ovaj podatak ne iznenađuje budući da je i u do sada provedenim istraživanjima utvrđen veoma mali postotak lisica sa specifičnim protutijelima za CHV–1 te se on kreće od 0,4–2,5% (Reubel i sur., 2001., Robinson i sur., 2005.).

Sažetak


Pseća herpesviroza je virusna zarazna bolest pasa i divljih kanida prouzročena psećim herpesvirusom 1 (canine herpesvirus 1-CHV-1). Bolest je u štenadi u pravilu smrtonosna, dok je u odraslih pasa obično asimptomatska. Najveće značenje bolest ima kod uzgojnih kategorija pasa zbog mogućih gubitaka legala. Virus je moguće dokazati u uzorcima briseva, iz krvi te inficiranih organa.
Posredno je moguće infekciju dokazati i utvrđivanjem specifičnih protutijela, no zbog slabe imunogenosti virusa mogući su i lažno negativni rezultati. Lijeka za ovu bolest nema.
Trenutno je na tržištu RH dostupno cjepivo Eurican Herpes 205 koje ipak ne spriječava infekciju, ali može poboljšati postotak preživjele štenadi. U Republici Hrvatskoj su tek započela istraživanja po pitanju proširenosti ovim virusom, a prisutnost protutijela utvrđena je kod 12% pasa (tri pozitivna od 25 pretraženih). Ovi pozitivni rezultati su zapravo prvi serološki dokaz infekcije psećim herpesvirusom u Republici Hrvatskoj.


Literatura [… prikaži]

Canine herpesvirus infection


Ivana ŠIMIĆ, DVM, Expert Associate, Ivana LOJKIĆ, BSc, PhD, Scientific Advisor, Nina KREŠIĆ, DVM, Junior Researcher, Tomislav BEDEKOVIĆ, DVM, PhD, Senior Scientific Associate, Croatian Veterinary Institute, Zagreb


Canine herpesvirus 1 is an infective agent which affects dogs and wild canides. Disease is fatal for puppies, and usually asymptomatic in older dogs. The most significantly impact disease has in breeding colonies of dogs causing abortion in bitches. The virus can be detected in swabs, blood or infected organ.
Also, the specific antibodies can be detected in dogs after exposure to the virus. However, because of weak immunogenicity of the virus, the false negative results can be obtained. The cure for this disease currently does not exist.
However, currently on the Croatia market the vaccine Eurican Herpes 205 is available.
According to manufactures, the vaccination does not prevent infection but can increase number of survived puppies. In Croatia until now, the blood samples from 25 dogs have been tested and specific antibodies have been detected in three dogs (12%). These positive results represent the first serological evidence of canine herpesvirus infection in Republic of Croatia.

Vezani sadržaji

20 godina označavanja kućnih ljubimaca u Republici Hrvatskoj

Urednik

Prvi molekularni dokazi erlihija u krpelja na području RH

Urednik

Rizični čimbenici pri slikovnoj dijagnostici hitnih pacijenata

Urednik

Eliminacijski protokol kod kroničnih enteropatija pasa: hrana, probiotici i prebiotici

Urednik

Periodontalne bolesti

Urednik

Međunarodni promet kućnih ljubimaca (psi, mačke i pitome vretice)

Urednik

Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. Prihvati Više