Bolesti domaćih životinjaStručno usavršavanjeVeterinarski fakultet u ZagrebuZoonoze i Jedno zdravlje

Infekcija uzrokovana virusom Zapadnog Nila (*)

prof. dr. sc. Josip Madić, Zavod za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
dr. sc. Mirko Lojkić, Hrvatski veterinarski institut


Virus Zapadnog Nila (West Nile, WN) prvi put je izdvojen u Ugandi u području “West Nile” 1937. Svrstan je u porodicu Flaviviridae, rod Flavivirus, u serološki kompleks s virusima japanskog encefalitisa, St. Louis encefalitisa te virusom Murray Valley encefalitisa i virusom Kunjin, koji se javljaju u Australiji.

U humanoj infektologiji poznat je kao uzročnik vrućice, encefalitisa, osipa i artralgija u odraslih osoba, dok infekcija u djece najčešće prolazi neopaženo. Važan je i za veterinarsku virologiju, jer, osim što mogu oboljeti, ptice su njegov rezervoar, a uzrokuje bolest u nekih vrsta sisavaca. Na čovjeka ga prenose komarci roda Culex. U najnovije doba uzrokuje prijeteće epidemije sa sve većom učestalošću u ljudi i konja, sve težom kliničkom slikom i češćim smrtnim ishodom uz poremećaje središnjeg živčanog sustava u ljudi te pomorom nekih vrsta ptica u SAD-u i Izraelu (PETERSEN i ROEHRIG, 2001.; PETERSEN i sur., 2003.; MAKAR i STOWELL, 2004.).

Infekcija virusom WN u Europi je prvi put serološki dokazana u Albaniji 1958. Virus je izdvojen u Francuskoj 1963. (HUBALEK i HALOUZKA, 1999.).

Veće epidemije uzrokovane tim virusom bile su zabilježene u Izraelu (1951. do 1954. i 1957.) te u Južnoj Africi (1974.). Međutim, od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća počele su se javljati zabrinjavajuće epidemije uzrokovane virusom WN u ljudi i konja u Rumunjskoj i Maroku (1996.), Tunisu (1997.), Italiji (1998.), Rusiji, SAD-u i Izraelu (1999.) te Izraelu, Francuskoj i SAD-u (2000.). U tim epidemijama zabilježeno je, primjerice u Rumunjskoj i Izraelu, stotine oboljelih ljudi (PETERSEN i ROEHRIG, 2001.).

Do 1999. virus WN javljao se uglavnom u nekim europskim zemljama, Izraelu, Srednjem Istoku, Južnoj Africi i Zapadnoj Aziji. Velika i zabrinjavajuća novost bila je njegova prva pojava u SAD-u na području New Yorka 1999. i 2000., gdje je prije pojave epidemije u ljudi primijećeno masovno ugibanje nekih vrsta ptica, naročito američke vrane (Corvus brachyrhynchos) i plave šojke (Cyanocitta cristata). U ptica se zaraza proširila na 12 američkih saveznih država od granice s Kanadom do Sjeverne Karoline, na udaljenosti od 900 km. U državi New York u 2000. ustanovljeno je više od 71000 oboljelih ili uginulih ptica. Od toga je oko 25% bilo američkih vrana. O uginuću vrana izvješćeno je 3 mjeseca prije nego što je bolest bila zabilježena u ljudi. Do kraja 1999. u New Yorku su oboljela 62 čovjeka od čega 7 sa smrtnim ishodom (EIDSON i sur., 2001.). Izdvojen virus bio je vrlo srodan s virusom WN koji je kružio Izraelom od 1997. do 2000. te se smatra da je virus u Sjevernoj Americi bio podrijetlom iz Izraela (GILADI i sur., 2001.).

Od 2000. do 2004. virus WN se nezaustavljivo širio u SAD-u tako da su 2004. samo 4 savezne države ostale slobodne od infekcije. U 2002. bilo je registrirano 4156 oboljelih i 284 umrlih ljudi, najčešće od posljedica meningoencefalitisa, a u siječnju 2004. bilo je 8977 zabilježenih slučajeva. Prema serološkim istraživanjima od 150 do 300 ljudi inficiranih virusom WN, 30 ih očituje blagu kliničku sliku sa znakovima sličnim onima kod influence: vrućica, glavobolja, slabost, mijalgija, anoreksija, mučnina i bolnost očiju. Inkubacija traje od dva do 14 dana, a sama bolest tri do šest dana. U starijih osoba, najčešće više od 70 godina, i u osoba s oslabljenim imunološkim sustavom bolest je klinički puno teža i često završava smrtno. Smrtnost u ljudi iznosi 4-18% (MAKAR i STOWELL, 2004.).

Valja se posebno osvrnuti na mogućnost prijenosa virusa s čovjeka na čovjeka transfuzijom krvi. U 2002. godini registriran je 61 takav slučaj prijenosa u SAD-u. Procijenjeni rizik od opasnosti prijenosa virusa WN transfuzijom krvi 2000 puta je veći nego za HIV (human immunodeficiency virus) i virus hepatitisa C te 200 puta veći nego za virus hepatitisa B (MAKAR i STOWELL, 2004.; BIGGERSTAFF i PETERSEN, 2003.).

U SAD-u se zaraza u ljudi najčešće javlja u kolovozu, a u konja u rujnu. Upravo u kolovozu nađen je i velik postotak zaraženih komaraca vrste Culex pipiens. Osim iz te vrste, virus WN izdvojen je i iz drugih vrsta komaraca kao što su Culex salinarius, Culex restuans, Culex quinquefasciatus, Aedes vexans, Ochlerotatus triseriatus i Anopheles punctipennis. Kao primarni vektori u ptica smatraju se vrste Culex pipiens i C. restuans, dok je C. salinarius primarni prijenosnik virusa WN na čovjeka, a Aedes/Ochlerotatus spp. na konja (KULASEKERA i sur., 2001). Pokusna istraživanja pokazala su da viremija u ptica traje najčešće od 1-7 dana nakon inokulacije, a najviše virusa u krvi dokazano je u ptica reda Passeriformes. Najveći titar virusa WN, prosječno čak 1012.1 PFU (plaque forming units), dokazan je u krvi plave šojke tri dana nakon inokulacije. Uginuća su se javljala u osam od 25 pokusno inficiranih vrsta ptica. U obriscima kloake virus je bio dokazan u 17 od 24 pretražene vrste, a u nazofaringealnim obriscima u 12 od 14 pretraženih vrsta (KOMAR i sur., 2003.).

U 2000. godini zaraza je u području New Yorka dokazana u 60 konja s encefalitisom. Uginula su ili bila eutanazirana 23 (38%) sa znakovima infekcije središnjeg i perifernog živčanog sustava (vrućica, nujnost, ataksija, slabost ektremiteta, tremor, paraliza). Virus je bio izdvojen iz moždanog tkiva zaraženih konja. Protutijela razreda IgM za virus WN bila su dokazana u 59 od 60 pretraženih konja s encefalitisom. Neutralizacijska protutijela u zaraženih konja mogla su se dokazati duže od 15 mjeseci nakon infekcije. S obzirom na činjenicu da su u konja česte inaparentne infekcije te da se kolostrumska protutijela za virus West Nile prenose na ždrebad, za objektivnu serološku dijagnostiku treba pretražiti parne serume (OSTLUND i sur., 2001.). Količina virusa u serumu za vrijeme viremije u konja, ljudi i ostalih sisavaca (103-105 PFU) je u odnosu na ptice puno manja i čini se nedostatna za infekciju komaraca pa se te vrste smatraju krajnjim domaćinima (MAKAR i STOWELL, 2004.).

Osim u konja protutijela za virus WN dokazana su i u pasa (oko 10%), a virus je izdvojen i iz moždanog tkiva mačke. Čovjek, konj i ostali sisavci su najvjerojatnije konačni domaćin u ciklusu prijenosa virusa, jer se u njih razvija slaba i prolazna viremija, nedostatna za infekciju insekata. Količina virusa u serumu konja, čovjeka i ostalih sisavaca za vrijeme viremije (103-105 PFU) je u odnosu na ptice puno manja (MAKAR i STOWELL, 2004.).

Tako serološki pozitivni konji i psi ne predstavljaju znatni rizik za prijenos virusa na čovjeka.

U Izraelu je 1999. zaraza dokazana i u gusaka. Od 400 guščića u jednom uzgajalištu uginulo ih je 160 u dobi od 4 do 8 tjedana s poremećajima središnjeg živčanog sustava. Supkutana pokusna inokulacija guščića dovela je do pojave kliničkih znakova bolesti: potištenost, gubitak težine, tortikolis, opistotonus. Od četiri pokusno inficirana gušćića u dobi 2 tj., dva su uginula s nervnim znakovima bolesti. Pri obdukciji su uglavnom utvrđena supkutana krvarenja u području zglobova, petehijalna krvarenja po slezeni, dehidracija, povećani žučni mjehur, atrofija kloakalne burze te povećana količina cerebrospinalne tekućine. Histološki je utvrđen nesupurativni meningoencefalitis, zatim jaki limfocitarni miokarditis s edemom i nekrozom miocita te vakuolacija i apoptoza acinusnih stanica pankreasa. Može se naći i limfocitni koroiditis, uveitis te heterofilni skleritis i keratitis. Pokusno inficirani pilići i pure nisu oboljeli, iako su bili viremični (SWAYNE i sur., 2001.).

U ptica, koje se mogu zaraziti virusom WN uginuća se javljaju zbog jakog miokarditisa i encefalitisa. Uloga domaće guske kao rezervoara uzročnika nije do kraja razjašnjena. U sjevernom dijelu doline Nila u okružju Sindbis dokazano je oko 27% zaraženih gusaka, što govori da su one važne za održavanje virusa na tom području. Slično je i sa čapljama i golubovima. Zaraza se u gusaka može prenositi i izravnim putem bez posredovanja komaraca.

Prvo izvješće o pojavi zaraze virusom WN u konja u Francuskoj datira iz 1962. godine. Tada je u području Camargue bolest ustanovljena u 50 konja sa živčanim poremećajima, a zabilježena je i u ljudi. Uginulo je oko 30% oboljelih konja pod znakovima ataksije, slabosti i amauroze. Od 1965. bolest se više nije javljala ni u konja ni u ljudi sve do 2000. U kolovozu te godine na jugu Francuske u okolici Montpelliera ponovno je zaraza dokazana u 57 konja i jednog magarca. Klinički se očitovala groznicom, parezom i paralizom stražnjih ekstremiteta. U svih su bila dokazana protutijela razreda IgM za virus WN, premda je poznato da se u nekih zaraženih konja ne stvaraju u dovoljnoj količini da bi se mogla dokazati uobičajenim testovima. Uginulo je 20 konja, a na osnovi seroloških pretraga 5133 uzoraka seruma konja u krugu 10 km od žarišta, protutijela razreda IgG dokazana su u 428, a razreda IgM u 248 uzoraka. Izdvojeni virus WN bio je srodan s onim izdvojenim iz konja u Maroku 1996. i Italiji 1998. Također je bio usko srodan s virusom WN izdvojenim iz komaraca u Rumunjskoj 1996. kao i iz ljudi u Izraelu 1998. i Volgogradu 1999. (MURGUE i sur., 2001.).

Čini se da je zaraza ograničena na područja, gdje ima mnoštvo migratornih vrsta ptica, kao što je slučaj u Nacionalnom parku Camargue u Francuskoj. Na tom području ujedno obitava i tisuće konja. Stoga postoji mogućnost trajnog kruženja virusa u takvim područjima i njegovog povremenog prijenosa na ljude. Smatra se da je za preživljavanje virusa od presudne važnosti njegov vertikalni prijenos u komaraca roda Culex ili njihovo preživljavanje tijekom zimskog razdoblja (MURGUE i sur., 2001.).

Virus WN nije dosada izdvojen u Hrvatskoj, ali su za njega dokazana specifična protutijela u 1-3% ljudi (VESENJAK-HIRJAN i sur., 1991.). U 2002. godini pretraženo je 980 uzoraka seruma konja s područja Hrvatske na protutijela za virus WN. Pozitivna su bila 4 (0,4%) uzorka. Kao zanimljivost može se spomenuti da su protutijela dokazana i u medvjeda sa staništem u Hrvatskoj (MADIĆ i sur., 1993.).

Za sprečavanje zaraze veoma je važno suzbijanje komaraca. Osim toga, užurbano se radi na proizvodnji vakcina protiv virusa West Nile.


Literatura

BIGGERSTAFF, B. J., L. R. PETERSEN (2003.): Estimated risk of transmission of the West Nile virus through blood transfusion in the U.S., 2002. Transfusion 43, 1023-1028.
EIDSON, M., L. KRAMER, W. STONE, Y. HAGIWARA, K. SHMIT (2001.): Dead bird surveillance as an early warning system for West Nile virus. Emerg. Infect. Dis. 7, 631-635.
GILADI, M., E. METZKOR-COTTER, D. A. MARTIN, Y. SIEGMAN-IGRA, A. D. KORCZYN, R. ROSSO, S. A. BERGER, G. L. CAMPBELL, R. S. LANCIOTTI (2001.): Wets Nile encephalitis in Israel, 1999: The New York connection. Emerg. Infect. Dis. 7, 659-661.
HUBALEK, Z., J. HALOUZKA (1999.): West Nile fever – a reemerging mosquito-borne viral disease in Europe. Emerg. Infect. Dis. 5, 643-650.
KOMAR, N., S. LANGEVIN, S. HINTEN, N. NEMETH, E. EDWARDS, D. HETTLER, B. DAVIS, R. BOWEN, M. BUNNING (2003.): Experimental infection of North American birds with the New York 1999 strain of West Nile virus. Emerg. Infect. Dis. 9, 311-322.
KULASEKERA, V. L., L. KRAMER, R. S. NASCI, F. MOSTASHARI, B. CHERRY, S. C. TROCK, C. GLASER, J. R. MILLER (2001.): West Nile virus infection in mosquitoes, birds, horses, and humans, Staten Island, New York, 2000. Emerg. Infect. Dis. 7, 722-725.
MADIĆ, J., Đ. HUBER, B. LUGOVIĆ (1993.): Serologic survey for selected viral and ricketsial agents of brown bears (Ursus arctos) in Croatia. J. Wildl. Dis. 29, 572-576.
MAKAR, R. S., C. P. STOWELL (2004.): West Nile Virus: An emerging infection in transfusion medicine. Clin. Microbiol. Newsletter 26, 65-70.
MURGUE, B., S. MURRI, S. ZIENTARA, B. DURAND, J.-P- DURAND, H. ZELLER (2001.): West Nile outbreak in horses in southern France, 2000: The return after 35 years. Emerg. Infect. Dis. 7, 692-696.
OSTLUND, E. N., R. L. CROM, D. D. PEDERSEN, D. J. JOHNSON, W. O. WILLIAMS, B. J. SCHMITT (2001.): Equine West Nile encephalitis, United States. Emerg. Infect. Dis. 7, 665-669.
PETERSEN, L. R., A. A. MARFIN, D. J. GUBLER (2003.): West Nile virus. Emerg. Infect. Dis. 7, 662-664.
PETERSEN L. R., J. T. ROEHRIG (2001.): West Nile virus: a reemerging global pathogen. Emerg. Infect. Dis. 7, 611-614.
SWAYNE , D. E., J. R. BECK, C. S. SMITH, W.-J. SHIEH, S. R. ZAKI (2001.): Fatal encephalitis and myocarditis in young domestic geese (Anser anser domesticus) caused by West Nile virus. Emerg. Infect. Dis. 7, 751-753.
VESENJAK-HIRJAN, J., V. PUNDA-POLIĆ, M. DOBEC (1991.): Geographical distribution of arboviruses in Yugoslavia. J. Hyg. Epidemiol. Microbiol. Immunol (Prague) 35, 129-140.


(Prenešeno iz Zbornika radova Hrvatskog veterinarskog kongresa 2004. godine)

Vezani sadržaji

Svjetski dan zoonoza

Urednik

Seroprevalencija virusa Zapadnog Nila u ptica u europskim državama: sistematski pregled

Urednik

Projekt CROOH – Uspostava koordiniranog sustava nadzora bolesti u skladu s pristupom ‘Jedno zdravlje’ u Republici Hrvatskoj

Urednik

Epidemija antraksa u Parku prirode Lonjsko polje 2022. godine

Urednik

Dekanska konferencija visokoobrazovnih ustanova veterinarske medicine iz regije

Urednik

Svjetski dan zoonoza 2023.

Urednik

Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. Prihvati Više