Infekcija uzrokovana virusom Zapadnog Nila (*)

prof. dr. sc. Josip Madić, Zavod za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
dr. sc. Mirko Lojkić, Hrvatski veterinarski institut

Virus Zapadnog Nila (West Nile, WN) prvi put je izdvojen u Ugandi u području “West Nile” 1937. Svrstan je u porodicu Flaviviridae, rod Flavivirus, u serološki kompleks s virusima japanskog encefalitisa, St. Louis encefalitisa te virusom Murray Valley encefalitisa i virusom Kunjin, koji se javljaju u Australiji.

U humanoj infektologiji poznat je kao uzročnik vrućice, encefalitisa, osipa i artralgija u odraslih osoba, dok infekcija u djece najčešće prolazi neopaženo. Važan je i za veterinarsku virologiju, jer, osim što mogu oboljeti, ptice su njegov rezervoar, a uzrokuje bolest u nekih vrsta sisavaca. Na čovjeka ga prenose komarci roda Culex. U najnovije doba uzrokuje prijeteće epidemije sa sve većom učestalošću u ljudi i konja, sve težom kliničkom slikom i češćim smrtnim ishodom uz poremećaje središnjeg živčanog sustava u ljudi te pomorom nekih vrsta ptica u SAD-u i Izraelu (PETERSEN i ROEHRIG, 2001.; PETERSEN i sur., 2003.; MAKAR i STOWELL, 2004.).

Infekcija virusom WN u Europi je prvi put serološki dokazana u Albaniji 1958. Virus je izdvojen u Francuskoj 1963. (HUBALEK i HALOUZKA, 1999.).

Veće epidemije uzrokovane tim virusom bile su zabilježene u Izraelu (1951. do 1954. i 1957.) te u Južnoj Africi (1974.). Međutim, od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća počele su se javljati zabrinjavajuće epidemije uzrokovane virusom WN u ljudi i konja u Rumunjskoj i Maroku (1996.), Tunisu (1997.), Italiji (1998.), Rusiji, SAD-u i Izraelu (1999.) te Izraelu, Francuskoj i SAD-u (2000.). U tim epidemijama zabilježeno je, primjerice u Rumunjskoj i Izraelu, stotine oboljelih ljudi (PETERSEN i ROEHRIG, 2001.).

Do 1999. virus WN javljao se uglavnom u nekim europskim zemljama, Izraelu, Srednjem Istoku, Južnoj Africi i Zapadnoj Aziji. Velika i zabrinjavajuća novost bila je njegova prva pojava u SAD-u na području New Yorka 1999. i 2000., gdje je prije pojave epidemije u ljudi primijećeno masovno ugibanje nekih vrsta ptica, naročito američke vrane (Corvus brachyrhynchos) i plave šojke (Cyanocitta cristata). U ptica se zaraza proširila na 12 američkih saveznih država od granice s Kanadom do Sjeverne Karoline, na udaljenosti od 900 km. U državi New York u 2000. ustanovljeno je više od 71000 oboljelih ili uginulih ptica. Od toga je oko 25% bilo američkih vrana. O uginuću vrana izvješćeno je 3 mjeseca prije nego što je bolest bila zabilježena u ljudi. Do kraja 1999. u New Yorku su oboljela 62 čovjeka od čega 7 sa smrtnim ishodom (EIDSON i sur., 2001.). Izdvojen virus bio je vrlo srodan s virusom WN koji je kružio Izraelom od 1997. do 2000. te se smatra da je virus u Sjevernoj Americi bio podrijetlom iz Izraela (GILADI i sur., 2001.).

Od 2000. do 2004. virus WN se nezaustavljivo širio u SAD-u tako da su 2004. samo 4 savezne države ostale slobodne od infekcije. U 2002. bilo je registrirano 4156 oboljelih i 284 umrlih ljudi, najčešće od posljedica meningoencefalitisa, a u siječnju 2004. bilo je 8977 zabilježenih slučajeva. Prema serološkim istraživanjima od 150 do 300 ljudi inficiranih virusom WN, 30 ih očituje blagu kliničku sliku sa znakovima sličnim onima kod influence: vrućica, glavobolja, slabost, mijalgija, anoreksija, mučnina i bolnost očiju. Inkubacija traje od dva do 14 dana, a sama bolest tri do šest dana. U starijih osoba, najčešće više od 70 godina, i u osoba s oslabljenim imunološkim sustavom bolest je klinički puno teža i često završava smrtno. Smrtnost u ljudi iznosi 4-18% (MAKAR i STOWELL, 2004.).

Valja se posebno osvrnuti na mogućnost prijenosa virusa s čovjeka na čovjeka transfuzijom krvi. U 2002. godini registriran je 61 takav slučaj prijenosa u SAD-u. Procijenjeni rizik od opasnosti prijenosa virusa WN transfuzijom krvi 2000 puta je veći nego za HIV (human immunodeficiency virus) i virus hepatitisa C te 200 puta veći nego za virus hepatitisa B (MAKAR i STOWELL, 2004.; BIGGERSTAFF i PETERSEN, 2003.).

U SAD-u se zaraza u ljudi najčešće javlja u kolovozu, a u konja u rujnu. Upravo u kolovozu nađen je i velik postotak zaraženih komaraca vrste Culex pipiens. Osim iz te vrste, virus WN izdvojen je i iz drugih vrsta komaraca kao što su Culex salinarius, Culex restuans, Culex quinquefasciatus, Aedes vexans, Ochlerotatus triseriatus i Anopheles punctipennis. Kao primarni vektori u ptica smatraju se vrste Culex pipiens i C. restuans, dok je C. salinarius primarni prijenosnik virusa WN na čovjeka, a Aedes/Ochlerotatus spp. na konja (KULASEKERA i sur., 2001). Pokusna istraživanja pokazala su da viremija u ptica traje najčešće od 1-7 dana nakon inokulacije, a najviše virusa u krvi dokazano je u ptica reda Passeriformes. Najveći titar virusa WN, prosječno čak 1012.1 PFU (plaque forming units), dokazan je u krvi plave šojke tri dana nakon inokulacije. Uginuća su se javljala u osam od 25 pokusno inficiranih vrsta ptica. U obriscima kloake virus je bio dokazan u 17 od 24 pretražene vrste, a u nazofaringealnim obriscima u 12 od 14 pretraženih vrsta (KOMAR i sur., 2003.).

U 2000. godini zaraza je u području New Yorka dokazana u 60 konja s encefalitisom. Uginula su ili bila eutanazirana 23 (38%) sa znakovima infekcije središnjeg i perifernog živčanog sustava (vrućica, nujnost, ataksija, slabost ektremiteta, tremor, paraliza). Virus je bio izdvojen iz moždanog tkiva zaraženih konja. Protutijela razreda IgM za virus WN bila su dokazana u 59 od 60 pretraženih konja s encefalitisom. Neutralizacijska protutijela u zaraženih konja mogla su se dokazati duže od 15 mjeseci nakon infekcije. S obzirom na činjenicu da su u konja česte inaparentne infekcije te da se kolostrumska protutijela za virus West Nile prenose na ždrebad, za objektivnu serološku dijagnostiku treba pretražiti parne serume (OSTLUND i sur., 2001.). Količina virusa u serumu za vrijeme viremije u konja, ljudi i ostalih sisavaca (103-105 PFU) je u odnosu na ptice puno manja i čini se nedostatna za infekciju komaraca pa se te vrste smatraju krajnjim domaćinima (MAKAR i STOWELL, 2004.).

Osim u konja protutijela za virus WN dokazana su i u pasa (oko 10%), a virus je izdvojen i iz moždanog tkiva mačke. Čovjek, konj i ostali sisavci su najvjerojatnije konačni domaćin u ciklusu prijenosa virusa, jer se u njih razvija slaba i prolazna viremija, nedostatna za infekciju insekata. Količina virusa u serumu konja, čovjeka i ostalih sisavaca za vrijeme viremije (103-105 PFU) je u odnosu na ptice puno manja (MAKAR i STOWELL, 2004.).

Tako serološki pozitivni konji i psi ne predstavljaju znatni rizik za prijenos virusa na čovjeka.

U Izraelu je 1999. zaraza dokazana i u gusaka. Od 400 guščića u jednom uzgajalištu uginulo ih je 160 u dobi od 4 do 8 tjedana s poremećajima središnjeg živčanog sustava. Supkutana pokusna inokulacija guščića dovela je do pojave kliničkih znakova bolesti: potištenost, gubitak težine, tortikolis, opistotonus. Od četiri pokusno inficirana gušćića u dobi 2 tj., dva su uginula s nervnim znakovima bolesti. Pri obdukciji su uglavnom utvrđena supkutana krvarenja u području zglobova, petehijalna krvarenja po slezeni, dehidracija, povećani žučni mjehur, atrofija kloakalne burze te povećana količina cerebrospinalne tekućine. Histološki je utvrđen nesupurativni meningoencefalitis, zatim jaki limfocitarni miokarditis s edemom i nekrozom miocita te vakuolacija i apoptoza acinusnih stanica pankreasa. Može se naći i limfocitni koroiditis, uveitis te heterofilni skleritis i keratitis. Pokusno inficirani pilići i pure nisu oboljeli, iako su bili viremični (SWAYNE i sur., 2001.).

U ptica, koje se mogu zaraziti virusom WN uginuća se javljaju zbog jakog miokarditisa i encefalitisa. Uloga domaće guske kao rezervoara uzročnika nije do kraja razjašnjena. U sjevernom dijelu doline Nila u okružju Sindbis dokazano je oko 27% zaraženih gusaka, što govori da su one važne za održavanje virusa na tom području. Slično je i sa čapljama i golubovima. Zaraza se u gusaka može prenositi i izravnim putem bez posredovanja komaraca.

Prvo izvješće o pojavi zaraze virusom WN u konja u Francuskoj datira iz 1962. godine. Tada je u području Camargue bolest ustanovljena u 50 konja sa živčanim poremećajima, a zabilježena je i u ljudi. Uginulo je oko 30% oboljelih konja pod znakovima ataksije, slabosti i amauroze. Od 1965. bolest se više nije javljala ni u konja ni u ljudi sve do 2000. U kolovozu te godine na jugu Francuske u okolici Montpelliera ponovno je zaraza dokazana u 57 konja i jednog magarca. Klinički se očitovala groznicom, parezom i paralizom stražnjih ekstremiteta. U svih su bila dokazana protutijela razreda IgM za virus WN, premda je poznato da se u nekih zaraženih konja ne stvaraju u dovoljnoj količini da bi se mogla dokazati uobičajenim testovima. Uginulo je 20 konja, a na osnovi seroloških pretraga 5133 uzoraka seruma konja u krugu 10 km od žarišta, protutijela razreda IgG dokazana su u 428, a razreda IgM u 248 uzoraka. Izdvojeni virus WN bio je srodan s onim izdvojenim iz konja u Maroku 1996. i Italiji 1998. Također je bio usko srodan s virusom WN izdvojenim iz komaraca u Rumunjskoj 1996. kao i iz ljudi u Izraelu 1998. i Volgogradu 1999. (MURGUE i sur., 2001.).

Čini se da je zaraza ograničena na područja, gdje ima mnoštvo migratornih vrsta ptica, kao što je slučaj u Nacionalnom parku Camargue u Francuskoj. Na tom području ujedno obitava i tisuće konja. Stoga postoji mogućnost trajnog kruženja virusa u takvim područjima i njegovog povremenog prijenosa na ljude. Smatra se da je za preživljavanje virusa od presudne važnosti njegov vertikalni prijenos u komaraca roda Culex ili njihovo preživljavanje tijekom zimskog razdoblja (MURGUE i sur., 2001.).

Virus WN nije dosada izdvojen u Hrvatskoj, ali su za njega dokazana specifična protutijela u 1-3% ljudi (VESENJAK-HIRJAN i sur., 1991.). U 2002. godini pretraženo je 980 uzoraka seruma konja s područja Hrvatske na protutijela za virus WN. Pozitivna su bila 4 (0,4%) uzorka. Kao zanimljivost može se spomenuti da su protutijela dokazana i u medvjeda sa staništem u Hrvatskoj (MADIĆ i sur., 1993.).

Za sprečavanje zaraze veoma je važno suzbijanje komaraca. Osim toga, užurbano se radi na proizvodnji vakcina protiv virusa West Nile.

(Prenešeno iz Zbornika radova Hrvatskog veterinarskog kongresa 2004. godine)