T. Bedeković, Ivana Šimić, Ivana Lojkić, D. Dežđek, Nina Krešić, I. Sučec, Ivana Lohman Janković, J. Madić i Ž. Cvetnić
Dr. sc. Tomislav BEDEKOVIĆ, dr. med. vet., viši znanstveni suradnik, Ivana ŠIMIĆ, dr. med. vet., dr. sc. Ivana LOJKIĆ, prof. biol., znanstvena savjetnica, dr. sc. Danko DEŽĐEK, dr. med. vet., Nina KREŠIĆ, dr. med. vet., znanstvena novakinja, dr. sc. Željko CVETNIĆ, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, izvanredni profesor, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb; dr. sc. Josip MADIĆ, akademik, Veterinarski fakultet Zagreb, Ivana Lohman Janković, dr. med. vet., Ivica Sučec, dr. med. vet., Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane
Bolest sindroma smeđeg europskog zeca u Republici Hrvatskoj (RH)SažetakLiteraturaAbstract
Sindrom smeđeg europskog zeca (EBHS) virusna je zarazna bolest europskog (Lepus europaeus) i planinskog zeca (Lepus timidus) prouzročena virusom iz porodice Caliciviridae. Bolest je po prvi put opisana kod europskog zeca (Lepus europaeus) u Švedskoj početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća (Gavier-Widén i Morner, 1991.). Bolest su karakterizirali visoki pobol zečeva te znatan postotak smrtnosti (do 50%).
Biološkim je pokusom i elektronskom mikroskopijom utvrđeno da je uzročnik bolesti RNK virus kojeg temeljem morfoloških karakteristika nije moguće razlikovati od virusa hemoragijske bolesti kunića (rabbit haemorrhagic disease virus – RHDV). Oba virusa svrstani su u porodicu Caliciviridae (Frolich i Lavazza, 2008.). U porodicu Caliciviridae svrstani su virusi veličine 27 do 40 nm građeni od jednostruke pozitivne RNK. Virusi iz porodice Caliciviridae u svojoj građi ne posjeduju lipidnu ovojnicu. Unutar porodice svrstana su četiri roda: Vesivirus, Lagovirus (EBHSV, RHDV), Norovirus i Sapovirus (Tabela 1).

Iako morfološki gotovo identični, virusi sindroma smeđeg europskog zeca i hemoragijske bolesti kunića znatno se razlikuju u svom genomu. Analizom slijeda nukleotida utvrđeno da su RHDV i EBHSV dva različita člana porodice Caliciviridae sa sličnošću u nukleotidnom dijelu od samo 52,6% do 60% (Nowotny i sur., 1997.).
Bolest sindroma europskog smeđeg zeca potvrđena je diljem Europe, a od 2003. godine bolest je zabilježena i u Argentini kamo je vjerojatno prenesena iz Europe u 19. stoljeću uvozom zečeva.
Bolest je izrazito kontagiozna i prenosi se izravno ili neizravno orofekalnim i dišnim putem. Ljudi, insekti i ptice imaju ulogu vektora, a rezervoar uzročnika je još uvijek nepoznat. Pretpostavlja se da zečevi koji prežive zarazu dugo izlučuju virus svim svojim sekretima i ekskretima te tako podržavaju prisustvo virusa na određenom području. Virus je otporan na čimbenike okoliša te ostaje infektivan tri do četiri mjeseca u vanjskim uvjetima. Virus izaziva uginuća prije svega tijekom jeseni i zime, rijetko u ostalom dijelu godine. Zanimljivo je da usprkos visoke kontagioznosti virusa bolest nije zabilježena u zečeva mlađih od 50 dana. Zečevi starosti do tri mjeseca mogu biti zaraženi, ali obično ne pokazuju kliničke znakove bolesti čak i bez prisutnosti specifičnih kolostralnih protutijela. Pretpostavlja se da je razlog tome nedostatak specifičnih receptora na površini epitelnih stanica, za koje se vjeruje da su neophodni za prihvaćanje i umnažanje virusa (Frolich i Lavazza, 2008., Studdert i Symes, 2008.).
Nakon inkubacije koja iznosi 36 do 48 sati bolest se može javiti u perakutnom obliku kojeg karakterizira iznenadno uginuće bez kliničkih znakova. U akutnom obliku bolesti zečevi pokazuju znakove neurološkog poremećaja: kruženje, padanje na stranu, sljepoću, gubitak straha od ljudi i pasa, apatiju koja prelazi u ekscitaciju, inkoordinaciju te konvulzije neposredno prije uginuća. Kronični ili subklinički oblik bolesti, koji se viđa u 30 do 50% zečeva, praćen je generaliziranom žuticom na vidljivim sluznicama i u potkožju. Tako zahvaćeni zečevi ili ugibaju za nekoliko dana ili se u konačnici oporave (Gavier-Widén i Morner, 1991., Bascuñana i sur., 1997., Frolich i Lavazza, 2008.). Zečevi koji prežive infekciju razvijaju dugotrajnu zaštitnu imunost (Frolich i Lavazza, 2008.).
Patoanatomski se kod bolesti uočava edem i kongestija gotovo svih organa, osobito sluznice dušnika čiji je lumen ispunjen pjenušavim hemoragičnim sadržajem, povećanje jetre i slezene te generalizirana žutica. Životinje su dobrog gojnog stanja i urednog dlačnog pokrivača. Histopatološki nalaz je specifičniji nego patoanatomski i sastoji se od nekroze hepatocita, nefroze, kongestija svih parenhimskih organa, a u slezeni i limfnim čvorovima se nalaze deplecije limfocita (Gavier-Widén i Morner, 1991., Frolich i Lavazza, 2008., Šoštarić i sur., 1991.). Iako bolest sindroma smeđeg europskog zeca i hemoragijska bolest kunića imaju slične kliničke znakove, kao i slične patoanatomske i patohistološke promjene (Bascuñana i sur., 1997.) određene razlike postoje. Razlike između RHDV i EBHSV prikazane su u tabeli 2.

Dijagnostički najvažniji organ je jetra, jer sadrži najveće količine virusa i organ je izbora za identifikaciju EBHSV.
Količina virusa u drugim dijelovima tijela je proporcionalna vaskularizaciji; tako slezena i serum sadrže mnoštvo virusa i mogu služiti kao alternativni dijagnostički materijal. Zapravo je slezena važniji dijagnostički materijal za životinje uginule od kroničnog ili subakutnog oblika bolesti, jer sadrži veće količine virusa. Kako još uvijek ne postoji mogućnost izdvajanja virusa na staničnu kulturu dijagnoza se prije svega postavlja dokazivanjem dijelova genoma virusa metodom RT-PCR u uzorcima tkiva jetre ili slezene. Izloženost zečeva virusu moguće je dokazati i utvrđivanjem specifičnih protutijela, iako je to nepouzdaniji način zbog mogućnosti preboljenja bolesti.
Zbog velike kontagioznosti bolesti kao i otpornosti virusa te činjenice da trenutno ne postoji komercijalno cjepivo kontrolu i iskorijenjivanje bolesti nije moguće provesti. Zbog toga je potrebno posebnu pažnju posvetiti preventivnim mjerama.
Potrebno je izbjegavati unošenje zaraženih zečeva u nezaražena područja te poštivati načela karantene.
Isto je tako potrebno provesti serološko testiranje novopridošlih zečeva te spriječiti kontakte s divljim zečevima i predatorima (mačkama, lisicama).
Potrebno je spriječiti i mogućnost neizravne infekcije putem trave i sijena kontaminiranih ekskretima divljih zečeva te preko kontaminirane odjeće i obuće.
Bolest sindroma smeđeg europskog zeca u Republici Hrvatskoj (RH)
Iako se o prisutnosti bolesti u RH prijašnjih desetljeća dosta govorilo, činjenica je da uzročnik bolesti sindroma smeđeg europskog zeca nikada nije službeno potvrđen u RH. Istraživanje koje su proveli Šoštarić i suradnici 1991. godine, upućivalo je na prisutnost bolesti sindroma smeđeg europskog zeca u RH na temelju patoanatomskih i patohistoloških nalaza. Međutim, tada, a ni kasnije nije dokazana prisutnost dijelova virusnog genoma (Šoštarić i sur., 1991.).
Sukladno Naredbi o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju u 2013. godini lovoovlaštenik je dužan izvješćivati Upravu veterinarstva o utvrđenim neuobičajenim uginućima i pojavi bolesti među divljim životinjama. Sukladno tome na Odjel za virologiju Hrvatskog veterinarskog instituta dostavljeni su jetra i slezena zeca s područja Ličko-senjske županije. Od navedenih organa napravljena je suspenzija organa iz koje je izolirana nukleinska kiselina. Uporabom specifičnih oligonukleotidnih početnica amplificiran je dio gena koji kodira za glavni protein virusne kapside VP60, veličine 265 parova baza. Izolat je zatim podvrgnut konvencionalnoj PCR reakciji te je dobiveni amplikon stavljen na gel-elektroforezu čime je potvrđeno prisustvo virusnog genoma u pretraživanim uzorcima. Pozitivni nalaz pretražene jetre i slezene je ujedno i prvi etiološki dokaz bolesti sindroma europskog smeđeg zeca u Republici Hrvatskoj.
U Republici Hrvatskoj su potrebna daljnja istraživanja kako bi se istražila proširenost infekcije spomenutim virusom.
U tu je svrhu potrebno provesti virološko i serološko pretraživanje na prisutnost virusa i specifičnih protutijela za EBHSV kako bi se ustanovilo kolika je populacija zečeva bila u dodiru s virusom, odnosno virusnim antigenom. Kako europski zec pripada među potencijalno ugrožene vrste u Hrvatskoj zbog zaštite vrste, a pogotovo autohtonih populacija, potrebno je razmotriti sve uzroke njegove ugroženosti među kojima je svakako i sindrom europskog smeđeg zeca kako bi zadržao postojeći status lovne divljači (Vuković i Tvrtković, 2006.). Isto tako bolest zaslužuje pažnju i kao potencijalna prijetnja kaveznom uzgoju zečeva na malim i srednjim obiteljskim gospodarstvima.
Sažetak
Sindrom smeđeg europskog zeca (EBHS) virusna je zarazna bolest europskog (Lepus europaeus) i planinskog zeca (Lepus timidus) prouzročena virusom iz porodice Caliciviridae.
Bolest se može javiti u perakutnom obliku s iznenadnim uginućima, u akutnom obliku koji je praćen simptomima od strane živčanog sustava te u kroničnom ili subkliničkom obliku sa žuticom. Za dijagnostiku su najpodesniji organi jetra i slezena. Trenutačno ne postoji mogućnost kontrole bolesti cijepljenjem. Krajem 2013. prisutnost virusnog genoma dokazana je i u Republici Hrvatskoj. Potrebna su daljna istraživanja bolesti sindroma europskog smeđeg zeca da bi se utvrdilo njezino značenje u Republici Hrvatskoj, kako za kavezni uzgoj zečeva, tako i za gospodarenje zecom kao lovnom vrstom.
Literatura [… prikaži]
European brown hare syndrome infection
Tomislav BEDEKOVIĆ, DVM, PhD, Senior Scientific Associate, Ivana ŠIMIĆ, DVM, Ivana LOJKIĆ, BSc, PhD, Scientific Advisor, Danko DEŽĐEK, DVM, PhD, Nina KREŠIĆ, DVM, Junior Researcher, Željko CVETNIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Associate Professor, Croatian Veterinary Institute, Zagreb; Josip MADIĆ, DVM, PhD, Academician, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb, Ivana Lohman Janković, DVM, Ivica Sučec, DVM, Ministry of Agriculture, Veterinary Directorate and Food Safety
European brown hare syndrome (EBHS) is a contagious viral disease of European (Lepus europeus) and mountain hare (Lepus timidus) caused by a Caliciviridae virus. The disease appears in the peracute form and is characterised by sudden death without clinical signs. In the acute form, neurological symptoms were observed, while jaundice was recorded in chronic or sub-clinical forms.
The most suitable organs for the molecular detection of EBHSV are the liver and spleen.
Currently, there are no vaccines against EBHS available on the market. At the end of 2013, the EBHS genome was detected in Croatia. In order to elucidate the significance of EBHS in hare cage breeding and management of hares as a game species, further studies are needed.