Razgovarao: dr. sc. Ivan Križek, dr. med. vet.
■ Gdje ste rođeni i gdje ste završili osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje?
Rođen sam u Slavonskom Brodu 9. srpnja 1958. gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao sam 1983. godine.
■ Zbog čega ste upisali Veterinarski fakultet?
Veoma zanimljivo pitanje. U to je doba bilo posve normalno pokušavati na više fakulteta. Ja sam prošao na još dva fakulteta, ali sam se odlučio za veterinu. I nisam pogriješio.
Volio sam životinje, ali na nekoj razumnoj razini. Volio sam biologiju, kemiju i druge prirodne predmete pa je bilo logično da se usmjerim na naš izvanredan fakultet. Kasnije sam imao prilike usporediti razinu znanja s kojom mi izađemo s fakulteta naspram nekih drugih zapadnih fakulteta. I tu smo u velikoj prednosti jer usvojimo mnogo više raznorodnih znanja, postanemo stručnjaci mnogo šireg znanja, što kasnije u životu jako koristi jer možemo raditi sve – od inspekcije hrane, do farmi, liječenja, dijagnostike, tehnologije – kako nas usmjere životne prilike.
■ Jeste li nakon završetka Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu stjecali neku dodatnu izobrazbu i usavršavali se?
Nakon završenog fakulteta imao sam i dodatna obrazovanja, i to jedan semestar poslijediplomskog studija na Universitiy of Reading u Velikoj Britaniji iz predmeta „Veterinarska ekonomika i epidemiologija“, uspješno završen (s položenih sedam ispita), potom kolegij „Razvoj i implementacija HACCP sustava i programa sigurnosti hrane“ na „A & M University“ u Texasu, SAD. Nakon toga bilo je i nekoliko edukacija iz područja higijene hrane kao i menadžmenta zaraznih bolesti.
■ S obzirom na Vaš afinitet prema znanosti jeste li i danas aktivni u znanstvenom i stručnom radu?
Kao suautor imam objavljene znanstvene radove ili stručne rasprave iz područja upravnog veterinarstva i povijesti veterinarstva.
U dva mandata bio sam član Sektorskog vijeća Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Uprave za srednje obrazovanje.
Sudjelovao sam u izradi brojnih zakona i podzakonskih propisa, a neki, čiji sam bio autor, s pokazali u se veoma životni u praksi. I nisu zahtijevali nikakve dodatne naputke ili pojašnjenja.
Sudjelovao sam u inicijalnoj fazi kao pregovarač u Poglavlju XII tijekom predpristupnih pregovora s EU, ali veoma ograničeno.
Iznimno dobro surađujem s Veterinarskim fakultetom, posebno sa Zavodom za sudsko i upravno veterinarstvo gdje ponekad gostujem kao predavač s meni bliskim temama.
■ Koje Vam je bilo prvo radno mjesto u veterinarskoj struci?
Prvo radno mjesto i pripravnički staž bili su u Veterinarskoj stanici Slavonski Brod gdje sam radio kao veterinar na farmi svinja “Reprocentar”. Bilo je to vatreno krštenje i meni kao pripravniku i starijim kolegama iz Veterinarske stanice Slavonski Brod kojima je to bila prva velika investicija u svinjogojstvu. Bilo je to vrijeme klasičnog samoupravljanja što znači veoma loš projekt, nepoštivanje rokova, nekvalitetnih radova, pritisaka da se farma useli iako nema uvjeta, gradnja Potemkinovih sela. Neki od tih uvjeta nisu ispunjeni niti desetljećima poslije službenog početka rada.
Uz posao na farmi, pokrivao sam još i kooperaciju ovaca, ali sam kasno shvatio da nije dobro previše točno brojiti ovce, što sam dobio kao kritiku.
■ Zaposlili ste se nakon odsluženja vojnoga roka u Veterinarskoj stanici Slunj te ste potom postali i njezin direktor. Opišite nam Vaše napredovanje od terenskog veterinara pa do direktora?
Poslije odsluženja vojnoga roka na starom poslu nije za mene više bilo mjesta te sam s obitelji odselio u Slunj.
Ondje sam radio kao terenski veterinar i na komunalnoj klaonici, a potom i direktor Veterinarske stanice Slunj. No, tada je direktor bila samo funkcija, ali terenski je posao i dalje bio primarna okupacija. U malim stanicama onoga doba direktor je morao biti i dohodovno veoma aktivan inače ništa od plaća. U to smo vrijeme plaću imali isključivo po učinku. Nije bilo lako jer su sve naređene mjere plaćali vlasnici, a još su u to vrijeme nerado plaćali svoje račune. Bio je to početak markiranja svinja ušnim markicama pa sam prošao novo iskustvo kad su svi stočari govorili: “Došao neki mladi pametnjaković i uveo markiranje svinja, tko je to vidio”? A bila je to obveza u cijeloj Hrvatskoj, no dugo vremena nije zaživjela kako treba niti se drugdje striktno primjenjivala tih prvih godina.
■ Kada ste i zbog čega otišli iz Veterinarske stanice Slunj?
Bili smo ondje sve do početka pobune i agresije na Hrvatsku. Do tada je ondje bilo lijepo i dobro živjeti sve dok nisu počela predratna isprovocirana zbivanja tobože ugroženog naroda. Situacija je postajala sve teža, društvo sve više podijeljeno – vidio sam da neće biti dobro. Stoga se obitelj 1. rujna 1990. vraća u Slavonski Brod gdje sam dobio posao kao općinski veterinarski inspektor i inspektor za slatkovodno ribarstvo.
■ Kako su na Vas utjecala ratna zbivanja zbog kojih ste s obitelji iselili iz Slunja?
Kao dragovoljac stao sam sa oružjem u obranu domovine još u prosincu 1990. kao pričuvni policajac te 28. lipnja 1991. bio u prvom sazivu 108. brigade ZNG-a, a poslije u stožeru saniteta gdje sam prisno surađivao s dr. Šoštarićem i ostao na tom ratnom položaju sve do pada Bosanske Posavine.
Na kojim ste poslovima sve radili u inspekciji?
Od 1. siječnja 1998. veterinarsku inspekciju preuzima Ministarstvo poljoprivrede i od tada sam zaposlenik Ministarstva, stalno na poslovima veterinarskog inspektora (pod raznim nazivima – županijski, državni, viši…), te sam istodobno bio i ribarski inspektor te inspektor za morsko ribarstvo (u ono vrijeme jedini na kontinentu!). Nekoliko mjeseci sam radio i kao granični inspektor na graničnom prijelazu Slavonski Šamac.
■ Prvi ste pomoćnik Ministra koji je prethodno obavljao dužnost županijskog veterinarskog inspektora te vrlo dobro poznajete zakonodavstvo i njegovu primjenu na terenu? Koji su Vam bili izazovi kada ste se odlučili na prihvaćanje mjesta pomoćnika ministra?
Ne samo da sam radio inspekcijske poslove, radio sam i praktične zahvate kao što je uzorkovanje na GSE-u u sabiralištu čime je bio “počašćen” veoma mali broj inspektora. No, iako su me time mislili poniziti, meni je i to vrijedno iskustvo i tu je moja prednost – životne limune pretvaram u limunadu!
Pratim i sudjelujem u zakonodavnom dijelu veterinarstva od svojih prvih inspektorskih dana, dakle sada već više od četvrt stoljeća. Prve naznake poremećaja u primjeni zakonodavstva počele su tamo negdje 2008. – 2009. Glavni uzlet u parazakoniti, pa i nezakoniti dio spektra inspekcijskog postupanja nastupio je 2010. godine, primjenom veoma problematične informatičke aplikacije pod nazivom “E-inspektor”. U to je vrijeme primljeno mnoštvo novih kolega kao službeni veterinari te su bačeni u vatru samo s informatičkom opremom, a bez odgovarajuće edukacije. Netko je od toga imao korist, ali inspektori nisu. Nažalost, grubo su i nestručno uvjeravani da je check-lista sav smisao inspekcijskog nadzora. I tada je počelo skretanje cijele naše službe u neželjenom smjeru te nastala generacija pogrešno odgojenih inspektora.
Malobrojne edukacije iz upravnog postupanja održavale su se samo u užem krugu odabranih, u “komornom sastavu”, i to uglavnom za one koji ZUP inače i ne primjenjuju te su bile beskorisne. Uz takav sustav, koji je više služio za denunciranje i uhođenje inspektora, a manje kao stvarna pomoć, uz izražene nesklonosti kompletnom sustavu zdravstvene zaštite životinja, uz zakidanje veterinarskih organizacija na cijenama toliko da se nisu utrošila ni sredstva odobrena proračunom, cijela se veterinarska služba počela kotrljati u sunovrat.
Stalo mi je do moje struke, do svih mojih kolega na terenu. Želim napredak veterinarske znanosti u primjeni, Fakulteta, Instituta. Znam da možemo raditi skladno i kolegijalno, da možemo biti poslovni prijatelji, a da je Uprava u svemu tome servis veterinarske službe, ma kako ova tvrdnja nekima bila “tvrda besjeda”. Da, Uprava mora biti servis veterinarskoj službi, osigurati sve da veterinarska služba ima posla, da sve bude korektno plaćeno, da sve rade i obavljaju zakonito i na vrijeme. Počevši od Naredbe sve do natječaja za javne ovlasti. Dakle, zakonito i u roku, i na terenu i u Upravi. Kako u Upravi može biti netko tko radi protiv svoje struke, meni to nikada neće biti jasno? I nemojte sumnjati u to jer za ono što govorim uvijek imam dokaz.
Gdje god sam radio nakon nekoliko godina napravio sam ugodno radno okruženje, danas bi se to reklo “motivacijski pozitivno”. Neki ostavljaju propast, stečaj i likvidaciju, ja ostavljam uređen teren, ojačanu veterinarsku stanicu, ured, ispostavu, objekte…
A struka? Popis onoga što smo izgubili posljednjih godina veoma je neugodan. Od kontrole mlijeka, označavanja životinja, sve do toga da smo i neke zahvate na životinjama prepustili neveterinarskim strukama (čipiranje konja). Trebamo li i dalje prepuštati stručne veterinarske poslove drugima kako koja struja dođe do utjecaja? Mislim da je sada zadnja točka s koje nema odstupanja. Zašto je do toga došlo, posebno je pitanje, ostavimo to za neku drugu temu, ali ja znam odgovor već danas.
U ovim godinama nije lako seliti u podstanare, ali ipak smo donijeli takvu odluku jer sam siguran da znam i da ću moći ispraviti ovo neugodno skretanje struke s pravoga puta. Zadovoljniji sam kad radim više i teže, ali da činim pravu stvar! Nisam onaj koji će šutjeti kao “zadovoljno roblje” – da radim manje i gledam propast struke kao da se to mene ne tiče – nisam taj tip čovjeka. Borim se za svoju ideju i žrtvujem se ako treba i ako znam da sam na pravom putu. A sada jesam jer imam podršku struke s terena, ali i kolega iz Uprave kao i inspektora. Hrvatska je zavrijedila da ima veterinarsku struku na ponos i zadovoljan veterinarski stalež! 
■ Koje moguće napretke vidite u Upravi čije funkcioniranje jako dobro poznajete?
Prostora za napredak ima jako mnogo. U to sam se uvjerio već prvih dana. Pretpostavio sam što me čeka i što bi moglo biti i nisam pogriješio. Svaki se dan otkriva nešto novo što nije dobro i što treba popraviti. Žalosti me samo to kad utvrdim kako je došlo do tih malformacija koje treba ispravljati. Ipak je pet godina jako lošeg upravljanja Upravom ostavilo traga. Nasreću, većina štete je ipak reverzibilna i moći će se otkloniti.
Na tom putu velika mi je potpora suglasje s ministrom i meni nadređenim državnim tajnikom te njihova puna podrška. Meni jako imponira što je ministar pravnik te što odmah shvaća bit problema i smjer ponuđenih rješenja. Uz ovaj buran početak s problemima higijenski neispravne hrane, ubrzo prelazimo na glavne zahvate na korekcijama u Upravi.
■ Razmišljate li o nekom novom preustroju sektora ili Uprave?
Nova Uredba o unutrašnjem ustrojstvu je u izradi, bit će nekih novosti, ali ne nešto spektakularno. Naime, novo ustrojstvo treba služiti samo zato da se lakše provedu zamisli, a ustrojstvo kao takvo samo ne može ništa učiniti. Promjena radi promjene nije moj način djelovanja.
■ Poznati ste kao osoba koja je uvijek nudila konkretna rješenja u ponekad neizglednim situacijama između zakonodavstva i stvarnog života na terenu. Kakva sada nudite rješenja, planove i vizije za razvoj veterinarstva u Republici Hrvatskoj?
Hvala na tome što ste prepoznali moj način rada. Kombinacija zakona i iskustva, strukovnog menadžmenta i logike čini mnogo dobroga. Inače često nastojim osmisliti da posao bude ekonomičan i što lakši, logičniji, a prije svega zakonit.
Jedna od prvih stvari bit će zakonodavna pravodobnost i jasnoća propisa. VPG mora ostati, i to kao propis svake godine, a ove smo godine vidjeli da je i cijena bila nerealno niska i obuhvat bezrazložno mali.
Ići ćemo na izradu novog sustava elektronskog prometa stokom gdje će se svjedodžba pisati elektronski iz službenih baza podataka, slično kao odrezak registar-blagajne. Ovakav će sustav pouzdano onemogućiti nastajanje “plutajućih goveda”, te sramote sadašnjeg sustava označavanja.
Sustav kontrolnih tijela pokazao se kao uspješan i činjenica je da su ljudi uložili prilično novca u postupak akreditacije. Ne bi bilo korektno da se to sada ukine. Osim toga, iznimno se protivim preuzimanju bilo kakvih poslova od strane djelatnika Uprave kao što su kontrole u klaonicama, utovari, istovari, razudbe, uzorkovanja… Kontrolna tijela moraju pokriti teren cijele Hrvatske, a imam i ideju kako ćemo stimulirati financijski neatraktivne dijelove.
Uz pomoć kolega, i iz Uprave i s terena, nadam se zajedničkom uspjehu.
■ S obzirom na to da u ovom budućem poslu imate neizostavnu podršku obitelji, ne mogu da ne izostavim i jedno privatno pitanje. Koliko ste svojim radom utjecali na svoje bližnje budući da Vam je, osim supruge, i kćer završila Veterinarski fakultet u Zagrebu?
I supruga Ruža i kćer Marija također su po struci doktorice veterinarske medicine. Vjerojatno je to rezultat što smo kao roditelji često razgovarali o veterinarskim temama pa je to onda zainteresiralo i našu kćer.
■ Zahvaljujem Vam na ugodnom razgovoru uz želje da ostvarite sve zadane ciljeve za dobrobit veterinarstva Hrvatske.
Zahvaljujem i ja vama i pozdravljam sve naše kolege, čitatelje „Hrvatskog veterinarskog vjesnika“!
Razgovarao:
dr. sc. Ivan Križek, dr. med. vet.