G. Bačić*, Matija Ritoša, Maša Efendić, Iva Bačić i M. Samardžija
Dr. sc. Goran BAČIĆ*, dr. med. vet., redoviti profesor, (dopisni autor, e-mail: bacic@vef.hr), Iva BAČIĆ, studentica, dr. sc. Marko SAMARDŽIJA, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska; Matija RITOŠA dr. med. vet., Koka d.d., Varaždin, Hrvatska; Maša EFENDIĆ, dr. med. vet., Veterinarska škola Zagreb, Hrvatska
Prof. dr. sc. Goran BAČIĆ, Veterinarski fakultet Sveučilišta u ZagrebuIzvale maternice (prolapsus uteri) događaju se u svih domaćih životinja.
Gravidni rog se najprije uvrne u vlastitu šupljinu da bi se potom u tako izvrnutom stanju između stidnih usana istisnuo van.
Pri izvali maternice razlikujemo dvije faze. U prvoj fazi dio maternične stijenke uvrće se u materničnu šupljinu koja je u to vrijeme prostrana (inversio uteri). Kada se maternična stijenka jednom malo uvrne na tom mjestu, nastavi se uvrtati dalje, jer životinja tada počinje tiskati zbog bolova koje osjeća. U drugoj fazi uvrnuta stijenka prolazi kroz maternični grljak, rodnicu i stidnicu te za sobom povlači ostatak rogova. Na kraju se kompletna maternica u izvrnutom stanju izvali kroz stidne usne (inversio et prolapsus uteri). Izvala se može dogoditi na jednom rogu (inversio et prolapsus uteri incompleta), ili na oba roga i tijelu maternice (inversio et prolapsus uteri completa).
Izvala se maternice najčešće događa u mliječnih i tovnih krava i ovaca, a nešto rjeđe u krmača. Vrlo je rijetka u kobila, kuja, mačaka i kunićki. Etiologija je još uvijek nejasna. Postoje mnogi rizični čimbenici za nastanak izvale maternice kao što su: položaj u ležištu gdje je stražnji dio niži od prednjeg, invaginacija vrha roga maternice, pobačaj, pretjerano tiskanje zbog distokija ili zaostale posteljice, atonija maternice, hipokalcemija, slaba fizička kondicija i treniranost životinje (Pascoe i Pascoe, 1988.). Uvjeti koji prouzroče pretjerano naprezanje (npr. vaginalna trauma) povezana s atonijom maternice mogu doprinijeti izvali maternice kobile (Roberts, 1986.). Većina smatra da se izvala maternice češće javlja kod hladnokrvnih u odnosu na toplokrvne pasmine kobila (England, 2005.). Izvala maternice događa se neposredno nakon porođaja ili nekoliko sati nakon njegovog završetka dok je maternični grljak otvoren i maternica atonična. Izvala je najčešće kompletna, maternica visi do tarzalnih zglobova.
U kobila je površina izvaljene maternice baršunasta i smeđecrvena, a kasnije prelazi u tamnosmeđu, skoro crnu boju.
Kobile, kod kojih se dogodi izvala maternice, često pokazuju znakove naprezanja, kolike i šoka. Šok je najčešće prisutan ako je bilo obilnijeg krvarenja iz oštećenog endometrija ili puknuća krvnih žila maternice do kojih može doći zbog pretjeranog rastezanja uslijed težine maternice. Životinja se obilno znoji, nemirna je, često liježe i ponovno se diže.
Izvala maternice može se zakomplicirati zaostajanjem fetalnih ovojnica, rupturom maternice, izvrnućem ili izvalom mokraćnog mjehura, rupturom krvnih žila maternice ili hernijacijom crijeva (Roberts, 1986.). Moguće komplikacije su: tromboza, ulceracija i nekroza izvaljene maternice koja posljedično dovodi do toksemije i smrti životinje (Noakes i sur., 2001.). Komplikacije s posljedicama su teže što je vrijeme pomaganja duže i ako nije provedeno odgovarajuće liječenje (medikamentozna i potporna terapija).
Dodatna komplikacija može biti tetanus.
Kod liječenja izvale maternice prvo na što treba obratiti pažnju je kontrola tiskanja, tj. kako smanjiti bolove zbog kojih kobila pojačano tiska i time pogoršava stanje te ulazi u začarani krug. To ćemo postići davanjem sedativa, epiduralnom anestezijom ili općom inhalacijskom anestezijom u ležećem položaju, ako se nalazimo na dobro opremljenoj klinici koja ima takve mogućnosti. S obzirom na brzinu postupka pri liječenju izvale maternice, preporuča se odabrati intravensku sedaciju kobile sa zadovoljavajućom epiduralnom analgezijom. Ako je moguće dobro je postaviti kobilu koso tako da je stražnji kraj povišen (ne više od 30°) da ne bi izazvali hipoventilaciju ili depresiju disanja zbog paralize dišnih mišića prilikom uporabe anestetika (Hooper i sur., 1993.).
Primjena epiduralne anestezije disocijativnim anesteticima je poželjna, primjerice ketamin (Redua i sur., 2002.), međutim za postizanje dobre analgezije preporučljiva je kombinacija s opioidima budući da isti djeluju na duboku bol (Hellyer i sur., 2015.). U idealnim uvjetima kombinacija ketamina (1 mg/kg) i metadona (0,1-1 mg/kg) bila bi odličan izbor za postizanje dobre i duboke analgezije. Isto tako umjesto navedenog može se koristiti i primjena lokalnog anestetika u epiduralni blok, primjerice lidokain u dozi od 1-2 mg/kg (Olbrich i Mosing, 2003.). Bupivacain je sljedeći izbor lokalnog anestetika u dozi od 1,5–3 mg/kg. Njegov analgetski učinak je produžen na 4 do 6 sati za razliku od lidokaina koji ima analgetski učinak 1 do 2 sata (Hellyer i sur., 2015.).
Treba voditi računa i o različitim nuspojavama epiduralne anestezije kao što su podrhtavanje mišića i konvulzije koji se javljaju ukoliko dođe do primjene prevelike doze lokalnog anestetika (lidocain >10 mg/kg i bupivacain > 4mg/kg) (Matičić i Vnuk, 2010.). Hipotenzija je isto tako jedna od nuspojava primjene epiduralne anestezije, koju možemo prevenirati davanjem infuzijskih otopina (Ringer otopina, 0,9% NaCl) tijekom zahvata.
Za početak treba podignuti izvaljenu maternicu do visine zdjelice i stidnice da bi se uspostavila cirkulacija, smanjila oteklina te smanjilo navlačenje jajničkih i širokih materničnih ligamenata što prouzroči jake bolove. Maternicu je dobro staviti u sterilnu krpu ili plahtu koju sa strane u visini zdjelice pridržavaju dva pomoćnika.
Sljedeći korak je ispiranje i čišćenje nečistoća s površine maternice. Najbolje je upotrijebiti blagi dezinficijens ili sapun uz obilje vode (Noakes i sur., 2001.).
Ostatke placente potrebno je nježno odstraniti da kasnije ne bi došlo do komplikacija retencije i mikroretencije (endometritis, aseptični pododermatitis). Ako primijetimo krvarenje iz neke veće krvne žile potrebno ju je podvezati ili zaustaviti krvarenje manjih žila hvataljkama koje kasnije uklonimo. Eventualne rane i razderotine na maternici trebaju se sašiti tako da se priljubi seroza na serozu.
Kod izvrnuća mokraćnog mjehura potrebno je isprazniti mokraću kateterom ili punkcijom mjehura debljom iglom kroz stijenku maternice i ispustiti mokraću prije nego pokušamo vratiti mjehur (Frazer, 2003.). Pokušaj vraćanja punog mjehura rijetko će biti uspješan, štoviše može doći do njegove rupture. Poželjno je podići stražnji kraj radi lakše repozicije.
U težim slučajevima da bi uspjeli vratiti mjehur ili crijeva, biti će potrebno uzdužno napraviti rez na maternici da bismo uspješno vratili navedene organe.
Premazivanje površine maternice tankim slojem vazelina je poželjno da bismo spriječili nastajanje sekundarnih laceracija zbog masaže i pokušaja repozicije izvaljene maternice. Nakon toga, ako je moguće, treba navući preko maternice jednu ili dvije plastične vreće (za smeće ili za kupovinu, ako su malo čvršće) da bi dodatno spriječili oštećenje površine maternice kad započnemo repoziciju (Cooper, 1979.). Tijekom vraćanja maternice unutar stidnice, zaštitna se vreća uklanja.
Da bismo spriječili ponovnu izvalu maternice moramo biti sigurni da je rog ili rogovi u potpunosti vraćen u prvobitni položaj. Često je vrh roga dalje nego što možemo dohvatiti rukom pa se preporuča uterusnom pumpom utočiti mlaku fiziološku otopinu u lumen maternice kako bi volumen vode pomogao da se i vrh roga vrati u fiziološki položaj. Višak tekućine potrebno je pomoću sonde ispustiti iz lumena maternice da je ne bi povlačila u trbušnu šupljinu i tako usporavala normalnu involuciju (Blanchard i sur., 2003.).
Nakon ispiranja dajemo male doze oksitocina 10 do najviše 20 I.J. da bismo potaknuli kontrakcije maternice i izbacivanje zaostale fiziološke otopine i lohija. Intrauterini antibiotici (pjenušave uterusne tablete) stavljaju se radi prevencije posljedičnih endometritisa. Potporna terapija uključuje sistemske i lokalne antibiotike širokog spektra, parenteralnu aplikaciju nesteroidnih protuupalnih lijekova, antihistaminika i kalcij ukoliko je potreban. Ne smijemo zaboraviti aplikaciju tetanus antitoksina kao niti eventualni nastavak liječenja kao kod klasičnih oblika endometritisa.
Nakon završenog zahvata i repozicije maternice, kobilu treba iduća dva dana staviti u stojnicu da bi joj ograničili kretanje i time smanjili mogućnost ponovne izvale maternice. Ako se slučaj ne ponovi unutar dva dana, smatra se da više niti neće ponoviti. Šivanje stidnice cirkularnim šavom spriječit će nastanak pneumovagine i smanjiti vaginalnu iritaciju (Perkins i Frazer, 1994.). Neki autori ne preporučuju šivanje stidnice, jer zbog bolova može prouzročiti ponovno tiskanje, dok drugi preporučuju učiniti „Caslick’s“ zahvat na stidnici kako bi se spriječila ponovna izvala tijekom vraćanja maternice u prvobitan položaj (Hellyer i sur., 2015.). Iz vlastitog iskustva preporučujemo šivanje stidnice ako su na raspolaganju lokalni anestetik koji ćemo koristiti prilikom zahvata i odgovarajući analgetici tijekom 2 do 3 dana, dok u protivnom šivanje nije poželjno.
Prognoza ovisi o opsežnosti ozljeda i kontaminaciji izvaljene maternice.
Povoljna je ako je neozlijeđena maternica koja je minimalno onečišćena, vraćenau prvobitno stanje ubrzo nakon što se izvala dogodila. Mala je mogućnost da se slučaj izvale ponovi nakon idućeg gravidnosti i porođaja. U slučaju ruptura ili laceracija maternice ili krvnih žila, prije repozicije treba sanirati ozljede.
Isto tako prilikom izvrnuća mjehura ili hernijacije crijeva potrebno je iste pažljivo vratiti u anatomsko-fiziološki položaj prije nego pristupimo vraćanju izvaljene maternice u trbušnu šupljinu. U oba slučaja prognoza je nepovoljnija nego u jednostavnim slučajevima. Kod ovakvih zahvata prognoza je najnepovoljnija iako su liječenje i potporna terapija provedeni u potpunosti. Što se tiče ponovne gravidnosti i općenito plodnosti, smatra se da je zadovoljavajuće ukoliko nije došlo do oštećenja endometrija tijekom izvale maternice (Rossdale, 1983.). Ipak, uvriježeno je među većinom uzgajivača kobila da bi životinje koje su imale izvalu maternice uslijed otežanog porođaja trebalo isključiti iz daljnjeg uzgoja.
Dana 14. ožujka 2011. godine u jutarnjim satima kobila, dorata, pasmine hrvatski hrvatski hladnokrvnjak, stara 23 godine, imenom Rićka, oždrijebila je živo muško ždrijebe koje je nakon nekoliko sati uginulo. Vlasnik kobile Siniša Tečec iz Donje Jelenske 42, općina Stružec nazvao je lokalnog veterinara oko 11 sati, jer je primijetio da je došlo do kompletne izvale maternice. Nakon dolaska u dvorište primijetili smo da maternica zajedno s dijelom vagine i ostatcima posteljice visi oko pola metra na stražnjoj strani kobile koja je bila vezana za ogradu na dvorištu.
Zbog bolova kobila je nekoliko puta legla na zemlju i ponovno se digla zbog čega se maternica kontaminirala prašinom i zemljom (Slika 1a i 1b).Slika 1.a i 1.b Kobila s izvalom maternice u stojećem i ležećem položajuDa bismo spriječili daljnju kontaminaciju i eventualno oštećenje maternice uslijed učestalog lijeganja i dizanja kobile, maternicu smo umotali u čistu plahtu koju su držala dva studenta, svaki s jedne strane. Maternica je podignuta u visinu vagine da svojom težinom ne bi povlačila široke maternične i jajničke ligamente te tako prouzročila bolove i jače tiskanje.
Slika 2. Primjena analgezije u epiduralni blokPrethodno je kobili radi sedacije aplicirano 10 mg Domosedana® (Vetoquinol, VB) i/v. Nakon nekoliko minuta, aplicirali smo 5 mL 3% prokaina epiduralno između križne kosti i prvog repnog kralješka kako bi smo postigli zadovoljavajuću analgeziju.
Mjesto aplikacije epiduralnog bloka prethodno smo obrijali i dezinficirali alkoholom i jodnim pripravkom (Slika 2).
Dok smo čekali na potpuni učinak sedacije i analgezije, uklonili smo ostatke posteljice te hladnom vodom isprali i očistili maternicu od nečistoće iz okoline (Slika 3 i 4).Slika 3. (lijevo) Odvajanje ostataka posteljice od površine endometrija. Slika 4. (desno) Ispiranje kontaminirane maternice hladnom vodomSlika 5. Nanošenje UZV gela na površinu maternicePotom smo kompletnu maternicu namazali neutralnim gelom koji se upotrebljava za ultrazvučne preglede. Gel nam je poslužio umjesto vazelina da bi učinio površinu maternice što skliskijom i da bi se smanjila mogućnost nastajanja trauma prilikom repozicije (Slika 5).Nakon 15-30 minuta od aplikacije sedacije i epiduralne analgezije, kobila se smirila, maternica je očišćena i namazana gelom te smo pristupili repoziciji maternice. Dva studenta pridržavali su plahtu svaki sa svoje strane dok su dva veterinara rukama pokušavali ugurati prolabiranu maternicu natrag u vaginu (Slike 6 i 7).Slike 6. i 7. Repozicija maternice – dvojica pomagača drže maternicu u čistoj plahti u visini zdjelice dok dvojica veterinara vrše manualnu repozicijuPostupak repozicije trajao je oko 5 minuta.
Nakon što smo uspjeli vratiti cijelu maternicu u fiziološki položaj, da bi bili sigurni kako je vrh roga isto tako u potpunosti vraćen u fiziološki položaj, u maternicu smo aplicirali oko 2 litre mlake fiziološke otopine. Odmah nakon aplikacije pomoću sonde smo ispustili veći dio tekućine.
U lumen maternice manualno smo stavili 2 pjenušave uterusne tablete Geomycin F® (Genera, Hrvatska) da bi djelovale lokalno u lumenu maternice koji je bio kontaminiran tijekom izvale. U vratne mišiće aplicirano je 40 mL Sustrepena® (Genera, Hrvatska). S druge strane vrata aplicirali smo 30 I.J. oksitocina intramuskularno da bi se potaknule kontrakcije maternice, ubrzala involucija te potaknula evakuacija lohija. Isto tako aplicirali smo 10 mg/kg Vetalgina® (Genera, Hrvatska) intravenozno zbog njegovog spazmolitičkog i analgetičkog djelovanja. Teren na kojem boravi kobila poznat je kao naplavno područje u kojem su česti slučajevi tetanusa pa je preventivno apliciran Tetanus antitoksin 300® (Genera, Hrvatska) i to 20 mL intramuskularno i 15 mL s.c.
Slika 8. Postavljanje infuzijskog sistema u obliku cirkularnog šavaNakon uspješne repozicije, ispiranja maternice i ispuštanja viška tekućine uterusnom sondom (u istu svrhu možemo se poslužiti i nazogastričnom sondom) te apliciranja lijekova, naknadno smo odlučili sašiti stidnicu cirkularnim šavom da bi spriječili ulazak zraka i daljnju iritaciju sluznice. U terenskim uvjetima nismo imali odgovarajući materijal kojim bismo zašili stidnicu pa smo se odlučili za improvizaciju. Kao materijal za šivanje upotrijebili smo sterilni infuzijski sistem. Plastična cijev promjera cca 5 mm bila je dovoljno tanka da se mogla provući Bühnerovom iglom kroz potkožje, a opet dovoljno čvrsta da bi uspješno držala napetost šava (Slika 8).
Dodatna prednost plastičnog materijala je izostanak nadraživanja okoline i nedostatak kapilariteta tako da usprkos nepovoljnim zoohigijenskim uvjetima nije došlo do ascendentne infekcije preko materijala za šivanje. Slika 9. Kraj zahvata, postavljene sterilne gaze ispod čvorova šavaInfuzijski sistem postavljen je cirkularno u potkožju uzduž stidnih usana. U ventralnoj komisuri stidnice ostavili smo prostor za slobodno istjecanje mokraće.
Ispod čvora postavili smo sterilni tampon od gaze da ne bi došlo do uraštanja u natečenu kožu stidnice (Slika 9).
Plastična cijev uklonjena je nakon 4 dana kada je oteklina stidnice splasnula.
U sljedećoj rasplodnoj sezoni kobila je ponovno pripuštena i ostala je gravidna te je oždrijebila normalno živo ždrijebe bez ponovne izvale maternice.
Iako su prognoze u slučajevima izvala maternice kod kobila često puta nepovoljne i dubiozne, naš slučaj je dokaz da se uz pravovremenu i dobro odrađenu intervenciju kobila može spasiti. Budući da je kobila na kojoj je rađena intervencija ponovno ostala gravidna i porođaj je bio bez komplikacija, možemo reći da su cijeli postupak repozicije, liječenje tijekom i nakon intervencije te postoperativna njega odrađeni profesionalno i prema pravilima struke.
Sterilni infuzijski sistem uspješno može poslužiti kao alternativa modernim šivaćim materijalima u terenskim uvjetima prilikom postavljanja cirkularnog šava na stidnicu kobile.
Prof. dr. sc. Goran BAČIĆ, Veterinarski fakultet Sveučilišta u ZagrebuIzvale maternice (prolapsus uteri) događaju u svih vrsta domaćih životinja. Gravidni rog se najprije uvrne u vlastitu šupljinu da bi se potom u tako izvrnutom stanju istisnuo između stidnih usana van. Izvala se može dogoditi na jednom rogu (inversio et prolapsus uteri incompleta), ili na oba roga i tijelu maternice (inversio et prolapsus uteri completa). Najčešće se događa u mliječnih i tovnih krava i ovaca, rjeđe u krmača. Rijetke su u kobila, kuja, mačaka. Etiologija je nejasna. Postoje mnogi rizični čimbenici za izvalu maternice: položaj u ležištu gdje je stražnji dio niže, invaginacija vrha roga maternice, pobačaj, pretjerano tiskanje zbog distokija ili zaostale posteljice, atonija maternice, hipokalcemija, slaba fizička kondicija životinje. Izvala maternice može se zakomplicirati zaostajanjem fetalnih ovojnica, rupturom maternice, izvrnućem ili izvalom mokraćnog mjehura, rupturom krvnih žila maternice ili hernijacijom crijeva. Moguće komplikacije su: tromboza, ulceracija i nekroza izvaljene maternice koja posljedično dovodi do toksemije i smrti životinje. Kod liječenja izvale maternice primarno treba smanjiti bolove.
S obzirom na brzinu postupka, preporuča se intravenska sedacija sa zadovoljavajućom epiduralnom analgezijom. Za početak treba podignuti izvaljenu maternicu do visine stidnice da se uspostavi cirkulacija, smanji oteklina i navlačenje jajničkih i širokih materničnih ligamenata što prozroči bolove. Maternicu treba staviti u sterilnu krpu koju sa strane u visini zdjelice pridržavaju dva pomoćnika.
Sljedeći korak je ispiranje i čišćenje nečistoća s površine maternice. Najbolje je upotrijebiti blagi dezinficijens uz obilje vode. Ostatke placente nježno se odstranjuje da kasnije ne bi došlo do komplikacija retencije i mikroretencije. Površinu maternice dobro je namazati tankim slojem vazelina da bismo spriječili nastajanje sekundarnih laceracija uslijed pokušaja repozicije izvaljene maternice. Da bismo spriječili ponovnu izvalu maternice moramo biti sigurni da je rog u potpunosti vraćen u prvobitni položaj. Preporuča se uterusnom pumpom utočiti mlaku fiziološku otopinu u lumen maternice kako bi volumen vode pomogao da se i vrh roga vrati u fiziološki položaj. Višak tekućine treba sondom ispustiti iz lumena maternice da je ne bi povlačila u trbušnu šupljinu i usporavala normalnu involuciju. Nakon ispiranja dajemo male doze oksitocina 10 – 20 I.J. da potaknemo kontrakcije maternice i izbacivanje zaostalog sadržaja. Pjenušave uterusne tablete stavljaju se radi prevencije posljedičnih endometritisa.
Potporna terapija uključje sistemske i lokalne antibiotike širokog spektra, parenteralnu aplikaciju nesteroidnih protuupalnih lijekova, antihistaminika i kalcij ukoliko je potreban. Ne smijemo zaboraviti aplikaciju tetanus antitoksina niti eventualni nastavak liječenja kao kod klasičnih endometritisa. Nakon završenog zahvata, kobilu treba iduća dva dana staviti u stojnicu da bi ograničili kretanje i smanjili mogućnost ponovne izvale maternice. Iz vlastitog iskustva preporučujemo šivanje stidnice ako su na raspolaganju lokalni anestetik koji koristimo prilikom zahvata i odgovarajući analgetici tijekom 2 do 3 dana, dok u protivnom šivanje nije poželjno. Iako su prognoze u slučajevima izvala maternice kod kobila često puta nepovoljne, naš slučaj je dokaz da se uz pravovremenu i dobro odrađenu intervenciju kobila može spasiti. Budući da je kobila ponovno ostala gravidna i porođaj je bio bez komplikacija, možemo zaključiti da su cijeli postupak repozicije, liječenje tijekom i nakon intervencije te postoperativna njega odrađeni profesionalno i prema pravilima struke. Ključne riječi:kobila, izvala maternice, repozicija
1. BLANCHARD, T. D., D. D. VARNER, J. SCHUMAHER, C. C. LOVE, S. P. BRINSKO and S. H. RIGBY (2003): Manual of Equine Reproduction, 2 nd Edition, Mosby, Philadelphia, USA, p. 143.
2. COOPER, W. L. (1979): Personal communication.
3. ENGLAND, G. C. W. (2005): Fertility and Obstetrics in the Horse. Blackwell publishing. P. 175.
4. FRAZER, G. S. (2003): Postpartum complications in the mare. Part 1. Conditions affecting the uterus. Equine Vet. Educ. 15, 45-54.
5. HELLYER, P. W., S. A. ROBERTSON and A. D. FAILS (2015): Chapter: Pain and Its Management in Lumb and Jones’ Veterinary Anesthesia and Analgesia, pp. 31-60.
6. HOOPER, R. N., T. L. BLANCHARD and T. S. TAYLOR (1993): Identifying and treating uterine prolapse and invagination of the uterine horni in the mare. Vet. Med. 88, 60-65.
7. MATIČIĆ, D. i D. VNUK (2010): Anesteziologija. U: Veterinarska kirurgija i anesteziologija. Matičić, D., D. Vnuk, (ur.). Medicinska naklada Zagreb, str. 231-303.
8. NOAKES, D. E., T. J. PARKINSON and G. C. W. ENGLAND (2001): Prolapse of the vagina and cervix. In: Arthur’s Veterinary Reproduction and Obstetrics; Elsevier Health Sciences. Pp. 146-149.
9. OLBRICH, V. H. and M. A. MOSING (2003): Comparison of the analgesic effects of caudal epidural methadone and lidocaine in the horse. Vet. Anaesth. Analg. 30, 156-164.
10. PASCOE, R. R. and J. R. PASCOE (1988): Displacements, malpositions and miscellaneous injuries of the mares urogenital tract. Vet. Clin. North Am. 4, 439-450.
11. PERKINS, N. R. and G. S. FRAZER (1994): Reproductive emergencies in the mare. Vet. Clin. North Am. Equine Pract. 10, 643-670.
12. REDUA, M. A., C. A. A. VALADAO, J. C. DUQUE and L. T. BALESTRERO (2002): The preemptive effect of epidural ketamine on wound sensitivity in horses tested by using von Frey filaments. Vet. Anaesth. Analg. 29, 200-206.
13. ROBERTS, S. J. (1986): Veterinary Obstetrics and Genital Disease, Theriogenology, 3 rd Edit, Woodstock, pp. 251-262, 277-352, 355-359, 361-367, 373-390.
14. ROSSDALE, P. (1983): Abnormal conditions associated with birth. Postgraduate Commitee in Vet. Sci. 65-97.
Uterine Prolapse in a Croatian Drought Horse – a Case Report
Goran BAČIĆ, DVM, PhD, Full Professor, Iva BAČIĆ, student, Marko SAMARDŽIJA, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia; Matija RITOŠA, DVM, Koka d.d., Varaždin, Croatia; Maša EFENDIĆ, DVM, Veterinary School, Zagreb, Croatia
Uterine prolapse may occur in all animal species but rarely in mares. Uterine prolapses are more likely to occur immediately after parturition though it may occur several days later. Only one uterine horn may prolapse or the uterine body may comprise the major portion of the exposed uterus. There are several risk factors predisposing uterine prolapse, including: uterine horn invagination, abortion, excessive straining due to dystocia, retained foetal membranes, uterine atony, hypocalcaemia, hind part of the mare lower than forequarters. Uterine prolapse may be complicated by the rupture of internal uterine vessels, shock or incarceration and ischemia of viscera (intestines or urinary bladder), resulting in death. Additionally, damage to the prolapsed and contaminated uterus predisposes the mare to the development of tetanus. Treatment of uterine prolapse is focused primarily on restraining control, either by the administration of sedatives, caudal epidural anaesthesia or general anaesthesia.
In mares kept standing, the uterus is lifted to the pelvic level in an attempt to restore circulation, reduce congestion and decrease the traction on ovarian and uterine ligaments that causes pain. The uterus is gently cleaned with disinfectant soap if grossly contaminated and any placenta that remains attached is gently removed. Bleeding vessels should be clamped and ligated. Uterine tears should be sutured bringing serosal surfaces into contact. If the urinary bladder is distended, catheterization may be required before uterine replacement. Application of petroleum jelly to the endometrial surface is useful for protection against laceration during replacement. Placing the uterus inside two or three plastic bags has been advocated to reduce the risk of puncture or laceration during replacement. The garbage bags are removed as the uterus is pushed inside the vagina. To avoid re-prolapse, the uterus must be completely replaced. Gently filling the uterus with warm saline may help to ensure the complete replacement of uterine horns. Excess fluid is than siphoned off through the stomach tube. Small doses (10 – 20 I.U.) of oxytocin are administered in an attempt to stimulate uterine contractions, and intrauterine antibiotics are given to control infection. Placing the mare in cross ties for one to two days has been advocated to reduce the chance of recurrence.
Suturing the vulva will prevent pneumovagina and accelerate vaginal irritation, which might stimulate further straining. Broad-spectrum antibiotics are administered systemically to control infection. Tetanus prophylaxis is required. Other treatment is the same as that described for metritis. Key words:Mare, Uterine prolapse, Reposition
Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. PrihvatiViše
