Izvorne pasmine i osnovni principi ekološkog uzgoja koza na krškim područjima

Nikola Rašković, Anamaria Ekert Kabalin i Miljenko Šimpraga
Nikola Rašković, dr. med. vet., dr. sc. Anamaria Ekert Kabalin, dr. med. vet., izvanredna profesorica, dr. sc. Miljenko Šimpraga, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet, Zagreb

Uvod

---

Držanje i uzgoj koza ovise o većem broju čimbenika, od kojih su neki postojani, dok na druge možemo utjecati i mijenjati ih. Na klimatske i reljefne čimbenike se ne može, ili ne bi smjelo utjecati zbog očuvanja stabilnosti ekosustava, dok možemo utjecati na genetsko unaprjeđenje populacije koza imajući u vidu cilj proizvodnje. Do sredine 2013. godine, u Hrvatskoj su bile poznate dvije izvorne pasmine koza: hrvatska bijela i hrvatska šarena koza, dok je u lipnju 2013. taj status dobila i istarska koza. Od svih vrsta domaćih životinja koza jede najviše biljnih vrsta, može se kretati po neravnim i strmim terenima, izuzetno je prilagodljiva te stoga pogodna za ekološki uzgoj. Ekološko stočarstvo, a time i ekološko kozarstvo, sastavni je dio ekološke proizvodnje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Osnovne prednosti ekološkog uzgoja očituju se u pogledu očuvanja okoliša, dobrobiti i zdravlja životinja, dobivanja kvalitetnih proizvoda i visoke potražnje istih na tržištu. Ovakav oblik proizvodnje moguće je organizirati na malim obiteljskim gospodarstvima. Uz dostupnost paše, sijena i žitarica lako se dobije gotov proizvod (meso, mlijeko), ali i stajski gnoj, koji uz kompost omogućuje jeftino i učinkovito obnavljanje tla livada, pašnjaka i polja. Koza, osim toga, brsteći na određenom terenu pomaže sprječavanju nastanka požara, olakšava rast nasadima stabala i pomaže u smanjenju broja i vrsta korova na nekom području. Na taj način mala seoska gospodarstva koja se bave biljnom i stočarskom proizvodnjom svode na minimum vanjska ulaganja (Šakić i sur., 2011.). Krška područja pružaju gotovo idealne uvjete za razvoj ekološke poljoprivrede. Ona zauzimaju oko 50% kopnenog teritorija, a protežu se kroz 7 županija Republike Hrvatske (Šimpraga i sur., 2005.).

▲

Stanje kozarstva u svijetu i u Hrvatskoj

---

Od ukupnog broja koza u svijetu (861 milijun), prema podatcima FAO-a za 2008. godinu (FAOSTAT, 2012.), u Aziji i Africi bilo je oko 93,5% ukupnog broja koza (515 mil. u Aziji i 295 mil. u Africi), Americi oko 4,3% (37 mil.), dok se u Europi nalazilo tek oko 2,1% (17,9 mil.) te Oceaniji 0,4% (3,4 mil.). Pri tome je proizvodnja mlijeka u Aziji i Americi u skladu s postotkom broja životinja (Grafikon 1.). U Africi je manja, dok je u Europi mliječnost po grlu najveća, odnosno 2% ukupne svjetske populacije proizvodi 17% svjetskog kozjeg mlijeka.
Od ukupno 15,2 milijuna tona godišnje proizvedenog mlijeka, u Aziji se proizvede oko 8,9 milijuna tona, u Africi oko 3,2, a u Europi 2,6 mil. tona mlijeka.
Oko 97% ukupne proizvodnje kozjeg mesa otpada na Aziju i Afriku, dok je ona najmanja u Europi i Oceaniji (Grafikon 2). Od 4,8 milijardi tona kozjeg mesa proizvedenog u svijetu, u Aziji se proizvede 3,4 milijarde tona (73 %), a u Africi oko 1,1 milijarda tona.

Prema izvješću Hrvatske poljoprivredne agencije za 2012. godinu (HPA, 2013.), u Hrvatskoj je u upisnik bilo upisano ukupno 8.196 uzgojno valjanih koza. Broj uzgojno valjanih koza u Hrvatskoj bio je najveći u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji, dok u Brodsko-posavskoj, Vukovarsko-srijemskoj te Ličko-senjskoj županiji iste godine nije upisano niti jedno uzgojno valjano grlo. Kako se navodi u izvješću, razlog upisanog malog broja uzgojno valjanih koza u dalmatinskim županijama (Zadarskoj, Šibensko-kninskoj i Splitsko-dalmatinskoj) je što se na tim prostorima uzgaja hrvatska šarena koza, najčešće u ekstenzivnim uvjetima.

Zbog nerazvijenosti infrastrukture i reljefnih karakteristika prostora otežana je i organizacija planskog pripusta i umjetnog osjemenjivanja, ali i kontrola proizvodnih osobina. Gotovo isto stanje se odnosi i na broj uzgajivača upisanih u Upisnik uzgojno valjanih koza (HPA, 2013.).

Od ukupnog broja uzgojno valjanih koza, najveći udio se odnosi na alpske koze (77,8%; Grafikon 3), dok naše izvorne pasmine čine tek oko 9,2%, a smještene su u 5 županija: hrvatska šarena koza u svih 5, a hrvatska bijela u samo 2 županije (Grafikon 4.). To je svakako malen udio, budući da je broj neupisanih grla mnogo veći (HPA, 2013.).

▲

Izvorne pasmine koza u Hrvatskoj

---

Hrvatska šarena koza (slike 1, 2 i 3) je naša najbrojnija autohtona pasmina koza.

U starijoj literaturi još se naziva balkanska, dinarska, šarena, domaća koza ili bukovica. Nastala je i očuvana na krškim, nepristupačnim, gorskim i nizinskim krajevima od Velebita (jugoistočnog dijela, Karlobaga, Jesenica, kanjona Zrmanje), preko Dinare (od južnih padina planine, kanjona Krke pa sve do Bukovice i Ravnih kotara) do Biokova (preko rijeke Cetine i osobito na sjevernim padinama Biokova i Zabiokovlju). Nalazimo je na nadmorskim visinama od 0 m (otoci i priobalje) pa sve do 800 m (područje općine Gračac). Hrvatsku šarenu kozu karakteriziraju otpornost i prilagodljivost teško pristupačnim krškim terenima (padinama, obroncima planina, liticama i poljima u kršu). Uzgoj je uglavnom organiziran u krajnje ekstenzivnim uvjetima. Štale – kozarnici najčešće nisu odgovarajućih zoohigijenskih uvjeta, vlasnici nisu educirani, a često su smještene u istim objektima s ovcama, kravama ili kozama drugih pasmina.
Zimi, ako nema mogućnosti za pašu, najčešće se prihranjuju sijenom (livadnim ili djetelinskim) lošije kvalitete (Caput i sur., 2010.).

Prema izvješću Hrvatske poljoprivredne agencije za 2012. godinu (HPA, 2013.), ukupno je umatičeno 680 grla, od čega 554 koza, 95 jarica (šilježica) te 31 jarac. Najveći broj životinja nalazi se u Zadarskoj županiji (449 jedinki).
Udio u ukupnoj uzgojnoj populaciji je tek nešto više od 8%. Broj uzgajivača je isto tako malen, tek njih 11 u 2012. godini.
Prosječna veličina stada bila je 62 grla, indeks jarenja (broj jarenja/broj koza) 1,0, ojarena su 588 jareta, uz prosječnu veličinu legla od 1,273 (broj jaradi/broj jarenja) (HPA, 2013.). S obzirom da je primarni cilj ove pasmine proizvodnja mesa, sekrecija mlijeka najčešće traje onoliko dugo koliko jarad siše, dok se u stadima koja se koriste za proizvodnju mlijeka proizvodnja kreće između 100 i 250 litara, kroz laktacijsko razdoblje od 150-250 dana (Barać i sur., 2011.).

Hrvatska bijela koza (slika 4 i 5) najčešće se uzgaja u ekstenzivnim uvjetima, na krškim terenima u unutrašnjosti Dalmacije i otocima. Nalazimo je na nadmorskim visinama od 0 m (otoci i priobalje), do 250–350 m, na području Ravnih Kotara i Bukovice te 600 m na padinama Promine i Kozjaka. U povoljnim vremenskim uvjetima koze se čitave godine izvode na pašu, a zimi se mogu prihranjivati sijenom, lisnikom ili žitaricama. Prema konformaciji, otpornosti i prilagodljivosti dosta je slična hrvatskoj šarenoj kozi (Caput i sur., 2010.).

Uzgojno valjane koze ove pasmine su u 2012. godini bile prisutne u samo 2 županije (Šibensko-kninskoj i Zadarskoj), pri čemu je umatičeno ukupno 76 grla (63 koze, 9 jarica i 4 jarca). Prema postotnom udjelu, od ukupne uzgojne populacije, koze ove pasmine zauzimaju skromnih 0,9%, uz tek 2 uzgajivača upisana u upisnik. Prosječna veličina stada je 2012. godine bila 38 grla, indeks jarenja 1,0, ojareno je 75 jaradi te je prosječna veličina legla bila 1,25 (HPA, 2013.). Prema navodima Mioč i Pavić (2002.), koze ove pasmine osrednje su mliječnosti te proizvedu 250-300 litara mlijeka tijekom 250-280 dana laktacije.

▲

Osnove uzgoja i postupci s jedinkama u ekološkoj kozarskoj proizvodnji

---

Klima

Koze, kao planinske životinje, izvrsno su se prilagodile na uvjete uzgoja u visinskim i nizinskim krajevima. Isto tako, osim niskih zimskih temperatura dobro podnose i visoke ljetne temperature. Uz reljefne karakteristike, krška područja Republike Hrvatske imaju klimatske i mikroklimatske posebnosti. Krš (kras, karst), kao oblik reljefa pogodan za ekološku proizvodnju, proteže se kroz umjereno toplu vlažnu klimu (Cf tip) te sredozemnu ili mediteransku klimu (Cs tip). U skladu s razvrstavanjem klime prema Köppenu, veći dio tog područja ima Csa klimu koju obilježavaju blage zime i suha ljeta te podtipove Cfs’a i Cfs’s’’a. Podtip Cfs’a karakteriziraju vruće ljeta bez izrazito sušnog razdoblja; slovo f označava da nema izrazito sušnog razdoblja, a oznaka s’ pokazuje da je kišovito razdoblje u jesen. Minimum oborina je ljeti, a najkišovitiji mjesec je studeni. Ovaj tip klime je karakterističan za područje toka rijeke Cetine u unutrašnjosti Dalmacije. Približavanjem Lici ovaj tip prelazi u Cfs’s’’a klimu, pri čemu oznaka s’’ govori da zimi postoji jedno manje suho razdoblje. Osim ovih, na karti postoje i vidljivi „otoci“ s drugim lokalnim tipom klime, koji ovisi o nadmorskoj visini. Viši krajevi od 550 ili 650 metara nadmorske visine imaju umjereno toplu vlažnu klimu s toplim ljetom ili tzv. klimu bukve (Cfb), kao i veći dio Like te je najučestaliji podtip Cfs’s’’b (Penzar i Penzar, 1989.).

▲

Rasplođivanje koza i odgoj jaradi

---

U uzgoju koza veliku bi se pažnju trebalo posvećivati izboru rasplodnih grla, osobito jarčeva. Oni moraju posjedovati tipične eksterijerne odlike pasmine te ih je potrebno nakon određenog vremena mijenjati zbog mogućeg ispoljavanja nepoželjnih pojava uzgoja u srodstvu. Tijekom sezone pripusta jarac dobi do 18 mjeseci može oploditi oko 25 koza, a stariji jarčevi i do 100 koza (Bugarski i Šakić, 2001.) te se u rasplodu mogu koristiti 6 do 8 godina. U ekološkom uzgoju dozvoljena je primjena umjetnog osjemenjivanja, jer zbog manjeg broja koza u nekim stadima nije ekonomski isplativo držati jarčeve.
Pri izboru ženskih životinja, uz eksterijer, pažnju je potrebno obratiti na mliječnost i plodnost majki. Plodnost koza je najveća u dobi od 3 do 6 godina.

Prvi estrus javlja se u dobi od 5 ili 6 mjeseci, ali bi bilo poželjno šilježice prvi puta pripustiti tek u dobi od 8 do 10 mjeseci, kada dosegnu odgovarajuću tjelesnu masu. U našem klimatskom pojasu spolni ciklus se javlja u vrijeme kada broj sati svjetla opada (u jesen ili zimu). Spolni ciklus traje oko 21 dan (15–30 dana), a gravidnost oko 150 (147–152) dana. Pri tome gravidnost traje kraće kod plemenitijih, mliječnih pasmina i kod koza koje nose više jaradi (Bugarski i Šakić, 2001.).
Kako navode Barać i sur. (2011.), hrvatska bijela koza spada u ranozrele pasmine te se prvi puta šilježice mogu pripustiti već u godini jarenja. Prosječna porođajna tjelesna masa ženske jaradi kreće u rasponu 2,5-2,8 kg, a muške 2,7-3,2 kg. U prva dva mjeseca života jarad postigne masu od 12-15 kg. Prosječna porođajna masa jaradi hrvatske šarene koze iznosi 2,3 kg (Barać i sur., 2011.).
Vnučec i sur. (2011.) navode da jarad koja cijelo vrijeme boravi uz majku te uz mlijeko konzumira pašu i brst ima prosječnu tjelesnu masu pri klanju od 23,5 kg (ženska) do 25,5 kg (muška jarad).

Koze se najčešće pripuštaju u jesen, a mjesec dana prije predviđenog jarenja u proljeće potrebno ih je zasušiti (postupno, tijekom 2 tjedna, da bi izbjegli pojavu mastitisa). Nekoliko dana prije jarenja kozu treba odvojiti od stada u posebnu prostoriju, osiguravajući joj svježu i pitku vodu te suhu i čistu prostirku. Jarenje obično protječe bez problema, unutar jednog do dva sata, a posteljica izlazi nakon nekoliko sati. Odmah nakon jarenja koza očisti i osuši jarad, a ako to ne učini možemo ih osušiti krpom ili slamom.
Nakon 2 do 3 sata jarad je spremna za dojenje. Kako navode Beran i sur. (2010.), u stadima hrvatskih šarenih koza koje su pripuštene od rujna do studenog (tzv. divlje parenje), sezona jarenja trajala je od početka veljače do travnja, pri čemu je jarad ojarena u proljeće imala značajno veću masu od one ojarene tijekom zime (2,30 kg naspram 1,77 kg, p<0,001). U dobi od dva tjedna jarad počinje uzimati male količine paše ili sijena, koje im s mjesec dana postaje osnovna hrana. Dnevni prirast ovisi o dobi, spolu, pasmini i načinu hranidbe te se kreće od 100 do 200 g (Karadjole i sur., 1996., Bugarski i Šakić, 2001., Mioč i Pavić, 2002., Caput i sur., 2010., HPA, 2012.).

▲

Postupci s odbijenom jaradi

---

Osim na postupke dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije objekata u kojima je smještena jarad nakon odbića, posebno značenje se pridaje kastraciji muških životinja, uklanjanju rogova te njezi papaka, no imajući u vidu da se pojedini zahvati pritom u uzgoju ne smiju provoditi rutinski, a u skladu s Pravilnikom o ekološkoj proizvodnji bilja i životinja (NN 001/2013). Muška jarad može se fizički kastrirati u dobi od 2 do 3 tjedna. Kastracija ima i ekonomski značaj jer se kastrirane životinje lakše i brže tove, a meso je kvalitetnije. Uklanjanje rogova nije preporučljivo kod koza koje se drže slobodno na paši ili u većim ograđenim prostorima, ne obavlja se rutinski, već uz dozvolu nadležnog tijela (iz siguronosnih razloga, ili ukoliko je namijenjeno unaprjeđenju zdravlja životinja). Kod najmlađih životinja umjesto termina uklanjanje rogova možemo koristiti termin uklanjanje (rožnatog) pupoljka, a provodi se u prvom tjednu života.
Svu jarad koja nije namijenjena daljnjem uzgoju, odnosno rasplodu odvajamo u kategoriju životinja za tov.

▲

Postupci s kozama i jarčevima

---

Koze i jarčeve koji su namijenjeni rasplodu držimo odvojeno od one predviđene za tov. Sve jarčeve treba smjestiti u poseban objekt, a poželjno je da on bude udaljen od objekta za koze najmanje 15 metara zračne linije, kako bi se smanjilo uznemiravanje te da njihov specifičan miris ne bi prešao na koze i mlijeko. Po jednom jarcu u staji potrebno je osigurati najmanje 3 m 2 prostora, a isto se odnosi na ispust. U staji svaki jarac mora imati svoj odjeljak (Bugarski i Šakić, 2001.). Mirisna žlijezda kod jarčeva smještena je kaudomedijalno od rogova, a može se prepoznati po sjajnoj, bezdlačnoj, grebenastoj površini sa brojnim porama. Iako uklanjanje mirisnih žlijezda tijekom obezrožavanja smanjuje neugodan miris, samo ga kastracija u potpunosti uklanja. Jarčevi uz to imaju i druge mirisne žlijezde, a tijekom sezone parenja rasplodne životinje uriniraju po glavi, bradi i prednjim nogama. Prilikom donošenja odluke o odrožavanju odraslih koza ili jarčeva, prethodno je potrebno sagledati neophodnost zahvata u okviru ekološkog uzgoja (NN 001/2013), rizike i prednosti koje postupak nosi. Osim rizika da se kod životinje javi tetanus, sinusitis, mijaze, pobačaj, ketoza ili iskrvarenje, rana koja će nastati ostavlja veliko oštećenje u frontalnom sinusu (Fubini i Ducharme, 2004.). Da bi oštećenje zacijelilo, potrebno je više mjeseci ili godina, a ponekad ne zacijele u potpunosti. Nakon operativnog zahvata kozu je potrebno izolirati od drugih životinja u stadu, da se izbjegne ozljeda dok rana nije zarasla, a za to vrijeme jedinka može izgubiti svoj status koji je prije imala u stadu.

▲

Objekti za smještaj koza u ekološkom uzgoju

---

Uvjeti smještaja imaju veliki utjecaj na zdravlje i proizvodnost koza. Za koze u ekstenzivnom uzgoju najčešće se ne grade posebne staje – kozarnici, već svaki čvrsto izgrađeni objekt od drveta ili cigle, ili neka druga staja, može uz preinake poslužiti u tu svrhu. Ukoliko je potrebno sagraditi novi objekt, on se može napraviti uz manja ulaganja. Staja treba biti suha, prostrana, dobro osvijetljena i bez propuha, a pod ravan ili minimalno nagnut (ne više od 1%), napravljen od dasaka ili cigle. Po grlu treba osigurati 1,5 do 2 m 2 podne površine, a prostor je poželjno svakodnevno održavati. Prozori trebaju činiti 8 – 10% ukupne površine poda staje, udaljeni 1,5 m iznad poda, a visina staje trebala bi iznositi preko 2,5 m.
Jasle su obično 50 cm širine, 60 cm visine i 15 cm dubine. Posuda za vodu drži se fiksno. Za smještaj jaradi potrebno je predvidjeti odjeljke s dovoljno prostora.
Kao prostirka može se koristiti slama, lišće, blanjevina ili drugi materijal.
Temperatura u kozarnicima trebala bi se kretati između 10 i 15 °C, za jarad malo viša, iako se ona ljeti obično kreće iznad tog raspona, zavisno o vanjskim uvjetima (Bugarski i Šakić, 2001., Mioč i Pavić, 2002.).

▲

Hranidba koza u ekološkom uzgoju

---

Koza, kao preživač, preko mikroorganizama u buragu može osigurati sve esencijalne aminokiseline neovisno o sadržaju bjelančevina u obroku. Ovisno o vremenskim, klimatskim i proizvodnim uvjetima treba paziti da hrana udovoljava sve njihove potrebe. Najveću pažnju treba obratiti na udio suhe tvari, bjelančevina, energije te vitamina i minerala. Uza sve to, hrana ne smije biti skupa. U obroku koza možemo naći preko 600 vrsta trava, korova, grmlja i drveća, više nego kod bilo kojeg drugog preživača. Važnost i vrijednost u ekstenzivnoj proizvodnji kozjeg mesa i mlijeka je u tome da se ono može proizvesti bez skupih hranidbenih strategija i sustava. U razdoblju suše i zimi, često se koristi dodatna hrana,najčešće sijeno i silaža.
Mliječne koze općenito zahtijevaju kvalitetniju hranu. Sijenu dobre kvalitete, kvalitetnoj paši ili brstu ovisno o razini proizvodnje dodajemo žitarice i neke minerale prirodnog podrijetla (Damron, 2003.).

Za razliku od ovaca i krava, koze karakterizira brst. Na taj se način te vrste mogu nadopunjavati u ekstenzivnom uzgoju pri čemu je prihvaćena ideja da se po jedna koza ili ovca može pridodati na svaku kravu u gospodarstvu, a da se pritom ne moraju ulagati dodatna sredstva za hranidbu. Obje te vrste mogu poboljšati kvalitetu pašnjaka i livada, jer se hrane s mnogo više vrsta biljaka, uključujući i korove koje krave ostave za sobom (Bugarski i Šakić, 2001., Damron, 2003.). Brstom koze mogu podmiriti samo uzdržne potrebe te se takav način hranidbe uspješno koristi kod naših autohtonih pasmina, osobito u prvom djelu gravidnosti. U kasnijim stadijima gravidnosti, osobito kod životinja koje nose više jaradi i koje daju veću količinu mlijeka, brst treba nadopuniti sijenom, sočnim ili koncentriranim krmivima (osobito zrnima žitarica).

U ekstenzivnim uvjetima uzgoja, paša je jedan od osnovnih načina ishrane koza.
Jedan hektar kvalitetnog pašnjaka može u pola godine osigurati hranu za 6 odraslih koza. Paša može biti jedini izvor energije za jarčeve van rasplodne sezone, kod koza u početnim mjesecima graviditeta te u završnoj fazi laktacije. Za sve druge dobno-spolne kategorije moramo osigurati krmiva, prvenstveno sijeno i koncentrat. Suvremena kontrolirana paša značajan je postupak u ekološkom stočarstvu. U proljetno-ljetnom razdoblju treba se započeti pravovremeno s pašom da se smanji gubitak hranjivih tvari iz biljaka (Asaj, 2007.). U jesensko-zimskom razdoblju potrebno je obnoviti pašnjak, odnosno nagnojiti ga stajskim gnojem.
Kao jedan od oblika suvremene paše je i napasivanje po skupinama životinja, pri čemu se u tri skupine međusobno razdvajaju jarčevi, koze i jarad. Dio s najkvalitetnijim biljnim pokrovom prepustimo, mladim i najproduktivnijim grlima, a kada se količina paše smanji životinje premjestimo na drugi pašnjak, a njihovo mjesto prepustimo manje produktivnim skupinama životinja. Osim što se takvim načinom gospodarenja omogućava obnavljanje vegetacije više puta u sezoni, ovakav oblik uzgoja životinja može poslužiti u borbi protiv nametničkih bolesti.

Od sočnih krmiva za koze su najpogodnija stočna repa, stočni kelj, mrkva ili silaža. Silaža, pogotovo kukuruzna može biti dio kvalitetnog obroka, ako se daje u umjerenim količinama. Gravidnim kozama ta količina ne smije prelaziti 1,5 kg, odnosno udio od 30% u obroku. Koze radije jedu sijeno, a ako je ono lošije kvalitete, javlja se veće rasipanje. U hranidbi možemo koristiti oprano i sjeckano voće i povrće. Koncentrirana krmiva uz sijeno su najskuplji dio obroka. Koze rado jedu zrno žitarica, osobito zob, ječam i kukuruz, pri čemu je najpoželjnije davati grubo samljeveno ili cijelo zrno (Bugarski i Šakić, 2001.).

Koze su aktivne, radoznale i izbirljive životinje, pa tako uvijek nastoje da im obrok bude svjež i čist, a tragajući za hranom mnogo se kreću i biraju najkvalitetnije dijelove biljaka. Ukoliko nisu sputane, mogu se propeti gotovo na svaki objekt, zid ili stablo. Stoga im je potrebno ograničiti kretanje u ograđenom prostoru, ukoliko želimo da brste određenu površinu. Osim toga, treba pripaziti na mogućnost da koze budu žrtve različitih mesoždera: u priobalnim područjima Dalmacije čagljeva, a u unutrašnjosti Dalmacije vukova, dok stada smještena blizu gradova mogu proganjati psi.

▲

Osobitosti hranidbe pojedinih proizvodnih kategorija koza

---

Hranidbi gravidnih koza u prvoj fazi gravidnosti nije potrebno poklanjati posebnu pažnju, međutim u posljednjoj fazi, zadnjih 6–8 tjedana gravidnosti, zimski obrok treba sadržavati određenu količinu kvalitetnog sijena, sočnih krmiva i veći udio koncentriranih krmiva (oko pola kilograma). Količina hrane mora biti identična kao da koza proizvodi 2 litre mlijeka na dan. Najbolji su miješani obroci u kojima ima zobi, suncokretove sačme, kukuruza i sojine sačme. Slično kao i kod gravidnih koza, u sezoni mrkanja se kozama i jarčevima dodaje oko 300 do 400 grama žitarica na dan (Bugarski i Šakić, 2001.).

Hranidba koza u laktaciji temelji se na davanju mlakog napoja od mekinja ili brašna žitarica. U prvom tjednu nakon jarenja daje im se i određena količina kvalitetnog sijena. Uz sijeno na svaki kilogram mlijeka dodaje se od 200 do 400 grama koncentriranog krmiva.
Nakon dostizanja vrhunca laktacije, udio koncentriranih krmiva postupno se smanjuje. Tijekom zadnjih godina provođena su istraživanja utjecaja načina uzgoja na sastav i hranidbenu vrijednost mlijeka. Tako je utvrđeno da u mlijeku koza ekoloških farmi ima manje masti, a više alfa-linolenske kiseline i omega-3 masnih kiselina, nego u mlijeku koza uzgajanih na konvencionalnim gospodarstvima.
Razlika u većoj nutritivnoj vrijednosti mlijeka proizvedenog na ekološkim farmama uglavnom je posljedica načina hranidbe (Tsiplakou i sur., 2010.).

Hranidbi rasplodnih jarčeva izvan pripusne sezone ne treba posvećivati posebnu pažnju. U sezoni mrkanja količina sijena i sočne krme ostaju iste, a količina koncentrirane krme povećava se na 1 do 1,3 kg. Takav režim hranidbe započinje 5 tjedana prije, a završava 4 tjedna nakon mrkanja. Da bi jarčevi ušli u rasplod s optimalnom tjelesnom kondicijom najbolje je koristiti zob, koja se može zamijeniti kukuruzom ili pšenicom.

Hranidba jaradi najviše ovisi o namjeni jedinke, odnosno spolu i pasmini životinja. Ako je jarad namijenjena klanju nakon 30 do 40 dana pri tjelesnoj masi 9–12 kg, tijekom čitavog razdoblja prehranjuje se mlijekom. Sva jarad koja nije za rasplod stavlja se u tov. Na prirast u tovu utječu način držanja i hranidbe, ali i postupci s jaradi do odbića.

▲

Sažetak

---

Osnovu ekološkog uzgoja koza čine krški pašnjaci koji nisu intenzivno obrađivani i iskorištavani te prilagođene domaće pas­mine koje se oduvijek nalaze na ovim područjima. Krška područja se prostiru kroz sedam županija: Primorsko-goran­skoj, Istarskoj, Ličko-senjskoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj. Obzirom na struk­turu poljoprivrednog zemljišta, koze su iz­vrsno prilagođene kršu te mogu u oskudnim uvjetima dati izvanredne proizvode. Ukoliko se pri tome u uzgoju poštuju načela i norme ekološkog stočarstva, proizvodnja navedenih proizvoda može postići dodatnu vrijednost uz očuvanje ekosustava.

Literatura [… prikaži]

▲

Indigenous breeds and basic principles of organic goat farming in the karst area

---

Nikola RAŠKOVIĆ, DVM; Anamaria EKERT KABALIN, DVM, PhD, Associate Professor, Miljenko ŠIMPRAGA, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb

---

The main elements of organic goat farming are the karst pastures that are not intensively cultivated and exploited and the adapted local goat breeds that have inhabited these areas for centuries. Karst areas are spread throughout seven of the Mediterranean counties: Primorje-Gorski Kotar, Istria, Lika-Senj, Zadar, Šibenik-Knin, Split-Dalmatia and Dubrovnik-Neretva. Given the structure of the agricultural land, goats are perfectly adapted to karst. In such poor conditions, they provide several extraordinary products: meat, milk, manure, skins and sackcloth. Respecting the principles and norms of organic animal husbandry, production of these products can achieve added value while also maintaining ecosystems.