Džaja, P.
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
U slučaju da veterinar nemirnu životinju sondira bez stručnog fiksiranja, a dođe do rupture nekog organa prilikom sondiranja, mogao bi biti odgovoran za nastalu rupturu, jer se podrazumijeva da veterinar prije obavljanja nekog zahvata treba poduzeti sve predradnje (fiksiranje, sediranje, i sl.) da se posao obavi stručno. Svakako, ako je sve ovo napravljeno, ili, ako je u pitanju mirna životinja za koju nije trebalo obavljati spomenute radnje, a ipak dođe do rupture ždrijela, jednjaka ili se neko sredstvo umjesto u želudac aplicira u pluća, nepobitno je da je kolega veterinar učinio stručni propust u svome radu, odnosno da je nastala stručna pogreška. Ja ovdje neću pisati kako i čime se obavlja sondiranje pojedinih životinja ovisno o vrsti jer je to predmet drugog kolegija, već ću se nadovezati na sve naprijed rečeno – da veterinar mora sve poslove obaviti prema pravilima struke kao i prema zakonskim propisima koji reguliraju taj oblik veterinarske djelatnosti. Kao što vidite, ja govorim o stručnim pogreškama koje veterinar napravi obavljajući neki veterinarski zahvat i njegovim odgovornostima u slučaju eventualno nastale štete. Druge struke ne spominjem. Prema Zakonu o obveznim odnosima raspoznajemo tri vrste pozornosti, a nas posebno zanima profesionalna pozornost koja pripada najvećem stupnju pozornosti i ona se pri obavljanju nekog posla očekuje od stručnjaka, dakle profesionalca. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu i kasnije spomenute odrednice Zakona o veterinarstvu, ne mogu se oteti dojmu i ne postaviti pitanje traži li ovaj način aplikacije transpondera profesionalnu pozornost pri obavljanju ovog posla, ili ovaj posao pripada domaćinskoj, odnosno gospodarskoj pozornosti. Ako je u pitanju ovo drugo, svakako je iluzorno raspravljati o stručnoj pogrešci, a zar na koncu nije logično da stručnu pogrešku može napraviti samo stručnjak?
Odavno sam pisao da u zakonskim propisima nailazimo na nelogičnosti, pa se među ostalim sjetite koje sve struke mogu biti sanitarni inspektor, a ne može biti veterinarska. Ako sanitarni inspektor građevinskog, strojarskog ili bilo kojeg drugog usmjerenja ima tu svoje mjesto, jer osim njih nitko ne može profesionalnije obaviti taj dio posla kad je u pitanju problem vezan za građevinske ili strojarske zahtjeve, ostaje otvoreno pitanje zar netko u državi osim veterinara može riješiti zdravstveni problem proizvoda životinjskog podrijetla, makar se radilo i o maloprodaji. Stoga čovjeku ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da zdravstveni problem proizvoda životinjskog podrijetla možda nije ni bitan u maloprodaji kad nema veterinara. Nadalje, pisao sam da Zakon o veterinarstvu u članku 126., stavku 2. navodi da „postavljanje dijagnoze, određivanje terapije, liječenje, kirurške, porodiljske i druge zahvate na životinjama, promet VMP, veterinarski pregled i kontrolu te druge poslove veterinarskoga javnog zdravstva mogu obavljati samo veterinari“ (NN 148/13). Tu se postavlja temeljno pitanje pripada li aplikacija transpondera u ovčji želudac u posao koji može obavljati samo veterinar ili taj posao mogu obavljati i druge profesije. Neminovno je da aplikacija bolusa mora ići kroz usta, ždrijelo, jednjak da bi se došlo do želuca. Ako se to posebnim priborom aplicira kroz navedeni dio probavnog trakta, nije li u pitanju vid sondiranja bez obzira kako ga mi drugačije zvali.
Sondiranje se može provoditi iz dijagnostičkih i terapeutskih razloga. U oba slučaja, prema Zakonu o veterinarstvu, nitko taj posao na životinji ne može obaviti osim veterinara. No, kad se sondiranje obavlja u svrhu označavanja ovaca, postavlja se pitanje može li taj posao obavljati itko osim veterinara. Moj odgovor i stav uvijek je isti: ne može, ali nažalost zakonski propisi govore drugačije. Sjetite se da označavanje životinja mogu obavljati: djelatnici HPA, stočar, veterinar. Razumijem da nakon odslušanog „tečaja“ vlasnik životinje dobije certifikat ili odobrenje za obavljanje ovog posla na svojim životinjama, jer nastanu li komplikacije povezane s ovim radom koje rezultiraju nastankom štete, neće valjda vlasnik koji je posao obavljao tužiti sam sebe za nastalu štetu, ne ulazeći ovdje u problematiku izazivanja nepotrebnog bola i patnje tih životinja. Za druge koji obavljaju aplikaciju bolusa, to jest označava nje ovaca ili koza, a nisu veterinari, ne znam je li država uzela na sebe rizik da će bez dvoumljenja platiti svaku nastalu štetu koja se dovede u vezu s napravljenom pogreškom prilikom ovog posla. No, nedavno je u jednom dvorištu uginulo nekoliko ovaca nakon aplikacije transpondera, to jest nakon označavanja, s posljedicama rupture ždrijela, jednjaka, možda i pluća. Rečeno mi je da su posao obavili djelatnici HPA-e koji sigurno nisu veterinari. Jesu li i ti ljudi odslušali spomenuti „tečaj“? Vjerojatno jesu, ali nažalost posao nisu obavili kako treba. Na ovaj me zaključak navodi nepobitna istina da su ovce do označavanja bile zdrave.
Rekoše mi da ovaj bolus nije gladak, da je hrapav, što je znak da se njegova aplikacija mora izvesti stručno žele li se izbjeći neugodnosti. Ovdje dolazim do rečenoga u prvim rečenicama ovog teksta kada sam govorio o stručnoj pogrešci zbog čega se postavlja pitanje je li sondiranje životinje veterinarski zahvat bez obzira na to zbog koje se potrebe provodio i pripada li taj zahvat prema čl. 126., st. 2. u druge zahvate na životinjama koji mogu raditi samo veterinari. Ja sam već gore u odgovoru naveo da je – po meni – ovo naš posao i da bismo ga trebali i zakonski mogli stručno obaviti samo mi – veterinari. To je slučaj kada je u pitanju pravilo sudskog veterinarstva i odredbe Zakona o veterinarstvu. Vraćajući se pravilu sudskog veterinarstva i definiciji stručne pogreške, a imajući u vidu odredbe Zakona o veterinarstvu, ne mogu se oteti dojmu pa ne reći da je nadriveterinarstvo svaki posao koji je obavljen od nestručne osobe bez obzira na to je li on rezultirao stručnom pogreškom ili nije. Ova rečenica potvrđuje moj malo čudan odgovor gore, jer ako veterinarski posao obavlja osoba koja nije stručna, može li ta nestručna osoba napraviti stručnu pogrešku? Vi mislite kako hoćete, ja mislim ovako – ona nije stručna, ona taj posao ne zna profesionalno raditi i ona ne može u tom pogledu napraviti stručnu pogrešku, to je nadriveterinarstvo. Svakako, ovdje se duboko ispričavam na ovoj konstataciji ako me se uvjeri da sondiranje ili aplikacija nečega u želudac životinje nije veterinarski zahvat i da prema Zakonu o veterinarstvu čl. 126., st. 2 ne pripada u druge poslove koje obavljaju veterinari.
Onaj tko nije stručan za neki posao ne može odgovarati za stručnu pogrješku jer se od njega niti ne očekuje da taj posao obavi profesionalno. U narodu bi rekli: dijete majci. No, ovdje nije kraj priče jer moram navesti da djelatnici koji su obavljali poslove označavanja ovaca „ubacivanjem“ transpondera u želudac prema normativnim aktima (pravilnicima o označavanju) mogli su taj posao obaviti. Novi Pravilnik o smjernicama i postupku elektronskog označavanja ovaca i koza (NN 36/13) pobliže objašnjava svojstva transpondera i njihovih oznaka, čitača, pretpostavljajući da ovlaštene osobe za označavanje znaju kako se on stavlja u želudac, odnosno kako se životinja označava. Sad se opet otvara pitanje je li isto staviti markicu u kliješta i pritisnuti kliješta (probiti ušku) da bismo stavili markicu ili „ući“ životinji u želudac i na taj način aplicirati bolus.
Mislim da mnogi podrazumijevaju da u tom pogledu ne treba mijenjati ništa što se tiče osoba koje imaju pravo označavati životinje. No, već sam davno govorio ako je injekcijski zahvat kirurški zahvat, nije li i stavljanje markica kirurški zahvat (usporedi širinu igle i plastike na markici), a zar navedeni Zakon u spomenutom članku ne navodi tko samo može obavljati kirurške zahvate na životinjama. Dopuštam da se ovo moglo naučiti na spomenutim predavanjima ili tečajevima, ali sondiranje je malo teže naučiti. Tehničari nisu sigurno, a možda ni kolege agronomi, pa makar i stočarskog smjera, za vrijeme trajanja studija nikada sondirali životinje na svojim vježbama.
Prošli put govorio sam da nema ničije odgovornosti, a sada ne mogu tako reći. U RH sve životinje moraju biti registrirane i prema zakonskim propisima označene, što je preduvjet uspješne provedbe mnogih naređenih mjera (mjera koje su najčešće od interesa za RH), pa je nedvojbeno da se taj posao morao obaviti. U ovom pogledu nema nikakve pravne nejasnoće.
Na drugo pitanje tko je taj posao trebao obaviti već sam odgovorio i ponavljam: po meni stručno samo veterinar, a prema normativnim aktima svi navedeni: vlasnik, djelatnici HPA i veterinari. Odgovor na treće pitanje, tko je odgovoran za nastalu štetu, jest država, odnosno onaj tko je naredio da se ta radnja obavi. Neupitno je da je vlasniku naređeno da se životinja označi, da je aktom označavanja nastala ozljeda koja je rezultirala nastankom štete (uginuće), to jest da je vlasnik pretrpio štetu koja mu se treba nadoknaditi.
U teškim vremenima za veterinarsku djelatnost ovim pisanjima nastojim naš posao vratiti nama, nažalost neuspješno, iako su moja traženja, bar ja tako mislim, uvijek argumentirana. Vraćajući se ovom problemu mogu samo konstatirati da je veterinar obavljao ovaj posao, uginule sporne ovce danas bi bile žive i zdrave. Nemam nikada ništa protiv bilo koje struke, svaka je lijepa na svoj način, i svaka ima svoje mjesto u društvu. Neka svaka struka obavlja svoj posao kako najbolje zna obavljati, to jest posao za koji je kvalificirana, tek tada će se, uz sve ostale pretpostavke, moći očekivati bolji dani u stočarstvu naše lijepe i jedine nam Republike Hrvatske.
