Gabrijela Paić, studentica četvrte godine
Studiranje na Veterinarskom fakultetu ne podrazumijeva samo teorijsko učenje u učionicama i laboratorijima nego i praktično iskustvo na terenu, koje je ključno za obrazovanje budućih veterinara.
Provesti jedan dan na terenu omogućuje studentima primjenu stečenog znanja, rad s pravim životinjama i razvoj vještina potrebnih za bavljenje veterinarskom praksom u stvarnim situacijama. Taj dan može biti fizički zahtjevan i prilično naporan, a ako si jedan od sretnika, teren će ti biti zakazan u petak.
Naravno, baš taj petak imaš dogovoren izlazak s prijateljima, kolegama, odlazak na pizzu ili, ne daj Bože, dejt nakon cjelodnevnog farmerskog iskustva. Šalim se malo, naravno. Nema toga što Balea šampon od 99 centi, koji kupiš u DM-u na račun sakupljenih bodova (iz dvije tisuće i neke godine koje nisi ni znao/la da imaš) i topla voda ne mogu zamaskirati.
Tereni na našem faksu započinju u jutarnjim satima, obično je to za nas nas bilo 9:15 h. Naravno, dolaziš na faks u 9:10, a prozivanje počinje u 9:12, dok autobus polazi u prerano zakazanih 9:14. A ti još moraš po kutu, čizme, sendvič u menzu i onu četvrtu stvar koju si zaboravio/la, ali već je prekasno da se sjetiš, a kamoli da odeš po nju. Ulaziš u bus, sjedaš, i ako si prva ili druga godina, nadobudno gledaš kroz prozor i pitaš se: „Gdje li mi to sada idemo?”. Ako si već malo iskusniji u ovome, znaš da je najbolje samo se pokriti po glavi i uhvatiti koju dragocjenu minutu sna, jer nakon treće godine velika je vjerojatnost da patiš od nekog oblika narkolepsije.
Vrijeme u autobusu uglavnom prolazi u redu – neki kolege slušaju glazbu, neki spavaju, a neki započnu neugodan razgovor pitanjem: “Ej, ideš li ti na idući rok iz …?“. Svaki put čuješ sličan odgovor: „Najvjerojatnije idem,“ a zatim naravno, ne ode, pa na idućem terenu čuješ: “To ću u devetom…”
Stižemo na glavni dio – dolazak na teren. Nakon dolaska nas profesori najčešće podijele u manje skupine kako bi svatko imao priliku pozornije slušati i lakše obaviti posao. Vrijeme na terenu prođe brzo; poslovi su zanimljivi sve do trenutka kada te profesor(ica) izravno pogleda i zatraži primjenu znanja s nastave. U glavi se pale alarmi, panika, ali preživiš. Nekako proradi flight or fight sustav u tebi i u posljednje tri odlučujuće sekunde prisjetiš se postupka, a profesor(ica) ti pomogne kad vidi muku na tvom licu, tako da i taj dio dobro prođe – ne brini.
Odlazak na teren na našem fakultetu mogao bi se nazvati Lijepom našom jer uvijek upoznaš neki novi dio Hrvatske. Ne znam dobivaš li ona klasična pitanja poput: „A gdje idete na terene, po Slavoniji?“, a ti kažeš: „Nego što, idemo mi svugdje,“ čisto da se malo uzdigneš na toj kavi ili nedjeljnom ručku s rodbinom. Sve je dobro dok ti ne počnu donositi svoje nalaze da ih pročitaš.
Tereni su odličan način za povezivanje s kolegama. Kolega je upravo taj koji jedini zna kako ti je, a i ti jedini znaš kako je njemu. Profesor drži uvodno predavanje i objašnjava zadatak, a ti se, naravno, osloniš na kolegu misleći da sluša on, a kolega se osloni na tebe misleći da slušaš ti. I onda morate pitati kolegu pokraj koji je zadatak, a on ga je slušao samo jednim uhom – ima biti desnim, te je svoju polulijenost nadogradio od kolege do njega, koji ga je slušao jednim uhom, ali lijevim.
Na terenu se umorite od silne muke jer su vaše moždane stanice izložene naporu, i to pod terenskim uvjetima, što je naravno uvijek teže u veterinarskoj struci. Profesori često kažu: „Ali nekad će se dogoditi da niste u idealnim uvjetima, bit ćete na terenu…“
Na kraju cijelog dana bit ćete jako umorni, ali zadovoljni jer je još jedan teren iza vas. Osim ako idući dan nemate kolokvij, što također nije rijedak slučaj; tada ćete najvjerojatnije biti malo uznemireni. Ali što je to za jednog borca koji je već na prvoj godini položio preko pedeset kolokvija?
Terenska nastava pravi je reality check svega onoga što se čita u knjigama i svakodnevno uči na nastavi. Osobno se nadam da će se situacija u Republici Hrvatskoj jednog dana popraviti što se tiče prakse vezane ponajprije uz velike životinje, a tada će, nadam se, i naš fakultet biti u mogućnosti uvesti još više terenskih nastavnih sati na kojima će studenti imati priliku vidjeti što više različitih situacija koje ih mogu dočekati jednog dana u radnom vijeku. Veselim se novim terenskim pobjedama, znanju i druženju s kolegama.
