Prof. dr. sc. Darko Gereš
Klinika za porodništvo i reprodukciju
Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Pozdrav svim doktorima veterinarske medicine! I budućim!
Ovaj je članak razmišljanje, oralno prezentirano na skupu „JEDNA PROFESIJA, JEDNA VIZIJA, JEDAN GLAS“, u Zagrebu, na Šalati, kod Pere, predstavnicima veterinarske struke Hrvatske: Fakulteta, umirovljenih kolega, VS, Uprave, Instituta, HVK i HVD-1893-SVC. Tada, 2009. godine rekao sam kako je uradak trebalo obznaniti ranije, već u Šibeniku na Veterinarskim danima.
Najžalosnije je da isti, čini mi se, nije izgubio na aktualnosti ni danas, tri godine kasnije. Dapače!
Glavnina teksta od tada je nepromijenjena. Dio teksta na kojem sam neznatno intervenirao, kao i nadopisani tekst označen je današnjim datumom.Naslov moje pisanije, deviza je Federacije veterinara Europe (FVE):
JEDNA PROFESIJA, JEDNA VIZIJA, JEDAN GLAS
Dopustite da vezano uz to prezentiram nekoliko kratkih priča:
Priča prva:
FantastičnaNa skupu u «R. Boškoviću», 1987. godine, u nadahnutom izlaganju, prof. Tadić predvidio je kako će tijekom devedesetih godina, 80% tada zaposlenih veterinara, zbog dobi otići u mirovinu.
Svi spomenuti, vjerojatno su u penziji, a što je s onima koji su se zaposlili?
1. Mnogi su plaćeni ponižavajuće.
2. Kod koga su zaposleni? Ne kod vraga, već kod svojih kolega s kojima bi trebali dijeliti dobro i zlo. Kod kolega koji ih eksploatiraju, a trebali bi štititi njihove interese.
Još je tragičnije da neke Stanice nisu mogli zadržati veterinari, nego njima gospodare autoprijevoznici i prodavači čavala.
Po meni, nekoliko je fatalnih okolnosti koje dugoročno rastaču Veterinu Hrvatske:
Priča druga:
ProlaznostTijekom osamdesetih godina u Veterinarskoj stanici grada Zagreba ambulante su donosile najveći dio prihoda. Pred kraj moga radnog staža u Stanici, 1988. godine, odnos prihoda ambulanti i ovlaštene inspekcije bio je podjednak. Kada sam odlazio iz Stanice (1989. godine) inspekcija je dohodovala sa 55%, a postotak je rastao i dalje u njenu korist. Sjećam se kako je Pravilnik omogućavao da jedan jedini kolega, bez puno rada, u uhodanom sustavu kontrole poput mljekare, temeljem ukupne mase proizvoda može ostvariti ogroman dohodak.
Veterinarska služba bila je organizirana kao vojska. U društvenom sustavu nije bila miljenica, ali nitko nas nije dirao. Bili smo neophodni, jer u Zakonu je pisalo da je općina osnivač veterinarske stanice i to se moralo poštivati.
Nismo trebali „mrdnuti“ prstom da bismo dobili plaću. Stvorili smo vojsku kolega koji su išli od objekta do objekta i ubirali novce. Medicinska struka sustavno je zanemarivana!
Čini se logičnim da to nije moglo potrajati!Kolege! Medikusi rade rukama, a misle glavom! Takorekuć generacije su se potpuno udaljile od medicine.
Priča treća:
RingišpilTragično, ali puno je primjera veterinarskih stanica koje su na besprimjerno bezobziran i jeftin način preuzeli oni koji su nastojali iz njih isisati sve što se moglo. Jedako je žalosno da su neke VS preuzeli „ambiciozni“, nekompetentni i nesposobni koji su ih uništili krivim investicijama, na kojima sami nisu gubili, ali zato ispaštaju brojne obitelji.
Logički promatrano, postoje nevjerojatni primjeri zatvorenog kruga bezizlaznosti. Postoje Stanice u kojima kolege rade za mizernu plaću. Kako bi mogli preživjeti, prisiljeni su uzimati i fušati. Ništa novo. Ali, nelogično s pozicije vlasnika koji na to žmiri. Žmiri na to što ga zaposlenik potkrada. Nevjerojatno, ali istinito. Zna se i zašto.
1. Pa za te novce ne može naći nekoga tko neće raditi na isti način.
2. To je oblik plaćanja bez davanja.
Naravno, svakome s mozgom nameće se pitanje kako i koliko takav sustav može funkcionirati.
Priča četvrta:
Predatorski jurišPrivatizacija je veterinarsku službu, od općinskog čimbenika učinila trinaestim prasetom. Struka, naučena da joj se posao osigura, danas očekuje posao od onih kojima je bolje bez nje. Od zaštićene službe postala je crna ovca, žrtva predatora koji joj žele oduzeti što god se može.
Puno je neprijatelja. Strašno je da danas postoji cijela struka koja sustavno tlači Veterinu i u tome uživa potporu Države.
Kako odgovaramo na svinjariju? Često samo kukamo i očekujemo da nas razumiju i pomognu nam ti isti koji nas uništavaju.
Veterinarsku službu gase i uništavaju ministri čiji su očevi «dilali» telad i kojima su veterinari paradigma nameta. Sadašnji i bivši državni tajnici niske razine i sumnjivog psihološkog profila: jedan Psiho amputiranog morala (K) i jedan opsesivni kaplar (jedan drugi, KD) koji veterinare ne podnaša samo zato što mu je majčin ljubavnik bio veterinar.
Priča peta:
Patnje mladog mesaraNeprijatelja valja razumjeti. Kada je veterinarskoj službi trebalo plaćati usluge to se moralo jer je ona bila OUR osnovan od društveno političke zajednice. Nakon privatizacije, vlasnik Stanice postao je privatnik. I kako sada rezonira korisnik usluge? Logično: „Zakaj bi mu dopustil da se bogati na mojoj grbači.“ Naravno da g. Mesar plaćanje, posebice privatniku, želi pod svaku cijenu izbjeći, tim više što u ovoj Državi nitko nikome ne plaća. A što se tiče zdravstvene kontrole, po njegovom je mišljenju bolje bez toga, jer tako je mislio i Božekov japa. Danas tako misli i hrvatski Rockefeller Idi Amin.
Zar trebamo svi ostati na cesti kako bismo shvatili jedinu istinu ovog lažljivog društva? Ako si sam ne pomogneš neće ti nitko!Ponavljam: sami moramo nalaziti posao, sami stvoriti ljude koji će znati, vrijediti i biti neophodni!
Priča šesta:
Zadnja rupa na sviraliBit ću bolno otvoren. Danas na desecima farmi mliječnih krava rade kolege, od kojih neki ništa nisu naučili. Sve ove godine nije bilo usavršavanja. Nisu stvoreni stručni kadrovi koji će kao medikusi u konkurenciji sa tehničkom strukom, pobijediti na medicinskom polju. Danas se za to svi moramo osjećati odgovornima.
Držim da je ključna riječ: poslodavac. On je taj koji mora ulagati u kadrove.
Fakultet je u suradnji sa Komorom izradio kratkoročan i dugoročan edukacijski sustav. (Uz svu skromnost moram reći da smo začetnici i autori prof. Marinculić i moja malenkost). Za Program, iako je aplikativan, nema interesa. Poslodavci (veterinari) nisu zainteresirani, ali očito nisu zainteresirani niti djelatnici (opet veterinari).
Komora deklarativno podupire ideju trajne edukacije, ali to je samo forma. Vjerujte mi na riječ, ali 90% kolega na tečajeve dolazi isključivo jer im trebaju bodovi. S druge strane poslodavci na tečajeve šalju gotovo isključivo one kojima nedostaju bodovi za licencu. Edukacija je zadnja rupa na svirali.
Nevjerojatno, ali većina kolega protivi se održavanju cjelodnevnih tečajeva (za iste novce) jer smatraju da jednake bodove mogu „izboriti“ samo prijepodne.
Završetkom studija, kolege gube vezu sa Fakultetom, prestaju učiti i usavršavati se, a rezultat je itekako vidljiv. Prezentirat ću ga u formi pitanja:-Zar mi zaista mislimo da laici (stranke) ne vide naše rupe?
-Što smo u posljednjih ………. godina učinili da promijenimo percepciju o sebi?
-Što smo učinili da bismo postali neophodni i svenazočni?
-Zašto smo u tragičnoj situaciji da nas, često opravdano, doživljavaju kao nešto nametnuto i nepotrebno?
-Postoji li izlaz da se što prije izvučemo iz gliba?
-Da li je realno očekivati da napokon počnemo producirati osposobljene mlade stručnjake?
-Ne mislite li da je nakon časne baštine i pesimističke realnosti jedini zalog budućnosti – cehovska autoritativnost?To se postiže ulaganjem u znanje; u uglednog, poštovanog, samopoštovanog, samosvjesnog, modernog kolegu koji će ovisiti o radu, a ne dnevnopolitičkom i vlasničkom statusu!
Priča sedma:
Podsjetnik poslodavcima
(doktorima veterinarske medicine)U vrijeme kada sam radio u Stanici svi su kolege upisali poslijediplomski studij, većina je i završila. Svima je bilo plaćeno, a sjećam se kako je direktor (dr.sc. Matišić) neke od kolega „silio“ da ga upišu.
Priča osma:
KratkovidnostZadnjih godina na svim skupovima govori se isključivo o ovlaštenoj inspekciji (javnom zdravstvu; 2012.). Prije dvije, tri godine, trebali su se održati Veterinarski dani. Kako nije bilo interesa, ili kako to nije odgovaralo veterinarskom inspekcijskom korpusu, skup nije održan. To ide naročito na dušu Komori i poslodavcima. S druge strane, Fakultet se često ponaša kao Martin u oblacima.
I opet, takva orijentacija pokazuje se promašenom i kratkoročnom jer inspekciju smo izgubili, a ostalo odbacujemo!Deja vu: Nedavno (2011.) su održani Veterinarski dani. I zamislite, dogodilo se isto, ali još bezobraznije, bezobzirnije i perfidnije. Jedina tema bilo je javno zdravstvo, a svi koji se time ne bave, nisu čak niti dobili šansu ravnopravno sudjelovati. Ne znam kako drugi, ali mi, kliničari sa Fakulteta, dobili smo tek drugu obavijest od organizatora, i na taj način bili pozvani kao gosti, a ne sukreatori veterinarstva Hrvatske.
Hvala još jedanput! Za prošlost i za ubuduće. Ovo je vrlo obećavajuće ponašanje! (2012).
Priča deveta
Korijeni netrpeljivostiNe jedanput, niti dvaput, već nebrojeno puta doživio sam nešto što je teško zamisliti, još teže pomiriti se time. Na terenu se uvijek nađu kolege koje pokazuju neviđenu netrpeljivost prema nama s Fakulteta, prema FAKULTETU. Bez namjere da nadugačko elaboriram razloge, jer neke i razumijem, postavljam pitanje kako je to moguće? Znači li takav odnos da Fakultet ne valja? U redu, budimo pomirljivi. Možda ne valja? Ali zar takvi kolege ne shvaćaju da onda ne mogu valjati ni oni koji su njegova djeca?
Komentar: Dobri studenti, kao i marljivi i požrtvovni kolege, poštuju Fakultet jer su se i sami pomučili. Oni drugi ništa ne poštuju je su možda prelako dobili ono što ne zaslužuju.
Umjesto zaljučka
Naša struka (godi svaka usporedba sa Europom) konstantno prejudicira pripadnost europskom veterinarstvu, ali čini se, ponekad bezuspješno, površno, formalno, često bez ozbiljnog promišljanja i namjere.
Veterina moga dvorišta, veterina moga kraja, veterina moje domovine ili veterina moje Europe?
Kojim putem?
Kako zamišljamo doktora veterinarske medicine 2020. godine?
Što smo voljni promijeniti u stavovima?
Što možemo, a što smo spremni učiniti u formiranju novog stručnjaka?
Imamo li strategiju?
Možemo li dobiti rat? Za početak makar pokoju bitku?
Možemo li uopće nešto dobiti? Ne!!!!! Možemo samo nešto izboriti; uporno, sustavno, u iskrenom uvjerenju i strastveno.Poštovani kolege, hvala na pažnji!
Držim nam svima „figu“ za sreću i ne skrivam je u džepu.