Jelka Bojkić – prva diplomirana veterinarka na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu

U susret 100. godišnjici Veterinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
prof. dr. sc. Petar Džaja

Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Jelka Bojkić prva je žena koja je diplomirala na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu davne 1932. godine, kada je dekan Eugen Podaubsky rekao „da je sretan što mu je palo u deo da promoviše prvu ženu veterinara„ 23. 7. 1932. g.
Jelka Bojkić rođena je u Mitrovici gdje je maturirala 1926. godine. Potječe iz petrinjskog kraja, a u Sremsku Mitrovicu dolazi kao djevojčica. Vučevac Bajt (1990.) navodi da je najranije djetinjstvo provela u Jašavici kod rođaka, jer je rano ostala bez roditelja, gdje je završila pučku školu, a iz petrinjskog kraja odlazi u Sremsku Mitrovicu gdje završava gimnaziju. Veterinarski fakultet u Zagrebu upisuje 1926. godine i stanuje u Studentskom domu Ilica 83. Nije otišla na studij medicine, koji je u to doba bio skup, jer je ostala bez roditelja pa su je materijalne prilike odvele na studij veterinarske medicine. Za vrijeme studija ispisivala je adrese jednog odvjetnika i tako dolazila do novca. Kao studentica bila je volonter tri godine u Zavodu za zaraze kod prof. dr. Plasaja, gdje je stekla osnovno bakteriološko znanje. Dobiva Sv. Savsku nagradu izradom rada „Pretraživanje mleka sa Zagrebačkog tržišta s obzirom na broj klica“, koji objavljuje u Jugoslovenskom veterinarskom glasniku (9, 25, 1929.) te je aktivan član kluba samostalnih demokrata Jugoslavije. Apsolvirala je 19. travnja 1931. g., a diplomirala 23. srpnja 1932. g. (diploma je pod rednim brojem 144).

Prvo radno mjesto bilo joj je u Centralnom veterinarskom bakteriološkom zavodu u Beogradu gdje radi od 1. listopada 1932. do 1939., na kontroli veterinarskih seruma i vakcina. U Serum zavodu „Kamedin“ radi od 1929. do 1941. g., gdje obavlja poslove prvog državnog veterinara za specijalnu službu. Živi tada sama sa sinom Duškom. Nezadovoljna činjenicom da je privatni interes jači od državnog, od 1941. do 1945. godine radi u Centralnom veterinarsko bakteriološkom zavodu u Zemunu. Od 1945. do 1949. godine ponovno se vraća u Kamedin koji je promijenio ime u Vetserum Novi Sad, a od 1949. do 1950. g. radi u Vetserumu Subotica. U 1950. godini radi u Veterinarsko naučnom institutu u Beogradu, te je Ministarstvo poljoprivrede šalje u Petrovaradin da osposobi i unaprijedi Veterinarski bakteriološki laboratorij. Dobiva novčanu nagradu od AP Vojvodina, a od 1951. do 1952. g. radi u Higijenskom institutu SR Srbije na Torlaku kao šef odjeljenja seruma, baveći se proizvodnjom seruma protiv difterije i tetanusa za humanu uporabu. U Veterinarskom glasniku u br. 5, 351-360, 8,587-593, 1956. godine objavljuje rad „Prognostična vrednost proba na krvne proteine kod konja u proizvodnji seruma“. Na Torlaku unapređuje farmu eksperimentalnih životinja. Poslije Drugoga svjetskog rata u Novom Sadu bila je u IO Fronta i AFŽ, a na Torlaku i član prvoga upravnog odbora.
Nakon odlaska u mirovinu i dalje skromno živi. Kraj njezina života, kao uostalom i njezin cijeli život koji nije uvijek bio ukrašen ružama, okončan je tiho, umrla je u snu.

Literatura

• RAPIĆ, S., D. DIVLJANOVIĆ (1972.): Prve žene veterinari kod nas. Vet. glasnik 125-130.
• SOFRENOVIĆ, Đ. (1987.): Jelka Bojkić (1904.-1987.). Vet. glasnik 41, 167.-170.
• VUČEVAC BAJT, V. (1990.): Jelka Bojkić (1904.-1987.) prva veterinarka u Jugoslaviji. Vet. stanica 21, 177-179.
• SOFRENOVIĆ, Đ. (1987.): Jelka Bojkić (1904.-1987.). Vet. glasnik 41, 167.-170.
• VUČEVAC BAJT, V. (1990.): Jelka Bojkić 1904.-1987.) prva veterinarka u Jugoslaviji. Vet. stanica 21, 177-179.