Prof. dr. sc. Estella Prukner-Radovčić
redovita profesorica u trajnom zvanju
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za bolesti peradi s klinikom
Klamidioza (klamidofiloza, ornitoza, psitakoza, papagajska groznica) je kontagiozna zarazna bolest različitih vrsta ptica uzrokovana unutarstaničnom bakterijom Chlamydia psittaci (C. psittaci), koja se donedavna nazivala Chlamydophila psittaci.
K ad se ovom bakterijom zarazi čovjek, bolest nazivamo psitakoza (grč. psittakos – papagaj). Ornitoza je naziv korišten za istu bolest u domaće i divlje peradi te u ptica koje ne pripadaju rodu psitacida (papagajke). Nekoć se vjerovalo da je psitakoza koju prenose papige za čovjeka mnogo opasnija bolest od ornitoze, no danas se zna da u ljudi jednako tešku bolest mogu prouzročiti i serotipovi klamidofila od kojih najčešće obolijevaju purani, patke, golubovi, ali i neke druge vrste ptica. Bolest je opisana u više od 130 nepapagajskih vrsta ptica.
Bakterija C. psittaci može uzrokovati sustavnu, klinički vidljivu bolest s različitim kliničkim znakovima i u mnogih vrsta sisavaca, ali i u gmazova (maurskih kornjača, zmija), vodozemaca (žaba), riba, školjaka (zaljevskih jakovljevih kapica).
Prvi zabilježeni slučaj bolesti uzrokovane bakterijom C. psittaci opisao je Jurgensen 1874. godine u Švicarskoj kao nepoznatu bolest u ljudi koji su bili u doticaju s pticama. Smatra se da su prvo detaljno istraživanje klamidofila započeli istraživači Halberstaedter i von Prowazek 1907. godine pronalaskom karakterističnih intracitoplazmatskih mikroorganizama unutar vakuola u stanicama konjunktivalnih strugotina ljudi oboljelih od trahoma. Kako su organizmi izgledali kao zaogrnuti plaštom, nazvali su ih Chlamydozoaceae, prema grčkoj riječi chlamys što znači plašt. U to se doba mislilo da su to protozoe. Dugo vremena bio je nepoznat stvarni uzročnik klamidioze, uglavnom zbog vrlo neobičnoga razvojnog ciklusa ove skupine bakterija. Bolest je osobito postala poznata za vrijeme pandemije 1929.–1930. godine, koja je zahvatila 12 država SAD-a. Vjerovalo se da je uvezena sa zelenim amazonama iz Južne Amerike. Otkrilo se da u etiologiji bolesti imaju ulogu bazofilne uklopine. Do danas je poznato 469 različitih vrsta domaćih i slobodno živućih ptica svrstanih u 30 redova, koje mogu biti nositelji C. psittaci, zna se i da sve ptice mogu prenijeti ovu bolest na čovjeka, a također je poznato da ptice mogu biti nosioci i nekih drugih vrsta klamidija, poput C. abortus, C. pecorum, ili C. trachomatis, a iz peradi (kokoši, purani) izdvojena je i atipična klamidija koja još uvijek nije dobila ime.
Pročitajte više o knjizi prof. dr. sc. Estelle Prukner-Radovčić “Bolesti ptica kućnih ljubimaca”
Etiologija
Uzročnik bolesti je obligatna unutarstanična gram-negativna bakterija Chlamydia psittaci. Ona pripada redu Chlamydiales koji je 1999. godine reorganiziran tako da je rod bakterije Chlamydia po tadašnjoj nomenklaturi podijeljen u dva roda: Chlamydia i Chlamydophila gen. nov.
Rod Chlamydophila čine vrste: C. abortus (ovca, koza, govedo), C. caviae (zamorac), C. felis (mačka), C. pecorum (ovca, govedo), C. pneumoniae (čovjek) i C. psittaci (ptice).
Klamidije su bakterije koje sadržavaju DNA i RNA. Okruglasta su oblika promjera 0,2 – 2 μm. Kao i druge gram-negativne bakterije, okružene su troslojnom citoplazmatskom membranom i troslojnom vanjskom membranom.
Kompleks vanjske membrane sastoji se od glavnoga proteina vanjske membrane (major outer membrane protein – MOMP) i nekih manjih proteina. Morfogeneza klamidija je specifična pa se tijekom razvojnog ciklusa bakterija pojavljuje u najmanje tri različita morfološka oblika: retikularno tjelešce, intermedijarno tjelešce i elementarno tjelešce. Izvanstanični infektivni oblik, elementarno tjelešce (ET) je veličine 0,2 – 0,3 μm, elektronski je gusto i okruglasto, metabolički neaktivno i osmotički otporno na stres, pa osigurava preživljavanje izvan nositelja.
Intermedijarno je tjelešce veličine 0,3 – 1 μm. Retikularno tjelešce (RT) je unutarstanični replikacijski oblik, metabolički aktivan, također je okruglo, ali veće od ET-a (0,5 – 2 μm). Razvojni ciklus započinje prihvaćanjem ET-a za mikrovile vršnoga dijela visokoprizmatičnih epitelnih stanica primljivoga tkiva, nakon čega slijedi ulazak u stanicu nositelja. U njoj se klamidije nalaze unutar vakuola (u plaštu) koje su nastale invaginacijom stanične membrane nositelja i transformiraju se u metabolički aktivno retikularno tjelešce. Retikularno tjelešce sadržava DNA i tri puta više RNA, a stvara se unutar stanice nekoliko sati poslije endocitoze.
Nakon toga dolazi do umnažanja binarnom fisijom i stvaranja kolonija, odnosno intracelularnih odjeljaka poznatih kao inkluzije (Levinthal-Cole-Lillie ili LCL tjelešca).
Nakon umnažanja retikularna tjelešca dozrijevaju kroz intermedijarni oblik u nova infektivna elementarna tjelešca koja se lizom oslobađaju iz stanice nositelja i zaražavaju druge stanice. Cijeli taj ciklus traje 48 – 72 sata. Elementarna tjelešca nalazimo u iscjetku iz očiju i nosa te izmetu (infektivni oblik), za razliku od retikularnoga koje se nalazi samo u stanicama nositelja.
Bakterija C. psittaci ima nekoliko serovarova: A, B, C, D, E, F, E/B, M56 i WC. Oni se razlikuju prema imunosnoj reakciji sa skupom monoklonskih protutijela koja prepoznaju specifične epitope glavnoga proteina vanjske membrane.
Na temelju dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da svaki serovar ima manju ili veću specifičnost za nekog nositelja. Serovar A je endemičan među papigama, a u ljudi uzrokuje sporadičnu zoonozu. Serovar B je endemičan među golubovima, ali izdvojen je i iz purana, grlica te identificiran kao uzročnik abortusa u mliječnih goveda. Serovar C je dobiven iz pataka, purana i jarebica, a sojevi serovara D izdvojeni su iz purana, morskoga galeba, papiga i ljudi. Serovar M56 izoliran je u mošusnih štakora (Ondatra zibethicus) i zečeva, a WC-serovar izdvojen je tijekom epidemije enteritisa u goveda. Najnoviji serovar E/B izdvojen je iz golubova, te pataka i gusaka. Usporedbom serotipizacije i genotipizacije postupkom PCR-RFLP uspjelo se dokazati da serovarovi odgovaraju genotipovima koji su definirani svojim restrikcijskim obrascima. Kao i za serovarove, tako je do danas utvrđeno devet različitih genotipova, od kojih se sedam dominantno pojavljuje u određenim redovima ili razredima ptica, a dva u neptičjih nositelja.
Infektivnost tkivnoga homogenata koji sadržava klamidiju pri temperaturi od 4°C dugotrajna je te iznosi i do 50 dana, pri temperaturi od 22°C infektivnost traje 12 dana, dok je pri temperaturi od 56°C inaktivirana već za pet minuta. U osušenom izmetu ova bakterija može ostati infektivna nekoliko mjeseci te zaraženi predmeti mogu biti izvor infekcije. Pri temperaturi od -20°C ova bakterija može ostati dulje razdoblje infektivna, dok pri temperaturi od -70°C, ili liofilizirana, zadržava infektivnost godinama. Klamidija je osjetljiva na eter, kloroform, formalin i kvaterne amonijeve spojeve, dok je manje osjetljiva na lužine i kiseline.
Preporučeni dezinficijensi su 1 : 1000 razrijeđeni kvaterni amonijevi spojevi te 70%-tni izopropilni alkohol i klorofenoli.
Epidemiologija i patogeneza
U ptica reda Psittaciformes klamidija je prisutna u oko 1% populacije koja živi u divljini, pa se smatra endemičnom vrstom. Dugo se vjerovalo da je bolest učestala samo u papiga, no 1940. godine opisana je i u golubova, a 1950-ih godina počela se pridavati važnost i inficiranim patkama i puranima koji su bili izvor infekcije za čovjeka. Do sada je zabilježeno da je iz ptica reda Psittaciformes, koji broji 342 poznate vrste, klamidija izdvojena iz 153 vrste (45 %). U porodica ptica koje većinom žive na moru, obalama ili drugim vodama (galebovi, patke, pingvini i guske), klamidije su izdvojene iz oko 20 % vrsta, a u vrlo često pregledavanih ptica reda Galliformes (kokoši, fazani i prepelice) izdvojene su iz svega 5 % (u 14 od 259 vrsta). Zanimljivo je da lista vrsta pozitivnih na klamidiju sadržava samo 89 vrsta vrabaca što iznosi svega 2 %. Razlikujemo jako virulentne serovarove bakterije C. psittaci, koji su najčešće izdvojeni iz papiga i purana, te slabo virulentne serovarove koji se pojavljuju u golubova, pataka i drugih ptica. Jako virulentni sojevi nazivaju se i toksogeni, jer uzrokuju naglu pojavu bolesti s mortalitetom od 5 do 30%, za razliku od slabo virulentnih sojeva koji uzrokuju mortalitet manji od 5%. Česte su u ptica latentne infekcije, a prisutnost zaraze primjećuje se tek potvrđenim prijenosom uzročnika sa životinje na životinju ili na čovjeka te naglim uginućem mladih ptića – potomaka naoko zdravih roditelja. Osim o virulentnosti, daljnji razvoj bolesti ovisi i o broju infektivnih ET-a. Izvor zaraze su najčešće ptice s nesimptomatskim oblikom bolesti, bolesne ptice s klinički izraženim simptomima te lešine zaraženih ptica.
Bakterija C. psittaci izlučuje se izmetom, mlijekom iz voljke goluba te oralnim, ždrijelnim i nazalnim iscjetkom. Prilikom čišćenja perja ptice prenose klamidije iz ždrijela na perje. Posredno se bakterije prenose i prašinom s perja uprljanog kontaminiranim izmetom, a prašinom od sasušenog izmeta ili drugih izlučevina dospijevaju i u okoliš, osobito u vodu i hranu. Izlučivanje klamidija izmetom u pravilu započinje deset dana prije očitovanja kliničkih znakova bolesti. Međutim, infekcije mogu perzistirati u subkliničkom obliku s povremenim izlučivanjem bakterije tijekom duljeg razdoblja. Izlučivanje izmetom učestalo se aktivira stresnim čimbenicima kao što su prijevoz, pretrpana nastamba, hlađenje, razmnožavanje, čak i liječenje. Prijenos klamidija jajima opisan je u kokoši, purana, pataka, papiga, morskih galebova i snježnih gusaka, ali smatra se da je takav put prijenosa uzročnika izuzetno rijedak. Utvrđeno je da ektoparaziti prenose klamidije u purana, ali smatra se da više djeluju kao mehanički nego kao biološki vektori.
Pretpostavlja se da je promjena iz stanja infekcije u klinički očitovanu bolest posljedica egzogenih i endogenih čimbenika. Od egzogenih su čimbenika važni loši uzgojni ili klimatski uvjeti, dok su od endogenih početak spolnog sazrijevanja i istodobne infekcije s različitim drugim uzročnicima zaraze. Negativan utjecaj klimatskih čimbenika primijećen je u mnogo vrsta tropskih ptica koje se danas drže u zatočeništvu u zemljama sjeverne hemisfere, gdje posljedično češće obolijevaju nego ptice koje su se tijekom filogeneze prilagodile toj klimi. Mlađe su ptice primljivije na bolest od starijih. Česte pasaže kroz organizam nositelja sisavaca i ptica mijenjaju fizikalno-kemijska svojstva te antigenost i toksično svojstvo bakterije.
Inkubacija bolesti ovisi o vrsti ptice, virulentnosti soja te načinu zaražavanja. Vrijeme inkubacije u mlađih dobnih skupina ptica najčešće je tri dana, dok je u starijih zabilježeno nekoliko mjeseci, pa i više godina.
Osim bakterijom C. psittaci ptice, kao i ostale životinje, mogu biti zaražene i drugim vrstama klamidija.
Klinička slika
Bakterija C. psittaci u mlađih ptica često uzrokuje akutnu infekciju, dok u starijih, spolno zrelih ptica infekcija prolazi najčešće asimptomatski. Akutni stadij infekcije očituje se poremećajem rada dišnih organa, ptice su hipotermične, letargične, anoreksične i nakostriješena perja, a najčešće je prisutan i proljev. U subakutnoj i kroničnoj fazi bolesti pojavljuje se poremećaj rada središnjega živčanog sustava (SŽS) klonično-toničnoga tipa.
Klinički znakovi bolesti u papiga, posebice amazonskih papiga, kakadua, crvenih ara (makao), afričkih sivih papiga (žako) i nimfa, najčešće su poremećaji središnjega živčanog sustava: tortikolis, opistotonus, tremor i prisilne kretnje, te paraliza ili pareza nogu. Često su to jedini vidljivi klinički znakovi, jer akutni tijek bolesti nerijetko prolazi bez njih. Katkad se pojave poremećaji u opernaćivanju.
Nimfe, uz te znakove, mogu imati jednostrani ili obostrani konjunktivitis i keratokonjunktivitis, a u fecesu se intermitentno pojavljuju žuti urati, dok je u papiga tigrica učestao sinusitis.
U golubova bolest nerijetko postaje klinički vidljiva samo uz istodobne koinfekcije. Znakovi su uglavnom ograničeni na gornji dišni sustav te na smanjenu letačku sposobnost. Kronično inficirani golubovi mogu pokazivati hromost, tortikolis, opistotonus, tremor i konvulzije. Vidljivi su i kaheksija, proljev, nakostriješenost perja, nepravilno disanje, konjunktivitis, hropci i poliurija.
Pojavnost klamidioze u kanarinaca i zeba je niska. Mogu se primijetiti tromost, bolest gornjega dišnog sustava, konjunktivitis i vlažan izmet.
Klinička slika u purana uključuje nakostriješeno perje, depresiju, anoreksiju, kaheksiju i blagi žućkasti proljev. Respiracijski simptomi uključuju iscjedak iz oka i nosa, kašalj i dispneju. Izražen je pad nesivosti. Morbiditet je 50 – 80 %, a mortalitet može biti 10 – 30 %.
Klinički znakovi bolesti u pataka mogu biti tremor glave, neuravnotežen hod, serozni do gnojni konjunktivitis, serozni ili purulentni iscjedak iz nosa, vodenast zeleni izmet, depresija, mirovanje i smrt. U pataka i gusaka uočen je privremeni poremećaj ravnoteže.
Kokoši su relativno otporne na klamidijsku infekciju te su zbog toga u njih rijetko zabilježeni slučajevi izolacije klamidija. Najčešće pogađa mlade piliće, ali klamidioza je zabilježena i u 36 dana starih pilića u tovu. Klinički znakovi u kokoši uključuju sljepoću, gubitak tjelesne mase i umjereni pomor, a u novije vrijeme zabilježeni su i klinički znakovi od strane respiratornog sustava.
Hematološka pretraga upućuje na leukocitozu s naglaskom na heterofiliju i pojavu toksičnih heterofila, a u nekim slučajevima i limfocitozu, monocitozu i bazofiliju. Utvrđena je i anemija te povećanje vrijednosti enzima AST.
Patomorfološke promjene
Patoanatomski nalaz u ptica koje su zaražene klamidijom nije patognomoničan i ovisan je o brojnim čimbenicima, uključujući virulenciju soja, osjetljivost nositelja, ulazna vrata uzročnika i istodobno postojanje druge bolesti. Učestale su sekundarne infekcije drugim bakterijama i gljivicama, posebice E. coli, Salmonella spp., Aspergillus spp., ali i druge, koje mogu promijeniti patomorfološku sliku u uginulih ptica. Nalaz splenomegalije, hepatomegalije i fibrinske upale zračnih vrećica pobuđuje stvarnu sumnju na klamidiozu.
Prilikom razudbe u akutnoj fazi bolesti često je vidljivo povećanje slezene koja je obično mekše konzistencije. Na površini može sadržavati bijela nekrotična žarišta i petehijalna krvarenja. Jetra su povećana, prhka, žućkasta ili zelena, a mogu biti prisutne fokalne nekroze u kojima se nalaze karakteristične intracitoplazmatske inkluzije te fibrinozni perihepatitis. Membrane zračnih vrećica su zadebljane i zamućene, a katkad mogu biti prekrivene debelim, žućkastim, fibrinopurulentnim eksudatom. Pluća su obično difuzno kongestirana dok pleuralna šupljina može sadržavati fibrinski eksudat.
Kronične infekcije uzrokuju izraženu fibrozu i mononuklearne infiltrate jetre te nekrozu gušterače, osobito u golubova i tigrica. U golubova se često nalaze orhitis i epididimitis zbog tropizma prema zametnom epitelu.
Dijagnostika
Osnovni preduvjet za uspješnu dijagnostiku klamidioze jest pravilan odabir materijala za pretragu, način uzorkovanja, skladištenje te transport uzoraka do dijagnostičkog laboratorija. Povijest bolesti bitna je zbog činjenice da većina psitacida oboli približno tri do četiri mjeseca nakon što su nabavljeni kao ljubimci ili nakon dodira novonabavljene ptice s “udomaćenima”.
Dijagnostika klamidija danas se u Hrvatskoj provodi prema naredbi i Naputku o suzbijanju i iskorjenjivanju zaraznih bolesti koju svake godine propisuje Ministarstvo poljoprivrede. Za tu djelatnost kao Službeni Referalni laboratorij imenovan je
Laboratorij za klamidije Zavoda za bolesti peradi s klinikom, Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.
Pretraga se radi iz uzoraka izmeta ili obrisaka organa ptica, ali i svih drugih životinja, postupkom RealTime PCR za porodicu bakterija Chlamydiaceae.
Dijagnostika klamidioze moguća je identifikacijom uzročnika, ili izdvajanjem ili dokazom njegove prisutnosti u uzorku (dokazom antigena) postupcima ELISA, Clearview-test, PCR, RealTimePCR, DNA-microarray testom, histološkim i imunohistokemijskim bojenjem obrisaka ili otisaka slezene i jetre i bojenjem citoloških preparata. Za posredan dokaz prisutnosti klamidija, od seroloških pretraga preporučene su metode reakcija vezanja komplementa (RVK), ELISA, imunodifuzija u gelu, lateks-aglutinacijski test (LA), aglutinacija elementarnih tjelešaca (elementary body agglutination – EBA) i mikroimunofluorescentni test (micro-immunofluorescence test – MIFT).
Zaživotno se pretražuju citološki preparati, uzimaju tzv. trojni otisni preparati: sluznice vjeđe ili iscjetka iz nosnih otvora, obrisak ždrijela, te obrisak kloake.
Za tumačenje preparata bitna je prisutnost epitelnih stanica u kojima nalazimo intracitoplazmatska tjelešca (Levinthal-Cole-Lillie, LCL – tjelešca). Nakon sušenja na zraku ili na plamenu, za vizualizaciju klamidofila preparati se boje metodama po Stampu, Giemsi, Gimnezu, Machiavellu ili Castanedi. Negativan rezultat ne isključuje klamidiozu, budući da se boje isključivo elementarna tjelešca.
Iz uzorka izmeta uzročnik se može izdvojiti uzgojem na kulturi stanica (najčešće McCoy, HeLa i pileći fibroblasti), umnažanjem na kokošjim zametcima ili ubrizgavanjem zaraženog materijala u pokusnu životinju (miš). Iz uzorka se može detektirati i prisutnost antigena postupcima ELISA, Clerwiew Chlamydia MF-testom ili PCR, odnosno postupkom RealTimePCR, te DNA-microarray testom.
Uzorak treba poslati na pretragu u transportnom mediju. Za sada je najbolji i najsigurniji postupak onaj pri kojemu se antigen dokazuje iz prethodno ekstrahirane DNA, a osjetljiva i specifična pokazala se i ELISA-proba kojom možemo dokazati prisutnost antigena u obrisku (također se uzima trojni obrisak). Lažno pozitivna reakcija pri Clerwiew Chlamydia MF – probi i ELISA-i moguća je samo u slučaju ekstremno velikog broja nekih bakterija, osobito Staphylococcus aureus u uzorku, stoga se usporedno radi i klasična bakteriološka pretraga.
Postmortalno se uzimaju otisni preparati slezene, zračnih vrećica, jetre, perikarda i pluća, te se boje već spomenutim metodama bojenja za dokaz klamidije ili se već spomenutim postupcima dokazuje prisutnost antigena. Bojenje otisnih preparata fluorescentnim protutijelima može dati nespecifičnu reakciju. Najsigurniji je dokaz izdvajanje uzročnika na kulturi stanica ili kokošjim zametcima.
Lažno negativan rezultat može se dobiti ako stanice klamidija više nisu žive. Ako se dokazuju humoralna protutijela, valja imati na umu da nalaz protutijela nije dokaz bolesti, no katkad može upozoriti na inaparentnu infekciju. Protutijela se mogu dokazati u pravilu u četvrtine do trećine svih pretraženih papagaja, a u gradskih golubova i do 90% ptica može biti pozitivno, no bez izraženih kliničkih simptoma bolesti.
Diferencijalnodijagnostički valja isključiti virusne bolesti koje uzrokuju poremećaje SŽS-a, cirkovirusne infekcije, herpesvirusne, te bolesti uzrokovane enterobakterijama, pasterelama, mikoplazmama i neke gljivične bolesti, poput aspergiloze.
Profilaksa
Važno je provesti pravilnu karantenu pri nabavi nove ptice, i to najmanje u trajanju od 45 dana, redovito kontrolirati zdravlje ptica u uzgoju te onih u transportu (izložbe, natjecanja, prodaja). Dobrom higijenom i poboljšanjem zoosanitarnih uvjeta smanjit će se horizontalno širenje infekcije. Vrlo je važna kvaliteta zraka s optimalnom vlagom i temperaturom, te dezinsekcija i deratizacija.
U nekim se zemljama provodi preventivno liječenje tijekom karantene. Cjepivo protiv klamidioze ptica se ne primjenjuje, iako se provode opsežna istraživanja o primjeni cjepiva npr. u purana.
Liječenje
U slučaju pojave klamidioze veterinar je dužan procijeniti može li se provesti liječenje ptica ili je potrebno neškodljivo uklanjanje.
Osobito je važno pravilno liječiti ovu opasnu zoonozu kako bi se uzročnik do kraja uklonio iz zaraženog ptičjeg organizma.
Ako se odlučimo za liječenje klinički oboljelih ptica, ono ne zahtijeva samo primjenu dobro odabranih antimikrobnih sredstava i točnu terapijsku dozu lijeka nego i potpornu terapiju kao što je intravenska nadoknada tekućine, grijani okoliš i prehrana obogaćena laktulozom i vitaminima.
Prije provedbe samog liječenja potrebno je pticu zaštititi od stresa (premještanje, hladnoća, loši uvjeti držanja i prehrane) te je redovito promatrati i vagati ako se lijek daje u hrani. Preporučeno je izbjegavati visoku koncentraciju kalcija (sipina kost, mineralni dodatci u obliku kamena ili drobljenih školjaka) i ostalih kationa u hrani (inhibira resorpciju oralno primijenjenih tetraciklina). Preporučeno je svakodnevno provoditi čišćenje te osigurati čistu vodu i vitaminske pripravke.
Za liječenje klinički manifestne klamidioze lijekovi izbora su tetraciklini i kinoloni.
Javnozdravstveni značaj
Klamidioza ptica je opasna zoonoza, a nekoliko vrsta bakterija iz roda Chlamydiales su prenosive sa životinja na čovjeka. Najčešće su to: C. psittaci, C. abortus i C. felis. Zaraza bakterijom C. psittaci uslijedi inhalacijom aerosola od izmeta inficiranih ptica. Papige se i dalje smatraju najopasnijim izvorom infekcije, ali zabilježene su i epidemije gdje su za čovjeka izvor bolesti bile nepapagajske vrste ptica, što uključuje i komercijalno uzgajanu perad, osobito purane. Vlasnici ptica kućnih ljubimaca posebno su rizična skupina ljudi, zatim veterinarski djelatnici, radnici u peradarskoj proizvodnji, radnici u klaonicama peradi, uzgajivači ptica te djelatnici u trgovinama s pticama. Zbog toga se psitakoza u ljudi treba smatrati i profesionalnom bolešću. No, izvor opasnosti su i gradski golubovi koji su često u dodiru s ljudima.
Međutim, zdravstveni rizik koji oni predstavljaju nije prikladno procijenjen.
Općenito su ljudi nedovoljno educirani o riziku zaražavanja klamidiozom, bilo pri čišćenju izlučevina golubova ili u slučajnim kontaktima prilikom hranjenja u javnim parkovima, do dodirivanja pripitomljenih ptica koje se gnijezde na prozorskim daskama. Osobito rizična skupina su imunokompromitirani pacijenti.
Psitakoza u ljudi pojavljuje se sporadično ili epidemijski, a može biti lakšeg do teškog oblika bolesti sa smrtnošću od 0,5 do 1 %. Inkubacija je najčešće pet do 14 dana, no moguća je i nešto dulje. Ponekad prolazi inaparentno, ali se pojavljuje i kao sustavna bolest s upalom pluća. Česta je atipična upala pluća s jedva prepoznatljivim znakovima poremećaja rada organa. Klinička slika može varirati od blagih simptoma sličnih gripi, tresavice, povišene temperature, glavobolje, anoreksije, grlobolje pa sve do pojave atipične pneumonije sa suhim kašljem i otežanim ili bolnim disanjem. Od ostalih simptoma mogu se pojaviti proljev, mučnina, povraćanje, visoka temperatura, glavobolja, mijalgija, sa znakovima poremećenog disanja ili bez njih. Vrlo rijetko se pojavljuje teška sustavna bolest koja uključuje endokarditis, miokarditis i bubrežne komplikacije, a opisani su i slučajevi s encefalitisom, meningitisom i mijelitisom. Bolest reagira na liječenje tetraciklinima i nekim drugim novijim generacijama antimikrobnih sredstava.
Nakon pandemije psitakoze 1929.–1930. godine, mnoge su zemlje poduzele kontrolne mjere za sve uvezene papagajske vrste ptica. U Republici Hrvatskoj je od 2001. godine klamidioza uvedena među zarazne i nametničke bolesti životinja koje se sprječavaju, otkrivaju i suzbijaju provođenjem naređenih zakonskih odredbi.
U Republici Hrvatskoj utvrđena je prisutnost klamidofila u ptica, osobito u golubova, papiga, kanarinaca, nekih divljih ptica, a dokazana je i u domaće peradi i to u purana i u kokoši, te posljedično, na žalost, i u ljudi.
Grafikon 1. Nalaz klamidija u ptica u Hrvatskoj.
. . .
[wp_cpl_sc cat_id=193 list_num=1 css_theme=2 sticky_post=”11889,2363,6583″]